|
|
GENERAL KRSTO ZRNOV POPOVIĆ O ANEKSIJI CRNE GORE 1918.
GODINE
Piše: Novak ADŽIĆ, istoričar
Krsto Todorov (Zrnov)
Popović (1881-1947), iz Cuca, bio je oficir, komandir
i brigadir (general) crnogorske vojske. Učesnik je balkanskih ratova
(1912-1913) i prvog svjetskog rata (1914-1916) do pada Crne Gore pod
okupaciju Austro-Ugarske. Istaknuti je junak Mojkovačke bitke 6 i 7. januara
1916. godine. Od 1916. do 1918. godine bio je zatočen u austro-ugarskom
logoru Boldogason. Po oslobođenju iz konfinacije vratio se u Crnu Goru. Bio
je žestoki protivnik srpske okupacije i aneksije Kraljevine Crne Gore
sprovedene 1918. godine. Vojni je vođa i Božićnjeg ustanka
januara 1919. godine.
Krsto Popović je bio poznati junak i korifej
crnogorskih slobodara - komita, te politički emigrant u Italiji, đe je i bio
potonji komandant “Crnogorskih trupa u Gaeti” 1921. godine. Decembra 1921.
godine emigrirao je u Agrentinu, u kojoj je ostao do 1929. godine, kada je,
konačno, našao utočište kao izgnanik u Belgiji. Iz Belgije se 1931. godine,
nakon što je dobio političku amnestiju, vratio u Kraljevinu Jugoslaviju. U
Kraljevini Jugoslaviji bio je član Crnogorske stranke (crnogorskih
federalista).
Tokom drugog svjetskog rata (1941-1945) bio je vođa
Crnogorskih nacionalista, odnosno, lider pokreta za nezavisnu Crnu Goru u
uslovima italijnske okupacije. Bio je komandant “Crnogorske nacionalne
komande” i “Lovćenske brigade”, koja je bila oružana formacija crnogorskih
indipendista. Poslije završetka drugog svjetskog rata, odbio je da se preda
komunističkim vlastima i ubijen je u odmetništvu 1947. godine.
Nesumnjivo Krsto Zrnov Popović je bio paradigma
crnogorskog patriotizma i slobodarske etike. Bio je stameni, harizmatski
predstavnik stare, tradicionalne, konzervativne, klasične i herojske Crne
Gore i njenog morala.
Kada je 1918. godine Kraljevina Crna Gora postala žrtva
velikosrpske invazije, okupacije i aneksije Krsto Zrnov Popović je bio
predvodnik oružanog otpora uništenju crnogorske države i nacionalnom
obespravljivanju Crnogoraca. Odlukama tzv. Podgoričke skupštine od 13/26.
novembra 1918. godine energično i nepokolebljivo se suprotstavio. Lojalan
kralju Nikoli i institucijama pravnog poretka Kraljevine Crne Gore ustao je
u odbranu crnogorskog državnog i etničkog individualiteta.
U memorandumu, kojeg je iz Bajica 22. decembra
1918. godine, u ime Ustaničkog Odbora poslao tada kao kapetan Krsto Popović
“Komandi Jadranskih trupa” i tzv. “Izvršnom odboru Cetinje”, te komandantu
savezničkih trupa u Kotoru generalu Polu Venelu, veli, uz ostalo, i ovo:
“Skupština održana u Podgorici u dane 11. i 13. mjeseca novembra 1918.
godine, sazvana je protiv ustavnih odredaba naše zemlje, a najviše protiv
volje apsolutne većine crnogorskog naroda, što je dalo povoda da se - protiv
skupštinske odluke kojoj ste Vi izvršni organi - digne opšti pokret i
ustanak u Crnoj Gori«.
Krsto Zrnov Popović je, u rangu komandira, a u
svojstvu Šefa Štaba Crnogorskih trupa u Italiji prvopotpisani autor jednog
vojno-političkog dokumenta, imenovanog kao “Naredba”. Naime, u aktu,
pozantom kao “Naredba”, donijetog u Gaeti 17. aprila 1919. godine, sa
potpisom komandira Krsta Zrnova Popovića, stoji i sljedeće:
“Braćo Crnogorci
Po nalogu naše Vlade sakupljamo se evo na obali Sredozemnog mora a na
teritoriji prijateljske nam i moćne Italijanske monarhije.
