Crnogorska Pravoslavna Crkva

 

Uvod
 Samoorganizovanje i oslobađanje CPC i njezino ponarođavanje u borbi protiv Turaka
 Formalno priznanje stvarne autokefalnosti CPC
 Puno uobličenje CPC - preduslov za kraljevinu
 Nespornost istorijske činjenice postojanja CPC
 Neosnovanost poricanja CPC i potrebitost njezinog obnavljanja

 

UVOD

U sklopu ostvarivanja osnovnijeh ciljeva anticrnogorskoga programa, Aleksandar Karađorđević je dekretom (nekanonski, nezakonito i nasilno) ukinuo 1920. godišta i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju su kao autokefalnu (suverenu, samostalnu, sa "svojom glavom") priznavale sve ostale pravoslavne i katoličke crkve. U samom aktu o ukidanju se konstatuje da se ukida autokefalna Crnogorska crkva i ujed(i)njuje se u Srpsku patrijašiju. Crnogorci su nakon drugoga svjetskoga rata vaspostavili državu, ali je njihova Crkva ostala u pređašnjemu, neregularnom statusu. U pravoslavlju se crkve, uglavnom, nacionalno organizuju ili po principu državne samostalnosti, njezine osobitosti i istorijske posebitosti. Suprotivo crnogorskoj državi i naciji, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori zadržala je srednjovjekovno-imperijalni organizacioni rudiment kao stalno prisutni velikosrpski ideal – ispunjenje Dušanovog osvajačkog zavjeta. Takvom iznimnom (relikvijskom ii rudimentom) organizacijom crkve, ozvaničeno je veljesrblje u Crnoj Gori. Njezina suštastvena ideološko – politička pretpostavka je imperijalno – srpska (velikodržavna), a ne nacionalno – pravoslavna, autokefalna crkva. To podrazumijeva (nepostojeću) "(imperijalno – crkvotvornu narodnost)" ("srpstvo" kao metafizičku apstrakciju, teokratizaciju i teologizaciju), a ne stvarnu istorijsko – narodnosnu samobitnost Crnogoraca. Srpska pravoslavna crkva je u Crnoj Gori nastavila institucionalno i legalno ništenje crnogorskog samostalnog bića, zadržavajući u vlasništvu neprocjenjivo crnogorsko blago (oko 650 crkava i manastira). Ona je, dakle, već po svojoj organizaciji, nacionalno – osvajačka i asimilatorska, tj. Svjetovno – politički usmjerena, što je u najdubljem sukobu sa njezinijem sakralnim ("duhovnim") ciljem i zadatkom. Koliki je njezin uticaj na širenju "crkveno – pravoslavnoga srpstva" u Crnu Goru (po principu: dokle doseže "srpska" crkva, dotle je i "srpski narod") pokazuje i to što je vrlo rano kanonizovala svjetiteljski kult gotovo svijeh Nemanjića. Tijem je dinastija srednjovjekovne srpske proširene države postala neizostavni dio srpske crkvene i pravoslavne tradicije. Rečena indoktrinacija je najočitija u tome što u takvoj crkvi Crnogorac postaje "srbin" činom krštenja, a svještenik profesijom. U kojoj se mjeri ostvaruje programsko posrbljavanje Crnogoraca, preko ove arhaično – imperijalne organizacije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, najbolje pokazuje i to da je vjekovima zvani Cetinjski manastir odnedavno preimentovan u Srpski pravoslavni cetinjski manastir. Ovakva fanatična ukovanost crkve, vjere i nacije, čije je razdvajanje i posvjetovljenje izvršeno u Evropi još u XIX st, sve do danas je ostala tabu tema zbog straha da Crnogorci ne izgube supstrat "srpske vjere" kao tobože osnovne odlike crnogorskoga naroda i njegovoga "jedinstva" sa Srbima.

