Slušajuci brojne sagovornike iz mnogih krajeva Crne Gore,
zapazili smo da su običaji u vezi sa kumstvima svugđe isti, a
posebno kod naroda hrišćanske vjeroispovijesti. To je i osnovni
razlog što smo u ovom poglavlju dali opis običaja koji
karakterišu
svrhu i biće kumstava u jedinstvenoj cjelini. Poznato je od davnina da se ženidbama i udajama
širio i učvršćivao krug dobrih prijateljstava po svim krajevima Crne Gore i
šire. Posebno prijateljstvo se sticalo preko kumstava. Nigđe kao u
Crnoj Gori kumstvo se nije tako dobro njegovalo i iznad svega
cijenilo. U mnogim slučajevima ovo duhovno srodstvo bilo je jače i
od krvnog srodstva. U Crnoj Gori kumstvo se smatralo svetinjom i
uzvišenim odnosom među ljudima i zbog toga ono se nije moglo
odbiti. U narodu je ostala izreka:"Sve se može odbiti a kumstvo ne
može". Od naših brojnih sagovornika nijesmo mogli saznati da je neko
nekada odbio da prihvati kumstvo. Koliko se kumstvo cijenilo govore
činjenice da je kum uvijek bio mio gost u kući. U slučajevima kada
se u porodici radovalo ili žalilo među prvima se obaviještavao
kum.
Ne oslovljavaju se samo kumovi tom dičnom titulom, već i svi ostali
članovi dvije porodice, pa čak i oni koji su u daljem
srodstvu. O
ovome se mnogo vodilo računa, tako da se i u starosti zovu ovim
imenom. Posebna je ljubav između kuma i njegovog kumčeta,
đe
odnosi počivaju na velikom poštovanju, posebno od strane kumčeta.
Koliko je kumstvo uzvišena veza govore izreke:"Bog na nebu a kum na
zemlji. Kada prolaziš pored kumovske kuće, nazovi Boga pa i ako
nikog u kući nema ili kad prelaziš preko kumovske njive, pazi da ti
pri opancima ne ostane kumovske zemlje". U Crnoj Gori kum se odabirao po čuvenju kuće i po
ličnom čuvenju neke osobe. Za kuma se odabirao i dobar drug ili dobar
prijatelj. Kuma je odabirao ili sam mladoženja ili u sporazumu sa
roditeljima. Prilikom sklapanja braka, najčešće bi mladoženja sa
flašom rakije išao u kuću onoga koga je naumio da zove za
vjenčanog kuma. Pošto se kumstvo ne može odbiti, to bi skoro uvijek tu
čast
prihvatio govoreći: "Fala ti na pozivu, rado ću ga
prihvatiti". Vjenčani kum najčešće je bio i kršteni
kum, što znači, da je krštavao i đecu kuma koga je vjenčao.
Istina, to nije bio uvijek slučaj, već se za krštenog kuma mogao pozvati i drugi
čovjek. U
stari vakat, za kuma, bilo vjenčanog ili krštenog, zvao se muškarac.
Nijesmo saznali od naših sagovornika da se neđe za kuma zvala
žena. Poznato je da su se kumovi rijetko mijenjali, ali i to se
ponekad dešavalo. Najčešće se to praktikovalo onda kada su
đeca
umirala ili ako su se rađala samo ženska đeca. U ovakvim
slučajevima, kum koji je kršćavao đecu bi predložio kumu
čija su đeca umirala ili kome su se rađala samo ženska
đeca, da promijeni kuma, računajući da bi to možda doprinijelo da se stanje promijeni i
poboljša. Ovaj bi to ponekad poslušao ali ne i uvijek. Iako bi se
desilo da se promijeni kum, stari kumovi bi i dalje bili dobri
prijatelji i oslovljavali bi se kumovima. Pored ovih slučajeva
promjene kuma, dešavalo se da se unutar porodice dogovore da novorođenče krsti neko od
članova porodice vjenčanog ili krštenog kuma. Evo jednog, nama
poznatog, primjera za to. Jedan čovjek u
Pljevljima je vjenčao i krstio osmoro đece jednom uglednom
domaćinu. Međutim, ovome su umirala muška đeca (troje mu je
umrlo)
i kada se rodilo sljedeće, osmo po redu, muško dijete, stara kuma je
rekla svome mužu da joj dozvoli da ona krsti ovo osmo dijete. Ovaj
se složio pod uslovom da se i kumovi-roditelji đeteta slože. Ovi su
se složili i ona je krstila to dijete i dala mu ime Vasilije.