Sakupljamo se ovđe da se organizujemo i spremimo se kao takvi da pođemo
onamo đe nas narod sa nestrpljenjem očekuje.
Restauracija naše otadžbine zagarantovana je. Čas se
približuje, kad ćemo sa našim starim, dugonapaćenim i omiljenim, mudrim i
ponositim Vladarom otići u našu milu i slavnu otadžbinu Crnu Goru. – Čiju
slavu doranili su nam naši pretci stečenu u šest vjekovnoj u istoriji
bezprimjernoj borbi, za oslobođenje naše nacije i ostvarenje zajedničkih
ideala. Povjesnica ne pamti da je iko ikada kao i ovoga rata dao više
nepristrasnijih i nesebičnih žrtava za istorijska svoja prava od nas
Crnogoraca. Čitavi svijet priznava nam je to, te se crnogorskom herojstvu i
patriotizmu sa poštovanjem klanjaju kako veliki tako i mali narodi.
Protivu takvog ugleda Crne Gore pripremat je ne od juče nego po odavno
atentat i baš su našli zgodan momenat kad je narod crnogorski ostao bio bez
odjeće, obuće, bez hrane i oružja i svega što je potrebno za život; tako im
je bio stvoren povoljan teren za ostvarenje svojih sramnih namjera. To su
oni od koga smo se imali najmanje bojati, to nije herojski narod Srbije, već
zvanična Srbija, koji su na stid i sram cijelog našeg plemena našli dosta
izroda u Crnoj Gori plaćenih novcem da potpišu sramnu smrtnu presudu našoj
vjekovima napaćenoj domovini. Mi kao pravi dostojni potomci svojih predaka
pokazali smo čitavom svijetu kako Crnogorac zna čuvati čast i suverenitet
svoje zemlje. Vi ste svojom krvlju u borbi protiv izroda postavili kamen
temeljac budućoj Crnoj Gori koja će biti mnogo veća i u svakom pogledu
naprednija nego što je bila. Vaše muke i trud Vladar i domovina neće
zaboraviti…
Oni pak naši crnogorski izdajnici i preletujući agenti danas politički iščezavaju,
a i u stvari će nestati, jer kao prodavaoci mora prolivene crnogorske krvi u
skoro šest vjekova neće naći nigđe utočište i svak će ih goniti i na njih
pljuvati.
Braćo, Pozivate se da sa najvećom voljom i ljubavi prijenemo na naš zajednički
posao. Mi ovđe reprezentujemo Crnu Gorui i našu vojsku zato se mora strogo
paziti u svakoj prilici na svoj ponos i opšti ugled”.
U odgovoru Krsta Zrnova Popovića
na objavu Ivana Lole Pavićevića pod naslvom »OTPORUKA CRNOGORSKIH USTAŠA
na poruku srbijanskih siledžija u Crnoj Gori«, poslatog iz Planine, 29.
avgusta 1919. godine kaže se, i ovo:
»
Pavićeviću,
Ti kažeš:
»Kad Crna Gora bješe oslobođena od neprijatelja«... ali naprotiv; ona baš
sada nije oslobođena, nego je zauzeta; i to, od njenog najljućeg
neprijatelja i dušmanina – od zvanične Srbije, koja bi htjela da u korijen
ubije čast i istorijsko ime Crne Gore, njen ponos i sve narodne svetinje,
koje su nam najveće i jedino narodno blago, za koje smo živjeli i umirali...
Zar je »radi ujedinjenja« trebalo kaljati čast Crne Gore i gaziti njena
prava? Zar je »radi ujedinjenja« trebalo popaliti i srušti hiljade naših
domova? Zar su u ime ujedinjenja hiljade Crnogoraca stavljeni van zakona, te
trunu bez krivice i suda pohapšeni, bez otadžbine i krova po gorama i
inozemstvu. Svojim zlikovačkim radom zauvijek ste srušili solidarnost i
bratsku ljubav. Vi ste, a ne mi, grobari ujedinjenja, i na vas će ostati
kletva i najdaljih pokoljenja. Za novac, koji ste u svijetu izlagali,
uspjeli ste kupiti nekoliko propalica i degenerisanih individua cnogorskih,
kojima sada sipljete, samo da vam služe oruđem, kojim ćete se dočepati svoga
cilja. Među tijema, mnogi su se bavili špijunažom i drugim i stavili se u
službu i Austriji, dok je držala Crnu Goru. To oni sve radiše za novac, isto
kao što danas rade za zvaničnu Srbiju, i kao što bi radili za svakoga ko bi
ih bolje platio. Ima tu među njima, na žalost, i nekoliko crnogorskih
državnika i činovnika, koji su nemilice trošili narodnu imovinu, a svojom
žalosnom upravom upropastili tekovinu narodnu, zbog čega ih je očekivala
kazna narodnog gnjeva, pa stoga ne smjedoše izisti pred crnogorski narodni
sud, no pođoše tražiti drugo utočište i nov izvor za isisavanje, i tako se
sramotno prodadoše za novac. Takva je većinom i ostala ona nevaljala
»omladinska organizacija«, koja se, kao stoka na so, slomi trčeći i grabeći
se oko prosutog novca Pašićevog.
