А ја što ću, аli sа kimе ću? (33)
Маlо rukah, malena i snaga,
јеdna slamka među vihorove, (35)
sirak tužni bez nigđe nikoga...
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi plača ni molitve; (40)
u ad mi se svijet pretvorio,
а svi ljudi pakleni duhovi.

84 - 85    Grdni dane,     pridjev grdni dopisan je naknadno, mjesto precrtanog crni. Da li zato da se ne bi ponavljao početak 43. stiha: crni dane? Možda, ali nova riječ dodaje i novu nijansu ovome uzviku vladike Danila: on dan svoga rođenja ne smatra samo nesrećnim nego i ružnim (grdnim) jer je dočekao turčenje Crnogoraca. Zato ga i kune (da te Bog ubije).
86 - 88    U dva prethodna stiha vladika Danilo je prokleo dan kada se rodio, a sada proklinje čas koji Turci nijesu iskoristili da ga smaknu. O svom vladičinskom spasavanju od smrti Njegoš se mogao obavijestiti iz Istorije Crne Gore Sime Milutinovića. U njoj se priča (s izvjesnim razlikama u prozi, str. 33-34, i stihu, str. 35-44) da je turski paša uhvatio na prevaru i mučio vladiku Danila, ali ga je, dobivši za njegov otkup šest stotina cekina, pustio na slobodu. Vremensko spajanje ovog istorijski nedovoljno raščišćenog događaja sa istragom poturica navelo je pjesnika na jedan anahronizam: u naslovu bar Gorskog vijenca, on istragu poturica datira "pri svršetku XVII vijeka", a Danilo je zavladičen u Sečuju 1700 god.

107      Тури - odbaci (od turiti). Vladika Danilo počeo je bio razgovore crne već prvim stihom: Crni dane, a crna sudbino.
109      нема посла у плаха главара.... Ne može se prihvatiti tumačenje M.Rešetara, preuzeto i u drugim komentarima:" Strašljiv glavar neće ništa uraditi." Vuk Mićunović ne bi uputio takav prekor vladici Danilu. On bi prije rekao: Ne može se ništa očekivati od glavara koji ne vlada sobom (kraće rečeno: brzog, plahovitog)
110      ...саморана глава - čovjek bez ikoga. Reakcija na vladičin vapaj u 36. stihu: sirak tužni....

138       nа muci sе poznaju junaci!      Ovaj često isticani gnomski stih, za koji bi se pomislilo da je uzet neposredno iz narodne pjesme, prošao je, međutim, kroz nekoliko jezičkih faza. U rukopisu stoji na muku se poznaju junaci, a pored toga muka kaže cijenu junaku. Pošto je precrtao obadvije ove verzije, pjesnik se vratio prvobitnoj od njih i ponovo, iznad druge, napisao: na muku se poznaju junaci. U novom rukopisu ili u korekturi on je dijal. na muku zamijenio književnim na muci, ne radi jezičke pravilnosti nego radi bolje zvučnosti stiha (upor. za slične izmjene 113. i 126.st.).

Svi iz grla poviču

Puštite ih, amanat vi boži,
јеrе ih је nevolja nagnala,
а nе biste nijednu hvatali. (195) 
Utekle su k vama da uteku,
а nijesu da ih pokoljete.
 

Izgleda da pjesnik zavrsava Skupstinu uoči Trojičina dne puštanjem na slobodu plašljivih ptica, koje su dobar zalogaj, da bi istakao bolećivost Crnogoraca prema nevinim i nemoćnim stvorenjima, u času kada su spremni da pobiju poturčenjake.

522    što me crne rastezaju misli ....Cenzura je u ovom stihu odvojila epitet crne od udaljene imenice misli ( što me crne/rastezaju misli). Da su te dvije riječi spojene, cenzura bi bila poslije misli (što me crne misli/rastezaju), čime ne bi bio istaknut epitet crne. Vid. st. 562
526 - 527     Ja više od vas vidim, kaže vladika (i zato ne donosi nagle odluke). Biće zato sreća ako izbjegnemo bratoubilački rat (o čijoj grozoti govore dalji stihovi), a nesreća ako se zbog mojih odluka zakrvimo dockan s poturicama. Sa ovim se ne slaže u potpunosti objašnjenje koje su dali L.Gojnić, M.Rešetar i V.Latković, a sasvim je drugačije tumačenje Dj.Radovića i A.Barca, koji smatraju da vladika Danilo misli na svoju ličnu sreću i nesreću.

538      оd straha gorega.     - smio eliptični polustih, mjesto: od straha od gorega, od straha da se gore ne desi.
539 - 540     Dvije različite slike nesvjesnih pokreta u trenutku opasnosti po život: davljenika koji se hvata za pjenu (originalnije nego banalno "za slamku"); čovjeka koji diže ruke nad glavom kada mu zaprijeti opasnost od nekog udara. V.Latković ukazuje na 118. pjesmu Pjevanije S.Milutinovića sa stihovima:"Mahnu sabljom da ga posiječe,/Luka jadan ruke nadodaje."

541     Parafraza prozne rečenice:" Ili kuj, il' ne mrči gaca"., koja je ušla u prvo izdanje Vukova Rječnika, pod mrčiti. Po oštrim riječima kneza Rada, vladika se ogaravio kad je sazvao skupštinu, a ne smije ništa dalje preduzeti (neće da kuje).
544     dabogda im skapa na čengele!  ... Čengel (pers-tur. cengel) - gvozdena kuka. Ovakva ili slična kletva, koja ne izražava intimnu želju govornika, raširena je u narodu; obično je upućuje svoj svome, naročito stariji mladjemu. Na skupštini ju je mogao izgovoriti samo brat vladike Danila. Bez formalnog dokaza, J.Erdeljanović tvrdi da je knez Rade bio mladji od vladike Danila, mada po slobodi kojom kori svoga brata i po svom znanju njeguškog kneza, posvjedočenom u dokumentima, moglo bi se prije reći da je on bio stariji od sve svoje braće.
545     Žališ ..... - štediš (treće značenje koje daje Vukov Rječnik) 
546 - 547      S jednim Turcima ratuješ, a druge (poturice) zoveš braćom (svojakati - smatrati svojom rodbinom), da bi ih umilostivio. U 547. stihu inverzija (dopuna glagolu u početku stiha), pojačana cenzurom, stavlja naglasak na domaćima i daje rečenici ironičan prizvuk.
548      jednako .... ovdje znači uzalud
549      Каkо bi im zapa, da te mogu     Cenzurom poslije šestog sloga, inverzijom dveju rečenica i elipsama ("Da te mogu uhvatiti, čim bi im pao šaka...") dobijen je živ deseterac

Vojvoda Batrić (knezu Radu)

Imaš razlog, аli nе toliko.
То sе moglo sve ljepše kazati, (560)
dа mu tako rane nе vrijeđaš
i grkom ga ne otruješ tugom.  

560     ljepše - ovdje znači "sa više obzira" (upor. drugo značenje u st. 395).

