Program | O nama | Reagovanja, pisma...Prezimena u CG l Plemena u CG


In Memoriam

 


Na ovoj stranici ćemo objaviti priloge o našim dragim prijateljima, bivšim članovima i simpatizerima naše zajednice da ih se dužnim poštovanjem sjećamo i na taj način iskažemo malu zahvalnost što su bili sa nama u teškim vremenima obnove crnogorske državnosti.
Neka im je vječna slava i hvala.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


NIKOL
A J. SAMARDŽIĆ

www.montenegro.org.au/Kapetan.jpg

Dana, 30.12.2005. godine kremirani su posmrtni ostaci Nikola J.Samardžića, kapetana duge plovidbe, bivšeg ministara inostranih poslova Crne Gore i dugogodišnjeg direktora Jugooceanije.
Nakon što mu je prethodne večeri odata počast u pogrebnom preduzeću Walter Carter u uskom porodičnom krugu i krugu bliskih prijatelja, dana 30.12.2005. je u  Grčkoj pravoslavnoj crkvi St George održana pogrebna ceremonija.
Po želji Nikoline porodice na pogrebnoj ceremoniji nije bilo nikakvih govora, a poslije završenog crkvenog obreda iznijet je kovčeg nakon čega je obavljeno kremiranje posmrtnih ostataka u krugu najuže porodice.

 

Sjećanje na Nikolu J.Samardžića

Na današnji dan 25.12.2005. god – na katolički Božić, prestalo je da kuca srce Nikole J. Samardžića, člana Crnogorske etničke zajednice Australije i bivšeg ministra inostranih poslova Crne Gore i direktora kotorske Jugooceanije.
Gotovo cijelu poslednju godinu svog života Nikola je proveo u bolnici St George u sidnejskom predgradju Kogarah. Imputacija obadvije noge i redovna dijaliza oslabili su i rad bubrega što je Nikoli sve teže padalo. U poslednje vrijeme je teško podnosio dijalizu, a kada se stanje još više pogoršalo doktori su odlučili 21. decembra da isključe aparate.

U sistemima gdje je od najvećeg značaja finansijska komponenta drugačiji pristup se nije ni mogao očekivati. Da je Crna Gora imala drugačiji odnos prema svom bivšem ministru možda bi Nikola, uz jednu intenzivnu njegu, doživio proglašenje nezavisne Crne Gore?
Ovako je njegova žarka želja da se vrati u svoju domovinu, izmiješana sa nekakvim strahom od neizvjesnosti koja ga je mogla snaći pri povratku, ostala neispunjena. 
Nikolu su krasile karakteristike časnog i hrabrog čovjeka.

Njegovim odlaskom Crnogorska zajednica je izgubila svog odanog
člana i osobu od izuzetnog povjerenja. Svojim zanimljivim pričama znao je da zadrži našu pažnju pa smo se oko njega rado okupljali.
Na kraju ovog kratkog podsjećanja ne mogu a da ne pomenem detalj kada je na Dan državnosti, neposredno pred svoju smrt, došao da svojim govorom uveliča našu proslavu pravo nakon hemodijalize - da bi se odmah nakon govora vratio u svoj bolesnički krevet! To je mogla da uradi samo osoba poput Nikole J.Samardžića pa mu zato i nakon godinu dana od njegove smrti upućujemo jednostavnu poruku: HVALA ti Kapetane na svemu što si uradio za našu zajednicu.

-----------

In Memoriam

Sjećanje na Kapetana Nikolu Samardžića

 

Nikola Samardzić nije bio čovjek koji se svakom sviđao, on to nije niti želio.
Imao je svoje principe i od njih nije ostupao - čak i kada su mu o glavi lomili.
Upoznao sam ga upravo u jednoj takvoj situaciji.