Mislite li, da ste kupovinom tijeh nekoliko propalih tipova, kupili i sav
crnogorski narod i njegova prava? Ludo se varate ako to mislite...Crna Gora
je Crnogoraca! Tako je bilo, tako će i biti.
Kralj Crne Gore i Vlada postoje. Pri njima su zastupljene sve Velike Sile.
Pa po čemu i čijem odobrenju upravljate i sudite vi u Crnoj Gori? Zar po
vašem »drago vi je« ili po odobrenju mitom i silom sakupljene nezakonite i
lažne podgoričke »velike skupštine«...
Mi smo, u crnogorskoj uniformi, pošli iz crnogorske vojske u Italiji, sa
porukom od naše onamo nalazeće se vojske: da narod mirno i spokojno čeka
svoje oslobođenje. A vi ste se, na glas o našem dolasku, raštrkali po
cijeloj zemlji i pokupili ste kuku i motiku, pa ste nemilosrdno nasrnuli na
naše familije i našu imovinu i sve ste nam utamanili. Pa kako je to, o
sramotna stvorenja i grobari svoga jadnog naroda!«
Kao vođa crnogorskog narodnog ustanka Krsto Popović
je jedan od autora i potpisnika Proglasa od 20. septembra 1919. godine,
poslatog sa svojega zbornog mjesta, sa planine Vojnik, u kojemu se veli i
ovo:
» Na mjesto onih starijeh tirjana javio se iz
Beograda nov, još gori tirjanin i dušmanin naše slobode i napretka, oličen u
dinastiji Karađorđevića i i njegovim kupljenim slugama, a zaogrnut odeždom
lažnog demokratizma. Bezbrojni su zločini, strahovito je
nasilje koje je počinio ovaj novi demon jugoslovenstva. Nema danas svetinje,
koja nam nije pogažena. Ubistva, najgroznija razbojništva, uništenje imovine,
paljevine naših kuća, pokolj nemoćnih staraca i nejači, nasilje na nezaštićene
ženskinje, interniranje, uzimanje taoca, mučenje i davljenje po policijskim
podrumima i strašno morenje glađu do smrti, eto, to je sloboda, kojom nas je
Beograd usrećio! Čitava velika Jugoslovenska domovina postala je za jedne
grobnica a za druge tamnica!
Nemojte se
čuditi, braćo Jugosloveni, što je jedan dio vaš,-što
su rođena braća naša Crnogorci prvi ustali, sad kao i svakad prvi, kad god
je trebalo, da je junački gine za slobodu i čast, ne samo crnogorsku, nego i
za opštu slobodu sviju nas Jugoslovena.
Čujte i znajte, da na krvavoj zastavi crnogorskoj, koja se danas vije po
njenim gorama i vazda slobodnom stijenju, a protivu beogradskih zavojevača i
otimača stoji napsiana sveta riječ: »Sloboda ili smrt«.
Bojevi se danas biju po cijeloj Crnoj Gori! Ne boli nas, kad u toj borbi
ranu zadobijamo, ali sve nas Crnogorce boli i teško tišti, što moramo da se
bijemo protivu nasilno regutovane braće iz Hrvatske, Bosne, Hercegovine,
Slovenije, Dalmacije i drugih jugoslovenskih krajeva, protivu one naše
braće, koje su beogradski dželati poslali, da oduzmu pravo i čast Crne
Gore...
