Tekst sa stranice br 250 iz knjige "Njegoševci petog kontinenta" i moj komentar: 

Negdje početkom 1995. počele su da se šire glasine da će ubrzo doći neki novi i mladi doseljenici i da će se učlaniti u društvo i doprinijeti da ono krene novim putem. Koji su to novi koji će da dođu, sve nas ili bar neke od nas je vrlo interesovalo.

Što se dolaska bilo koga iz naših krajeva tiče, uvijek smo bili raspoloženi da, po mogućnosti, našim doseljenicima u neku ruku pomognemo i uputimo ih na prave adrese, mada moram da budem veoma precizan i kažem da su u većini slučajeva ti ljudi mnogo bolje znali svoja prava i gdje i kome da se obrate za bilo kakvu pomoć i od nas samih.

Mi smo se radovali svakom poznanstvu sa našim ljudima i računali smo da ćemo njihovim dolaskom upotpuniti naše članstvo na korist čitavog društva. No, izgleda da su njihova razmišljanja bilo daleko od našeg stvamog angažovanja tokom proteklih godina.

Ako su takva bila razmišljanja tih novih Cmogoraca koji su došli u Australiju, onda je to bilo strašno loše i pogrešno. Umjesto da se svi složno založimo i da se zajednički udružimo u interesu svih naših doseljenika koji su već tu i onih koji treba da dođu i onih koji nastaju oni, sa takvim razmišljanjima nijesu bili na dobrom putu u emigraciji u Australiji. Oni su, vidjelo se, imali namjeru da se i politički predodrede onome za koga su smatrali da je njihova opcija. No koliko god da nas je bilo, svi smo imali svoju opciju, a sarno drustvo, od samog osnivanja nije željelo da se opredijeli za bilo koju opciju. Naravno, njegovi članovi su mogli, ali ne da to bude opcija društva.

Jedina opcija je bila moguća: čuvati svoje kultumo nasljede u ovoj dalekoj zemlji od našeg zavičaja, gajiti bratske odnose sa svojim najbližim. Smanjiti političke razgovore na što je moguće

-----------------    MOJ   KOMENTAR          ------------------
 

Kao i obično Lazović govori neodredjeno, osim kada je riječ o Mihailu Mandiću.
Dobro se znalo ko to dolazi i koji su to ''neki novi i mladji doseljenici'', i tu je riječ o svega dvije familije koje su ovdje imale svoje rodjačke i kumovske veze, a ti rodjaci su bili dobro uvučeni u rad ovog društva pa ove ''neke nove i mladje doseljenike'' nikada niko, radi mira u kući, nije prozivao. Ne zbog ovih "nekih novih i mladjih doseljenika" već zbog njihovih rodjaka, starosjedioca! Koliko su lijepo o njima mislili to samo možemo da pretpostavimo. Stoga su sav bijes, kletve i ogovaranja iskaljivali na meni. No meni je bila važnija iskrena pomoć ovih novodošlih, obrazovanih doseljenika no sva ta njihova podmetanja i ogovaranja. Što se tiče mene lično ni ja sam nijesam znao do mjesec dana ranije da ću završiti u Australiji. Boravio sam u Italiji kao izbjeglica i onda nam je stigla ponuda da idemo za Australiju u mjesto koje sami izaberemo. Imali smo svu neophodnu pomoć od države tako da nam ničija pomoć nije bila potrebna, a ni ovim drugim dvjema novodošlim familijama! Porodica Špadijer je godinama živjela u Australiji i priključila se društvu nekih godinu-godinu i po dana ranije. Milovan G. je isto tako došao na godinu prije nas oženivši sestru jednog od uglednih članova društva pa ni njegov dolazak nije bio tajna. Jedino nam se našim dolaskom pridružila familija pok. Ruždije Salagića.

O kakvoj to pomoći Lazović priča nikako mi nije jasno? Kome su to oni pomogli??? Radovali su se što su došli ''neki novi ljudi'' i što se radilo o učenim licima da bi nam se izrugivali sa diplomama tješeći nas riječima ''Zaboravite na diplome ... pidžama, posao i kuća - to je život u Australiji!'' Slušajući njihove medjusobne priče i ogovaranja nije nam padalo na pamet da bilo šta od njih tražimo. Čak ni običnu informaciju. Uostalom bio je to pravi moralni šok za sve nas ''nove mlade doseljenike''.

Lazović je u pravu kada kaže da smo mnogo bolje znali naša prava iz jednostavnog razloga što se radilo o školovanim osobama koje su znale da se obrate na prave adrese za svaku potrebnu informaciju.

Lazović je u opet u pravu i kada kaže da smo imali namjeru da se politički odredimo.
Da malo pojasnim - nijesmo imali namjeru već smo se odmah jasno i glasno odredili, a to je bila nezavisna i medjunarodno priznata Crna Gora! Na isti način su i ONI bili odredili sebe - Srbija, Milošević i Karadžić. Kada se neko potpisuje kao predsjednik društva onda, valjda, taj neko predstavlja to društvo. Kada to društvo organizuje guslanje nekom političkom vodji onda, valjda, to društvo podržava i politiku tog vodje. Koliko je Lazović u pravu kada tvrdi da su oni bili i ostali kulturno-umjetnički i humanitarno orjentisani, a ne politički kao naše udruženje, govore i neke od kopija dokumenata pa se sami uvjerite u istinitost Lazovićevih tvrdnji (Lazović se ponavlja sa pričom o njihovoj, tobože, humanitarnosti i političkoj neopredijeljenosti i našoj opredijeljenosti pa se i mi ponavljamo sa još više dokumenata o njihovoj političkoj opredijeljenosti):