Dr sci Goran Sekulović

O knjizi ’’Komunisti Crne Gore i crnogorsko nacionalno pitanje 1919-1989’’ autora dr sci Branislava Marovića

 

 

Ključno pitanje ne samo prošlosti već i budućnosti Crne Gore

 

Autor knjige na početku konstatuje da ’’osporavanje i nepriznavanje crnogorske nacije dolazilo je i dolazi samo od Srba’’ (zato se i treba podśećati na svijetao primjer srpskog akademika prof. dr Živojina Perića koji je kao ’’vapijući u pustinji’’ stalno ponavljao da su Crnogorci ne samo etički već i etnički jedan od najoriginalnijih evropskih naroda). Dr Marović se u Uvodu kratko bavi (onoliko koliko mu je to potrebno u funkciji njegove osnovne teme) teorijskim stavovima o naciji klasika marksizma i lenjinizma, zatim strujanjima u radničkom pokretu i njegovom političkom organizovanju, te prisutnosti prvih jugoslovenskih i crnogorskih ljevičarskih ideja, kao i budućih radničkih i komunističkih vođa na tzv. Podgoričkoj skupštini 1918.g. kada je Crna Gora izgubila državni a Crnogorci nacionalni subjektivitet. Tu je i osvrt na stvaranje zajedničke partije jugoslovenskih komunista koji su u prvo vrijeme odbijali da nacionalno pitanje uvrste u svoj program. Prekretnica u odnosu KPJ prema nacionalnom pitanju došla je nakon izbora 1923.g. na kojemu su uspjeh požnjele nacionalne stranke a komunisti doživjeli debakl.

No, teško se u dokumentima ali i u praksi jugoslovenskih i crnogorskih komunista probijala istina o crnogorskom nacionalnom pitanju. Čak i polovinom tridesetih godina crnogorski komunisti, piše dr Marović, ’’nijesu bili svjesni svoje crnogorske nacionalne posebnosti, jer su je još vezivali za srpsko porijeklo.’’ Tek na V Zemaljskoj konferenciji KPJ 1940g. komunisti su došli do bližeg priznavanja crnogorske nacije mada su je i dalje etnički vezivali za srpsko porijeklo. Od svih nacionalnih fenomena, samo nijesu priznavali još uvijek crnogorski jezik. Ove karakteristike ostaće dugo na snazi i u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji, a svakako i tokom NOR-a kada su udareni temelji crnogorske državnosti u okviru jugoslovenske federacije te na taj način i crnogorskom nacionalnom individualitetu – ili kako je to na Prvom (osnivačkom) Kongresu KP Crne Gore 1948.g. (kada se od 264 prisutna delegata kao Crnogorci izjasnilo njih 262) izrazio Blažo Jovanović kao ’’nacionalnoj posebnosti crnogorskog naroda’’ koji je inače bio svjestan i to izričito i formulisao o nasilnom ukidanju crnogorskog i državnog i nacionalnog subjektiviteta 1918.g. na tzv. Podgoričkoj skupštini – koji je još jednom potvrđen veličanstvenom borbom za slobodu crnogorskog naroda tokom Drugog Svjetskog rata.  Jovanović je tada potcrtao da se, kako je naglasio zbog istorijskih razloga, crnogorski narod formirao u posebnu naciju u odnosu na srpski narod i srpsku naciju u Srbiji. I ovaj njegov stav pokazuje do koje mjere su se Crnogorci praktično morali stalno opredjeljivati u odnosu na velikosrpski ’’Damaklov mač’’ koji im je dolazio iz Srbije ali i iz same Crne Gore, osobito kako pokazuje dr Marović od tzv. Crnogorsko-primorske mitropolije Srpske pravoslavne crkve koja je i prilikom podizanja Njegoševog Mauzoleja i danas bila i ostala najveći protivnik ne samo te crnogorske svetinje već i svega što je crnogorsko – crnogorske nacije, crnogorske državne suverenosti, crnogorske kulture, crnogorskog jezika... Kažemo takozvane jer je ona falsifikat nekadašnje autentične viševjekovne crkveno-vjerske organizacije pravoslavnih Crnogoraca, naime Crnogorske Mitropolije (Stare Crne Gore, Primorja i Brda), tj. Crnogorske pravoslavne crkve, budući da se tzv. Crnogorsko-primorska mitropolija Srpske pravoslavne crkve formirala tek 1920.g. nakon tzv. Podgoričke skupštine i potom svjetovnog i nekanonskog ukinuća autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve od tadašnjeg regenta Kraljevine SHS Aleksandra Karađorđevića, što je sve predstavljalo pokušaj uništenja crnogorskog nacionalnog, etničkog, kulturnog, jezičkog, istrorijskog i državnog identiteta i habitusa. 