Nikad Crnogorci neće dopuštiti da im sloboda njihova bude ukradena! Crna
Gora mora biti vaspostavljena u potpunoj njenoj slobodi i državnoj
nezavisnosti. To će biti makar koliko današnja borba bila duga i
krvava. Samo sa vaspostavom Crne Gore i njenim glasom kao slobodne države,
mogu se i ostali djelovi našega naroda nadati političkim garancijama i
sigurnom očuvanju svojih prava. Današnja borba Crne Gore jeste, prema tome,
borba i za sve ostale djelove našeg naroda.
Stoga ustaške vođe crnogorskog naroda apeluju na sve sinove jugoslovenske
bez razlike, i bratski i usredno ih mole: ma da ste nasilno regrutovani za
ovu borbu protivu nas, mada se nasilno dovodite u Crnu Goru, da se borite
protivu nas ustaša crnogorskih, ne pucajte na nas! i ne prolijevajte svoju i
našu bratsku krv, jer je to krv i vaše slobode-krv slobode sviju nas!
Pružite nam ruku bratstva! Skočite na oružje i stresite sa sebe mrski i
teški jaram beogradskih zulumćara!”.
Na predstavci o stanju u Crnoj Gori, koju su
crnogorski ustanici, iz šume 24. septembra 1919. godine, postali na
adresu Kraljevskog Crnogorskog Generalnog Konzula u Rimu gospodina Veljka
Ramadanovića prvopotpisani je komandir Krsto Zrnov Popović. U toj
Predstavci, uz ostalo, navodi se i ovo:
»Crnogorski narod preko
svojih predstavnika i preko izaslanika saveznika, još od početka okupacije
Crne Gore od strane Srbije, koju je izvršila pod zaštitom Francuske,
nekoliko puta je činio predstavke i protest našim moćnim saveznicima o
nasilnoj okupaciji koja je izvršena protivu volje naroda, i o najnesrećnijim
događajima koje zvanična Srbija- preko njenih vlasti sa vojskom pokupljenom
iz sviju jugoslovenskih pokrajina, činila u Crnoj Gori.
Svi ti protesti kao i neprestane borbe i pokolj koji se vrši na cijeloj
teritoriji Crne Gore od 24. decembra pr. g. nijesu našli nimalo odziva kod
saveznika, koji nijesu htjeli ni da čuju za vapaj Crnogorskog naroda, da se
oslobodi od krvave vladavine Srbijanske da ga ne ubija, ne pljačka, ne
zatvara pod mračne voltove; ne pali mu kuću; da ga nasilno ne nagoni ba
regrutaciju i na polaganje zakletve Srbijanskom Kralju i da mu mrazi sve ono
što je najsvetije Crnogorcu. Ustaši crnogorski po mogućnosti oružanom rukom
sprječavali su srbijansku vojsku i upravu da ne vrši krvavi teror Crnoj Gori,
ali se njihovoj navali nije moglo niti može odoljeti...
Dakle, svakome je jasno kao bijeli dan, da je zvanična Srbija pod zaštitom
zvanične Francuske, preduzela najgroznije mjere da se potpuno uništiti
Crnogorski narod, a ono što preteče da silom naćera da prikloni glavu i da
se predade Srbiji. Kao god i ranije tako i sad - po deseti put - iznuđuju
potpise od naroda da su za Kralja Petra i ne pitajući potpisuju imena ljudi
iz pojedinih plemena, da izjave i napišu nekakvu zakletvu za koju narod ne
zna. To čine kako biše saopštili Konferenciji mira i javnosti da je
Crnogorski narod dragovoljno uz njih. Mi im svečano i otvoreno pred čitavim
svijetom dovikujemo, da je to njihovo sve laž i grozna podvala - svojstvena
samo njima - kao i to: da je sav Crnogorski narod, izuzimajući nekoliko
izroda i izdajnika plaćenih iz Dispozicionog fonda Pašićevog, za slobodu i
nezavisnost Crne Gore i za svoga ljubljenog Kralja Gospodara Nikolu I. Da je
tako to se najbolje vidi iz krvavih događaja koji se odigravaju u Crnoj Gori
evo skoro godinu dana. Mi smo svjesni da narod sa ustašima Crnogorskim,
iznureni glađu, bolešću, bez ikakavih sredstava, oružja i municije vojsku
Srbijansku i onu iz sviju pokrajina jugoslovenskih, kao god i vlasti i
upravu ne može pobijediti i izagnati iz Crne Gore, pošto je vojska, kao što
smo ranije naveli, snabdijevala sa svim vojničkim potrebama i svakovrsnim
modernim oružjem, tim prije, što su upotrijebili sve sile da sa vojskom
potpuno pokore Crnu Goru. Svjesni smo i toga, da nije Srbijanske vojske i
uprave u Crnoj Gori, da bi smo se mi sa našim domaćim izrodima brzo
razračunali i svemu civilizovanom svijetu dokazali: što je volja Crnogorskog
naroda.