603 - 604    Da nema palih junaka, ne bi bilo ni junačke pjesme; da nema pregalaca, ne bi se imala za koga sablja kovati. - U ovim stihovima, a tako i u st. 138 (na muci se poznaju junaci!), ističu se napori i opasnosti kojima se izlažu pravi borci. Ideja prvog od ova dva stiha izražena je i u Šćepanu Malom (Kukanje je mati pjesne divne, III, st. 135)
605      Mnogi komentatori, počev od St.M.Ljubiše, smatrali su da je pjesnik ovim stihom rekao da je junaštvo jedno od najvećih zala. Sada se uvidja da je takvo tumačenje neprihvatljivo i da je u suprotnosti s Mićunovićevim shvatanjem svijeta i života. Ono odstupa i od ideje prethodnih dvaju stihova koji slave pregaoce i njihov podvig. U stihu se prema tome, tvrdi da se junaštvom svako zlo savlađuje.
607   .... se pjane (od pokr. pjaniti se) - opijaju se, zanose se. Ovaj glagol može sada izgledati trivijalan; u onoj fazi pjesničkog razvoja nije lako bilo stvoriti nov pjesnički izraz.
608 - 609     Blago onome čija djela ostanu u sjećanju potomstva: život mu nije ostao bez zaslužene nagrade. - Ova ideja posmrtne slave bila je strana hrišćanskom srednjem vijeku, a razvila se u vrijeme renesanse, u doba snažnih intelektualnih individualnosti. Drugim kanalima, ona je prozela i patrijahalno herojsko društvo, koje je slavilo junačke podvige pojedinaca.
610 - 611    Ovim stihovima završava se niz Mićunovićevih gnomskih aforizama, izraženih metaforičkim jezikom, o junaštvu kao velikom moralnom principu. Taj je princip na kraju dignut do filozofske kategorije: zlo je imanentno, ali mu se dobro neprestano suprotstavlja i nikad ne prestaje da djeluje. Ovu je misao pjesnik još na jednom mjestu razvio, u čitavom jednom odlomku Posvete prahu oca Srbije (st. 29 - 34).

612 - 615     U monologu koji počinje ovim stihovima ima više idejne impulzivnosti nego u prethodnim aforizmima Vuka Mićunovića. Vladika Danilo postavlja najprije pitanje povezanosti čovjeka i sredine iz koje je izašao. To se pitanje postavljalo samom Njegošu, koji je nekad pomišljao da se iseli iz svoje zemlje. Komentatori 613. stiha suzili su, po našem mišljenju, njegov pravi smisao. Svi se uglavnom slažu da plodom počine znači da "dadne svoj plod", a zatim, u raznim varijantama, izvode iz toga da je čovjeku određeno da svoj život posveti svojoj zemlji, svome narodu i svojoj vjeri. Izraz plodom počine ne može nikakvom metaforom značiti da "dadne svoj plod". U Vukovom Rječniku glagol počinuti, pod 2), znači umrijeti, a za to značenje navode se stihovi iz narodne pjesme: "Kada ti je babo počinuo/Na ubavu na polju Kosovu." Instrumental plodom, uz predikat, znači "kao plod". tj. kad se razvije. Prema tome, st. 612 - 615. znače: Gdje god se čovjek rodi, ondje treba i da umre (bez obzira da li će biti koristan ili ne svojoj sredini); ljudski um, međutim, ne može saznati da li to biva nagonski ili po nekom višem, duhovnom zakonu. - Instinkt (nagon) jedna je od rijetkih riječi zapadnog porijekla u pjesničkom jeziku Gorskog vijenca, a poznanje je posrbljeni ruski filozofski termin poznanie (saznanje).
616 - 620     Dok se povezanosti čovjeka sa sredinom u kojoj je nastao ne suprotstavlja (vid. prethodne stihove), pjesnik sada ustaje protiv jednog zakona - prava jačega nad slabijim - koji vlada u prirodi i društvu (prava koje ga ovdje jedino interesuje). Da bi to svoje raspoloženje izrazio, pjesnik ne nalazi u narodnom jeziku sve izraze, a riječ pravo upotrebljava dvaput u značenjima koja izgledaju kontradiktorna. Ona to nijesu kada se analiziraju u svom kontekstu. Zvijer (vuk) može smatrati da ima pravo na ovcu, i zato pjesnik dodaje da je to njegovo (svoje) pravo. njega, odnosno tiranina, treba odlučnom borbom dovesti "k poznaniju prava", tj. do saznanja šta je pravo. Pravo vuka i tiranina nije, dakle, neki opšti, nepromjenljivi zakon.

650     V.Latković daje objašnjenje:"Konkretna slika pomračenja sunca mjesecom ima ovdje alegoričan smisao: mjesec (tj. islam) skrio je (zastupio) sunce tj. hrišćanstvo)." Slično objašnjenje za mjesec daće i Mira Sertić (Rad X-og kongresa Saveza folklorista YU, Cetinje, 1964, str.107) Ovo tumačenje slagalo bi se sa sličnim simbolima iz st. 640-641.

659 - 660     Da li rečenički dio 659. st. što biti ne može izražava nadu da se katastrofa izrečena 66. stihom (nek ad proždre, pokosi satana) "ne može i neće dogoditi", kako to poslije Rešetara ističu i drugi komentatori? Takvim tumačenjem ovaj bi stih bio ispražnjen, a razdraženost vladike Danila u trenutku kada dovršava svoj monolog bila bi neshvatljiva. Što biti ne može ne znači što se "ne može i neće dogoditi", nego nešto što je neprirodno, natprirodno. To je očajnički krik čovjeka, trenutno gotovog na sve. - Već od prvog stiha u spjevu, satana je za pjesnika Turčin, a ad mu je ovdje tursko carstvo. Stihove 186 - 187. Luče mikrokozma ("do vrata sam iznika tartara,/ad na mene sa prokletstvom riče") Vuko Pavićević tumači ovako:"Pod tartarom i adom Njegoš vrlo vjerovatno misli ne samo na svoje vladarske nevolje i teškoće, već određeno i na Turke, tursko carstvo."
661 - 662     Dugo poslije katastrofe, pokolenja će se nadahnjivati slavom (cvijećem) palih boraca i preuzimati borbe za slobodu. - Ova ideja, kazana simboličkom slikom groblja i cvijeća, proizašla je iz kosovskog mita.