Đuranović, Žarković, Milatović

Jedan od onih koji su se brže od ostalih među crnogorskim komunistima udaljavali od Đilasovog dvojnog tretiranja crnogorske nacije i gotovo opšte-konsenzualnog stava crnogorskih komunista o ’’njenom dualističkom porijeklu’’ (crnogorska nacija sa korijenom u srpskom etničkom stablu) bio je Veselin Đuranović koji je  smatrao da se Njegoša jedino može tretirati kao crnogorskog nacionalnog pjesnika a da ’’sada crnogorsko ne može biti istovremeno i srpsko u nacionalnom smislu značaja tog pitanja’’ i da je ’’Socijalistička Republika Crna Gora – izraz nacionalnog identiteta i suverenosti crnogorskog naroda...’’ A u današnjem Ustavu suverene i nezavisne Crne Gore nema čak ni onog stava iz Preambule nekadašnjeg Ustava SR Crne Gore da crnogorski narod ima istorijsko pravo na svoju državu!? 

Knjiga dr Marovića govori o vrlo aktuelnom korpusu pitanja i danas u Crnoj Gori. Iako njegova analiza završava sa 1989.g., naredni skoro tridesetogodišnji period karakterišu tokom čitavog njegovog trajanja kao i sve do danas isti istorijski, društveni, ideološki, nacionalni, kulturni i politički problemi od presudne važnosti za opstanak, trajanje, karakter i biće crnogorskog nacionalnog identiteta i ośećanja, a time i same suverene države Crne Gore.

Dr Marović ukazuje na neprestanu težnju jugoslovenskih i crnogorskih komunista da po svaku cijenu nađu ravnotežu u ’’ispoljavanju’’ različitih nacionalizama. Tako podśeća na kako kaže ’’navodni’’ crnogorski nacionalizam i separatizam o kojemu su govorili crnogorski komunisti i u tom smislu na sankcije i kazne za ’’neposlušne’’ crnogorske intelektualce u svojedobnom Grafičkom Zavodu, Stvaranju, itd. Da ovi najistaknutiji crnogorski kulturni i javni stvaraoci trpe progone i posthumno, paradigmatično pokazuje i nedavni slučaj ’’Prosvjetnog rada’’ u kojemu su do dana prestanka njegovog redovnog mjesečnog izlaženja gotovo svi oni intervjuisani (i dr Branislav Marović) između ostalog i o periodu kada su bili proskribovani kao crnogorski nacionalisti i separatisti i kada je osim ukidanja njegovih stalnih dodataka ’’Crnogorskog identitetskog glasnika’’, ’’Za nastavu’’ i ’’Đečijeg svijeta’’ ukinuta i tradicionalna Nagrada lista ’’ Dragan Kujović’’ (koja nosi ime jednog od prvih savremenih vjesnika obnove i renesanse crnogorskog nacionalnog pitanja) kao i skromna godišnja obilježavanja osnivanja lista u crnogorskim prosvjetnim ustanovama sa programom afirmacije crnogorskog nacionalnog, kulturnog, književnog, istorijskog i jezičkog  identiteta čiji je sadržaj ustanovio pok. Milorad Stojović, dugogodišnji član Redakcije lista i jedan od najistaknutijih crnogorskih stvaralaca a realizovali đaci i profesori iz crnogorskih škola. Ne daju im mira ni nakon smrti, ili kako to kaže Vidoje Žarković u citatu iz knjige dr Branislava Marovića: ’’Razumije se ti, nazovi naučnici i kulturni radnici, ne usuđuju se otvoreno reći da ne postoji crnogorska nacija..., ali negirati crnogorsku književnost..., crnogorsko kulturno stvaralaštvo, to znači negirati crnogorsku naciju.’’

