Program | Uprava | O nama | Reagovanja, pisma... |  Prezimena u CG l Plemena u CG

POGOVOR

Dosadašnji komentatori Gorskog vijenca nijesu pravili razliku između pojmova Srbin i Crnogorac, često upotrijebljenih u Njegoševom književnom izrazu. Apriori je prihvaćeno gledište da Njegoš smatra Crnogorce dijelom populacije srpskog naroda koja živi na prostoru užem od današnje SR Crne Gore u okviru četiri klasične nahije (Katunska, Riječka, Crmnička i Lješanska).
Moja dugogodišnja istraživanja slojeva Njegoševe misli dovela su me do uvjerenja da pojmovi: "Crnogorac" i "Srbin" kod Njegoša nijesu sinonimi. Upravo, iznijansirani su već u samom iskazu i aktu umjetničke ekspresije, mada su oba pojma neophodna za pravilno razumijevanje društveno-istorijskog i kulturnog bića crnogorskog naroda. Često korišćenje jednog, odnosno drugog etnonima u Njegoševom djelu, ne zavisi od slučaja ili potrebe da odgovarajućom metričkom strukturom stiha pjesnik izrazi svoju misao, formira umjetničku sliku, već od naročite funkcije, značenja i posebnog istorijskog supstrata jednog odnosno drugog pojma. Da se ne bismo zadržavali samo na verbalnom pristupu, pružićemo čitaocu na uvid najznačajnija mjesta u "Gorskom vijencu" i "Šćepanu malom" gdje se eksplicitno koriste pojmovi: "Srbin", "srpstvo", "Srbija"; odnosno "Crnogorac", "crnogorski", "Crna Gora" itd.
Srpstvo u "Gorskom vijencu": O kukavno Srpstvo ugašeno....Mala ti je žertva sva Srbija, od Dunava do mora sinjega?...Su čim ćete izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove...Pomoz'Bože, jadnijem Srbima...Bog se dragi na Srbe razljuti...Te bi Srbin danas Srbom bio!...Sedmoglava izide aždaja i satrije Srpstvo svekoliko...Srpskoj kapi svud ime pogibe...Srpkinja ga jošt ra|ala nije, od Kosova?A ni prijed njega...Ali ko bi moga pomisliti, da će uzet Srpkinja Turčina...Da je bješe Srbin ugrabio...Vrag đavolu doći u svatove, te svijeću srpsku ugasiti...E sletio Miloš među Srbe...Pa badnjake srpske nalagajte...Ne kće Srbin izdati Srbina...Vitezovi, Srbi vrtijeljski...Srb i Turčin ne slaže se nigda...đe se srpski momci grabe...Mlijeko ih srpsko razgubalo.
U "Šćepanu malom": Oprat Srbu ljagu sa obraza...Združite se, gromi i potresi, zemlji srpskoj drugo lice dajte...blago meni i rodu srpskome...U raj mi se pretvori Rasija, Srpska sveta zemlja Palestina...Ka da Dušan veliki ustade, ka da Srbe pozva na osvetu...Ko će ti se za grijeh kajati, koji pade na srpsko koljeno...Ko li će ti ž`ivat milosti, kad se jednom na Srbe smilujuć...Bezimenjak ovo vama piće, bezimenjak, ama Srbin pravi...Bog da prosti, čudnog Srbina!...Kojim Srpstvo negda grmijaše...Nikad Srbi, otkad sebe pamte, jošt toliko mesa od Turčina ne viđeše na jednoj poljani...Care srećni, srpskomu narodu...Pogiboše Srbi na sve strane, pogiboše dušom i tijelom...Okolo vas Srbah mnogo ima...Odvazda su Srbi narod hrabri...Vjerovanja Srbe istražiše...Mi smo Srbi narod najnesrećni...Svaki Srbin koji se prevjeri...Te se zvati Srbinom ne hoće...Ovo ti je Srbe iskobilo...Srpsko carstvo pade na Kosovu...
O Crnogorcima u "Gorskom vijencu": Da li ovo svetkovanje nije, na komu si sabra Crnogorce...Vidite li čuda, Crnogorci!...Crnu Goru pokorit ne mogu, ma nikako da je sasvim moja...Koliko je naše Cre Gore...Združio se Turčin s Crnogorcem...I imaju razlog Crnogorci...Kada gaze obraz crnogorski...Povede se roblje crnogorsko...I čujte me dobro Crnogorci...Stotina se skupilo glavara, nas Turakah i Crnogoracah...Provedri mi više Crne Gore...Crna Gora izgub da namiri...Jel' ovako, braćo Crnogorci...Šta je ovo, braćo Crnogorci?...Al' su mišca, ime crnogorsko, uskrnuli s kosovske grobnice...Crnogorci gorom opasaše...Sretoše ga mladi Crnogorci...i šćah reći ljubi Crnogorce...Evo sreće za sve Crnogorce...Kad uhvate kaže - Crnogorca...Ma nijesu svi svatovi Turci, nego ima i Crnogoracah...Ima onđe i Crnogoracah malo manje nego polovina...Sto putah sam gleda Crnogorce, gleda Turke, a gleda Latine...Ovakvoga sivoga sokola, Crnogorka jošt rađala nije...I što ću vi kriti Crnogorci...Crnogoraca već bješe svakoga, on gotovo preteka junaštvom...Ne smuti li, babo, Crnogorce...Te pomutih hoćah Crnogorce...Znaj, vladiko i svi Crnogorci...U pamet se dobro Crnogorci...Čestitamo božić Crnoj Gori...Spomenik je vašega junaštva, Crna Gora i njena svoboda.
U "Šćepanu malom": Dobro došli braćo Crnogorci...Sve za Crnu Goru propitujem...Od naroda hrabrog crnogorskog...Da l' ne vidiš čisto Crnogorce, jer su zlijem tragom obrnuli...Pretskazuju strašnu pogibiju Crnoj Gori i njenoj slobodi...Crnu Goru s mora na Moraču...Čujte mene dobro Crnogorci...Da na vašu udre Crnu Goru...Te dobježa među Crnogorce...Turci spremni na zlo crnogorsko...Pas i mačka, Turčin s Crnogorcem, ne mire se do suđena danka...Ol' predvodit u boj Crnogorce...Šta je bilo, to će biti Crnogorac pob'jediti...Kako da ste među Crnogorce...S dogovorom vojska crnogorska...Crnogorska usta jošt nikada, od Kosova ovo ne rekoše...Bud'li misle za mir Crnogorci...Mislili su naći Crnogorci...Crnogorče, ne biva jednako...Hajde pođi među Crnogorce...Pozvaćemo na dogovor k nama, poglavare vojske crnogorske...Kad glas puče u naše krajeve, da car dođe među Crnogorce...U Crnu se Goru mimo igđe, prejevtini stari dozlaboga...Nesrećni se snebi Crnogorci...Turcima ga daju Crnogorci...Kad nas počnu korit Crnogorci...A znadu li zato Crnogorci...Crnogorci ako vjerovaše...A može li đavo sa dno pakla, crnji biti nego Crnogorci?...Crnogorska ovo je krivica, rašta jesu nepokorne ćudi...Zar nijesu nikad, kaluđere, Crnogorci pokoreni bili...Ne bi nikad otkad ljudi pamte, Crna Gora sasvim pokorena...Te prevali preko Crne Gore...Nejma sile nit je dosad bilo, da pokori lomnu Crnu Goru,...Porašta su jadni Crnogorci, kako kažeš tako nepobjedni...Zar nijesu Crnogorci ljudi ka ostali narod po svijetu?...Naskoro će znati Crnogorci, đe strah leži, kakva mu je mati...Crnogorci ne puštaju klance...Što će Gora Crna opraviti...Crnogorci nikud ne izlaze, u svijetu iz ovijeh gora... Koja pamti naša Crna Gora... Crnogorci ka su ravnodušni...Običaj je svagda Crnogorski...Kaži šta bi, zbilja, Crnogorci...Crnogora drugojači biti...I ostati prvim Crnogorcem...Mlečići su, znadem Crnogorce, sve mrzjeli, mrzeći ljubili...Kad pregazi s vojskom Goru Crnu...Kako ti je među Crnogorce...Pjevajte mi, braćo Crnogorci...Šta bi onda Crna Gora bila...Te u Crnu Goru dobježao...A caricu brane Crnogorci...Te vodiste u boj Crnogorce...Sokolovi crnogorski momci...Na granicu stao Crnogorcu...I prvi sam kamen crnogorski, poljubio sa bratskom ljubavlju...Čujete li njega Crnogorci...Pa ko mene među Crnogorce, da suditi i kazniti smije...Već ih nikad Crne Gore neće...E glavari od sve Gore Crne...Što sam doša među Crnogorce...Crnogorci željet ne umiju, sa Turčinom mira ni ljubavi...Bez uzde će ostat Crnogorci, da sve rade po svojojzi ćudi...Crnogorče, što tražiš od mene...Bih volio, radije pregnuo vrelo gvožđe dohvatit zubima, no na Crnu Goru udariti...Te podjari listom Crnogorce...Crnogorci njega nagrdiše...Nemirnoće niti opačila, crnogorskog nigda ne imade...Ne osta li nama Crne Gore, uprav pašo, u našim njedrima...Sva je Crna Gora zasijata, sa našijem i njinim kostima - pokorit je nikad ne mogasmo...Crnogorac đe skuči Turčina - jedan drugom ne čine amana...Đe se hvata Turčin s Crnogorcem...Od Turčina i od Crnogorca...Crnu Goru da svu opružimo...Za pokorit lomnu Crnu Goru...Što sve ne bi pokla Crnogorce...Kad se smuti na dom Crnogorci...Nego bješe turska s Crnogorcem...