Bilo je to u jeku čuvene “vunske afere” kada je Nikola kao predstavnik PKJ u Australiji otkrio da su beogradska preduzeća koja su uvozila vunu za potrebe jugoslovenske vunarske industrije, umjesto da vunu kupuju direktno ili koriste  robnokreditne šeme  australske vlade,  išli preko posredničkog preduzeća kojeg su u inostranstvu registrovali njihovi rukovodioci da bi ubirali posredničku proviziju. Nikola je nagazio “osinje gnijezdo”, ali nije odustajao dok sve nije jasno dokazao. Tada je jugoslovenska javnost i upoznala Nikolu kao čovjeka od integriteta i visoke profesionalne etike.

Kao ministar inostranih poslova Nikola se zalagao za nezavisnu Crnu Goru, ali je očigledno bio bolje shvaćen u inostranstvu nego od svoje vlade. Lord Owen, Lord Carrington, Stipe Mesić i mnogi drugi strani državnici  cijenili su Nikoline ideje kao konstruktivne. Mesić ih je nedavno citirao sa žaljenjem da nijesu prihvaćene.

Međutim, najviše zasluga Nikola je stekao tokom boravka na Malti kada je uspio da spasi flotu Jugooceanije i  po povoljnoj cijeni oslobodi se balasta starih brodova. To su činjenice koje je Nikola više puta dokazao. Ali za boravak na Malti vezana su i njegova velika razočarenja  koja su ga  dovela u samoću izbjeglištva.

Tek smo kasnije od Nikole čuli da je na Malti  imao zaduženje od vlade da novac koji mu je pristizao raznim kanalima, prebacuje na račune imenovanih crnogorskih ličnosti po stranim bankama - “dešavalo se da su dnevne transakcije bile i po nekoliko desetina miliona”. Špekulisalo se o Nikolinoj ulozi oko prodaje brodova - ali ništa nije  javno rečeno o ovim poslovima. Jugooceanija, izgleda,  nije bila toliko bitna, sa njom se manipulisalo kako bi se diskreditovao Nikola Samadžić  radi nečeg drugog što je bilo u igri!

Nikola je mijenjao funkcije - ali je uvijek ostao Kapetan duge plovidbe. I nije nikad zaboravio Jugoocaniju. Kada je Jugooceanija bila na izdisaju  našao je partnera koji je  uradio plan da se spasi i brzo postavi na noge.  Na prijedlog niko nikad nije odgovorio. I pored svega Nikola je uporno vjerovao u Jugooceaniju – nijesu vjerovali u njega oni koji su preuzeli Jugooceaniju i vodili je u propast.

Zbog Jugooceanije se “zavadio sa državom”. Prema Nikolinoj priči “tikva je pukla” kada je odbio nalog da na “jednan privatni račun’’ prebaci pare od prodaje brodova Jugooceanije, a novac sklonio “na sigurno’!  Tada se i završio Nikolin boravak na Malti.

U Sidneju Nikola je živio skromno i u nekom strahu,  često mijenjajuci adrese. Žalio  se da mu se prijeti.  Zbog prijetnji strah ga je bila otići u Crnu Goru. Nikola je puno znao, sve bilježio i dokumentovao. O svemu je detaljno pričao na skupovima članova Crnogorske zajednice - kao da je želio da nam to prenese u  legat da se ne zaboravi. 

Nikola je otišao pošteno kao što je i živio.
Ostala mu je neispunjena želja da se sa svojim drugovima pomorcima još jednom prošeta Kotorskom rivom. Niko ga iz Crne Gore nije posjetio ili se sjetio da mu pita za zdravlje. To vise govori o onima koji su to trebali da urade nego o Nikoli Samardžiću.

Mirno more Kapetane.

Miodrag Iličković
 

Napomena:
Wikipedija se, u prilogu o našem Nikoli, poziva na informacije sa našeg web sajta:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Nikola_J._Samardžić

 

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



Profesor dr RADOMIR VUKOV ILIĆ

 

Profesor doktor Radomir Vukov Ilić je umro 03.01. 2006. godine u 8 sati u Ljubljani. Sahranjen je 6.01.2006 na Ljubljanskom centralnom groblju Zale.
Radomir Ilić je rodjen 8. Oktobra 1945.  godine u crnogorskom selu Srijede ispod planine Njegoša, udaljenom 23 kilometra od Nikšića.