998     ..... više, pokr - veče
1000    uzbluti se, srednjolat. blutare - uzmuti se, uzburka se; tikvina, augm. od tikva - pejorativnom metonimijom: glava.
1001         Starac sa namrštenim (naboranim) čelom pođetinji pameću. Čelo je došlo mjesto čovjeka (pars pro toto), jer ono oličava njegove umne sposobnosti.
1002         Mnoge su mu bore (metaforom: јаме) naružile lice. - Mada se pjesnik ne odlikuje bogatstvom epiteta, koje obično uzima iz narodne poezije (vid. st. 44), ova upotreba riječi istoga korijena (grdne,  nagrdile ) u istom stihu nije stilistička aljkavost nego, naprotiv, svjesno isticanje njihovih semantičkih srodnosti i pomjeranja.  Grdne ovdje ne znači "ružne" već "mnoge", ali je glagol nagrdile pojačan prvim od ta dva značenja.
1003       Originalna upotreba glagola utekle (oči); on je u ovoj slici izrazitiji i mnogo živopisniji nego upale.
1004 - 1005     Veoma smjelo upoređenje smrti koja se kezi ispod namrštenog čela sa izgledom kornjače (za nju se u ačarnoj Gori kaže žaba ) kad se uvuče pod svoj oklop. Smjela je i sama personifikacija smrti, živog bića s osobinama starca. Povodom ovog snažnog poreta, jačine slikara Direra, može se dodati da pjesnik i ovdje virtuozno operiše nizom glagola, bogatijih i originalnijih od njegovih epiteta. Samo šest stihova ovog odlomka (909 - 1004) sadrže ovih sedam glagola: klonu, izdaju, uzbluti se, pođetinji, nagrdile, utekle, smije se (običan glagol kome je dodijeljena neočekivana uloga).

Knez Janko

Smiješna је ova naša ljubav. (1025)
Grdno nam se oči susretaju,
ne mogu se bratski pogledati,
nо krvnički i nekako divlje:
oči zbore što im veli srce.  

1025      Smiješna _ čudna. Upor.st.476. i 2280.

1117   - Vezir  uzdiže nebo (koje nema prave cijene) ne zbog njegovih ljepota i blagodeti nego zbog gromova kojima drži u strahu slabe ljude. Ovo je značenje još očevidnije u rukopisu, gdje je poslije ovog stiha dolazio 1119. i 1120. stih, a 1118. je naknadno, sa strane, umetnut.
1118       fukare (arap. pl. fuqara; tur. fukara) - sirotinja. U Crnoj Gori, riječ je dobila značenje najgoreg čovjeka. Za njega je rečeno da su mu oči od splačine, jer je i ta riječ, s osnovnim značenjem pomije, ima veoma pogrdno značenje nevaljala, strašljiva čovjeka. U vezirovom pismu, riječ fukare možda je bliža svom prvobitnom značenju - sirotinje.
1119        Pučina (augm. - pejor. od puk) - svetina; grdna znači ovdje ne samo ružna nego i velika. - Postoji tendencija, proizvoljna, da se ideja ovog stiha iz vezirova pisma shvati kao pjesnikovo ubjeđenje. Upor. st. 1136.
1120       dobre duše (genitiv) - pokorne kad joj se (pučini) lome rebra (kad se batina); puču pokr. treće lice množ. prezenta glagola pucati (knjiž. pucaju).
1121       Selim-paša završava svoje pismo ovim stihom iz narodne poezije (umetnutim u rukopis naknadno, sa strane), koji je Vuk unio u Poslovice (br.6357): Teško zemlji kuda vojska prođe !  Izmijenjen je samo red dveju riječi: prođe vojska < vojska prođe, tako da je inverzijom istaknuta imenica vojska.

Knez Janko

Trgovac ti laže sa smijehom, (1122)
žena laže suze prosipljući;
niko krupno ka Turčin ne laže!  

1122 - 1124    S cenzurom poslije šestog sloga u prvom stihu, glasom se udara i u ovom kao u druga dva stiha na glagol laže, jer su svi na krajevima polustihova.

1133 - 1134     Odgovor na st. 1104. iz vezirova pisma. Ta voćka čudnovata, koja se ne može slomiti, su Crnogorci.
1135     Ova izreka o drukčijim vremenima mora da je primorskog i trgovačkog porijekla. Upotrijebljena u ovom kontekstu, ona znači da turske pobjede nijesu više lake, kao što vino nije jeftino kao nekad.
1136     Drugačijom formulom, ovaj stih ponavlja ideju prethodnog stiha; pjesnik često pribjegava tom postupku (vid. u vezirovom pismu, st. 1090. i 1091, 1104. i 1105; upor. i st. 770, 778 - 780.
1137     Barjaktaru - Muhamedu, odnosno njegovom nasljedniku na zemlji, sultanu. Vid. objašnjenje uz st. 1112.
1139     Tursku lakomost za osvajanjem simbolizuje velika kruška koja zapadne u grlu. Ovdje se misli na medvjeda koji pokusava da je proguta. Turcin je identifikovan sa proždrvljivim medvjedom i u st. 1163. i 1164.
1140 - 1141    rana naopaka  (zla hrana) je krv koju su Turci prolili, figurativno rečeno: kojom su se hranili (kao vuci). V.Latković navodi mišljenje Boža Dj.Mihajlovića da "izraz na nos skakati u C.G. znaci: skupo platiti neko zadovoljstvo ili privremeni uspjeh", a ovaj je za to značenje naveo i stihove objavljene u Vukovim Poslovicama (izd. 1900, br.5760); "Slaninice, slasti,/Puna ti si masti!/Kad te stanem plaćati, na nos ćeš mi skakati!/" Nije naznačeno da su ova dva poslednja stiha sasvim drukčija u Poslovicama štampanim za Vukova života. No, i bez toga, prije bi se reklo da se u st. 1141. ukazuje na hranu koja doista počne skakati na nos kad se proždrljiv čovjek zagrcne od njenog naglog gutanja (kaže se tada, obično, da mu je presjelo ono što je pojeo). Po Njegoševom već pjesničkom maniru (vid. objašnjenje uz st. 1136), ova dva stiha ponavljaju ideju prethodnog, 1139. stiha. Oni su postali još izrazitiji sugestijom vladike Danila da je hrana koja Turcima izlazi na nos hrišćanska krv.

Vladika Danilo

Ne trebuje carstvo neljudima,
nako da se pred svijetom ruže.
Divlju pamet а ćud otrovanu
divlji vepar ima, а ne čovjek.
Kome zakon leži u topuzu, (1155)
tragovi mu smrde nečovjestvom.

1152     nako - osim
1153 1154     Ova dva stiha dobila su jačinu izraza ne samo od značenja riječi i ponavljanja jedne od njih nego i od ritma; na njega je uticalo opkoračenje između prvog i drugog stiha i cenzura poslije šestog sloga drugog stiha.
1156     tragovi - put kojim ide i ono što za sobom ostavlja na tom putu.

1169 - 1170     Dolazio sam vam ja na zadatu riječ, ali tada zamalo ne pogiboh. - Prema izvjesnim svjedočanstvima, vladika je, na poziv skadarskog paše, dolazio da izvrši osvećenje crkve u Zeti i bio bačen u tamnicu (vid. tumačenje uz st. 86 - 88). Ovdje je to slikovito prikazano, spuštanjem u bunar pomoću užeta (radi svršavanja nekih radova), koje može da se pretrgne ako je slabo.
1171     viši, pokr. - veći. Kazano u ironiji. 