*   *   *   *   *

Racionalni pristup i uvid u Njegoševe pjesničke strukture u kojima su upotrijebljeni pojmovi: "Srbin" odnosno "Crnogorac" ukazuje na veoma značajne razlike, kako u smislu vremensko - prostorne pripodobljenosti tako i u pogledu njihovog objektivnog socio-istorijskog konteksta. Termini: "Srbin" i "srpstvo" gotovo se neizbježno javljaju kad pjesnik uopštava istorijske simbole nastojeći da oživi arhetipske slike srednjevjekovnog viteštva i svijesti savremenika. Kad evocira istorijski i etnički manje artikulisane etape u samosvojnom razvitku naših naroda. To su posebno one etape koje se odnose na vladavinu srpske dinastije Nemanjića i to u doba njene najveće moći. Kad se obraća savremenicima, u određenim prilikama i na konkretnom prostoru, čini to riječju "Crnogorac" i "Crnogorci" u nesumnjivoj funkciji izgrađenog etnonima.
Dinastija Nemanjića ostavila je snažan trag na kulturnu, religioznu i političku svijest stanovništva srednjevjekovne zetske države (kasnije Crna Gora). Za korišćenje termina "Srbin" i "srpstvo" u Crnoj Gori presudno je uticala državna i politička povezanost Raške i Zete na osnovama pravoslavlja, koje se proširilo na Zetu vojnom suprematijom Raške, od kraja XII vijeka do 1371.g. Potisnuvši katoličku crkvu na većem dijelu toga prostora pravoslavlje se ukorijenilo kao vjerska i državna institucija čiji je neposredni zadatak bio da oblast Zete subordinira političkim ciljevima Raške države.
O procesu evolucije etnonima: "Hrvati" i "Srbi" paralelno sa širenjem hrvatske odnosno srpske državne teritorije, piše istaknuti građanski istoričar Vladimir Ćorović. *Posebno srpsko i hrvatsko ime zadugo se uglavnom poklapalo sa obimom političkog širenja i uticaja srpske i hrvatske države (Istorija Jugoslavije, Narodno delo 1937, str. 24). Evidentno je da su srednjevjekovne državne granice određivale opseg i sadržaj određenih etnonima "politički okvir nemanjićke države je svakako uticao na rasprostiranje srpskog imena" (Enciklopedija Jugoslavije, prvo izdanje, sv. 7, tekst Srbi, strana 505). U tom kontekstu valja razumjeti da je i širenje pojma "Srbin" bilo u suštinskoj zavisnosti ne samo od državne ekspanzije već i od veoma snažnog crkvenog - pravoslavnog upliva koji je bio njen prateći činilac. Crkva i država u tom periodu čine neodvojivu cjelinu. "Politička organizacija epohe Nemanjića mnogo je pridonijela etnogenezi Srba, a zbog nerazdvojne povezanosti crkve i države i crkva je u tom procesu odigrala znatnu ulogu...Širenje srpskog imena prema jugu usko je povezano sa širenjem države Nemanjića". (Opšta enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, knj. 7, Zagreb 1981, tekst Srbi, strana 604).
Pravoslavna crkva se pojavila kao integrirajući faktor srednjevjekovnih država favorizujući jedinstvenu političku svijest na prostoru koji je obuhvatala. Ona je i u Zeti stvorila odgovarajuće pogodnosti za jedinstvo sa raškom državom na temeljima pravoslavlja. Na čelu sa svojim glavnim strategom Sv. Savom uspjela je da se praktično nametne i duhovno zagospodari različitim slovensko-balkanskim populacijama koje su ulazile u sastav feudalne srpske države. "Sv. Sava uveo je u tu, dotle pretežno katoličku oblast, pravoslavnog episkopa sa sjedištem u Prevlaci, želeći da putem jedinstvene vjere ublaži opreke između Raške i Zete i stvori jedinstvenost u državnim težnjama". (Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. 4, str. 1262).
Tako je pojam "Srbin" i "srpstvo" prije svega u konfesionalno - političkom smislu još od vremena Nemanjića sačuvao aktuelnost u Crnoj Gori, ranije Zeti, budući permanentno podržavan od vrhova crkvene hijerarhije. U vrijeme prisustva Turaka ovaj pojam je osnažen još i kao sinonim pripadnosti široj slovenskoj i hrišćanskoj zajednici pa je na jedan romantičarski način postao živa spona sa srednjevjekovnom tradicijom. U određenim istorijskim prilikama ovo je bilo veoma značajno za patriotsku i oslobodilačku aktivnost Crnogoraca. Jer: "Sakralnim oreolom obasjana država i politički i etnički obilježena crkva srasle su do te mjere u svest savremenika da je crkva posle turskog osvajanja čuvala i prenosila čitavu srednjevjekovnu državnu i političku tradiciju". (Enciklopedija Jugoslavije, knj.7, prvo izdanje, tekst Srbi, str. 505).
Idejna, pa i kulturna uloga pravoslavne crkve u Crnoj Gori bila je veoma značajna što se vidi i po ostacima kulturno - istorijskih spomenika iz toga perioda kao što su: manastir Morača Đurđevi Stupovi i dr. Uostalom, snagu ovog upliva možemo shvatiti iz narodne pismene i usmene tradicije koja je nesumnjivo inspirisala Njegoša i kao specifičan tok idejne svijesti ostavila pečat do naših dana.
