CRNOGORSTVO I CRNOGORSKO SRPSTVO

" SRPSTVO" JE NEETIČKI, NADNARODNOSNO - NACIONALNI SLOJ I DOGRADNJA NAD ETNIČKIJEM CRNOGORSTVOM

Crnogorsko (nacionalno i državno) pitanje ne može se suštastveno shvatiti bez razjašnjenja pojmova Crnogorstvo i Srpstvo, njihovoga međuodnošaja, crnogorskoga "srpstva" i oblika "srpstva" u Crnoj Gori.

Crnogorstvo je podumijentno, neposredno - životno načelo Crne Gore. Ono je osnovna kopča zajedništva svijeh koji žive u demokratskoj, pravnoj i suverenoj crnogorskoj, kao svojoj, državi. Crnogorstvo je posebito čojstvo, crnogorski vid univerzalizma. Čojsko i junačko Crnogorstvo je "odbrana sebe od drugoga, a drugoga od sebe".

Crnogorci su istorijski i državotvorni narod koji je stvarao, čuvao i sačuvao Crnu Goru i pronosio slavu njezinoga imena. Crna Gora je stoljećima domovina Muslimana, Albanaca, Hrvata, Srbo - Crnogoraca, Srba i drugijeh koji u njoj žive. Tako su je dugo i doživljavali. Ne trebuje im druga država i otadžbina osim ove koju imaju. Crna Gora im je zajedničko naslijeđe, sudbina, država, domovina i interes.

Tradicionalno naglašavanje crnogorske državotvornosti, tradicije i istorije, u stvari, je nejasan i nedovoljno primjeren politički i ideoloski vid ispoljavanja etničkog Crnogorstva.

Pojam Crnogorstvo je sažimak hiljadugodišnje sopstvene istorije i neprekidnosti dukljansko - zetsko - crnogorske tradicije, državotvornosti i kulture unutar kojih se (pre)uobličavalo i razvijalo narodnosno, nacionalno, socijalno, lično i ljudsko samooslobođenje Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori. Etničko Crnogorstvo je neraskopčivo oplemenjeno i crnogorskijem čojskim junaštvom. Izvorno mu odgovara sveta vjera Crnogoraca: vladimiroslavlje, vasilioslavlje, stevanoslavlje, a vrhuni u petrosavlju. Nose nazive po Svetomu Vladimiru, Sv. Vasiliji Ostroškom, Sv.Stevanu Piperskom i Sv.Petru Cetinjskom. Iako se proz istoriju izvorno crnogorsko biće prožimalo i orođavalo sa raznijem uticajima, pa i vjerskijem, Crnogorstvo je neraspučivo od izvorne čistote pravoslavlja Crnogoraca - petroslavlja, odnosno slobodoslavlja, slobodoljublja. Takvo Crnogorstvo je nešto više i šire od samoga crnogorskoga etnosa. Za vjeru Crnogoraca - slobodoslavlja - nije svetoslavlje iznad pravoslavlja i petroslavlja, niti je Sv. Sava najveći svetac, posebito ne viši i od samoga Hrista, kako se to u politiziranom svetoslavlju hoće nametati. Kada se bude biralo izmedju Sv. Save i svetoslavlja, na jednoj, i crnogorskijeh svetaca i petroslavlja - narodne religije Crnogoraca, slobodoslavlja, slobodijade, na drugoj bandi, izbor će pasti na ovo drugo, na Crnogorstvo. Između Sv. Save i Petrovića Njegoša vazda će se izabrati Crnogorac.

Rečeno Crnogorstvo se kroz sopstvenu istoriju prožimalo i dopunjavalo novijem, neetničkijem i nadetničkijem, višenacionalnijem orođenim slojevima i nadgradnjom. Na jednoj bandi je uticaj i sloj "srpske svijesti i tradicije", posebito "srpskog pravoslavlja ("srpske vjere")", kao đelička širega istočno-pravoslavnog kruga, čiji je konkretan oblik crnogorsko "srpstvo". Na drugoj bandi je uticaj i sloj zapadne tradicije i svijesti kao rezultata mediteransko-evropskoga vala. Naravno, tu je poznije i uticaj islama. Na podumijenti izvornoga i samonikloga Crnogorstva ovi uticaji se kroz istoriju miješaju i orođavaju, do Nemanjića uglavnom sa Zapada, poslije njih više sa Istoka.