Iz knjige dr Marovića jasno je da komunističko i marksističko nasljeđe nije moglo dati pouzdanu i valjanu osnovu crnogorskim komunistima za naučno sagledavanje pitanja crnogorske nacije (jer za dugo komunistima nacionalno pitanje nije bilo prioritet ili kako piše dr Marović ’’komunisti su kao dogmatičari vjerovali samo u svoj internacionalizam i klasnu pripadnost kojom su željeli u zajedničkom interesu svjetskog proletarijata uspostaviti komunistički sistem, koji su smatrali boljim i pravednijim od kapitalističkog’’), ali i to da crnogorski komunisti nijesu do kraja iskoristili ni ono što su objektivno mogli da učine na tom polju, što je uvidio i Veljko Milatović u jednom razgovoru sa crnogorskim prosvjetnim radnicima, primjećujući da smo bili na začelju u tom pogledu u odnosu na druge nacije i republike u SFRJ. Dr Marović je pomno ispitao i valorizovao svaku pojedinost i svaki detalj, svaku ličnost i svaku ideju, koji su afirmisali naučno rasvjetljavanje složenog crnogorskog nacionalnog problema, ali i istakao objektivne granice, slabosti, protivrječnosti i nedosljednosti pristupa crnogorskom nacionalnom pitanju od strane crnogorskih komunista. Proisticalo je to iz više razloga, kako širih na koje se i nije moglo bitnije uticati tako i užih koji su se opet u krajnjoj instanci ’’gomilali’’ usljed nepovoljnih i neadekvatnih istorijskih prilika, kao što je dugotrajući u prošlosti nedostatak nacionalnih obrazovnih, naučnih, kulturnih institucija, kadrova, kritičkih i slobodnomislećih intelektualaca (koje su komunisti ’’priželjkivali’’ a zapravo onemogućavali i sasijecali u startu), otvorene javnosti, itd. Bez obzira što su crnogorski komunisti ’’vruć krompir’’ crnogorskog nacionalnog pitanja predali u ruke narednim generacijama, ipak dr Marović uviđa da su oni svojim analizama i zaključcima doprinijeli daljem, evolutivnom napretku u njegovom objektivnom naučnom sagledavanju. U skladu sa važećom ideologijom svog vremena, oni su se i ’’samokritikovali’’ pa su uviđali, doduše kasno i s naknadnom pameću, da su pogrešno reagovali kada su kritikovali neke crnogorske naučnike ’’koji su se suprotstavili negiranju crnogorske nacije od srpskih i hrvatskih nacionalista.’’

Knjiga dr Marovića prosto ’’bode u oči’’ kada je aktuelna crnogorska stvarnost u pitanju. Čini se da je danas što se tiče sagledavanja crnogorskog nacionalnog pitanja još gore stanje nego u vrijeme jednopartijske vlasti crnogorskih komunista, jer danas više nema ’’samokritike’’, pa ’’nema potrebe’’ da aktuelna crnogorska vlast analizira i preispituje svoj odnos prema crnogorskom identitetu, crnogorskom nacionalnom pitanju, odnosu između nacionalnog i državnog (građanskog, pravnog), crnogorskoj kulturi, crnogorskom jeziku, crnogorskom humanističkom i društvenom obrazovanju posebno, da ne govorimo o novim izazovima globalizma, migracija stanovništva, sudara i prožimanja kultura i etniciteta i položaja osnovnog, slobodoljubivog i državotvornog jezgra crnogorske suverene države i u prošlosti i u budućnosti a to je svakako crnogorska nacionalna zajednica i crnogorski identitet koji je kao utemeljujući u crnogorskoj državi uvijek bio i mnogonacionalan, etnički, etički i vjerski tolerantan i građansko-pravno-državnog karaktera. Arhivski dokumenti jasno pokazuju da je evropska diplomatija bila svjesna posebnog postojanja crnogorske i srpske nacije još polovinom 18. vijeka (memorandumi ruskog poslanika u Beču grofa Hermana Karla Kajzerlinga).

Tri pitanja

Postavljaju se najmanje tri pitanja kada je riječ o crnogorskom nacionalnom problemu i fenomenu, zapravo falsifikovanju i zloupotrebljavanju, lažnom i mitskom predstavljanju i prikazivanju crnogorskog nacionalnog ośećanja od strane velikosrpskih nacionalističkih i šovinističkih snaga. Prvo, kako je od preko 90 (90, 67) odsto Crnogoraca odmah nakon Drugog Svjetskog rata, tj. na prvom popisu o nacionalnom izjašnjavanju 1948.g. (Srba 1,78 odsto), njih danas (prema posljednjem popisu iz 2011.g.) ’’ostalo’’ kao takvih (odnosno onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci) samo 44,98 odsto (Srba 28,73 odsto)? ’’Jaki politički uticaj prosrpskih stranaka i srpskih nacionalističkih krugova bio je osnovni razlog da se dotadašnji nacionalni Crnogorci izjasne nacionalnim Srbima. To ’prestrojavanje’ Crnogoraca u Srbe nije u prošlosti Crne Gore bilo prvi put. Imala je Crna Gora takvih Srba u svim istorijskim prelomnim prekretnicama crnogorskog naroda kada se odlučivalo o njenoj državnosti – 1918. i 2006. godine, pa i 1945. godine, ali ovog puta ta kretanja su bila u obrnutom smjeru u korist crnogorske nacije’’, piše dr Marović.

