IMENTOVANJE CRNE GORE I CRNOGORACA

 

Crna Gora je u tečaju povjesnice promijenila nekoliko imena. Na njezinom prostoru od sredine III vijeka do 1167. godišta prije n.e. postojalo je Ilirsko Kraljevstvo, tako imentovano po Ilirima kao njezinim najstarijim žiteljima. Potom su ga pokorili Rimljani, koji su od tada do 11. godine nove ere na istome prostoru osnovali provinciju Ilirik. Nakon toga, do pred kraj III stoljeća u ramu rimske provincije Dalmacije se spominje Naronski konvent kao njezin novi naziv. Od razmeđa III i IV do kraja VI v. za nj se pojavljuje ime (provincije) Prevalis ili Prevalitana, od godišta 395. u sastavu Istočnoga Rimskog Carstva (Vizantije). Od tada pa do kraja XII st. smjenjuje ga novo ime oblasti Duklja (Dokleja, Dioklija, Dioklitija).

Tako je narečena po nazivu istoimenoga grada, u sačuvanijem izvorima prvi put zabilježenog u II v. A grad Duklja je imentovan prema ilirskom plemenu DOKLEATI u porječju Zete. Isti naziv do sredine IX st. i u njezinome okviru nosila je novonastala državna formacija. Koncem XII v. potiskuje ga slovensko ime župe i države Zeta (Zenta, Genta), u sačuvanijem vrelima prvi put spomenutom sredinom XI st, sa značenjem "žitnica, žitorodna zemlja". To je ime nastalo prema slovenskom plemenu Ze(n)tići – "Zeteoci", doseljenome iz Polablja – Pomorja, sadašnjega istočnog dijela Njemaćke kao prapostojbine starijeh predaka dukljanskijeh Slovena i prvobitno nastanjenome u ravnicu oko Skadarskoga jezera i rijeke Zete, po njemu također nazvane. Na posljetku, i to je ime u drugoj polovini XV vijeka zamijenjeno opet slovenskijem nazivom Crna Gora, što prvorazredno znači Crna Brda (tal. Montenegro, tur. Karadag, alb. Malezija) s prvijem sačuvanijem pomenom iz 1296. goda u smislu visinske oblasti podlovćenskoga područja u ramu zetske zemlje pod prevlašću Nemanjića.

U državi Duklji, od sredine IX st, u procesu miješanja doseljenih Slovena s Ilirima, Romanima, Grcima (Vizantincima) i pripadnicima drugijeh plemena i naroda, u posebitijem prirodnim i povijesnim uslovima, nastali su Dukljani, kako smo već viđeli, prvo nominalno kao vazalni (vizantijski) narod i od 1043. godišta i kao samostalan narod. Od svršetka XII v. po novopreimenovanoj zemlji Zeti (Zenti, Genti), u procesu njihova daljega spajanja i srođavanja, javljaju se Zećani, za vlade Nemanjića također kao vazalni, a poslije 1360. g. i kao ponovo samostalan narod. Takav rang i položaj ostvaruju stalnom obranbenom i oslobodilačkom borbom kako protivu Srba tako isto i svijeh ostalijeh neprijatelja. Od treće decenije XV st. prema imenu zemlje i nazavisne države Crne Gore, na istorijsku pozornicu stupaju i Crnogorci kao samostalan narod. A do kraja istoga stoljeća, neprestanoj obranbeno-oslobodilačkoj borbi, kao građanskoj revoluciji, u toku narednijeh vijekova, na podlozi posebitijeh ekonomskih, kulturnijeh, državno-pravnih i ostalijeh tradicija, iz crnogorskog naroda postepeno je uobličena i crnogorska nacija, kao najveći oblik svijesti o sebi. Uporedo s njihovijem prvorazrednijem postojanjem, tek duboko u novomu vijeku drugorazredno se pojavljuju i tzv. Srbi, kao pojam neetničkoga sadržaja i postojanja. Od tada prvo označava pripadnost Crnogoraca nazovi srpstvu, tj. Pravoslavlju, što se, naročito poslije obnove Pećke patrijašije (1557 – 1766), poistovjećivalo sa srpskijem narodom u Srbiji. Do toga je došlo stoga što je arhiepiskop Sava Nemanjić tek 1219. godišta u Zetu uveo pravoslavlje, koje se do tada nalazilo u sastavu srpske arhiepiskopije u Žiči i patrijašije u Peći.
Iz toga razloga Njegoš drži da su njegovi sunarodnici etnički i nacionalno Crnogorci, a po vjeri Srbi. Međutijem, za razliku od toga srpstva, zabluđelo srpstvo Vuka Karadžića je jezičkoga (štokavskog) karaktera.
A crnogorski Srbi Nikole I Petrovića su produkt njegove, u odnosu na Srbe i Srbiju, osvajačke politike. I svi drugi pojavni oblici srpstva u Crnoj Gori su neetnički i nenacionalni.

 

 

 

 

Odštampaj stranicu

Vrati se na pocetak
 www.montenegro.org.au