Treba imati na umu da je pravoslavna doktrina u srednjem vijeku postala najvačnija duhovno - djelotvorna sila pa je shodno tome bio impozantan i njen politički učinka. Međutim, ovaj uticaj je olakšan okolnošu da u to vrijeme nije bilo sasvim izgrađene etničke svijesti među balkanskim Slovenima. Osnovni socijalni odnosi bili su kastinske, a ne etničke naravi. Međusobno orođavanje feudalne vlastele često je bilo presudno i za državne interese. Odnosi među državama toga doba zavisili su od ćudi i odnosa među vladarima, dakle bili su najčešće personalne prirode. Srednjevjekovne vlasteline, a još manje njihove kmetove nije posebno zanimalo srodstvo naših naroda po osnovama slovenskog ili drugačijeg porijekla. Najzad, to je shvatljivo iz činjenice što naši slovenski preci makar i da su iz prapostojbine doseljeni kao monolitna skupina, što je malo vjerovatno, nijesu se mogli dugo održati kao jedinstvena zajednica na prostorima Balkana. "Ne bi se moglo sporiti da se među nama dosta rano razvila i izvjesna biološko - rasna razlika usled etničkog miješanja Južnih Slovena sa drugim narodima koji su se zatekli na Balkanu, ili koji su stigli na to područje u ranom Srednjem veku. Na zapadu je preovla|ivalo srođivanje Slovena sa romansko - ilirskim elementima, a na istoku je uz izvesna tračka nasleđa, došao još jak uticaj bugarske krvi", (V.Ćorović, Istorija Jugoslavije, Narodno delo, 1933. str.16). Prije svega, slovenska plemena nijesu u jednoj etapi naselila današnje teritorije, šta više moguće je da su ciklusi u ovim seobama varirali i po nekoliko stoljeća. Zatim je teritorijalna rascjepkanost i geografska izolovanost doseljenika, kao i česta promjena mjesta boravka tj. njihovo lutanje po Balkanskom poluostrvu, učinilo svoje. Ovome treba pridodati i silu uticaja zatečenih starobalkanskih slojeva stanovništva i njihovo antropološko miješanje sa Slovenima koji ni do tada na svom dugom nomadskom putu nijesu mogli sačuvati rodovsku čistotu. Dodiri pojedinih slovenskih plemena sa drugim razvijenijim civilizacijama zavisno od regije u kojoj su domicilirani, učinili su da nivo njihova društveno - ekonomskog i kulturnog razvitka nije mogao iz navedenih razloga komparativno teći. Tako su se ove prvobitne razlike u načinu života i stepenu razvoja ekonomskih i kulturnih dobara odrazile i bile vjerovatno presudne u stvaranju elemenata neophodnih za formiranje posebnih etničkih karaktera među balkanskim Slovenima koji će se u kasnijim fazama istorijskog razvitka jače iskazati. Stoga je o balkanskim Slovenima i njihovoj etnogenezi moguće govoriti isključivo u društveno - istorijskom a ne u generičko - rasnom kontekstu. "Balkanski Sloveni kao gotovo svi evropski narodi imaju malo čistih etničkih oaza, a ukoliko ih je dosad sačuvano najčešće su u području Bosne od Ibra, Zapadne Morave i Tare", ističe V.Ćorovi}. (Istorija Jugoslavije, st.16).
Teorija o jedinstvu balkanskih Slovena po osnovama krvi, rase i jezika proizvod je uglavnom 19. vijeka. To je vrijeme kad je konstituisana politička logika jugoslovenstva i njegove državne perspektive, čemu su dali najveći prilog: učenjaci, pjesnici i političari naših naroda među koje spada i Njegoš. I Njegoševo "slovenstvo" kao usostalom i "srpstvo" nije drugo već politički romantizam 19. vijeka, ustvari slovenofilstvo i srbofilstvo u funkciji pozitivne društvene prakse zbližavanja i okupljanja naroda Jugoslavije. U 19. vijeku postulirano je političko, kulturno i jezičko jedinstvo naroda Jugoslavije pa je od tog doba i traganje za etnogenetskim srodstvom balkanskih Slovena postalo gotovo opsesivno za uticajne ljude toga doba. S tim u vezi i Njegoševo "srpstvo" je politička svijest naročite vrste koja je nastala na podlozi crnogorske borbene tradicije i specifičnosti istorijskog miljea. Građeno po mjeri moralnih i kulturnih osobina crnogorskog naroda. To je bilo prevashodno "srpstvo" shvaćeno u skladu sa standardima crnogorske borbene i moralne narodne prošlosti, za kojim se u izvjesnim društveno - istorijskim okolnostima javila stvarna potreba. Ovako shvaćenom "srpstvu" pjesnik je pridodao ličnu strast i temperament. Tako su srpski srednjevjekovni kosovski ratnici dobili osnovne crte crnogorskih nacionalnih junaka u Njegoševom spjevu. Kult Obilića odgovara crnogorskom nacionalnom tipu beskompromisnog borca poput: Vuka Mićunovića, Nikca Tomanovića, Baja Pivljanina i drugih. Činjenica da lik Marka Kraljevića nije imao nikakvu cijenu u Crnoj Gori, iako su u nekim djelovima Balkana o Kraljeviću nastale lijepe srpske pjesme i legende, uticalo je na to da mu ni Njegoš ne posveti gotovo nikakvu pažnju. Ovo se objašnjava činjenicom što crnogorski narodni mentalitet nije prihvatio vazalan odnos prema tuđinima kao svoj nacionalni ideal. Iz sličnih pobuda Njegoš je nipodaštavao srpskog kneza Miloša Obrenovića, pretpostavljajući mu oslobodioca - Karađorđa, u kome je vidio stjecište mnogih eminentnih vrlina mjerenih standardima crnogorske tradicionalne etike. Stoga se može osnovano reći da Njegoševo "srpstvo" ima korijen u crnogorskoj nacionalnoj memoriji, u njenoj romantičarsko - epskoj projekciji zajedničkog života Zetske i Raške države. Logika Njegoševe pripadnosti pravoslavnoj crkvenoj hijerarhiji upućivala ga je na ovaj izbor, a logika uvijek prisutne potrebe za aktiviranjem borbeno - oslobodilačkog duha i izvan Crne Gore, nametnula je to kao obavezu.
Viševjekovna borba Crnogoraca sa Turcima, pored ostalog imala je cilj da spriječi odnarođavanje, tj. islamizaciju. Promjenom vjere prelazilo se na tuđinske pozicije što je bilo praćeno značajnim privilegijama. 
Islam se putem odre|enih povlastica penetrirao među balkanske Slovene i tako krčio put turskom osvajaču. Naši narodi mogli su se aktivno suprotstaviti tu|inskoj vjerskoj doktrini isključivo svojom vjerom i snažnim osjećanjima te vrste, koja su naravno bila i politička svijest toga doba. Činjenica da su Crnogorci u većini bili istočnopravoslavne konfesije, a prije svega njihova crkvena hijerarhija koja je uz to bila i nosilac svetovne vlasti, presudno je uticala na to da pravoslavlje postane borbena antiotomanska doktrina. No, s obzirom da crnogorsko pravoslavlje vodi korijene iz vremena srpsko - nemanjićkog perioda u Zeti, upravo koincidira sa ovim periodom, ono je u svijesti Crnogoraca identifikovano sa "srpskom vjerom". Izrazit primjer ove identifikacije su stihovi:" Kunem vi se vjerom Obilića...pa badnjake srpske nalagajte....te svijeću srpsku ugasiti" itd. Tako je vremenom Nemanjićko srpstvo u Crnoj Gori evoluiralo i dobilo konkretan leksički oblik koji precizira vjersku "srpsku" pravoslavnu pripadnost Crnogoraca. U izvjesnim istorijskim razdobljima "srpstvo" je ovdje moglo da znači i hrišćanstvo u cjelini, ali i privrženost slovenskoj idejnoj matrici. Stoga je Njegoševa iskrena egzaltacija ovako shvaćenim političko - vjerskim "srpstvom" stavljena u funkciju crnogorske nacionalne istorije.