1278     Ovog vanredno sugestivnog stiha o ljubavnoj strasti nema u sačuvanom rukopisu. Njegovo docnije umetanje kao i popravke drugih stihova rukopisne verzije pokazuju koliko je pažnje pjesnik poklanjao svom tekstu, između ostalog ovoj Mandušićevoj sanjanoj uspomeni.
1280     Druga polovina stiha glasila je u rukopisu vrti oko glave: zatim je glagol vrti precrtan i napisan na kraju stiha. Pjesnik je ovom ispravkom ostavio svjedočanstvo o tome koliko je makar i najmanja inverzija bila njegov svjesni stilski postupak, koji je stihu davao veću izražajnost i drugačiji ritam nego uz gusle pjevanom desetercu.
1283     Pokr. akuzativ u kolibu, m.lokativa u kolibi, srećno prekida niz oštrih samoglasnika i, dok je inverzijom taj rečenički dodatak jako istaknut.
1284     Suprotno drugim slučajevima (upor.st.138), pjesnik je običniji oblik pred zorom, koji je ostao u rukopisu, zamijenio u štampanom izdanju pokr. pred zoru, mnogo eufoničnijim u ovom stihu.
1285     sjenokos- livada na kojoj se kosi sijeno. Dj.Radović veli da ova riječ označava i stočarska naselja, "koja se obično nalaze negdje bliže selima, a ne u pravoj planini", i da zato vatra "gori 'nasred' naselja, a ne na nekoj pustoj livadi". Tome tumačenju išla bi u prilog i množina "kolibe" u st. 1288.
1286     a ona ti .... Ove dvije lične zamjenice (od kojih druga, bez jasne gramatičke funkcije, a naglašena ispred cenzure, daje izrazu neki izazivački ton) mnogo su izraženije od prvobitnog ona mlada, precrtanog u rukopisu.
1287     Jaka inverzija u rečenici, kojom je postavljena u prvi plan vatra koja će osvijetliti lik snahe Milonjića.
1288 - 1289     Komentatori su već primjećivali da se u ranija vremena Crnogorke nijesu češljale pred muškarcima (vijenac je duga kosa, upletena).
1292    Izuzetno, pjesnik je za štampano izdanje sastavio pridjev i imenicu, dok su u rukopisu bili glagoli razdvojeni: a tankijem naricati glasom. To je učinio radi rimovanja s prethodnim stihom, gdje je inverzijom glagol takođe došao na kraj (Poče kosu niz prsa češljati). Rime u Gorskom vijencu nijesu česte, a poneke su veoma lake (kao, na primjer, završeći istih glagolskih oblika).
1293     Ovaj stih daje u rukopisu lijep primjer koliko se pjesnik starao o vjernosti svoje slike: precrtao je elove i zamijenio tačnijim dubove (rasprostranjenim drvetom u crnogorskom kršu), jer se slavuji ne zadržavaju na četinarima.
1294    Sve pojedinosti ove scene, počev od vatre iz st.1287, pjesnik je s pažnjom probrao. Milonjićeva snaha tuži za đeverom češljajući svoju bujnu kosu, koju nije mogla odsjeći kako je to običaj nalagao (upor. st. 1298). U prirodi i noćnoj tišini, ona tuži tankijem glasom, a to izaziva upoređenje sa pjevanjem slavuja prije svitanja (st.1292 - 1293). - Vuk dobro primjećuje u Rjecniku da žena "tuži i nariče kao da pjeva"; to naročito radi kad prože duže vremena poslije nečije smrti.
1297     Ovo mjesto pogibije (vid. st. 331) mladoga Milonjića više bi išlo u prilog tvrdjenju da je Milonjić bio rodom iz Velestova (upor. objašnjenje uz st. 1260).
1298     Karakterističan primjer slobodne sintaktične konstrukcije: subjekt ove rečenice je ban Milonjić, a ne njegov sin, kako bi iz gramatičke analize to izlazilo (sravniti st. 1294 - 1297).
1299     Da bi još jače istakao afektivnu vezu svekar - snaha, jaku u crnogorskoj sredini, pjesnik je u rukopisu precrtao prvobitnu zamjenicu i popravio u snahin.
1300     svog - u zapadnim krajevima, vjerovatno prema romanskom, m. njegovog. Ovaj stih, s ponavljanjem imena poginulog sina, zamijenio je u rukopisu gori, precrtani stih: no sinovu glavu izabranu.
1301      I ovaj je stih znatno bolji u štampanom izdanju nego u rukopisu, gdje je, mjesto glagola sa jakim značenjem ujeda, ostao neprikladni ladog dohvata.
1302 - 1303     Ovo poredjenje ženske ljepote s pojavama iz prirode i nebeskim tijelima svojstvene su orijentalnoj poeziji (upor.st. 1862 - 1864).
1304     Mrki Vuk Mandušić iz završne scene Gorskog vijenca namjerno je izabran za ovu epizodu skrivene ljubavne patnje i raznježenosti: on se u snu rasplače nad tuđom ljepotom, kao na javi nad svojim razbijenim džeferdarom (upor.st. 2795).
1305 - 1307     Pjesnik je prethodnim, 1304. stihom, bio završio Mandušićevu ispovijest i ispisao riječi kneza Rogana. Pošto je precrtao u rukopisu tu Roganovu intervenciju, on je dodao ova tri stiha koji ostavljaju utisak autorovog a ne Mandušićevog osjećaja. To bi potvrdjivala i tri usklika, koja je pjesnik stavio iza svakog od njih da izrazi još jače svoje subjektivno raspoloženje. On je uz to rimovao dva poslednja stiha na svoj način - glagolskim završecima (upor. st. 1291 - 1292), koji se ovdje dobro slažu sa ljudskim uzdasima.

1412     Imenica  nuglovi zamijenila je u štampanom izdanju imenicu ćoškovi, koja je ostala neprecrtana u rukopisu, sa istim značenjem (nugar - ugao, kut): - praznov - "(u C.G.) čovjek koji nema ništa" (Vukov Rječnik).
1415 - 1416     Opkoračenjem i inverzijom, prilog đе (gdje) prebačen je iz 1415. na početak 1416. stiha, pred glagol uprte, koji je tim prebacivanjem istaknut. Ovaj je glagol upotrijebljen slobodno, bez svog pravog značenja: veliki teret se uprti na ledja, a ovdje se misli na naročite nosiljke sa osobama iz bogatih slojeva: njih su gradskim ulicama nosili po dva ili više plaćenih ljudi. Vojvoda Draško ističe kao veliku sramotu ovakvo nošenje žena (vid.st. 1421), a glagolom uprte izrazio je svoj prezir prema ljudima koji se primaju takvoga posla.
1419 - 1420     U ovom dužem narativnom periodu (od st. 1415) ima više opkoračenja. Poslednjim, između ova dva stiha, naglašena je sintagma usred podne, a time i sramota ljudi koji javno nose žene. Usred podne - usred dana (Vuk za podne kaže da se ne mijenja - indecl.)
1422     kami, stari oblik imenice kamen, priloški upotrijebljen - slabo, bijedno.
 