Bio je redovni profesor na Univerzitetu u Ljubljani i Mariboru, rukovodilac laboratorije na Institutu Jozef Stefan u Ljubljani, gostujući  predavač i saradnik na univerzitetu u Kilu (Njemačka), na internacionalnom centru za teorijsku Fiziku u Trstu (Italija), na Rojal Institutu za Tehnologiju u Stokholmu (Švedska), organizator je šest svjetskih konferencija o Nuklearnim Tragovima. Bio je predsjednik i počasni član medjunarodnog društva  Nuklearnih Tragova od 1998-2000, ekspert Internacionalne agencije za Nuklearnu energiju, saradnik najznačajnijih svjetskih časopisa i institucija na polju  Nuklearne energije.
Radomir Ilić je dobro poznat Crnogorskoj  Etničkoj Zajednici Australije. Profesor Ilić nam se tada javio pred polazak naučne ekspedicije na Antarktik pa smo prvi objavili vijest marta mjeseca 2004. godine: "Prvi Crnogorac na Antartiku". Radomir se redovno javljao sa Antartika Crnogorcima Australije. Radomir je bio i drugi put na Antartiku 2005-e godine.
 
Profesor Radomir Ilić je bio naučnik svjetskog glasa. Veliki naučnici pripadaju svim narodima, istina, Radomir je bio ponosan na svoje crnogorstvo. On je bio i prvi crnogorski naučnik koji je održao predavanje u Ruskom Centru za Vasionska ispitivanja. Godine 2005. održao je predavanje na fakultetima u Podgorici i Nikšiću. Nestao je  veliki naučnik, veliki čovjek koji je svim svojim  bićem pripadao Crnoj Gori i njegovoj novoj domovini Sloveniji, gdje mu žive žena, sin i kćerka.

U govoru na sahrani dr Joze Rant nije zaboravio da napomene kako je Radomir bio dobar Crnogorac.
napisao Veljko Ilić

N.
Obično o nama više riječi pohvale i razumijevanja imaju stranci no mi sami. Nijedan list ni novine u Crnoj Gori ne objaviše ništa, sa izuzetkom Pobjede u rubrici "UMRLICE".
O njegovoj smrti pisali su Singapurci, Ukrajinci, Rusi, pa Evropljani, čak i Kinezi. 
Iz nama bliskih izvora saznajemo da je pokojni dr Ilić trebao iduće godine da bude predlozen za NOBELOVU nagradu na polju nuklearnih nauka.
 

 

Evo sta o Radomiru www.rcp.ijs.si/~ilic pišu oni iz njegove nove domovine Slovenije

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



RAJKO BOŠKOVIĆ

www.montenegro.org.au/rajkoz.jpg  
2. juna 2006. godine umro je u svom domu u Asahikawi u Japanu Rajko Bošković poznati umjetnik svjetske slave, časni čovjek i iskreni crnogorski patriota.
Ova tužna vijest, koja je stigla sa samog "kraja svijeta" kako je on  sam nazivao hladno japansko ostrvo na kojem je živio i stvarao posljednjih godina praveći ledene figure koje su ostavljale bez daha ljubitelje umjetnosti širom svijeta, duboko je potresla sve njegove prijatelje i rodbinu u Crnoj Gori kao i čitavu crnogorsku diasporu čijem jačanju je svojim djelovanjem posljednjih desetak godina pružio nemjerljiv doprinos.
Rajko Bošković je bio i jedinstveni ambasador Crne Gore na dalekom istoku, čovjek koji je koristio svoju prirodnu harizmu i čestu prisutnost u japanskim medijima za promovisanje Crne Gore, njene kulture i razvojnih potencijala.
Samo prije neki dan razmjenili smo čestitke, nas zajednički san je napokon bio ostvaren i već smo planirali sa drugim prijateljima sta nam je činiti dalje za našu Crnu Goru.
Rajko je bio ne samo vajar, slikar, svestrani umjetnik, kosmopolita, on je u sebi posjedovao nešto mnogo uzvišenije, dublje nego što se može zamisliti.
Osjećao je sadašnjost, prošlost i budućnost na jedinstvan način, 1999 godine kada je posljednji put bio u Crnoj Gori dok se vozio prema tivatskom aerodromu, svom brataniću Bošku pogledavši prema Lovćenu je rekao "nikada se više nećemo vidjeti, zbogom ti zauvjek"...niko od nas koji smo ga poznavali i voljeli nikada ne bi mogao da prihvati te riječi kao nešto odista realno i samo on je znao pravo značenje te rečenice, koja se na žalost obistinila.
Dragi prijatelju, hvala ti na svim onim toplim riječima, na svoj podršci i ljubavi prema svojoj zemlji i njenim ljudima sa kojim si nas sve grijao i onda kada smo gubili nadu u nas zajednički san, počivaj s mirom u toj dalekoj zemlji, daleko od sjaja Lovćena, mi koji ostajemo učinićemo sve da tvoje djelo u tvojoj domovini nikada ne ostane zaboravljeno.

