Iako je 1996., tačno na Badnje veče, obilježena 80-godišnjica Mojkovačke bitke, uz dužne počasti obje Repulike na saveznom nivou, povjerenje da organizuje ovaj jubilej pripalo je Društvu za njegovanje tradicija oslobodilačkih ratova do 1918. iz Beograda.
U organizacioni odbor su ušle najjače strukture društveno-političkog i kulturnog života obije Republike članice Savezne Republike Jugoslavije, tj. Srbije i Crne Gore. Dovoljno je napomenuti da su u odboru bili predsjednik Vlade Srbije Mirko Marijanović, potpredsjednik Jovan Zebić, mnostvo ministara... Bili su tu i savezni ministar odbrane Pavle Bulatović, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Momčilo Perišić i jos mnoge druge, tada važne ličnosti, od nivoa i ugleda Srbije.
Organizacioni odbor Crne Gore sačinjavali su predsjednik Republike Momir Bulatović, predsjednik Vlade Milo Đukanović, visoki državni i partijski funkcioneri Zoran Žižić i Srđa Božović. Za predsjednika organizacionog odbora izabran je predsjednik savezne Vlade dr Radoje Kontić. Muzičko-scensko djelo u čast obilježavanja Mojkovačke bitke se održalo u Domu kulture "Nenad Rakočević" u Mojkovcu. Prisutne  je pozdravio dr Radoje Kontić i prigodnim govorom evocirao uspomene na slavu mojkovačke epopeje i njenog komandanta, proslavljenog serdara i generala Crnogorske kraljevske vojske, Janka Vukotica, koji je bio bratanac crnogorske kraljice Milene.
Poslije govora gosti, visoke zvanice i preživjeli borci uživali su u pozorišnom komadu "Mojkovačka bitka", uz neizbježnog guslara koji im je prelaskom gudala preko struna dočaravao bitku i pretrpljenu golgotu, tako da je starinama, od kojih su i neki prešli stotu, izmamio po koju suzu na obrazu. Program se završio svečanim koktelom i večerom koja je organizovana u čast svih učesnika. "Ako bude zdravlja vidimo se dogodine, na otvaranju somenika serdar Janku Vuktiću", poručili su učesnici proslave.

SPOMENIK
 

Posljednji regularni predsjednik savezne Vlade, Vlade SRJ, priznat od obije članice zajedničke države, bio je i prvi čovjek države, što mu je po Ustavu i pripadalo. Predsjednik države bio je isključivo zadužen za razne ceremonije i ceremonijale - kako bi se reklo: "ceremonijal majstor", kojemu je Ustav propisao da na prijedlog Vlade putuje u posjete drugim državama, prima i dočekuje visoke zvanice, dodjeljuje odlikovanja i ostale počasti, a takođe da ih i prima... To je bilo u pisanoj formi, a drugačije u praksi, što se vidi i u ovoj maloj priči o obilježavanju Mojkovačke bitke. Bio je prekršen Ustav. Naime, umjesto da se pokroviteljstva proslave prihvatio tada predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević, on je na veoma perfidan način tu ulogu prenio predsjedniku Vlade SRJ dr Radoju Kontiću - počasno mjesto predsjednika organizacionog odbora proslave Mojkovacke bitke i ujedno podizanja spomenika serdar Janku Vukotiću na centralnom trgu u Mojkovcu, koji je umro 4.februara 1927. u Beogradu, gdje je i sahranjen.
Na ovom primjeru Milošević je pogazio Ustav krijući se iza objašnjenja da će Crnogorcima to biti velika čast koju ne smiju odbiti. Pošto je serdar Janko bio Crnogorac, rođen na Čevu u Katunskoj nahiji, srcu stare Crne Gore, general kraljevske vojske Crne Gore, dajuci primat Crnogorcima napravio je kiks, što će dovesti do dalekosežnih posljedica i duboko će se odraziti na raskol u rukovodećoj partiji DPS. Umjesto da je on stao na čelo organizacije, kako je to Ustav precizirao, Odbor za proslavu je popunio  Mirkom Marijanovicem i visokim funkcionerima Republike Srbije itd. Premijeru Kontiću je ustupio počasno mjesto predsjednika Organizacionog odbora, tako da se Milošević nigdje nije pojavljivao i izjašnjavao o nacionalnosti. Kao da je "Poljak", što se jedno vrijeme govorilo u narodu za pokojnog predsjedika SFRJ, Josipa Broza-Tita! Odbor iz Crne Gore bio je na najvišem nivou, od predsjednika države i Vlade, Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, pa do najvažnijih resornih ministara manje Republike članice - drugog oka. Kontić je vodio politiku nezameranja, što je jedan član Vlade opisao na veoma slikovit način: kako premijer pluta u začaranom trouglu, ili, bolje rečeno - piramidi pošto je bio prvi čovjek po Ustavu. Kada bi se malo izdigao naviše, Milošević bi ga udario po glavi, da ga malo spusti; sa strane je imao dvije republičke vlasti koje su činile zajednicu i ako bi, slučajno, krenuo na bilo koju stranu dobijao bi udarce laktom u rebra od republickih vlasti - zavisno prema kojoj strani bi krenuo! Zato je bio osuđen da ide ka dnu i tone ako ne bi ispoštovao jednu od ove tri strane. Morao je da podnese ostavku, ili da bude smjenjen sa vrha, uz saglasnost Republika sa strana. Najbolje su to osjetili na ličnom primjeru njegovi prethodnici, Milan Panić i Dobrica Ćosić. 