Državno - politč~ki razlozi u Njegoševo vrijeme, zahtijevali su angažovanje svih raspoloživih duhovnih potencijala, istorijskih legendi, epske tradicije, pa i reafirmaciju srednjevjekovnih mitova, posebno onih koje je sačuvala narodna poezija, a u kojima se veliča moć i snaga srpske srednjevjekovne države, i to neposredno uoči dolaska Turaka. Stalna borba Crnogoraca protiv Turaka nalazila je snažan duhovni oslonac u narodnoj prošlosti iz koje se mogla crpiti snaga za buduća pregnuća. Taj oslonac je pružala bogata narodna tradicija ojačana i podstaknuta maštovitim simbolima i gotovo sakralnim slikama koje prikazuju srednjevjekovne vladare:" nepobjednog mladog Dušana", itd. Ako bismo paralelno pratili procese u drugim evropskim zemljama u 19. vijeku, kada se uglavnom i formira integralna nacionalna svijest kod mnogih narodnih zajednica, mogli bismo ustanoviti da su srednjevjekovni mitovi i retroaktivni način mišljenja svuda odigrali određenu psihološku ulogu u procesu stvaranja viših oblika društvene, tj. nacionalne svijesti. Konstituisanje modernih evropskih nacija, pored ostalog, vršilo se uz prisustvo mitologiziranja i glorifikovanja sopstvene istorije, preuzimanjem njenih simbola i projektovanjem postojećih državno - pravnih i političkih ustanova na daleku prošlost. Stoga nije čudno što je Njegoš iz praktično političkih razloga prihvatio mit koji je u crnogorskoj tradiciji ostavio dubok trag i poslije pada njihove autentične države - Zete. Nastojao je da pjesnički oživi uspomenu na autoritet nemanjićke carevine koji mu je poslužio kao podsticaj i sredstvo za jačanje oslobodilačke misli ne samo kod crnogorskog naroda, već i u okolnom srpsko - pravoslavnom svijetu: (Okolo vas ima dosta Srba, odvazda su Srbi narod hrabri, Š.M.). Političku perspektivu naših naroda Njegoš je zamišljao, kao i svi romantičari toga doba: kao mogućnost da se na ruševinama Otomanske imperije obnovi srednjevjekovna Dušanova carevina. Stavljajući akcenat na "opštu srpsku stvar" i "srpsku borbu", Njegoš je ustvari legalizovao antiotomansko raspoloženje u crnogorskom narodu kao dio borbe čitavog pravoslavnog, šta više slovenskog i hrišćanskog svijeta. Zajedno sa narodnom poezijom, računajući na njegove prethodnike, on je i stvarni idejni tvorac "srpskog" i "kosovsko - vidovdanskog kulta u Crnoj Gori u njegovoj eklezijastičko - borbenoj i patriotskoj artikulaciji, sa svim praktičnim posljedicama. I bez obzira što se ovdje, na prvi pogled radi o zanosu svojstvenom mnogim misliocima 19. vijeka, kao idejna zamisao "srpstvo" nije lišeno političkog pragmatizma u djelovanju ne samo Njegoševu već gotovo svih crnogorskih vladara. Osim toga, posledice srbovanja i mita srednjevjekovne srpske veličine nijesu ostale bez konstruktivnog odjeka na bu|enje opšteg oslobodilačkog duha naših naroda.
U nedostatku snažnog državnog autoriteta, poslije propasti države posljednjih Crnojevića pravoslavna crkva u Crnoj Gori preuzela je sve državne i društvene ingerencije, obrazovala teokratsku vlast izdižući kult srpstva do zajedničkog simbola za sve pravoslavne populacije. Stoga je u dugogodišnjoj crnogorskoj narodnoj tradiciji došlo do potpune identifikacije srpstva i pravoslavlja, kako uostalom i u nekim drugim krajevima, kako ističe S.Matavulj:" Od iskoni pak i na Primorju Srbin je bio samo pravoslavni, Srpstvo je značilo samo pravoslavlje, kao što u ovim krajevima (na istoku) znači i danas". (S.Matavulj, Bilješke jednog pisca, Obod, Cetinje 1975). Crnogorska pravoslavna mitropolija, budući u vrijeme Turaka jedina nezavisna, usmjerila je djelovanje i u neku ruku preuzela obavezu da sačuva kult "srpstva" u svojstvu pravoslavne vjere u relativno uvijek slobodnoj Crnoj Gori, odnosno njenom najnepristupačnijem dijelu Cetinju sa nahijama, kako bi odatle širila njegov uticaj na porobljene krajeve. Cetinjski pravoslavni manastir postao je duhovni fokus toga procesa. Ovo je bilo neophodno, tim prije, što Pećka patrijaršija budući obnovljena za potrebe Otomanske imperije, čiji su crkveni poglavari birani uglavnom iz redova grčke narodnosti, nije bila u stanju da odgovori tome zadatku. Iako formalno kanonski određena Pećkoj patrijaršiji, sve do njenog ukidanja 1766. godine, Crnogorska mitropolija u svom praktičnom djelovanju nije vodila računa o toj subordinaciji. Poslije ukidanja Patrijaršije, postala je i u kanonskom smislu sasvim nezavisna. Stoga je Njegoševo "srbovanje" imperativ jednog vremena u kome su se stekli uslovi za duhovni razvitak crnogorskog naroda na osnovama tradicionalnog pravoslavlja, čiji je sinonim bilo srpstvo, a u političkom smislu za vođenje neprekidne borbe. U Njegoševo vrijeme drukčiji politički i vjerski ideali ne bi mogli imati stvarnog oslonca u narodu.

*     *     *     *     *

Iz citiranih stihova preuzetih iz "Gorskog vijenca" odnosno "Šćepana malog" evidentno je da se Njegoš služi terminima: "Crnogorci" i "Crnogorac" u svim slučajevima kad se njegovi literarni junaci neposredno obraćaju skupu ili svojim savremenicima za razliku od upotrebe pojma "Srbin" kojim pjesnik nostalgično doziva slike daleke prošlosti. Uporedite: "I čujte me dobro Crnogorci!...Šta je ovo, braćo Crnogorci...Vidite li čudo Crnogorci....U pamet se dobro, Crnogorci...Znaj Vladiko i svi Crnogorci....Evo sreće za sve Crnogorce....Dobro došli braćo Crnogorci, itd. Pored ovoga, postoje i vezani stihovi kojima se u okviru jedne logičke cjeline sasvim konfesionalno precizira pojam "Srbin", i etnički pojam "Crnogorac". Npr. "I čujte me dobro, Crnogorci; trag po tragu mene poginuo, da je bješe Srbin ugrabio, ako hoćah glave obratiti".
Njegoševi iskazi su jasni, te ne ostavljaju mjesto sumnji da je uvijek riječ o narodu crnogorskom. "Od naroda hrabrog crnogorskog" (Š.M.) "Kukavnome no u isto doba viteškome narodu crnogorskome" (Testament) i sl. Ovakve leksičke forme diskvalifikuju i čine besmislenim šta više bespredmetnim svako uvjerenje koje polazi od toga da je Njegoš u Crnoj Gori vidio srpsku pokrajinu, a Crnogorce smatrao etnički neutemeljenim stanovništvom te pokrajine. Jednostavan pogled na prethodne stihove ili Njegoševe ideje iskazane u vidu pisama i proznih sastava upućuje na primarno etničko značenje pojmova: "Crnogorac" i "Crnogorci", i to u svim aspektima istorijski formirane narodne individualnosti. U Njegoševu pjesničkom jeziku Crnogorci su narod koji čini subjekt konkretnih istorijskih zbivanja, ali i subjekt njihovih literalnih djela. Crnogorce je pjesnik smatrao u najužem smislu svojim narodom te ih nije morao pomoću romantičarske maštovitosti i epskih iskaza dozivati iz rasplinute i vremenski neomeđene prošlosti, iz arhetipskih slojeva narodne svijesti kao što čini u slučajevima kad apostrofira: Srbe, Sloveno-Srbe, Slovene, hrišćane itd. Crnogorcima se on uvijek obraća neposredno kao realnom istorijskom tkivu za koga je i sam pjesnik vezan. Da su Crnogorci u Njegoševim razmišljanjima i političkom djelovanju etnonim, pokazuju i pasoši koje je izdavao svojim sunarodnicima, u kojima je precizirano crnogorsko porijeklo njihovih korisnika.