Vojvoda Draško

Bjehu kuće na svijet divota!
Ama bješe muke i nevolje: (1425)
ćeskota ih nesretnja davljaše,
smrad veliki i teška zapara,
tе nemahu krvi u obrazu.

Vojvoda Draško

Nе, božja ti vjera, Mandušiću!
О junaštvu tu ne bješe zbora.
Nego bjehu k sebi domamili,
domamili pa ih pohvatali,
jadnu našu braću sokolove, (1450)
Dalmatince i hrabre Hrvate;
pа brodove njima napunili
i tiska' ih u svijet bijeli,
tе dovukuj blago iz svijeta
i pritiskaj zemlje i gradove. (1455)  

Vojvoda Draško


Nema toga kо s' nе boji čega,
dа ničega ano svoga hlada.
Oni straha drugoga nemahu  (1505)
dо оd žbirah i dо оd špijunah;
оd njih svako u Mletke drktaše.
Kad dva zbore štogod na ulicu,
treći uho obrne te sluša,

1504     dа ničega - ako ničega: - a ono: svoga hlada - svoje sjenke

Vojvoda Draško


Pа poslijed poče đetinjiti; (1640)
zapita me za naše susjede,
zа Bošnjake i zа Arbanase:
Kad uhvate - kaže - Crnogorca,
bilo živa аl' mrtva u ruke,
hoće li ga izjest, što li rade?  (1645)  

1642     за Bošnjake - za bosanske Turke

Vuk Mandušić

Еmа štа sе druže s krvnicima,
а u jedan kota da ih svariš,
nе bi im sе čorba smiješala!  (1895)

1894 - 1895     Vuk Mandušić je zapamtio riječi Ferata Zacira o slaganju dveju čorbi u sahanu, pa se sada služi skoro istovjetnom slikom da bi na apsurdan nčcin izrazio svoj gnjev.

1914      brate rano!  - Oslanjajući se na objašnjenja starijih ispitivača da arapska riječ ra'na znači u turskom lijep, dobar, izvrstan, mili, i navodeći niz primjera gdje bi u našim pjesmama i pripovijetkama ta riječ imala slično značenje, Vukić M.Mićović je svoje poduže raspravljanje o njoj završio:" Na osnovu svega ovog izlaganja može se zaključiti da izraz  brate rano u tužbi sestre Batrićeve znači brate mili!" Riječ rano u refrenu ovog stiha upotrijebljena je imenični, a ne pridjevski: teško je uz to vjerovati da je ova vrsta riječi sa tim značenjem mogla prodrijeti iz turskog jezika u crnogorske tužbalice. Već je u st. 1140. imenica  hrana upotrijebljena u obliku rana : Krv je ljudska rana naopaka. U refrenu st. 1914,  brate rano! znači: brate uzdanico (A.Smaus je dobro preveo: Bruderhorst du!). Ovakva semantička evolucija imenice rana (hrana) razumljiva je kad se uzmu u obzir nekadašnji socijalni odnosi u seljačkim sredinama našega naroda, gdje su žene i djevojke smatrale muškarce kao kućne starješine još od njihova djetinjstva. Da bi se potkrijepilo ovo objašnjenje postanka i značenja imenice rano, može se dodati da se jedna srodna riječ davala od milošte čak i životinjama. Vuk u Rječniku, uz prevod imenice hranitelj, dodaje:" hranitelju moj (kažu volu kada ga miluju); Kam' volovi, moji hranitelji!" T.Đukić je ranije prigovarao da sestra ne očekuje od brata nikakvu materijalnu pomoć (hranu), ali on nije vodio računa o semantičkoj evoluciji ove riječi na kojoj je ovdje ukazano. Prema Đukićevom tumačenju, refren  brate, rano! (tako on akcentuje) znači "tako rano" (tj. prerano), a kao rečenički dodatak udaljen je od glagola, st. 1913, uletio. Tome tumačenju se protivi struktura tužbalice: refren 1914. stiha ne može biti dodatak glagolu 1913. stiha. Sem toga, Crnogorcu se nije prebacivalo kad je rano polazio u borbu. - Još jedno tumačenje ovog refrena, prema kome bi rano značilo rano od oružja (vulnus) nije u saglasnosti s karakterom Batrićeve sestre i s prvim refrenom moj sokole. U ovoj tužbalici upotrebljava se ova imenica s takvim značenjem, ali u drugim kontekstima i zajedno s nekim epitetom (moje rane, rano ljuta, ljute rane).
1915     nevjerne ..... Turke. Epitet nevjerne ovdje je upotrijebljen, prvenstveno, u značenju čovjeka koji prevari (ne održi vjeru - riječ), ali i s primjesom značenja koje sadrži riječ "nehrišćanin".
1917      Moj svijete izgubljeni - Svijet ovdje ima značenje iz Vukova Rječnika pod 4): svjetlost dana, vid: s tim značenjem se slaže i refren (sunce brate), jer on, u glavnom, preuzima neku riječ, odnosno ideju iz glavnog dijela stiha.
1920     hvalo - slavo (Vuk u Rječniku pod 2; lat.: laus).
1921     V.Latković nalazi da se otac (babo) Batrića Perovića pominje u jednom dokumentu s kraja XVII vijeka kao Pietro Vuchichev, knez iz sela Zaljuti, a u komentarima pjesme Perović Batrić (Vuk, IV, izd. Prosveta, Beograd) dodaje da su mu jednog sina doista ubili hercegovački Turci. Nije ipak razjašnjeno u kakvoj su rodbinskoj vezi bili ovaj Pero Vučićev i knez Bajko koji se, malo dalje (st.1958), pominje kao djeda Batrićev. Vid. st. 1370.
1923     Sedam snahah.....U narodnim pjesmama o Batriću Peroviću pominju se takodje sedmoro njegove braće, a iz ovog stiha izlazi da su svi bili oženjeni; po ondašnjem običaju, njihove su žene, u žalosti za poginulim đeverom, sjekle svoju kosu.
1930     ko l' krajini....Pod krajinom se podrazumijeva predio plemena Ozrinića, kome je pripadao Batrić (upor.st.312). Značenje imenice krilo u ovome stihu izvedeno je od značenja koje daje Vuk u Rječniku pod 3): "(u C.G.) od cadora" (tj. satora), sa ovim primjerom:" A kad dodje satoru na vrata,/podiže mu krilo džeferdarom." Prema tome, krajini branit krilo značilo bi: braniti, štititi krajinu. - Bratsko krilo u refrenu bilo bi: bratska odbrano, bratski štite.
1934     Grabiti se oko glavah i oružjah znači: natjecati se ko će više odsjeći glava i zaplijeniti oružja; proste rane - oprostila bi se (podnijela bi se) naša nesreća i naša žalost (naše rane).
1935    no... - nego pogibe. - Za riječi vjera, nevjera, vjeran, vid.st.1915.
1939 - 1941      uz cara .... U mnogim narodnim pjesmama carem se naziva turski vladar, sultan, a carev vezir je njegov doglavnik. Sestra Batrićeva se ovim izrazom služi da bi označila vladara s najvišom titulom i njegove visoke glavare. Antitezom prema caru i sultanu, kralja označava vladara neke kraljevine (npr. Ugarske), ali i crnogorskog vladara. Ovo poslednje značenje potvrđivao bi stih O vladiko crnogorski kralju, koji se nalazi u dvijema varijantama pjesme Boj Crnogoraca s Mahmut-pašom (Vuk, IV, br.10 i 11). Zna se da je tu pjesmu sastavio Njegošev stric, vladika Petar I, ali je ušla u narod i tu "dogonjena prema narodnijem pjesmama", kako kaže Vuk Karadžić. Pjesma Smrt vojvode Kajice (Vuk, II, br.80) počinje:" Podiže se gospodine kralju" (despot Đurađ Branković). -  moj mladiko - mladica (mladika) je mladi izdanak na drvetu, a u ovom refrenu, metaforicno: mladi junak.
1942     moja ružo.- moj cvijete (upor.st. 1857).
1943     srce moje. - Ovaj više gradski nego seoski izraz nije bio, po našem saznanju i nekim obavještenjima, uobičajen u Crnoj Gori (sestra o bratu); možda bi se to isto moglo reći za refren iz prethodnog stiha: moja ružo. Na ova se dva refrena ne bi mogle primijeniti Vukove riječi da u ovoj tužbalici "nema nijedne riječi koju pokajnice u Crnoj Gori nijesu govorile" (naročito ako se to primijeni na doba vladike Danila).
1944     kam dа mi је - teško meni, jao meni (upor.st. 1963).
1946     mjesto brata .... da, kad ne mogu poljubiti živa brata, poljubim odsječenu mu glavu; a ne (kako bi rečenički sklop dopuštao): da, zamjenjujući brata, poljubim (nečiju) mrtvu glavu.
1947 - 1948    Crnogorci su do sredine XIX vijeka puštali dugu kosu, koja je padala do iznad ramena, a pod uticajem turske nošnje obavijali su naročitu tkaninu (čalmu) oko kape ili fesa. - sestra grdna - sestra nesrećna, očajna (već je govoreno o mnogostrukoj upotrebi epiteta grdan; upor.st.252).
1950     prekrvnici - veliki krvnici (sa prefiksom pre - odveć, kao u "prepun", "prekrasan", i sl.).
1955     nevjernici..., upor.st. 1915.
1957    ...  ludo - u Crnoj Gori, "mlado", "nejako", naročito za dijete.
1958      ... Bajko - upor. st. 1921.
1960      ljute rane - teške rane, jer su zadavane ljutim gvoždjem (čelikom).
1961 - 1962     Ali se ne može oprostiti (i podnijeti) velika žalost od prelaženja u islam cijele zemlje (ovo poslednje rečeno u hiperboli). - U pjesničkoj gradaciji, koja počinje st. 1956, turčenje je stavljano na poslednje mjesto, kao najveća nesreća. Za grdni, upor.st.1948.
1963     Obično se uzima da je u rečenici Glavari sе skamenili glagol u perfektu i da ona znači:" Glavari su nepokretni, neaktivni, potpuno su se ućutali" (V.Latković). Ovaj završni stih tužbalice, izgovoren pred samim glavarima, može se prije shvatiti kao kletva upotrijebljena imperativom, a ne perfektom:  skamenili se, tj. crkli. Sličnu kletvu izražava i refren kam im u dom (istražili se, ostali bez muške glave). M.Rešetar je tako shvatio samo ovaj refren, a o samom stihu nije ništa rekao. Primjedba D.Vušovića (Misao, XXIX, 1929, str.79) - da ovaj refren "ne označava tako strašnu kletvu, niti Batrićeva sestra želi ovdje ma kakvu božju kaznu za glavare, a najmanje istragu njihovih domova" - nije u potpunosti tačna, a ne može se primiti ni njegovo tvrdjenje da taj izraz u stvari znači: "strašljivci, kukavice i sl." Zar se svugdje nijesu mogle čuti prave kletve koje izgovore žene, s izvjesnom unutrašnjom rezervom, bez želje da se one istinski ostvare? U st. 1999. vojvoda Janko prokleo je čak mrtvoga Batrića: Bog ga jaki i mrtva ubio.