Samo prisustvo "srpske svijesti i tradicije", "srbovanja" i "srpstva" u Crnoj Gori jeste nesporna činjenica, koja se mora uvažavati. No, umah se mora uviđeti da njezini razni pojavni oblici suštastveno nijesu vid ispoljavanja nacionalnoga (i uopšte etničkoga) iskazivanja Crnogoraca. Uz puno njezino poštovanje, mora se i kritički ispitivati kao bilo koja druga pojava, politički i religiozno-kulturni fenomen, posebno u onijem pojavnim oblicima koji se stalno nastoje mistifikovati, ideologizovati i politizirati, navlastito, onijeh koji su napadni, isključivi i opasni za samo Crnogorstvo i ostala načela.

Sa širenjem nemanjićke države i crkve prodirala je u Crnu Goru i "državna srpska vjera", "srpsko pravoslavlje", koje je vrlo rano stvorilo svetiteljski kult i oreol gotovo svijeh Nemanjića. Preko Srpske crkve, dinastija srpske države postaje i kod nas sastavni dio crkvene (pravoslavne) tradicije. Crnogorski etnos i etos se ogrću "posestrimskom" višenacionalnom srpskom crkvom, višenacionalnom "srpskom vjerom", koja napadno nastoji da se prikaže kao jednonacionalna (srpska, svetosavska). Tu je i (spolja) primljen zajednički "srpski obred" ("krštenje po srpski", "srpsko krštenje") i u borbi "pobratimljeno" "pravoslavno srpstvo", koje se kasnije (u XIX v.) hoće postaviti kao (romantičarsko) svetoslavle, odnosno kao "srpsko pravoslavlje", "srpstvo".

Posebita tisućugodna crnogorska istorija i samostalna država su prvorazredni temelj i ram uobličavanja nesumnjivoga etničkog Crnogorstva koji je stub držač ostalijeh uticaja i njegove nadgradnje. Samostalna istorijska i državno-politička tradicija crnogorska, i u ramu njih crnogorsko etničko uobličavanje, usložnjava se prisustvom Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Ovo srednjovjekovno dvojstvo (samostalna crnogorska država, a Srpska crkva u njoj) nemanjićkoga perioda i kasnije uticace i uslovljavaće da se etničko Crnogorstvo dopunjava slojem "srpske tradicije i svijesti", tzv. "srpskijem okvirom", "srpstvom". Tijem se etničko Crnogorstvo prekriva i zamagljuje složenijem pojmom "pravoslavno srpstvo". Srpska pravoslavna crkva i njezina ideologija ("državna srpska vjera") su drugorazredan, naknadni nenarodnosni činilac i ram etnogeneze Crnogoraca. Shvatano u jedinstvu sa etničkijem Crnogorstvom javlja se kao tzv. crnogorsko "srpstvo". Svjesnijem i nesvjesnijem miješanjem, zamjenjivanjem i podmetanjem etničkoga Crnogorstva i takvoga "srpstva" u zamagljenoj (samoj sebi nejasnoj) svijesti, Crnogorci se neosnovano nastoje prikazati kao (etnički) Srbi, a rečeno dvojstvo kao narodnosno (Srbi) i nacionalno, odnosno regionalno (Crnogorci) dvojstvo samijeh Crnogoraca.

"Srpstvo" u Crnoj Gori je, dakle, ideoloska, crkveno-politička, borbeno-saveznička, osvajačka, vjersko-kulturna (nadnacionalna) naslaga nad etničkijem Crnogorstvom. Predstavlja, zanago, njegov neizbježni širi i dodirni politički i religiozno-kulturni činilac. Poseban činilac njihovog zbližavanja im je zajednička patnja i strah od spoljne opasnosti Vizantije i Turaka. Međutijem, ima i onu drugu, tamnu, najčešće zloupotrebljavanu stranu, koja prijeti da ugrozi i uništi samo etničko Crnogorstvo.