Obzirom na sve gore istaknuto, kao i na to, što je svakome
jasno poznato da nije bila volja Crnogorskog naroda, ona rezolucija koju su
Srbijanska vlada, uz pripomoć naših izroda, skovali i preko nekakve rulje,
tuđinskih plaćenih agenata, objavili u polovini mjeseca novembra prošle
godine u Podgorici, a pogledom na činjenicu što su do sada faktički naši
saveznici potpuno zatvorili oči pred svim događajima koji se ovamo
odigravaju i da nehoće da čuju vapaj Crnogorskog naroda- premda o tome je
svima saveznicima borbro poznato o svemu nešto od naših predstavaka, nešto
iz izvještaja njihovih izaslanika a nešto iz poštene i iskrene svjetske
javnosti. Ovijem najkarakterističnije protestujemo i gnušamo se na postupak
naših »moćnih i velikih saveznika« i sa najvišim negodovanjem gledamo na
njihovu pomoć i intervenciju«.
Komanidr Krsto Popović kao »šef
svih ustaša« iz šume 27. septembra 1919. godine podnio kraljevksom
crnogorskom gneralnom konzulu u Rimu Veljku Ramadanoviću opširan
izvještaj, u kojemu stoji i sljedeće:
»Srbijanska vojska iz Boke-Kotorske,
Hercegovine i Sandžaka forsiranim maršom hitala je za Crnu Goru sa cijelom
ratnom opremom, a u Crnu Goru na cijeloj teritoriji Srbijanske vlasti u
zajednici sa našim domaćim izdajnicima, preduzeli su najhitnije mjere
mobilizacije i koncentracije trupa. Sve naše pristalice silom su namoravali
da uzmu oružje i da se bore protivu nas. Koji nije htio to učiniti oni su ga
ubijali ili zatvarali, imanje mu pljačkali, kuće palili, familije zatvarali
i internirali, ili gole i bose nesretne po šumama razagnali, toljagama ih
prebijali i primoravali ih. Takvih familija i sada ima po šumama gdje
krepavaju, a koje se ne smiju niti imaju kud povratiti...
Naši
neprijatelji počinili su do stanovništva najgroznije tirjanstvo pred kojim
događajima i Neron i Ivan Grozni, bi se od čuda skamenili....
Srbijanska vlada naoružana neobjašnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njenim
moralnim i materijalnim bitnim interesima, a potpomognuta na sramotu i stid
od naših Saveznika, u prvom redu zvanične Francuske, sa svojom vojskom čini
takva zvjerstva od ničim nezaštićenog Crnogorskog Naroda, kakva se nikada ni
od koga činila nijesu.
Ovo je istorijski sramni stid za čitavo Ćovječanstvo, koje je prašina
bezobzirne Srbijanske politike obmanula i zaslijepila da niti vide niti
znadu što se radi u Crnoj Gori od nesretnjeg naroda.
Za sažaljenje su svi oni političari i predstavnici Saveznika koje bi
fransuko-srbijanska poltiika u Crnoj Gori mogla i još obmanjivati. Oni treba
da znadu da je Podgorička skupština mitom i silom sakupljena ne pitajući
narod Crnogorski. Ona je po sve nezakonita i lažna i upravo Skupština
Srbijanskih ageneta.
Molim Vas, da saopštite našoj Kralj. Vladi, ako članovi konferencije
svjetskog mira žele doznati želju Crnogorskog Naroda, neka narede da
Srbijanska vlast i vojska odmah napušte Crnogorsku teritoriju, a prepuste
Crnogorskom narodu da taj obračun učini među sobom, pa će u kratkom vremenu
vidjeti želje i težnje Crnogorskog naroda.