SAMOORGANIZOVANJE I OSLOBAĐANJE CPC I NJEZINO PONAROĐAVANJE U 

BORBI PROTIV TURAKA


Samokonstituisanje i osamostaljivanje Crnogorske pravoslavne crkve mora se shvatiti kao istorijski proces, suštastveno i sadržinski, a ne (samo) kao gotov čin i tvorevinu (formalno), jer je organski sliveni dio, ali i rezultat, samostalne, sasvijem posebite, hiljadugodišnje crnogorske istorije, države i slobodarskoga naroda crnogorskoga. Prodor pravoslavlja u katoličku Zetu (Crnu Goru) omogućen je poslije njezinoga osvajanja od strane Raške (Srbije) krajem 80-tijeh godina 12. stoljeća. Sv. Sava je osnovao tri episkopije na prostoru Crne Gore (1219). Zanemarujući povijesnicu dukljansko-zetsko-crnogorske katoličke crkve, još od uzdizanja barske biskupije na rang Dukljansko-barske nadbiskupije (1089), CPC počinje od 1219 (kada je bila pod upravom proširene, imperilalno-osvajačke nemanjićke države i crkve), da se samooslobađa i samokonstituiše. Od osnivanja je to Crnogorska pravoslavna crkva, s tijem što je bila pod izvanjskom, jabanskom jurisdikcijom. Od tada CPC stalno ima emancipatorske težnje; stalno se bori za osamostaljivanje i oslobađanje od SPC. Prvi značajniji korak ka stvaranju samostalne CPC nalazimo u nezavisnoj državi Balšića (1360), koji su "vodili samostalnu crkvenu politiku". Napravljen je sporazum izmađu Djurđa Balšića i Lazara Hrebeljanovića (oktobra 1375) po kojem se ukida ranije donijeta odredba (1346) da patrijarha bira državni sabor, na čelu sa vladarem, i uspostavlja novi odnošaj: budućeg patrijarha bira samo sabor arhijereja i igumana iz crnogorskijeh i srpskijeh manastijera, bez uticaja gospodara i vlastele. Ti proces se nastavlja i za doba Crnojevića koji su vodili borbu protiv srpskijeh despota 1421 - 54. Paštrovići su se udružili i sa Mlecima, da bi ih ovi uzeli pod zaštitu, ako ih napadnu u većem obimu Srbi ili Turci. U jednoj borbi oko Budve protiv Srba (1441) učestvovao je i zetski mitropolit. Poseban pomak ka zadobijanju faktičke autokefalije CPC je 1484, kada je Ivan Crnojević, pomjerajući odbranu pred napadima Turaka, podigao Cetinjski manastijer, zakonom utvrdio njegova prava i dao mu pravo da omogući azil. Vrlo razložno je mnijenje da stvarna autokefalnost Crnogorske mitropolije suštastveno počinje sa crnogorskom (vrlo uslovno nazvanom) "teokretijom", po nekijem spisateljima o od 1496, a navlastito u Principatu od 1500. g., kada Opštecrnogorski i Glavarski zbor djeluju kao crnogorski parlament i vlada sa položajem prvorazrednoga autoriteta koji je birao crnogorske mitropolite. Period od prvoga ukidanja Pećke patrijašije 1525, od kada je Crnogorska mitropolija bila pod labavu, posve nominalnu jurisdikciju Ohridske mitropolije, i 200-godišnje razdoblje od Turske pećke patrijašije, u stvari, Turske pravoslavne crkve u nekadašnjoj Srbiji (1557 - 1766), predstavlja proces sekularizacije (posvjetovljenja) i ponarođavanja CPC i njezinoga preobražavanja u narodnu crkvu sa narodnom religijom i duhom uopšte Crnogoraca. Posebita, gotovo, krucijalna faza u ostvarivanju autokefalne CPC počinje krajem XVI i početkom XVII st, kada se CPC, na čelu sa mitropolitom Ruvimom II, najneposrednije upregnula u oslobodilačku borbu crnogorskoga naroda protiv Turske i u potpunosti suprotstavila politici Turske pećke i carigradske patrijaršije koje su bili sastavni članovi turskoga upravnog sistema. Samostalnost Crnogorske mitropolije još više se učvrstila za doba mitropolita Danila, rodonačelnika dinastije Petrović u kojoj je vladičansko zvanje postalo nasljedno, a potvrđivao ga je Opštecrnogorski zbor. Uspostavljanjem političkijeh odnošaja sa Rusijom za vrijeme vladike Danila i s ruskijem Sinodom, i zvanično je priznata, odnosno samo potvrđena već stvarno postojeća autokefalnost CPC.