Gordan Stojovic

---------------

Iskreni crnogorski patriota

www.montenegro.org.au/rajkob.jpg
Sa pokojnim Rajkom smo imali izuzetno dobru i iskrenu saradnju zadnjih nekoliko godina, zapravo od dana kada je otkrio naš sajt. Njegova neobična životna priča o sudbini koja ga je odvela u Japan malo koga je ostavila ravnodušnim. Često nam se javljao sa prilozima iz kojih se moglo vidjeti da ga izuzetno pogadjala činjenica da neko u samoj Crnoj Gori može raditi protiv njenih interesa. Znao je da takvima otvoreno kaže ono što misli, a znao je i da uputi riječi pohvale onima koji to zaslužuju.
Rajko se nije razdvajao od crnogorske zastave i malo koja fotografija iz Japana je mogla biti snimljena bez nje. Sjećam se i prve fotografije koju nam je poslao sa balkona japanske kuće sa kojeg se vijori naša zastava.
Kao da je sve ovo vrijeme čekao vijest o obnovi crnogorske državnosti pa da sa njome završi i svoj život. Prerano i bolno za sve nas, a najbolnije za njegovu porodicu i njegovu ljubimicu koja će, siguran sam, crnogorsku zastavu čuvati nešto kao najvrednije, nešto u čemu će naći utjehu za svojim voljenim ocem.

M.Mandić

--------------------------------------------------------------------------------------------------



ZDRAVKO MERCEL

www.montenegro.org.au/dancg52.jpg
Danas (02.10.2008.) je u ranim jutarnjim satima prestalo da kuca srce našeg istinskog prijatelja Zdarvka Mercela. Zdravko nije bio Crnogorac, ali je poštovao Crnu Goru i uvijek se rado odazivao našim pozivima. I u najtežim vremenima po crnogorsku dijsporu, kada su mnogi Crnogorci još uvijek vagali mogući referendumski ishod - na Zdravka smo se uvijek mogli osloniti.
Zdravko je bio jedan rodjeni gospodin. Znao je šta znače težine riječi pa ih je stoga obazrivo birao i vodio računa da slučajno nekoga ne povrijedi. I u najtežim danima svoje životne borbe ostao je hrabar i dostojanstve.
Umjesto mi njega - on je tješio nas.
Crnogorska zajednica njegovim odlaskom gubi jednog iskrenog prijatelja, a ja lično i izuzetnog komšiju.
Posmrtni ostaci pokojnog Zdravka biće preneseni u njegovo rodno mjesto Brčko gdje će se obaviti sahrana u porodicnoj grobnici.
Neka mu je vječni mir i hvala.