Samoubistvo Batrićeve sestre nožem njenog djeda ne odgovara crnogorskim tradicijama; o njemu nema nikakva traga u lokalnim predanjima.

 

Vuk Mićunović

Lijepo li ova sablja čita,
divno li nas danas razgovori!
Amanati, đе nauči tako?
Jesu li tе u Mletke šiljali? (2065)
Kada svoje tako osijecaš,
ada što bi s tuđijem činio?  

2062      ova sablja, metonimijom - ovaj junak; Lijepo.... čita- u ironiji kazano: nikako ne čita.
2066      osijecati - natucati, s mukom citati.

2315 - 2316      Niz aforizama koji počinju ovim distihom izbijaju baš kao iskra u kamenu malo daljeg 2298. stiha. Imenicu branič Vuk je unio tek u drugo izdanje Rječnika, s oznakom "u C.G." možda baš iz Gorskog vijenca. Oratorski, riječ je istaknuta na kraju dva polustiha. Pjesnik sada daje igumanu Stefanu isti polustih koji je prije njega izgovorio vladika Danilo (crkve i plemena); kao dodatak imenici branič, on ne odudara toliko od hrišćanskog učenja kao ranija sintagma oltar crkve i plemena (vid.st. 2252. i 655).
2320 - 2321     Svaki napor, svaka akcija (za djeistvije, vid. st. 2298) jača ljudski duh; kada se oblaci sbiju, gromovi zagrme (slamaju gromove). Metaforički, ovaj drugi stih znači: žestoke gužve podstiču čovjeka na borbu; stjesnenija, od ruskog stesnenije, ali sa značenjem naše današnje imenice stešnjavanje.
2323    u kam očajala  - ostala bi sakrivena u kamenu.

2329    Hamletovskim izrazom, pjesnik se pita šta je čovjek, osuđen da bude ono što jeste. Misao i ton ovoga stiha su drukčiji nego u st. 763, koji izgovara vladika Danilo: Što je čovjek? Ka slabo živinče? Iguman se obraća Crnogorcima, ali govori za sebe, a vladika Danilo cilja na poturice, pred kojima govori.
2330 - 2331     Odgovorom na pitanje prethodnog stiha, pjesnik sažeto definiše prirodu čovjekovu: on je slab stvor koga varaju nesavršena čula (na zemlji), svjestan ipak da je on više biće, privremeno vezano za zemlju.

Iguman Stefan

Što је Bosna i po Arbanije? (2345)
Vaša braća od oca i majke;
svi ujedno i dosta rabote.  
Krst nositi vama je suđeno
strašne borbe s svojim i s tudjinom!
Težak v'jenac, al' je voće slatko!