Za ovu prigodu bila je vezana anegdota koja je prepričavana po kuolarima Vlade, a koju sam čuo od jednog člana iz organizacije za podizanje spomenika serdaru Vukotiću. Priču sam docnije provjerio i zabilježio snimcima pošto sam radio u službi protokola premijera kao lični fotograf. Organizacioni odbor je imao u zadatak da organizuje otkrivanje spomenika serdaruVukotiću na godišnjicu njegove smrti, 4. februara 1997. god. S izradom spomenika se kasnilo iz razno-raznih razloga - posao je povjeren umjetničkoj livnici 'Braća Jeremić", cuvene po skulpturama ispred savezne Skupštine u Beogradu, vajara Tome Roksandića "Igrali se konji vrani". Kasnilo sa sa odlivanjem i svi rokovi su bili probijeni. Po dolasku na posao premijeru Kontiću je zazvonio telefon i muški glas koji mu je saopštio da je serdaru Janku otpala glava! Na to je Kontic upitao: " A đe je sada, je li u bolnicu?" Sa druge strane žice mu je stigao odgovor: "Ne, no u livnicu!" - Kakvu livnicu? Glas mu je opet saopštio da je otpala glava serdaru  prilikom zavarivanja od trupa spomenika, a već iznervirani Kontić mu je odgovorio: "Što me uplaši, jebo te serdar Janko! Ja pomislih da nije nastradao u saobracaju tadasnji ministar dr Janko Radulović!"

Mnogi su komentarisali kako je u livnici otpala ruka serdar Janku, pa su morali da idu u Bor da dokupe jos bronze. Tragom price lično sam se obreo u livnici "Braće Jeremić" kako bih se uvjerio što se zaista dogodilo, a da bih referisao premijeru Kontiću.

Na prvoj fotografiji vidi se otpalo poprsje sa glavom serdara Janka, u pozadini otpalog poprsja braća Slobo i Paja Jeremić unijelii su otpale djelove u livnicu na doradu, a već u popodnevnim časovima vidite na skeli gotov spomenik serdar Janka i u inspekciji vajara Svetomira Radovića i Vlada Crvenka koji je dosao u ime savezne vlade da fotografiše spomenik i konstatuje učinjenu štetu. Pošto je sve završeno očekivao se transport spomenika ka centralnom trgu u Mojkovcu, ali Odbor je donio odluku da se svječano otvaranje zbog ovoga incidenta pomjeri za dan donošenja Žabljačkog Ustava. Tako bi o istom trošku bila obilježena oba jubileja!

Poslovica kaže: "ko se mača lati, od njega i strada", što bi u ovom slučaju moglo da se promjeni u riječi: "ko sa britve lati, o nju se i posječe". Britva je bio nadimak predsjednika Vlade Crne Gore Đukanovića. On je prozreo ovu ujdurmu još u vrijeme proslave Mojkovačke bitke, a poučen iskustvom na raskolu DPS-a i napadom na njega od strane Miloševića, preko svoga partijskog druga i kolege iz vlasti Momira Bulatovića, nije se pojavio na svečanosti otkrivanja spomenika i ujedno proslave godišnjice donošenja zajedničkog Ustava na Žabljaku, iako je na papiru ostalo njegovo ime među članovima odbora. Organizacioni odbor se nije mijenjao i ostao je isti za obije svečanosti. I treću ako dodamo, da je obilježen dan donošenja saveznog Ustava. Premijer Đukanovićje izbjegavao ovakve svečanosti u poslijednje vrijeme sa predznakom zajedničko i time se suprotstavio diktatoru sa Dedinja. Nije volio da mu bude ponižena država i lično dostojanstvo, posvetivši se buducnosti Crne Gore, što će rezultirati referendumom u maju 2006.

Proslave se prihvatilo drugo krilo rascijepljenog DPS, ili drugo oko koje je bilo razroko pa nije ni slutilo šta ih može snaći! Proslavu je otvorio predsjednik opštine Mojkovac Radenko Bošković, koji je bio poslanik u parlamentu Crne Gore i veliki pobornik Bulatovića. Uz svečani orkestar Druge armije iz Podgorice, kulturno-umjetničkog društva Stanko Dragojević, neizbježnog guslara za ove prilike, glumca iz Beograda Petra Baničevića, koji je igrao lik serdar Janka uz svirku vojnog orkestra iz Podgorice i njenog pjevača. Otpjevana je kantata urađena za ovu priliku "Oj Moravo, sestro od Morače". Zatim je ministar odbrane Pavle Bulatović govorio o liku i djelu serdar Janka i opisao Mojkovačku bitku. Potom je predsjednik Crne Gore otkrio spomenik.

Sva ova ceremonija podsjetila me je na koš Aleksandra Saše Đorđevića, poentirajući trojkom u posljednjoj sekundi, donevši reprezentaciji SRJ titulu šampiona Evrope. Upravo su učesnici u ovoj manifestaciji poentirali Milosevicu pred vanredni kongres DPS, koji je zakazan za drugu polovinu avgusta iste godine. Fotografije će vam dokazati dio priče o spomeniku i proslavi u Mojkovcu, u čije su se svrhe koristila i djeca u nacionalnom obilježju. Na fotografijama vidite dijete sa crnogorskom kapom na glavi u društvu predsjednika Bulatovića sa visokim funkcionerima otcijepljenog DPS. Ljudi su naglas pitali: "đe je drugo dijete sa šajkačom na glavi?" Neko je iz mase kroz šalu izgovorio:" ovo dijete drži otstupnicu onom djetetu sa šajkačom, da se izvuče iz ove mase", vjerovatno aludirajući na Janka Vukotića.