M.Mandić

----------------------------------------------------------------------------------------------------

LJUBICA MINOVSKA

www.montenegro.org.au/gjorgiljubicaminovski.jpg  
Dana 13.11.2008. je umrla naša draga prijateljica Ljubica Minovska.
Teško je bilo zamisliti bilo kakvo okupljanje naših iseljenika, a da nam se ne biše pridružili bračni par Gjorgi i Ljubica Minovski. Po struci zubni tehničar, Ljubica je bila izuzetni umjetnik u spravljanju zubnih proteza, ali i poslastica i raznih drugih gurmanskih specijaliteta. Svaki njen dolazak donosio nam je i nešto novo iz njene bogate makedonske kuhinje.
Sa Ljubicom smo imali iskrene odnose i njen odlazak će nam ostaviti ogromnu prazninu i tugu u našim srcima. Izuzetna osoba razumno je podnosila nedavnu porodičnu tragediju kada je ispratila svoju kćerku jedinicu na put kojim je i ona sada krenula. Teška bolest koja je ukazivala na njen skorašnji kraj nije pokazivala očaj na njenom licu. Svjesna da ide kod svoje Marije družila se sa nama ne dajući nam povoda da posumnjamo u njenu tugu i strah od smrti. Ona tu strah i nije imala i na smrt je bila pripremljena, ali je bila tužna što za sobom ostavlja sina Nikolu i životnog saputnika Gjorgi koji je uz nju bio do poslednjeg časa.
Ljubica je imala privilegiju da umre okružena ljubavlju svojih najbližih i mnogobrojnih prijatelja koji su je često obilazili. Nama koji smo je istinski voljeli ostaju prelijepa sjećanja i tuga sa kojom ćemo dugo živjeti.
Neka joj je vječni mir i hvala.

M.Mandić

                        --------------------------------------------------------------------------------------------------



DARINKA PEROVIĆ ŠEFER

Jutros smo dobili tužnu vijest da je umrla naša tekta Dara. Bilo je to u četvrtak 12.02.2009. u 16.00 sati u bolnici St Andrews u Brisbane gdje je prešla da živi 2001. godine kako bi bila bliže svog sina Borisa.
Tetka Dara je rodjena u Nikšiću 08.08.1922. godine u poznatoj porodici Perovića.
U Australiju je doputovala sa svojim pokojnim mužem Andrijom i sinom Borisom davne 1954. godine i većinu svog života provela je u Pertu. Od početka je bila vrlo aktivan član bivših jugoslovenskih udruženja, a sa prvim danom osnivanja Crnogorske etničke zajednice Australije u njoj smo dobili odanog člana i oštrog kritizera. Takva je ostala do zadnjeg dana svog života. često me je znala nazvati i održati mi 'predavanje' šta i kako i kome u Crnoj Gori treba očitati lekciju. Ja sam je uvijek strpljivo znao saslušati, jer sam znao da iz nje izvire samo ona iskrena ljubav prema svojoj domovini koju više nikada neće vidjeti, a koju ne može izbrisati iz svog sjećanja i svog srca.
Sa ovoga svijeta odlazi dočekavši crnogorsku nezavisnost, a duboko zabrinuta za dalji razvoj demokratije, poštovanje prava i Zakona.

Sahrana je obavjena u Brisbane u četvrtak 19. februara 2009. godine....opširnije... Dara Šefer

M.Mandić

                         ----------------------------------------------------------------------------------



RUŽDIJA SALAGIĆ

 

(4.05.1940. - 28.06.2009.)

Ruždija Salagić je jedan od osnivača Crnogorske etničke zajednice Australije, član Uprave i  njen prvi blagajnik. Bilo je to vrijeme kada se malo ko u Australiji otvoreno zalagao za očuvanje crnogorskih nacionalnih vrijednosti. Ruždija je od prvog momenta, kada se rodila ideja o osnivanju Crnogorske etničke zajednice, stao na njenu stranu. Ruždiji nijesu trebali sa strane da sugerišu ni o naciji ni o religiji.
Uvijek je sa ponosom isticao da je Crna Gora njegova država, da je po nacionalnosti Crnogorac, a islamske vjeroispovijesti.
Kao blagajnik je uvažavao puno povjerenje svih naših članova i revnosno se trudio da se članske obaveze redovno izmiruju. Zadnju godinu svog života proveo je u Crnoj Gori gdje je i umro 28. juna 2009. godine i sahranjen na Cijevni kod Podgorice.

U Australiju je došao sa porodicom 1992. godine gdje mu još živi dio familije.
Neka mu je vječna slava i hvala.