2345 - 2350     Šta je Bosna i sjeverna Arbanija (pola Arbanije)? To su vaša braća po krvi i jeziku (misli na muslimane tih pokrajina). Sledeći stihovi su eliptični: (Da ste) s njima združeni, (bilo bi) i za vas i za njih dosta borbe protiv Turaka, a (pošto to nijeste) vama je suđeno da nosite mučenicki krst borbe i protiv poturica i protiv pravih Turaka. Taj mučenički vijenac je težak, ali ce plodovi vaših muka biti slatki.

Serdar Vukota

U pamet se dobro Crnogorci!

А kо činja biti ćе najbolji;
А kо izda onoga te počne,
svaka mu se satvar skamenila!  (2410)
Bog veliki i njegova sila
u njivu mu sjeme skamenilo,
u žene mu đecu skamenio!
Оd njega sе izlegli gubavci
dа ih narod pо prstu kazuje!  (2415)
Trag sе grdni njegov iskopao
kako što је šarenim konjima!
U kuću mu puške nе visilo,
glave muške ne kopa оd puške;
željela mu kuća muške glave!  (2420)

Ко izdao, braćo, tе junake
koji počnu na naše krvnike,
spopala ga bruka Brankovića
časne poste zа psa ispostio;
grob sе njegov nа tа' svijet! (2425)
Ко izdao, braćo, tе junake,
nе predava punje ni proskure,
nego pasju vjeru vjerovao;
krvlju mu se prelili badnjaci
krvlju krsno ime oslavio, (2430)
svoju đecu nа nj pečenu io;
u pomamni vjetar udario,
а u lik sе manit obratio!

Kо izdao, braćo, tе junake,
rđa mu sе nа dom rasprtila;  (2435)
zа njegovim tragom pokajnice
sve kukale dо vijek lagale!  

2407     Radnja u Gorskom vijencu, ukoliko radnje ima, dostiže kulminaciju u zakletvi koja počinje ovim stihom, na kraju skupštine o Malom Gospođinu dne. Vladika Danilo joj prisustvuje, ali on samo s nekoliko riječi opominje kneza dupioskog na težinu kletve; nju izgovara serdar Vukota, kome se Vuk Mićunović obratio u prozi: "Kuni, serdare Vukota, ti, e najbolje umiješ a mi ćemo svi vikati: amin!" Vuk nije pisao o ovakvoj zakletvi (kletvi), ali je u drugom izdanju Rječnika, pod okleština, saopštio: "(u C.G.) ona plata što se daje onijema koji se za drugoga kunu. Onamo se ljudi ne kunu kao u nas, nego oni koji se zaklinju posjedaju u crkvi ispred oltara obrnuvši se amo u crkvu, a oni kojima se zaklinju stanu preda njih, te jedan između njih, koji ovaj posao najbolje zna, uzme krst u ruku, pa onima što sjede stane govoriti, ili upravo reći proklinjati ih, n.p. ' ako ste vi to učinili pa nama kažete da nijeste, da Bog da vam se okameni u ženi dijete, u kravi tele, u ovci jagnje, u zemlji sjeme' itd. a oni što sjede valja da viču: 'amin! da Bog da'. Kad onaj s krstom izgovori sve, onda je zakletva svršena." Iz ove scene Gorskog vijenca vidi se da se i kletva, a ne samo okleština, izricala u crkvi, a ni jednu ni drugu nije kazivalo svešteno lice nego neko "koji ovaj posao najbolje zna", kako kaže Vuk ili "najbolje umije", po riječima Vuka Mićunovića. Serdar Vukota se već na početku skupštine otkrio kao dobar besjednik tragičnom tiradom O prokleta zemljo,/propala se! (st. 973. i dalje). Strukturu ovoga stiha, s cezurom poslije šestoga sloga, koja doprinosi patetičnosti izraza, serdar Vukota je zadržao na mnogo mjesta u ovoj zakletvi, počev od prvog stiha: u pamet sе dobro/ Crnogorci! U drugoj polovini stihova s takvom cezurom, on je upotrijebio radni pridjev u značenju oblika za izražavanje želje (skamenila, iskopalo, itd.); udaranjem glasa na te oblike s dosta slabom rimom, on je prekidao monotoniju ove duge litanije iskonskih kletvi. 
 

2418 - 2420     Prvi i treći stih su jasni, i kažu, u osnovi, isto: ne imao muškoga poroda (gdje nije bilo muškaraca, puška u kući nije visila). O značenju drugoga stiha mišljenja se razilaze. M.Rešetar mu je dao ovo tumačenje:" ne kopao ni jednu mušku glavu doraslu do puške, nego mu svaka ranije pomrla". Do ovakve interpretacije došao je pogrešnim zamjenjivanjem prijedloga od prijedlogom do (puške). Isto ovakvo tumačenje V.Latković je potkrijepio jednom recenicom iz Vukove knjige Crna Gora i Boka Kotorska, koja u prevodu Ljub.Stojanovića sa njemačkog glasi:" da Bog da vašu djecu ne podigli". Prevodeći sa prevoda, Ljub. Stojanović nije našao originalnu Vukovu formulu, a mogao ju je naći u Rječniku, pod okleština, gdje u odgovarajućem odlomku ona glasi:" da Bog da da vam se okameni u ženi dijete", što je sasvim drugačije nego u njegovoj verziji. Đ.Radović se nije poveo za Rešetarem ovim tumačenjem:" neka ga prati sramotna sudbina da niko od njegovih ne doživi čast junačke, muške smrti (no da svi umru kao kukavice i žene)". On je pravilno shvatio da izrazom od puške pjesnik misli na junačku smrt, ali drugi dio njegovog tumačenja, stavljen između zagrada, suviše je slobodan i ne odgovara duhu ove strašne zakletve. Kletva ovoga stiha je jednostavnija i prosto znači: ne imao nijedne muške glave (koja bi mogla poginuti u borbama od puške). Stih bi imao isto značenje i bez izraza оd puške, koji je došao radi bogate leoninske rime, i da kaže da Crnogorci prirodno umiru u boju. U ovoj grupi od tri stiha pjesnik se poslužio postupkom koji je, za svečane govore, već upotrebljavao: variranjem pjesničkih figura, on ponavlja istu ideju više puta. Upor. i st. 2432 - 2433, i ranije st. 770, 778 - 780.
2422    koji počnu  - upotrijebljeno eliptično (koji počnu udarati) kao u st. 2408: a ko činja...
2424    Uz Rešetarevo tumačenje ("postom ne koristio svojoj duši nego psu, tj. zaludu postio"), V.Latković upućuje i na ovu poslovicu u Vukovoj zbirci:"Tako ove poste za psa ne ispostio." - Za časne poste, vid.st.861.
2425     Prema  tumačenjima Đ.Radovića u komentarima i R.Boškovića u jednom članku (vid. Naš jezik, XIV, 2 - 3, 1964. str. 159), nа tа' svijet znači:" do u pakao", odnosno "neizmjerno duboko, čak do u podzemni svijet". Slično značenje nalazimo u pismu vladike Save izvanrednom providuru Danielu Renieru od 28. I 1758, kad mu se kune:"....no ste oslijepljeli, tako mi toga svijeta."
2427     Ne nosio " vino što se (o krsnom imenu) daje u crkvu, i s kojim se u slavu ustaje" (punje u Vukovom Rječniku) ni hljeb za liturgiju (proskura ili poskura), drugim riječima: otpadio se od pravoslavlja.
2429 - 2430     Badnjaci se prelivaju vinom, a krsno se ime vjerski proslavi (oslavi) kada se slavski kolač, uz molitvu, takođe prelije vinom. Ova kletva, pojačana anaforom u početku stihova, znači: neka mu i badnjak i slavski kolač preliju krvlju (njegovom ili krvlju nekog iz njegove porodice), poteklom na Badnje veče ili na krsno ime.
2432 - 2433     Još jedan primjer iste ideje (ovdje: poludio) izražene više puta uzastopce drukčijim formulama. Upor. st. 2418 - 2420.
2435     Ova vrlo živopisna kletva, s rijetkim glagolom rasprtiti (rastovariti) kaže: svaka mu se sramota i nevolja (rđa) sručila u dom.
2436 - 2437     Njegovi potomci bili ništavni, tako da bi pokajnice, koje oplakuju samo vrline umrlih, morale lagati ako bi o njima izrekle išta povoljno. V.Latković ukazuje na sličnu zakletvu u narodu iz Vukovih Poslovica (br. 6239):" Tako pokajnice za mnom dovijeka ne lagale", s ovim Vukovim dodatkom:" Pokajnice (koje nariču za mrtvim čoekom) svakoga hvale, a ovaj veli ako se krivo kune da bi u njegovu rodu niko ništa ne učinio što bi valjalo hvaliti, nego pokajnice sve da bi lagale." - U završnom stihu svoje kletve serdar Vukota nalazi po drugi put bogatu leoninsku rimu.