Pad Zete pod vlast Raške države 1185. godine i nešto kasnije njen ulazak u sastav slabo organizovane despotovine nije uticao na to da se u državi - nasljednici Zete tj. Crnoj Gori izbrišu ili zaborave državno - pravne i kulturne tradicije ove zemlje. O tim tradicijama svjedoče brojni nemiri, ustanci kao i snažne tendencije odvajanja Zete od srpske srednjevjekovne države. Crnogorski vladar, Vladika Petar, pisac "Kratke istorije Crne Gore", jasno je istakao identitet zetske i crnogorske države, kao i činjenicu istorijskog i državno - pravnog kontinuiteta među ovima, bez obzira što je taj kontinuitet bio pokidan interpolacijom srpske vladarske dinastije "srpskijeh carah". "Pod imenom Gornje Zete sastojaće se u to vrijeme i Crna Gora. One su svagda nerazdvojno imale svoje vladatelje banove, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po presječenju te carske familije, nehoteći priznati Vukašina care-ubicu za svoga kralja, ostale bjehu pod vladom svojijeh knjaževa od Balšića poroda..." (Grlica, 1835, 55-56). Čak i pisci koji Zetu smatraju prvom srpskom državom ističu nepokornost tj. buntovno ponašanje populacije u granicama ove države u odnosu na srpske vladare. "U toj oblasti postojale su stare tradicije o nekim izuzetnim obzirima i elemenat je u njoj bio nesiguran, buntovan i lako gotov na odmetanje. Svi su naši vladari srednjega vijeka imali muke sa tom pokrajinom (Narodna enciklopedija srpsko - hrvatsko - slovenačka, knj. 4, str 1261.). U prilog ovoj ocjeni kaže se: "Za vlade slaboga cara Uroša javili su se tu oko 1360. godine prvi odmetnici, gospodari Zete Balšići, koji su se ponašali kao potpuno suverena gospoda...Čak i ugledni Crnojevići udružili su se sa Mlečićima protiv svojih srpskih gospodara i ratovali protiv njih (Ibidem). Upravo, bune zetskih gospodara i velmoža i njihovo odmetanje od Centralne srpske države ukazuje na razvijene feudalne odnose toga doba i time indirektno na već stvorene uslove za formiranje etničke svijesti crnogorskog naroda, kao što je to slučaj i sa ostalim evropskim narodima u doba razvijenog feudalizma. Stoga nije slučajno što se baš u vrijeme gospodara Zete, Crnojevića i lingvistički javio pojam Crne Gore i Crnogoraca čime je verifikovan proces njihovog etničkog formiranja. Značaj ovog prelomnog vremena za konstituisanje crnogorskog naroda osjetio je i Njegoš, što se vidi iz mnogih lijepih stihova posvećenim vladarima iz znamenite dinastije Crnojevića: "Beg Ivan-beg junačko koljeno....I junačko pleme Crnojevo...Ivan čašom nazdravi osvete"...itd.
Razlog čestih nemira u Zeti i ustanci protiv "srpskih gospodara", pored ostalog, leži u činjenici snažnih kulturnih tradicija zapadne provenijencije, kao što se ističe u Enciklopediji S.Stanojevića: "Zeta - oblast stare Duklje ili Dioklicije, uglavnom današnje Crne Gore. Naziv Zeta javlja se u 11.vijeku po rijeci Zeti koja teče kroz taj kraj....U tom kraju je velika mješavina slovenskog, romanskog i albanskog stanovništva. Uticaj Italije je vrlo osjetan, naročito u primorskim gradovima kod kojih je ponajvažniji Bar. Latinski jezik preovlađivao je dugo u napisima i prepisci. Najstarija hronika tzv. Ljetopis Popa Dukljanina. U Baru je 1076. godine osnovana katolička barska nadbiskupija koja je bila rasadnik Zapadne kulture i prve državne institucije stvorene su tu i po Zapadnom obrascu" (Narodna enciklopedija srpsko - hrvatsko - slovenačka, knj. 4, str. 1263).
Moguće je sa dovoljno osnova pretpostaviti da su ove prvobitne kulturne tradicije nastale u Zeti pod uticajem naroda Zapada budući veoma snažne u omjeru prema uplivu Raške, bile od velikog značaja da se upravo u toj oblasti sačuva visoka duhovna autohtonost, posebno na području arhitekture, slikarstva, pa i literature, i poslije raškog osvajanja Zete. Zeta je kao što je poznato postala kraljevina u 11, a Srbija u 12. vijeku, što nije irelevantno sa gledišta državno - pravnog, ali i kulturno - istorijskog primata. Nemanjina razaranja primorskih gradova, izuzimajući Kotor, imala su za cilj kako ističu njegovi biografi Stefan Prvovjenčani i Sv.Sava Nemanjić, da potisnu tuđinski uticaj. Međutim, vladari iz ove loze, šta više Nemanjin sin Vukan, koji je upravljao Zetom i nosio kraljevsku titulu po ugledu na ranije zetske vladare i sam je dao doprinos očuvanju postojećih državno - pravnih i kulturnih tradicija Zete. Držimo da su ove tradicije odigrale ulogu u istorijskoj svijesti crnogorskog naroda i znatno pospješile pored drugih činilaca, njegovo etničko samoutemeljenje, a time posredno uticale i na Njegoševo pjesničko - filozofsko viđenje ovoga procesa.
Odgovorno se može istaći da ime i pojam "Srbin" u prednemanjićkom periodu Duklje, odnosno Zete nije imalo nikakvo ne samo etničko, već ni administrativno - političko značenje. Tada ne samo da nije bilo etnički sasvim formiranih Crnogoraca, već ni Srba, Hrvata, kao ni Dukljana. Ovo su imena za odgovarajuće plemenske saveze odnosno državno - administrativne jedinice. Zbog toga ih pisci u svjedočanstvima ovog vremena najčešće miješaju, ali i govore o njihovom relativno lakom stapanju kao što čine: J.Zonara i J.Skilica. Za pisanje Konstantina Porfirogenita koji prvi povlači granicu između Srba i Hrvata, Vladimir Ćorović kaže: "Taj primjer nije od presudnog značaja, jer se mora uzeti u obzir da je Porfirogenit pisao imajući na umu dve posebne države Srba i Hrvata koje su postojale u njegovo doba" (Istorija Jugoslavije, Narodno delo 1933, str. 20). Dakle, ni ovaj primjer ma koliko bio autoritativan ne može da posluži kao dokaz postojanja etničkog bića Srba i Hrvata u 11. i 12. vijeku a time se mora odbaciti svaka pomisao na srpsku, odnosno hrvatsku etnogenezu Dukljana, Zećana, dakle Crnogoraca. Pleme ili savez plemena od koga su Crnogorci stvarno postali, Dukljani, kasnije Zećani u to vrijeme imaju isti politički i teritorijalni status kao Srbi i Hrvati. Na pisanje Nićifora Vrienija da su Hrvati pomogli Dukljanima u borbi protiv Vizantije 1073. godine V. Ćorović primjećuje: "Da su Srbi učestvovali u toj borbi, dok za Hrvate nemamo za to neospornih dokaza". (Ibidem). Nezavisno od toga da li su Srbi ili Hrvati pomogli Dukljanima ovim oba pisca rasvetljavaju jedan značajan problem. Naime, iz njihovih stavova doznajemo da su Dukljani u to vrijeme imali autentično državno, ali i posebno plemensko bivstvo, da je njihova administrativna i politička organizacija bila slična onoj kod Srba i Hrvata. To je prije svega, važno iz razloga što je stara istoriografija imajući na umu Nemanjino osvajanje Duklje, odnosno Zete, uvijek isticala kako se navodno Nemanja povratio na svoju "srpsku djedovinu", što iz ovog ugla neopozivo gubi svaki smisao.