M.Mandić

                            ---------------------------------------------------------------------------------



Biserka Radončić

(1929 - 16.01.2013.)


U Sidneju je 16.01.2013. godine umrla najstarija Crnogorka, Biserka Radončić, rodjena Božović. Sahrana je obavljena danas (17.01.2013.) na sidnejskom groblju Rockwood uz prisustvo najbliže rodbine i mnogobrojnih prijatelja.

Biserka je bila naš dugogodišnji član i bez nje nije moglo proći nijedno naše okupljanje. Mnogi od nas su u njoj vidjeli svoje majke, a ona se prema svima ponašala kao sa najrodjenijima. Umjela je i da nas 'natjera' da zapjevamo 'koju crnogorsku' i tako zaboravimo na naporne dnevne poslove sa kojih bismo se upravo vratili.
Rodjena 1929. godine u Podgorici često je putovala na relaciji Sidnej - Podgorica. Godine joj nijesu smetale da se zaputi i na referendumsko glasanje o čemu je pisala tadašnja crnogorska stampa.
Sa poslednje proslave Dana nezavisnosti u Sidneju donosimo par fotografija koje pokazuju ko je bila Biserka Radončić, a video zapis potvrdjuje naše gore izrečeno mišljenje o njoj.

Pamtit ćemo je samo po lijepome i njen odlazak će ostaviti veliku prazninu u našoj zajednici.
Lično mi je bila izuzetno draga osoba i uvijek sam volio da se sa njom malo našalim, a i ona meni, sa svojom duhovitošću, nije ostajala dužna.
Neka Ti je laka crna zemlja i počivaj u miru. http://www.youtube.com/watch?v=zZF12LVvsdA

 ---------------------------------------------------------------------------------



Ksenija Senja Radulović



umrla 14.02.2014., a sahranjena 16.02.2014. na gradskom groblju u Nikšiću

Draga Senjo,
mnogo nas je pogodila vijest o tvojoj smrti i ona predstavlja za nas nenadoknadiv gubitak. Prvi put sam čuo tvoj glas na dan osnivanja naše zajednice! Čim si čula na ovdašnjem radiju vijest o registraciji prve autentične Crnogorske zajednice u Australiji požurila si da nam se priključiš. I danas se sjećam sa koliko si se ushićenja radovala našem osnivanju i kako si mi govorila koliko si sanjala da se tako nešto dogodi. I dogodilo se Senjo i postala si član Uprave i vjeran član naše Zajednice i takva ostala sve do ovog kobnog časa.

Bili smo srećni što smo mogli da podijelimo tvoju sreću kada si nam govorila da se vraćaš u svoj Nikšić gdje ćeš biti okružena svojim najmilijim. Sa koliko si samo ushićenja govorila o stanu kojega si kupila i kako je sunčan i kako je prostran i kako je na lijepom mjestu! Sa koliko si samo zadovoljstva objašnjavala i trudila se da nas uvjeriš kako ti je sada dobro i kako se osjećaš kao da nikada nijesi ni živjela u Australiji! Čuli smo se još nekoliko puta u zadnje vrijeme kada si išla od bolnice do bolnice, ali o tome nijesi govorila! Lično sam vjerovao da se oporavljaš, a kraj je bio tako blizu. I jutros, kada mi je zazvonio nepoznati broj iz Crne Gore osjećao sam da sa ovim tmurnim sidnejskim vremenom stiže još tmurnija poruka - bila je to poruka o tvojoj smrti. Hvala ti na svemu, draga Senjo!

Počivaj u miru i neka ti je laka crna zemlja

Mihailo Mandić
predsjednik MEAA
16.2.2014.

     


---------------------------------------------------------------------------------------------------



Veljko  Vujačić
umro 28.03.2016.