2486     U još jednom govoru, koji počinje zamjenicom ja (vid.st. 2253), iguman Stefan razvija svoje poglede na život i vasionu. Ranije je svoje sumnje u istinsku "upravu" i razumni "poredak" ublažio vjerom u krajnju pobjedu (završni, 2360.stih: na milost ce okrenut nebesa); ugrijan sada vinom (kako to primjećuje vladika Danilo, st. 2522), on pada u mutnije raspoloženje, poslije prve euforije podržane prvom zdravicom i pjesmom. Prvim stihom ovog govora on sažima narodne riječi iz Vukove zbirke Poslovica:" Prošao i kroz sito i rešeto".
2488    Pavle Popović ukazuje (vid. O Gorskom vijencu, Beograd, 1923, str.192) na podudarnost ovih riječi igumana Stefana sa jednim stihom iz Lamartinove pjesme L'Homme: J'ai vide comme toi la coupe empoisonnee.
2492    naredan  - spreman
2494     prćija - "(u C.G.) što se da uz đevojku" (Vukov Rječnik). Prema tome, sva zla pod nebom data su čovjeku u svojinu dok je živ.
2495    nevješt  - neiskusan
2496     Dva superlativa su još jače istaknuti opkoračenjem i njihovim stavljanjem na početak i na kraj stiha.
2499 - 2500     Ovaj svijet muči i nasilnika (tiranina, akuz. od tiran sa sufiksom in), a kako neće mučiti plemenitu (rus. blagorodni) dušu.

2517 - 2518     U ovom aforizmu od dva stiha, koji se lako pamti, riječ niko je ponovljena četiri puta, a ista rima (an) takođe četiri puta. Sem toga, pridjevi u svakom stihu imaju gotovo isto značenje: srećan i dovoljan (zadovoljan, rus. dovoljni); miran i spokojan
2519 - 2520     Čovjek se ruga čovjeku (bruka se s njim), kao majmun koji je sličan biću kome se ruga. Ova sarkastična poenta ne bi se očekivala od smirenog igumana. Ona je vjerovatno izazvala učtivu primjedbu vladike Danila: malo si se, đedo, ugrijao (st. 2522).

Vladika Danilo

Što је, Vuče? Grdno li izgledaš!
Viđu da si s krvave poljane,
gazio si negđe vatru živu
i Bog znade, do tebe samoga,  (2740)
је li iko tu živ pretekao;
jer bez muke nе prskaju toke
ni se lome taki džeferdari
tе s' оd vitke žice sakovani.

2740 - 2741     Sintagma dо tebe samoga naglašena je jakom inverzijom (normalno joj je mjesto poslije је li iko slijedećeg stiha), a upitni oblik је li m. da li je istaknut je opkoračenjem iz prethodnog stiha.
2744    оd vitke žice  - od vitoga čelika

Vuk Mandušić

Više žalim pusta džeferdara
no da mi је ruku okinula!
Ža mi ga је ka jednoga sina,
ža mi gа је kа brata rodnoga, (2800)  

2799     kа jednoga sina - ne "jedinoga sina što imam", jedinca, nego "kao svoga sina". Poslovično, ovo može reći i čovjek koji nema djece. Jednih ima slično značenje u sintagmi "jednih godina" (istih godina).

2813     kolika  - pridjevska zamjenica u množini srednjeg roda, slaže se sa zrna iz prethodnog stiha, s kojim je spojena i istaknuta opkoračenjem.
2814    nе diže, drugo lice aorista u značenju - nećeš dići.
2815    bistra džeferdara - Epitet bistar izazvan st. 2803 - 2804.
2818 - 2819     U nizu dosta dugog broja Njegoševih stihova koji su ga podsjećali na riječi iz narodne tradicije, Tih.P.Đordjević navodi i ove stihove iz Pjevanije Čubra Čojkovića (Lajpcig, 1837, str. 137):" Sramota je falit, pobratime!/ Svaka j'dobra, kad je u junaka / Tek od kad je uzeo u ruke." U članku Još dvije-tri riječi o elementima naše usmene književnosti u Gorskom vijencu, J.Milović navodi te iste stihove iz Milutinovićeve zbirke kao primjer tih "elemenata". Dva poslednja stiha Njegoševa spjeva više su primjer originalnosti njegovog pjesničkog stila nego pravih elemenata "u Gorskom vijencu iz narodne književnosti". Tajna ljepote i popularnosti mnogih stihova njegovoga spjeva dolazi od rasporeda običnih riječi, često bez ijednog epiteta, češće sa opkoračenjima i pomjeranjem cezure (u poslednjem stihu ona je poslije šestog sloga). Ako dva poslednja stiha Gorskog vijenca redigujemo istim riječima, ali njihovim normalnim gramatičkim poretkom, vidjećemo koliko se obična proza razlikuje od pjesničkih ritmova: A svaka puška biće ubojita u ruke Vuka Mandušića. Ni gore navedeni stihovi iz narodne poezije ne mogu se sravniti sa završnim riječima Gorskog vijenca.