FORMALNO PRIZNANJE STVARNE AUTOKEFALNOSTI CPC

Nakon drugoga ukidanja Turske pećke patrijaršije (1766), CPC biva i formalno priznata od svijeh ostalih crkava; postaje u svakom pogledu potpuno nezavisna, istorijskom nuždom prepuštena sebi, svojoj državi, svomu narodu i Bogu, kojima jedino i polaže račune. Naprosto, njezina Majka-crkva ne postoji. CPC je bila u nepomirljivom sukobu sa Turskom carigradskom patrijaršijom. Radi toga je sasvijem normalno i kanonski što CPC nikada ni od koga nije tražila tomos (odobrenje) i što joj ga niko nije dao za njezinu stvarnu autokefaliju, jer bi u suprotnome bila zavisna. Međusobice sasvijem svjesni ovakvoga stanja, kanonski ga samo potvrđuju, zvanično i formalno priznaju sve ostale crkve, prije svega, Ruska crkva, što dokazuje i zvanični njezin katalog od 1851, Carigradska patrijaršija u svojoj Sintagmi, objavljenoj 1855. i sama SPC. Mnogi spisatelji ističu da je za vrijeme Petra I Petrovića (1784 - 1830) Sveti Sinod ruski priznao pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori za kanonski autokefalnu. Ovi naš vladika - vladar i svetac u pismima Svetom Sinodu ruskom je isticao autokefalni položaj CPC. To je činio i Opštecrnogorski i Glavarski zbor, ukazujući da crnogorski vladika podnosi račune samo svomu, crnogorskomu narodu. Sveti Petar Cetinjski je na lijevoj ruci nosio prsten kao znak članstva u Svetom Sinodu ruske Crkve. Na glavi je nosio bijelu kamilavku koju u pravoslavlju nose samo patrijarsi.

PUNO UOBLIČENJE CPC - PREDUSLOV ZA KRALJEVINU

Vrhunac istorijskoga procesa samokonstituisanja CPC, sa punijem crkvenijem sadržajem toga termina i sa potpunijem ustavno - pravnim i crkveno - kanonskijem ustrojstvom, kao i sve njoj savremene autokefalne crkve, pada u doba knjaza Nikole, kao pripreme za najveći stupanj državnosti - Kraljevinu. Ustrojstvo Crnogorske pravoslavne (samostalne) crkve i upravljanja njom bilo je normirano: Ustavom Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori od 30. Decembra 1903, Ustavom pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori od 1904, Ustavom za Knjaževinu Crnu Goru od 1905 (čl. 40) i Zakonom o parohijskom svještenstvu od 1909. Goda. Neka vjerska i svještenička pitanja bila su normirana još Zakonikom knjaza Danila od 1855, Aktom o proglašenju Knjaževine Crne Gore (1852) i Zakonikom Petra I (1798. i 1803). Knjaz Nikola je za mitropolita postavio Mitrofana bana. Osnovao je prvo Privremenu bogosloviju (1863), a zatijem Bogosloviju za školovanje popova. Svještenici su u potpunosti skinuli oružje i narodnu nošnju, a obukli mantije i spustili bradu. Izvršena je reorganizacija parohija (1881). Obnovljeno je 12 manastira i 112 crkava, dok je podignuto 163 nova hrama božja. Ustavno pravnu osnovu CPC formulisao je međunarodno priznati naučnik Valtazar Bogišić, a crkveno-pravoslavnu i kanonsku poznati istoričar pravoslavne crkve i pravoslavni kanonista dr Nikodim Milaš, srpski zadarski episkop. U Bogišićevoj anketi, na koju su odgovarali najpoznatiji i najviđeniji ljudi u Crnoj Gori, među kojima vladar i vladika, stoji da je "Crnogorska crkva posve avtokefalna i osobenu jerarhiju ima, a nema nikakvijeh zvaničnih odnošaja s drugijem avtokefalnim crkvama, nego mir i ljubav". U udžbeniku Pravoslavno crkveno pravo (Zadar 1890, 132, 237) dr N. Milaš citira zvanični katalog pravoslavnijeh crkava, zvani Sintagma, u kojoj je "Avtokefalna mitropolija crnogorska" navedena pod rednijem brojem 9, a srpska pod 14.