Sahranjen Veljko Vujačić zelenaš Krsta Popovića i vjerni član Crnogorske etničke zajednice Australije



21.4.2016. na seoskom groblju u Ovtočićima (Crmnica) sahranjen je naš čika Veljko. Iskreni i vjerni član našeg Udruzenja od prvog dana osnivanja, što je ovdje prava rijetkost. Njegov sin Vukota nam se javio i izrazio želju da nastavi putem svoga oca i preuzme brigu o tradiciji članske uplate! Ponosni smo sto je čika Veljko bio dio nase Zajednice i sto njegovim stopama nastavlja i njegova familija.





tekst preuzet sa Portala Analitika
Veljko Jovov Vujačić jedan od posljednjih zelenaša djenerala Krsta Zrnovog Popovića, preminuo je 28. marta ove godine, u Pertu u Australiji, u 94. godini života. Veljko Vujačić rodjen je u Podgoru, u Crmnici, 23. januara 1923. godine.

Bio je jedinac. Krajem dvadesetih godina otac mu, „trbuhom za kruhom“, odlazi za Australiju, a on ostaje da živi s majkom u selu. Učestvuje u Trinaestojulskom ustanku. Nakon sloma Ustanka, odaziva se pozivu Talijana da se preda, vjerujući da će ubrzo biti pušten. Medjutim, Talijani ga, sa mnogim drugim Crmničanima koji su se predali, odvode u logor, u Albaniju. Na intervenciju talijanske kraljice (crnogorske princeze) Jelene, jedan broj crnogorskih zarobljenika iz talijanskih logora je u jesen iste godine pušten kućama, medju kojima je i Veljko.
Nakon obračuna partizana s neistomišljenicima krajem 1941. i početkom 1942. godine, ponovo sa majkom krajem marta 1942. bježi od kuće, iz straha da bi i njih mogla snaći sudbina mnogih nevinih stradalnika po Crmnici. Tada odlučuje da se priključi zelenašima. Bio je borac Crmničkog zelenaškog bataljona, koji je bio u sastavu Lovćenske brigade pod komandom djenerala Krsta Popovića.

Iako nije bio okrivljen niti je počinio bilo kakav zločin, Veljko se, u jesen 1944. godine, povlači se sa brojnim drugim protivnicima tadašnje vlasti prema Hrvatskoj i Sloveniji. Uspijeva da se prebaci u Italiju, dje boravi do 1948. godine, kada sa majkom odlazi za Australiju, kod svoga oca. Nakon 52 godine boravka u Australiji, Veljko je 2000. godine prvi put došao u Crnu Goru – kako je govorio - „svoju jedinu domovinu“, na Drugi svjetski kongres crnogorskih iseljenika. Od tada, svake godine dolazi na Cetinje sa sinom Vukotom.
-Ja sam bio običan vojnik koji je bio vazda spreman da pogine za Crnu Goru! Za mene je ideal - ne Crna Gora srbijanska, niti ruska, niti bilo čija drugo, nego Crna Gora Crnogoraca! Da bude nezavisna, pa kako joj godj bude i što joj da Bog! – kazao je Veljko Vujačić u njegovoj posljednjoj ispovijesti, koju je zabilježio novinar i publicista Veselin Konjević, u knizi „Ispovijesti posljednjih zelenaša Krsta Popovića“.
Posmrtni ostaci Veljka Jovovog Vujačića biće dopremljeni su 20. 04. 2016. u porodičnoj kući u Ovtočićima – Podgor, Crmnica.
Sahrana će se obavila 21.4.2016. u 14 časova, na seoskom groblju u Ovtočićima.
Iza sebe je ostavio sina i tri kćerke, sa njihovim porodicama.
 

---------------------------------------------------------------------------------------------------



Novica  Vujačić

 

(14.07.1940. - 18.09.2024.)


26.09.2024. je na Pravoslavnom groblju u Liverpulu (75 Flowerdale Rd) sahranjen Novica Vujačić.
Novica je bio član Crnogorske etničke zajednice od prvog dana njenog osnivanja i jedan od onih Crnogoraca koji su svo vrijeme bili na strani očuvanja crnogorske nezavisnosti i njenih tradicionalnih vrijednosti - uvijek se izjašnjavajući kao Crnogorac, a poštujući sve ljude dobre volje.
Naša zajednica gubi iskrenog prijatelja i saborca kakvih je sve manje medju nama. 



 

 

Odštampaj stranicu


Vrati se na početak
www.montenegro.org.au