Iz duha i sadržaja ukupnog Njegoševog djela, postaje sasvim razumljiv crnogorski narodni mentalitet, običaji i običajno pravo, moralna svijest, borbena istorijska prošlost Crnogoraca, iskazi i jezičke osobenosti, duhovna i kulturna autarhičnost, i sve to u značenju atribucije izgrađenog narodnog karaktera koji nadilazi nahijske i plemenske jedinice i ako je od ovih sačinjen. Crnogorci se u svim Njegoševim djelima pojavljuju kao narod izgrađenog duhovnog profila i sasvim definisanog istorijskog mjesta i uloge. Bez obzira kojem plemenu ili nahiji pripadaju, slobodnom ili neoslobođenom dijelu Crne Gore, oni se ponašaju kao djelovi koherentne narodne i državne cjeline koju karakterišu slični društveni odnosi, identičan pogled na prošlost, poseban način shvatanja i reagovanja na konkretne istorijske izazove i okolnosti, naročita narodna mudrost, etika i predstava o časti i dostojanstvu, jedinstveni običaji i državno - pravna svijest, a prije svega osoben način leksičkog saopštavanja moralnih shvatanja, misli i ideja o svijetu. Stoga je suvišno govoriti da je Njegoš prenebregao egzistenciju naroda kome stoji na čelu kao teokratski i svetovni vladalac i prije svega mislilac snažnog patriotskog nadahnuća.
Takođe je, izvan spora da Njegoš razgovjetno ističe potpunu društveno - istorijsku izgrađenost crnogorskog narodnog karaktera u odnosu na druge jugoslovenske sredine, nijednog trenutka ne sporeći visoku etničku srodnost i sudbinsku povezanost sa ovima. Naročito je to evidentno iz pisma Milošu Obrenoviću 1837. godine. "Poradi mene bila bi neograničena radost da bismo svi Slavenosrbi učinili među sobom jedno pravilo knjigopečatanja, a osobeno Srbi i Crnogorci" (Prvi broj Ljetopisa Matice srpske izašao u Budimu 1825. godine objašnjava pojam "Slavenosrbi". U kontekstu ovog objašnjenja u Slavenosrbe se ubrajaju: Bugari, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Slavonci i Dalmatinci.). Njegoš nije prvi od crnogorskih vladara upotrijebio pojam "Slavenosrbi". To je prije njega učinio njegov prethodnik i vladika crnogorski Vasilije Petrović. Iz ovoga je očigledno da Crnogorci po Njegošu nijesu uži pojam od Srba, da bi se prema njima odnosili kao vrsta prema rodu. Ovi pojmovi nemaju jedinstveno ni semantičko ni istorijsko značenje. Pojam "Srbin" mada veoma značajan za istorijsku i kulturnu svijest Crnogoraca u službi je njihovog pravoslavnog, eklezijastičkog, ali i političkog opredjeljenja, čija je uloga bila neograničeno važna u viševjekovnoj borbi protiv turske dominacije i posebno kao odbrana od religioznog uticaja islama. Etnonim "Crnogorac" proistekao je iz razvitka autohtonog narodnog duha suštinski određenog i fizionimiranog viševjekovnom borbenom tradicijom i postojanjem slobodne crnogorske države, čiji su osnovni elementi dati u prednemanjićkoj državno - pravnoj tradiciji dukljanskih Slovena, u uslovima razvijenog feudalizma, osim toga bogatoj ostacima materijalne i duhovne kulture (Ljetopis Popa Dukljanina), slovenskih, ali i predslovenskih civilizacijskih naslaga. Ova je tradicija osnažena u postnemanjićkom periodu i posebno u vrijeme Crnojevića kada je zetska država doživjela veliki procvat i stekla osobinu visoko razvijenih feudalnih odnosa, i kada su Crnogorci kao etnonim konačno dobili svoje današnje ime. Ne radi se dakle, ni o kakvom etnogenetskom "dvojstvu", niti komparativnoj upotrebi ovih pojmova već u paralelizmu dva pojma različita po sadržaju i značenju a možda jednaka samo po svom uplivu na život i mišljenje ljudi u Crnoj Gori. Uticaj srpsko - pravoslavne tradicije, stvorene u vrijeme zetsko - raške državne i crkvene simbioze, bez obzira na relativnu samostalnost Zete, održao se u crnogorskom narodu osim vjerske, dijelom i kao politička i kulturna svijest.
Pozivajući se na srpstvo u njegovom pravoslavno - doktrinirano, odnosno istorijsko - političkom supstratu, Njegoš je istovremeno pledirao za duhovno jedinstvo i zajedničku oslobodilačku borbu svih etnički bliskih i prostorno povezanih naroda, sa ličnom istorijskom sudbinom, pretežno zajedničkom religijom i u nizu vitalnih društveno - istorijskih aspekata identičnom političkom perspektivom. Stoga je "Gorski vijenac" apoteoza prije svega crnogorska, ali i zajedničke borbe naših naroda - ingeniozna anticipacija njihova bratstva u kolu jugoslovenske budućnosti.

*     *      *     *     *

Da bismo mogli mjerodavnije suditi o Njegoševim pogledima na biće crnogorskog naroda nužno je razmotriti neke istorijske aspekte, koji pitanju kako su i kad su postali Crnogorci daju relevantan smisao. U razmatranju ovog problema potrebno je apriori odbaciti sliku o jednoplemenosti Crnogoraca sa drugim balkanskim narodima, po osnovama krvi, rase i jezika. Takva etnogeneza pretpostavlja postojanje hipotetičkih predaka iz čijih su se jedinstvenih rasnih odlika, kulturnih i jezičkih osobina formirali konkretni narodi. Međutim, savremena etnološko - etnografska, socio - lingvistička pa i antropološka istraživanja, kod nas i u svijetu jasno ukazuju da ne postoje etnički čiste, dakle rasno, jezički i kulturno izdiferencirane i na taj način samoizgrađene populacije. Upravo, pokazuje se da su primarne grupe stanovništva koje čine osnovu bilo kojeg naroda postale miješanjem, ukrštanjem i saplemenjivanjem različitih antropoloških supstanci kao i spregom mnogih ambivalentnih, kulturnih i lingvističkih činilaca. Stoga se ni za jedan savremeni evropski narod ne može reći da vodi porijeklo od predaka koji su pripadali čisto antropološkom tipu: germanske, slovenske ili kakve druge etnogeneze u indo - evropskoj varijanti. Ovaj aspekt dobija na značaju posebno na balkanskom prostoru gdje je istorija bila više nego raskošna: invazijama, seobama, okupacijama i miješanjem populacija. Stoga, da bi se razumio položaj i mjesto pojedinih naroda u istoriji treba usvojiti evolutivno - istorijsku etnogenezu umjesto zastarjelog, posve nenaučnog i politički škodlljivog rasno - rodovskog prilaza. Narodi se dakle formiraju u procesu socio - istorijskog, društveno - ekonomskog i kulturno - jezičkog razvitka shodno tome, oni neprekidno dograđuju svoj etnički profil odnosno postaju, a u toku više stoljeća, a možda i milenijuma.
Pitanje kada su postali Crnogorci ili bilo koji drugi narod deplasirano je, kao što je bez smisla i pitanje kad su nastale određene flore i faune, ako se ne uzmu u obzir čitave geološke epohe. Narod je takođe živi organizam u kome svaki konkretni istorijski događaj ulazi u njegovu memoriju, igra neku ulogu u njegovu razvitku i nastajanju. Na sličan način kao što živa ćelija pamti sveukupni pređeni put evolucije, ugrađuje ga u svoju genetsku šifru i prenosi na nove generacije, tako se i svaka narodna cjelina odnosi prema pojedinim karikama i etapama razvitka. U svijesti narodne zajednice ništa se ne gubi, svaki događaj postaje značajan i ulazi u proces njenog aktivnog preobražaja i razvoja. Tako se sva istorija prethodnog razvitka stavlja u funkciju određenog narodnog bića i služi njegovoj budućnosti. Prema tome, za Crnogorce kao ni za druge narode ne može se reći da su postali u nekoj konkretnoj fazi svoje istorije. Ispravno je kazati da je svaka od pređenih etapa u razvoju crnogorskog naroda, s manje ili više uspjeha, ugrađena u njegov nacionalni karakter.