NESPORNOST istorijske činjenice postojanja CPC

Srpski pravoslavni teolog i istoričar pravoslavne crkve prof. P. Ćupić razlikuje dva perioda u razvoju autokefalne crkve u Crnoj Gori: do priznanja njezine pune samostalnosti od strane Sv. Sinoda ruskog i njezinu punu nezavisnost iza 1711. goda. Većina ozbiljnijeh istoričara, posebno srpskijeh i pravoslavnijeh teologa, konstatovali su istorijsku činjenicu da je Crnogorska crkva stvarno postojala, da je bila priznata kao autokefalna od strane svijeh ostalijeh crkava, navlastito od Ruske crkve i Carigradske patrijaršije. Samostalnost Crnogorske crkve dokazuje i Spomenica o 25-godišnjici rada mitropolita crnogorskog, potonjega autokefalnoga vladike, Mitrofana Bana u autokefalnoj Crnogorskoj crkvi. U toj Spomenici je pečatano tušte čestitki za uspješan rad ove Crkve, pa i od Srpske crkve. U većini tijeh depeša se pominje Crnogorska autokefalna crkva, Crnogorska crkva ili Crkva crnogorskoga naroda. Navlastito je potrebito navesti depešu Srpske crkve: "Srpska crkva, kao sestra i po vjeri i po narodnosti, dijeli radost Crnogorske Crkve …". Mitrofanu Banu, kao sebi ravnom, autokefalnom, šilje čestitku iz "Svetoga grada Herusalima 1910, decembra 25 " patrijarh jerusalimski Damijanos, kao i carigradski patrijarh Joakim. U brošuri cetinjskoga kaluđera Boža Mihajlovića Mitropolit Petar I Sveti, koja je pečatana po blagoslovu Crnogorsko-primorskog mitropolita (Cetinje, 1973, 36-37), navodi se u povodu Njegoševoga proglašenja Petra I za sveca: "Ovi akt vladike Petra II, poglavara onda samostalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori, smatra se zvaničnijem aktom kojim je Mitropolit Petar I kanonizovan i uvršten u red svetitelja…". Sam Njegošev akt proglašenja za sveca Petra I mogao je da izvrši samo autokefalni vladika i samostalna crkva. Takav njezin status potvrđuje i nekanonski i nasilni čin njezinog ukidanja, tj. Jednostrani samovoljni Ukaz regenta Srbije, Aleksandra Karađorđevića od 30. avgusta 1920. u kojem se navodi da je autokefalna Crnogorska crkva ujed(i)njena u Srpsku patrijaršiju. Crnogorska pravoslavna crkva normalno je navedena kao autokefalna u svijem aktima oko prisajedinjenja (1918 - 1920). U starijoj i novijoj srpskoj crkvenoj istoriji je također smatrana autokefalnom. Isto se navodi i u ruskoj, češkoj, njemačkoj i drugoj literaturi. Među tijem autorima je i srpski patrijarh Varnava koji je potvrdio 1935. da je CPC autokefalna: "Crkva u Crnoj Gori postala je samostalna i prećutno je priznata kao takva od sviju oblasnih crkava. (Srpska pravoslavna crkva u prošlosti i sadašnjosti, Sremski Karlovci 1935). U Istoriji hrišćanskih crkava, koja je pečatana prije 120 godina, po odobrenju Sinoda Ruske crkve, objašnjava se autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve: "Zbog takvoga izuzetnoga položaja Crne Gore, pravoslavna njezina crkva zauzela je autokefalni položaj u redu drugijeh crkava, i njezine vladike-mitropoliti postigli potpuno nezavistan položaj, kako u odnosu na Srpskoga patrijarha u Peći, tako i docnije prema konstantinopoljskom". CPC je opstojala sve do 1920. godine, kada je ukinuta protivno volji naroda, svještenstva, vlasti crnogorske, Ustava Svetoga Sinoda i Ustava Knjaževine Crne Gore. To je bila prirodna posljedica nezapamćenoga ukidanja crnogorske države, nacije i svega crnogorskoga. Tada su sve ravnopravne autokefalne crkve, koje su se tobože ujedinile u Srpsku crkvu Kraljevine SHS, potpale pod nasilnu jurisdikciju fanariotske Carigradske (Istambulske) patrijaršije. Autokefalni položaj CPC, do njezinoga nezakonitoga i nekanonskog ukidanja 1920. Niko nije nijekao. Naprotiv, gotovo da nije bilo ozbiljnijega istoričara i bogoslova, posebno srpskoga, koji nije konstatovao tu nespornu istorijsku istinu. Međutijem, od 1920, a ništa manje i od 1945, vrši se programsko i sistematsko zatiranje svake svijesti o CPC i o potrebitosti njezinoga vrtanja, odnosno obnavljanja.