Sve Komisije koje su saveznici u Crnoj Gori izašiljali, pretpostavljam, da
nijesu mogle ni iz daleka upoznati se sa željama Crnogorskog naroda,
naročito stoga, što su im srbijanske vlasti većinom činili prepreke i
smetnje da ne dođu u dodir sa našim narodom i ustašima.
Kroz Crnu Goru vode se najkrvavije borbe u stvari sa Srbijanskom vojskom.
Narod Crogorski u mukama se davi a Saveznici su do njega zanijeli glavu...
Ovoga puta kad je Crnogorski narod dao sve što smrtni mogu dati za slobodu
naroda, Saveznici odobravaju i ravnodušno posmatraju gdje narod crnogorski
Srbijanski bajonet davi potpomognut zvaničnom Francuskom.
Mi pozivamo svakoga pravoga Crnogorca koji je u
inostranstvo da hita u svoju domovinu da branimo čast i ponos Crne Gore,
našu egzistenciju i suverenitet koja je krvlju i mukom Crnogorskom stečena
nizom šest vjekova.
Nedamo nikome da je oskrnavi, ma ko i koliko bilo naših neprijatelja dok
ijednoga pravoga Crnogorca ustraje.
Molim Vas, g. Ramadanoviću, izvolite ovaj akt hitno uputiti našoj Vladi po
naročitom kuriru«.
Komandant ustanika u Crnoj Gori komandir Krsto Zrnov
Popović je u Rimu 8. juna 1920. godine, u jednoj izjavi opisao zločine
srpske vojske i njenih janjičara u Cucima, navodeći i to da su njemu jula
1919. godine » spalili kuću, ženu su mu tukli da
kaže đe joj je jedno muško dijete od 4 godine, govoreći da će da ga zakolju.
Dijete je sa đecom bilo pošlo podalje od kuće i tako je Marija, žena Krstova,
odatle utekla i od tog dana i danas sa šestoto đece krila se po Boki
Kotorskoj i po šumama«.
Jedan od crnogorskih ustaničkih vođa,
komandir Petar Lekić iz Seoca (Crmnica), u izvještaju o stanju u
Crnoj Gori, kojeg je iz San Đovani di Medua 10. februara 1920. g. uputio
crnogorskom ministru u emigraciji Milu Vujoviću, navodi da su srpske
okupacione vlasti »u Bjelice zapalili 28 kuća;
u Komane zapaljene su 4 kuće, u Zagarač 5 kuća, u Cuce kuća komandira Krsta
Popovića i još mnogih drugih; u Velestovo 4 kuće, Marka Turčinovića i još
mnoge druge, u okolini Čeva i drugih mjesta kroz Katunsku nahiju«,
te da vojnim snagama, koje vrše terorisanje, ugnjetavanje i zločine protiv
naroda upravlja srpski pukovnik Stojan Popović. A potporučnik crnogorski
Jakov Marković je, u jednoj izjavi o zločinima srpskih okupacionih vlasti u
Cucima, za čiju su istinitost jemčili kao svjedoci portporučnik Nikola
Perišić i vodnik Savo Jabučanin, naveo: »Prvi slučaj: Kad je vojska došla
u Cuce 10. VII 1919. godine pod komandom srbijanskog načelnika Blaža
Begovića, sa kojom je činio pljačke, popalila je kuće Stevanu Markoviću,
Mitru Perišiću, Dreka Popovića, Sava Vuletića, Komandira Krsta Popovića.
Ovom najzadnjem tražila je familiju da pokolje. U isto vrijeme oni doznadu
da im prijeti opasnost i pobjegnu u šumu”.
Knjiga »Nekoliko stranica iz krvavog
albuma Karađorđevića -
Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori«, Rim,
1921 sadrži i ovo: »U julu 1919. Srbijanci su
isprebijali batinama ženu jednog od podnosioca ovog raporta, majora Krsta
Popovića iz Cuca ( oblast Cetinje) samo s toga što nije htjela reći đe je
sklonila šestoro đece, od kojih je najstarijemu 11 godina. Ona je zbog
teroriziranja, a pošto joj je bila kuća zapaljena, pobjegla sa đetetom od 4
mjeseca u Kotor, gdje se nalazila pored srbijanske posade još i i talijanska
i francuska.
Ostalu djecu uzeli su dobri ljudi- seljaci, te ih držali
prikrivenu kao svoju«
.
Odštampaj stranicu
|
|