Uvažavajući pretpostavku da je narod istorijska, a ne rodovska kategorija, dovoljno je pozvati istoriju u pomoć da bi se ovo pitanje konačno razjasnilo. I ukoliko smo se opredijelili za stav da je konstituisanje naroda posljedica u velikom broju sjedinjenih: teritorijalno - ekonomskih, državno - administrativnih, idejnih, klasnih, vjerskih, jezičkih i kulturnih činilaca, domaćeg odnosno stranog porijekla i to u ogromnim vremenskim distancama, onda je jasno da istorija formiranja svakoga naroda, pa i crnogorskog započinje trenutkom formiranja njegove istorije. Prema tome, za početnu etapu u procesu formiranja crnogorskog naroda treba uzeti i vrijeme kada nije bilo ni pomena od njihova imena. Valja poći od prvih stanovnika starobalkanskog tipa koji su naselili prostor današnje Crne Gore. Crnogorci su uglavnom postali od onog slovenskog plemena ili saveza plemena, koja se doseliše u rimsku provinciju Prevalis od 6-og vijeka nazvanu Dioklejom, u 11-om Zetom, i najzad Crnom Gorom, od koga su dijelom sačuvali i današnji jezik. Postali su u vrijeme snažno organizovane zetske države feudalnog tipa koja je pod knezom Vojislavom oslobodila Zetu od vizantijske uprave, u vrijeme njegova sina Mihaila dobila znake kraljevske vlasti i najzad pod Bodinom osvojila: Rašku, Bosnu, Hum i Trebinje.
Crnogorci su se formirali kao veoma razvijeno društvo feudalnog tipa kroz osobeni i relativno autonomni društveno administrativni položaj Zete u sastavu srednjevjekovne države Nemanjića. No, u kapital iskustva crnogorskog naroda spada osamostaljivanje Zete i njeno izdvajanje ispod vlasti poslednjih Nemanjića, zaslugom Balšića vlastelina. Crnogorci su se formirali i u onom prelomnom trenutku kada je Ivan Crnojević poslije ogorčenog otpora Turcima u tzv. Donjoj Zeti prenio svoju prestonicu u Gornju Zetu i na Cetinju osnovao manastir koji će Crnogorcima kroz vjekove poslužiti kao središte njihove nezavisnosti i duhovni inspirator slobode. Oni su razvili poseban tip društvenih odnosa, primjeren istorijskoj situaciji u vrijeme turske uprave zadržavši autonoman status čak i u otomanskoj državi. Iako su se neko vrijeme poslije pada crnojevića države Crnogorci formalno nalazili u sastavu otomanske imperije, de facto ovaj status nikada nije bio realan. Osmanski feudalni odnosi nikada nijesu stvarno obuhvatili sve krajeve Crne Gore. Svjedočanstva o neprekidnim nemirima u nahijama i brdima, bez obzira na njihov privremeni intenzitet i u doba najveće turske moći na Balkanu rječito govore o revolucionarnom i borbenom kontinuitetu crnogorskog naroda. Crnogorci su, dakle, izgradili svoj narodni karakter u brojnim bunama i pokretima i naročito od početka 17-og vijeka predvođeni mitropolitima iz raznih plemena, koji su uz to bili svetovni autoriteti. Formirali su se u neprekidnim ustancima brđanskih plemena protiv osmanske vlasti u 16. i 17. vijeku, oslobodilačkim pokretima i učešću u velikim hrišćanskim koalicijama u doba kiparskog, kandijskog i morejskog rata. Crnogorci su postali i za vladavine vladike Danila Petrovića kad su svenarodnim ustankom raskinuli poslednje pravno-imovinske obaveze prema Otomanskoj imperiji započinjući široku oslobodilačku aktivnost. To je bilo ujedno i vrijeme kad su prihvaćeni od hrišćanskih sila, naročito Rusije, kao značajan politički činilac.
U postanak crnogorskog naroda treba uključiti period velikih bojeva za slobodu od Careva Laza 1712. do pobjede nad Mahmutom Bušatlijom 1796.g. koja je posebno bila značajna za integraciju brđanskih plemena u crnogorski državni korpus. Njih je stvorila institucija Zbora crnogorskog koji je ujedno označavao i djelimičnu restauraciju državno-pravnog poretka iz doba srednjevjekovne Zete. Postanak Crnogoraca treba vezati i za trenutak izbora Centralne komisije, odnosno zajedničke vlade Bokelja i Crnogoraca formirane u Dobroti 1813. godine. Crnogorci su se snažno pojavili na balkanskoj pozornici u toku 19-og vijeka opirući se brojnim ratnim pohodima turskih paša i vezira. Posebno u velikom ratu 1876 - 1878. postali su subjekt evropske ratne scene. Crnogorci su se kao narod izgradili u ratničkoj tradiciji gotovo neograničene siline pred kojom je i neprijateljska strana imala poštovanje. Formirani su u viševjekovnoj epskoj tradiciji usmenoj izgrađenosti koju sažeto izražava sintagma čojstvo i junaštvo.
Pored borbene istorije crnogorski narod je izrastao na temeljima snažne kulturne podloge u kojoj su se stekli mnogi tragovi pozne antike, o čemu svjedoče ostaci ilirskih, grčkih i rimskih spomenika na tlu današnje Crne Gore. Nastali su i razvili svoj nacionalni dignitet i u okviru originalnih ćelija društvenog života nazvanih plemenima. Crnogorsko pleme, kao teritorijalno-ekonomska cjelina razvila je poseban tip demokratskih odnosa u kojima je došla do izražaja samouprava tradicionalnog tipa i pogled na svijet koji je ličnu slobodu pretpostavljao svim drugim vrijednostima. Izgrađeno na temeljima običajnog prava i moralne samoregulacije - crnogorsko pleme je odigralo značajnu ulogu u nacionalnom formiranju Crnogoraca, dijelom kao vojna organizacija namijenjena odbrani od spoljnih neprijatelja, a dijelom kao čuvar glavnih vrlina narodnog duha: običaja, prava, religije i morala.
U opus crnogorskog duhovnog nasleđa ugrađena je hrišćanska kultura zapadnog porijekla, naročito u aktu prve pismenosti na latinskom jeziku u Duklji, odnosno Zeti, počevši od 9-og vijeka. Ovom treba dodati snažnu ulogu istočno-pravoslavne religije od pada Zete pod vlast Raške države i mnoge vrijedne kulturne spomenike koji su u tom periodu nastali. Zatim štampariju Crnojevića osnovanu 1483. godine i njen visoki duhovni upliv. Od Ljetopisa popa Dukljanina i Miroslavljevog jevanđelja preko Poslanica Petra Prvoga, Njegoševe Luče i Gorskog vijenca, jedinstvena duhovna nit povezuje različite kulturno-istorijske tokove u životu crnogorskog naroda.  Iz ovoga nije moguće isključiti tragove različitih okupatora kroz vjekove u nekim djelovima Crne Gore: Mlečana, Turaka, Francuza i Austrijanaca i najzad materijalne ostatke njihova prisustva, znamenite kulturno-istorijske spomenike koji su postali sastavni dio crnogorskog kulturnog ambijenta. Crnogorci su se konačno formirali u svakoj od ovih etapa, u totalitetu sopstvenog istorijskog iskustva kao stanovnici dukljanske, zetske i crnogorske države. Nastali su u me|uprostoru antičkih civilizacija, u međuodnosima Istoka i Zapada, u spoju i simbiozi različitih po duhu i shvatanju civilizacija na njihovome tlu. Susret katoličanstva, pravoslavlja i islama na teritoriji današnje Crne Gore i uticaji koji su preko ovih visoko organizovanih institucija stvarali ostavili su snažan trag na biće crnogorskog naroda.