Drugo, zar na nacionalnu svijest jednog stanovništva i jedne nacije mogu u toj mjeri uticati stavovi određenih političkih stranaka i političara?! Izgleda da u Crnoj Gori mogu, posebno kada su na djelu ’’burni politički obrti, kad je borba za srpstvo bila najjača preokupacija određenih nacionalističkih snaga’’ piše dalje dr Marović i konstatuje: ’’Tako je politička pripadnost crnogorskih državljana određivala njihovo nacionalno izjašnjavanje’’. U pitanju je, kako on primjećuje ’’odraz crnogorske sklonosti da se mijenja sopstveni nacionalni identitet zavisno od toga koja nacija drži vlast u državi...’’

Treće pitanje je koliko čak i u okviru tih 44, 98  odsto ima danas onih Crnogoraca koji se izjašnjavaju da etnički i nacionalno pripadaju dukljansko-zetskim Crnogorcima, da govore crnogorskim jezikom, da baštine crnogorsku kulturu, da poštuju Crnogorsku pravoslavnu crkvu kao istorijsku matičnu pravoslavnu crkvu crnogorskog naroda i njegovu istorijsku predvodnicu u borbi za nacionalnu slobodu, pa čak i da se izjašnjavaju kao privrženici i podržavaoci suverene i nezavisne crnogorske nacionalne i građanske države, s obzirom na sljedeći stav istoričara prof. dr Živka Andrijaševića kojega citira dr Marović: ’’Vjerovatno da nigdje, osim u Crnoj Gori, osjećaj nacionalne posebnosti ne podrazumijeva i težnju za državnom posebnošću. Postoji, naime, veliki broj građana Crne Gore koji odbacuju ideju crnogorske državne  nezavisnosti ili su prema njoj indiferentni, dok se istovremeno izjašnjavaju kao Crnogorci.’’ Prof. Andrijašević dalje konstatuje da ’’nijedna crnogorska vlast – od kralja Nikole do danas,  nije planski i sistematski radila na promjeni ovakve naopake svijesti, pa su Crnogorcima uvijek bili bliži ’opšti interesi’ od sopstvenih.’’ Dr Marović naglašava da se ove riječi prof. Andrijaševića posebno mogu primijeniti na crnogorske komuniste koji u toku svog 70-godišnjeg postojanja i 45-godišnjeg vladanja ’’nijesu uspjeli da naučno teoretski oblikuju i utemelje svoje poglede o postanku i razvoju crnogorske nacije.’’

Na kraju treba reći da je u ovoj odličnoj – temeljnoj, činjeničnoj, preglednoj, jasno i precizno pisanoj studiji dr Marović obradio ključno pitanje ne samo dosadašnje već i buduće istorije Crne Gore, jer je ono preduslov i neodvojivo od rješenja svih ostalih gorućih i fundamentalnih pitanja crnogorske budućnosti, kako one etničko-nacionalne, državne, političke, kulturne, vjerske, jezičke, tako i svake druge. Knjiga sadrži i veliki broj posebno zanimljivih ’’rukavaca’’, opservacija, zasebnih mikro cjelina, od kojih ovđe ukazujemo samo na jednu bez komentara, jer on nije ni potreban, budući da činjenice, podaci i stvarnost najbolje govore o postojanju i složenosti crnogorskog etničkog i nacionalnog pitanja.  Dr Marović podśeća na etnogenetska ispitivanja međunarodne grupe naučnika, u kojoj su bili i naučnici iz Crne Gore, čiji su rezultati objavljeni 2010.g. Naime, u Kliničkom centru CG uzeta je krv na osnovu reprezentativnog uzorka i na dobrovoljnoj osnovi od 404 muškarca. ’’Rezultati govore da su današnji stanovnici Crne Gore većinom starosjedioci koji su primili slovenski jezik i uticaj.’’ Dva dominantna markera nađena su u krvi uzorka stanovnika Crne Gore. Prvi marker sa 29,2 odsto u krvi odnosi se na Ilire, a drugi sa 27 odsto na Vlahe-Morlake. Slijede Kelti sa 9,4 odsto, zatim migracije raznih naroda iz Levanta, Male Azije i Evrope sa 9,2 odsto, Sloveni sa 7,4 odsto, itd. Čini se sasvim dovoljno i inspirativno da se pročita knjiga ’’Komunisti Crne Gore i crnogorsko nacionalno pitanje 1919-1989’’ autora dr Branislava Marovića.