NEOSNOVANOST PORICANJA CPC I POTREBITOST NJEZINOG 

OBNAVLJANJA

Već smo na početku ukazali da je suštastvo poricanja CPC i njezinoga vaspostavljanja isključivo u političko-nacionalnijem motivima i razlozima. Jednostavno, SPC ne priznaje crnogorski narod i naciju, pa ni CPC. Ovi prosti veljedržavni i veljenacionalni razlozi ukrivaju se tobože "čisto" kanonskijem motivima, a glavni se svodi na to da CPC kanonski nije tražila i dobila tomos od matične crkve. To je sasvijem tačno, jer je ona stvarno već bila autokefalna, niotkoga zavisna, pa ga i nije morala ni od koga tražiti i dobiti, navlastito ne od nepostojeće "Majke-crkve". Ovdje je upravo riječ o bogohulnoj kanonskoj inverziji i reminiscenciji na odumrlo kanonsko pravo i njihovom sukobu sa samom, Bogom vođenom, crnogorskom povijesnicom, njezinim kategoričkijem imperativom "za krst časni i slobodu svetu", svete Crnogorske pravoslavne crkve za očuvanje čojstvenoga i junačkoga hrišćanstva i pravoslavlja. CPC nije fermala za nepostojeću Tursku pećku i carigradsku patrijaršiju. Naprotiv, njezina narodnosno-oslobodilačka i pijemontska misija bila je u najžešćoj rati sa njihovom turskom politikom. Ona je u nadljudskoj, božanstvenoj borbi dostojno izdejstvovala ono što joj pripada po prihvaćenom tumačenju "pentrahije" ("petovlada") i starom istočnjačkom pravilu i pravdi da samostalan narod i država moraju da imaju i samostalnu crkvu. CPC - i niko nije ni trebao da da, pokloni ili proda autokefalnost, jer je stvarno i kanonski već posjedovala. Nije imala potrebitost da moli, niti su joj bile nužne administrativne potvrde, jer je ona u krvavoj borbi, kroz posve samostalnu istoriju, sama stvarala (državotvornu i crkvotvornu) slobodu, te i zaslužila priznanje svoje stvarne autokefalije. Ne može se njezino istorijsko postojanje, zvanično priznanje, lučonošna borba za slobodnu hristijansku državu i crkvu i sama bogolika istorija crnogorska proglašavati "istorijskom grješkom", "nenormalnijem prilikama" i "nenadležnijem činom". Jer, ona je iznad svijeh kanona, sam Božji život, promisao, mudrost i istina. CPC je duša Crnogoraca i božji izaslanik u Crnoj Gori, navlastito, ako se ima u vidu atipičnost cjelokupne crnogorske istorije, države, crkve, posvjetovljenoga, ponarođenoga, nekanonskoga, nedogmatskog i "jeretičkoga" duha uopšte Crnogoraca. Glavne posebitosti crnogorske države su vrlo uslovno nazvana "teokratija", nasljedna ustanova vladika-gospodara, koje je birao i potvrđivao Crnogorski zbor. To je izuzetak u pravoslavlju. Već samijem tim Crnogorska crkva je bila sasvijem nezavisna od bilo čije druge, crkvene i državne vlasti. Zato, neka i ubuduće bude takva. Neka bude kako je Bog zapovijedio i kako je vazda bilo u pravoslavlju: slobodan crnogorski narod - samostalna crnogorska država - autokefalna CPC Sa otimanjem CPC Crnogorcima je oteta prošlost, sadašnjost i budućnost, njihova duša. U tome se taji jedan od bitnijeh razloga odrođavanja (posrbljavanja) Crnogoraca. Toga radi je potrebito njezino vrtanje kao nasušni hljeb. Na Lučin dan - crnogorski Petrov dan 1993. Goda u Prijestonici Crne Gore Crnogorci su na tradicionalan način donijeli odluku o obnavljanju CPC i izabrali svog duhovnog poglavara kandidata za mitropolita i poglavara svoje Crkve. Od toga datuma počinje nova etapa u razvoju CPC.

SRETEN ZEKOVIĆ

N. Sadašnji poglavar crnogorske pravoslavne crkve je mitropolit Mihailo (Miraš Dedejić). 

 

 

Odstampaj stranicu