Prelaskom sa naturalne na robnu proizvodnju i prodorom kapitalističkih društvenih odnosa u 19. vijeku, teritorijalnom integracijom odnosno proširenjem crnogorske države na neoslobođene krajeve, političkom pravnom vojnom i prosvetnom institucionalizacijom i kulturnom homogenizacijom, pored ostalog i literaturom visoke civilizacijske vrijednosti Petra II Njegoša - crnogorski narod je izrastao u modernu  naciju čiji proces duhovne i materijalne samoizgradnje traje u okviru jugoslovenskog zajedništva. "Crnogorska nacija formirana je tokom vjekovne borbe crnogorskog naroda, na osnovu njegovih ekonomskih, kulturnih i državno-pravnih posebnosti". (Enciklopedija Jugoslavije, izdanje 2, knj. 3, tekst Crnogorci, str. 58).
Nužno je pretpostaviti da je Njegoš odlično poznavao istoriju svoga naroda, što više značaj istoričnosti za formiranje crnogorskog nacionalnog karaktera. Stoga su najpresudniji istorijski događaji u razvoju crnogorskog naroda postali predmet i motiv gotovo svih njegovih pjesničkih ostvarenja. Od svojih uglednih prethodnika, vladika na prijestolu crnogorskom, a istovremeno pisaca istorije Crne Gore, Vasilija Petrovića i Petra Prvoga, Njegoš je izvjesno naučio da se u borbenoj istoriji Crnogoraca i njenom kontinuitetu sadrži osnovna odrednica njihovog narodnog bića. U svojim pjesničkim, političkim i filozofskim spisima, Njegoš je crnogorsku prošlost shvatio u smislu stavova i pogleda pisca Prve istorije o Crnoj Gori, vladike Vasilije Petrovića, a naime da na Balkanu postoji "jedini slobodni principat crnogorski", odnosno da Crna Gora nije pokorena "ni od Turaka ni od Latina". U pismu ruskom kancelaru Veroncovu, Njegošev predak je isticao da ukoliko propadne Crna Gora onda će:" Albanci, Makedonci, Bosanci, Srbi i Bugari....od nesnosnog turskog ugnjetavanja izgubiti nadu u izbavljenje." Nemamo nijednog značajnijeg Njegoševog iskaza u poeziji ili državničkoj korespodenciji koji nije stavljen u funkciju ove ideje. Tu se sastoji i načelan pjesnikov odgovor na pitanje kada su i kako postali Crnogorci.

*     *     *     *     *

Smatramo, stoga, opravdanim postaviti hipotezu sa svim rizikom odgovornosti koje jedno ovako krupno pitanje sobom nosi. U Njegoševom pjesničkom jeziku, kao i u njegovoj praktično - političkoj djelatnosti srpstvo je idejna, vjerska, i kulturno-istorijska datost, interpolovna svijest u jednoj etapi razvoja crnogorskog naroda u složenim srednjevjekovnim prilikama, da bi u doba otomanske najezde ova svijest postala oslonac oslobodilačkoj ideji na širokom prostoru pravoslavnih populacija, ojačala i uvriježila se kao pragmatičko borbeno sredstvo za okupljanje ne samo pravoslavnog, već u najširem smislu hrišćanskog i slovenskog svijeta, naroda Balkana uopšte.
Etnonim "Crnogorac" je izvorno ime naroda koji čini subjekt Gorskog vijenca i ostalih Njegoševih djela. Geneza ovog etnonima seže pored ostalog u državno-pravne i relativno razvijene kulturne tradicije dukljansko-zetskog kraljevstva i u znatnoj mjeri izražava kontinuitet prvobitne slojevitosti naroda koji su naseljavali oblast stare Zete. Istovremeno ova oblast sačuvala je izvjesne duhovne osobine ranih civilizacija na Balkanu koje su se formirale pod uticajem antičkih predstava i to posebno naglašeno u primorskim gradovima, i koji se sa svoje strane neminovno uticale na kasnije karakteristike populacija koje su naslijedile taj prostor. Stoga je duh ranih balkanskih civilizacija mogao ostvariti snažan uticaj i donekle obilježiti cjelokupni razvojni put u formiranju crnogorskog naroda. Ovo se najbolje može ilustrovati specifičnim etničko-filozofskim i heroičnim shvatanjem svijeta kod Crnogoraca koje je veoma blisko antičkim slikama života. Njegoševa cjelokupna djela sa svojom visokom duhovnošću i po vrijednosnom sistemu koga zastupaju, motivima i filozofskim idejama, budući jedinstvena me|u Južnim Slovenima najbliža su strukturi i percepciji Homerovog i Heziodovog svijeta.
Problem Njegoševa "srpstva" je istovremeno i problem "crnogorskog srpstva". Tačnije crnogorske eklezijastičke svijesti u njenoj angažovanoj varijanti. Svijest o autohtonosti u odnosu na ostale grupe Južnih Slovena, Crnogorci su zadržali kroz sve etape svoje burne prošlosti, da bi i samu ideju "srpstva" kao atribut pripadnosti pravoslavnom, šire hrišćanskom, odnosno slovenskom svijetu inkorporilali i stavili u temelje crnogorske nacionalne individualnosti. Tako je nastao istorijski presedan crnogorsko srpstvo različito od srpstva na bilo kom prostoru Balkana i time sljedstveno od etničkog srpstva u Srbiji.
Budući shvaćeno kao ideologija "borbe neprestane" crnogorsko srpstvo nije ništilo već naprotiv podizalo crnogorsku nacionalnu samosvojnost. U tom obliku postalo je pragmatičko politićko sredstvo za ostvarenje narodnih ideala. Crnogorci su najčešće nazivali Srbima i srpstvom sve što je među Južnim Slovenima bilo okupljeno oko hrišćanskog krsta, nalazeći se istovremeno u antiotomanskoj koaliciji. Najzad, Crnogorci su vjekovnu borbu protiv Turaka vodili ispred i u okviru široko zamišljenog fronta balkanskih naroda i njihovih ujediniteljskih težnji. Stoga je "srpstvo" u izvjesnim fazama postalo simbol njihove privrženosti jugoslovenskoj političkoj ideji.
Svaki problem oko navodnog Njegoševog "srbovanja" prestaje biti aktuelan u trenutku kad napravimo logičku inverziju, tj. kad shvatimo da umjesto o Crnogorcima - Srbima, odnosno Crnogorcima koji su u etničkom smislu derivacija srpskog naroda treba govoriti o crnogorskom srpstvu ili preciznije rečeno crnogorskoj konfesionalno-političkoj određenosti u okviru ovoga pojma. Posljednji crnogorski vladari iz političko-pragmatičkih razloga dali su vlastiti doprinos ideji crnogorskog srpstva. U 19-om vijemu crnogorska i srpska istoriografija, svaka iz različitih državno - dinastičkih pobuna pripisivala je ovome pojmu gotovo iracionalno značenje.
"Crnogorsko srpstvo" obilježilo je sve bitne faze evolucije crnogorskog narodnog bića. U različitim istorijskim prilikama dobijalo je specijalna značenja primjerena objektivnim okolnostima. Začetak njegov imamo u prvoj instituciji Zetske pravoslavne eparhije koja je formirana u Boki Kotorskoj 1219. godine. Od tog vremena pravoslavlje odnosno srpstvo u crnogorskoj narodnoj leksici prožima tok svijesti Crnogoraca i pored drugih relevantnih činilaca ne može se isključiti iz njegove kulturno - istorijske baštine. I nezavisno od procesa koji su uticali na pojavu, formiranje i evoluciju crnogorskog srpstva, činjenica da su njime bile obuzete najumnije glave naše prošlosti, među koje spada i Njegoš, ukazuje da se prema ovom specifičnom iskustvu crnogorskog naroda treba odnositi sa poštovanjem kao i prema svakoj vrijednoj i dru{tveno pozitivnoj narodnoj tradiciji. Istorijski gledano, ovo iskustvo predstavlja činilac trajne bliskosti, povezanosti i uzajamnog poštovanja srpskog i crnogorskog naroda.

Napomena:
"Gorski viujenac" i sve što je do sada o njemu objavljeno, smatramo opštenacionalnim dobrom Crne Gore, te stoga nijesmo tražili saglasnost autora za objavljivanje ovog poglavlja iz knjige "Komentar Gorskog vijenca".

Odstampaj stranicu