Vasilije je i danas živ, a iza njega se rodilo još jedno muško
dijete i ono je i danas živo. To dijete je bilo deveto po redu. I kod vjenčanja i kod krštenja, kumovski poklon kumovima ili
kumčetu je uvijek najbolji i najčešće se davao u
zlatnicima, u
zlatnom nakitu ili u novcu. I uzvratni pokloni su, takođe, bili
nešto bolji od ostalih. Kumu bi se davala najljepša košulja,
čarape,
maramica i sl. Za trpezom, kumovsko mjesto je uvijek bilo na čelu
trpeze. Koliko se pazilo na kumstvo govori činjenica da su u stari
vakat, a nerijetko i danas, žene palile svijeće, bilo u crkvi bilo
na groblju, za dušu svojih najmilijih, među kojima uvijek i kumu i
kumi, naravno ukoliko nijesu bili medju živima. U slučajevima kada je kum bio spriječen da
dođe na krštenje,
njega je mogao, uz saglasnost kumova-roditelja đeteta zamijeniti
neko iz porodice kuma. Tu zamjenu je činio neko od muških
članova domaćinstva. U slučajevima kada su nekome umirala đeca, postojalo je
vjerovanje da će to prestati ako dijete krsti kum namjernik, kum od
nevolje, kum od nužde. Takvo krštenje se obavljalo tako što bi
porodilja sa đetetom u kolijevci, rano ujutro otišla na neku
raskrsnicu puteva i tu bi ostavila kolijevku sa đetetom, a ona bi
se u neposrednoj blizini sakrila. Kada bi naišao prvi putnik
namjernik, ona bi istrčala i rekla:"Primi kume Boga i Sv.Jovana".
Ponuđeni bi skoro uvijek primio dijete i žena bi ga povela u
kuću
ili crkvu radi krštenja, ili bi ovaj na istom mjestu dao ime novorođenčetu, ili
nadimak. Ima slučajeva da su ovakva kumstva
bivala za primjer drugim kumstvima. Postojali su i drugi razlozi za
pozivanje kuma od nevolje. To se dešavalo u ono vrijeme kada je bilo
dosta krvne zavađe, pa, da bi se krv oprostila, davalo se
kumstvo.
Ovakva kumstva su bila dosta čvrsta i nijesu se mogla pogaziti ni sa
koje strane. Takođe, ako bi se neko našao u neprilici, bilo
materijalnoj ili druge prirode, tražio bi od nekoga pomoći i taj
koji bi mu izašao u susret i pomogao, bio bi od nevolje kum, jer
onaj ko je u nevolji obraćao bi mu se riječima:"Pomozi od nevolje
kume". I ova kumstva su bila za poštovanje i neraskidiva. Česti su bili slučajevi da, kada dijete
navrši godinu dana,
roditelji pozovu nekoga, obično krštenog kuma, da dijete ošiša. Ovaj
kum otkida tri mala pramena đetetove kose, sa tri mjesta, a ostali
dio kose može majka da ošiša. Ova se tri pramena čuvaju u kući kao
neka amajlija djeteta. Šišano kumstvo nije onako jako kao vjenčano
ili kršteno kumstvo, pa čak ni kao kumstvo od nevolje. Ovaj način
kumstva se najčešće praktikuje kod Muslimana, a nije rijetkost i
kumstvo od nevolje, i to iz istih razloga kao i kod naroda hrišćanske
vjeroispovijesti. Međutim, kod katolika u Boki Kotorskoj
nije poznato postojanje šišanog kumstva. Koliko su kumstva cijenjena i koliko im se pridavala
pažnja
govori činjenica da je kumstvima posvećen veći prostor u Kanonu
Leke
Dukađinija. Zbog izuzetne interesantnosti navešćemo neke odredbe iz
ovog Kanona. U sto četvrtom članu se navodi da kod albanskih
brđana
postoje tri vrste kumstva i to: kumstvo pri vjenčanju, kumstvo pri
krštenju i kumstvo pri podrezivanju kose, a u članu sto petom, sto
šestom i sto sedmom se navodi da ova kumstva zabranjuju srođavanje
s koljena na koljeno i to ne samo između ukućana kumova vec
između
dva bratstva. Posebna pažnja se posvećuje kumstvu pri podrezivanju
kose, pa ćemo preuzeti čitav sto osmi član: "Kum je onaj ko podrezuje kosu. Kuma je majka dječaka ili đevojčice kojima se podrezuje
kosa. Kumče ili kumica je dječak ili đevojčica kojima se podrezuje
kosa. Kum i kuma su kao brat i sestra i ne izdvajaju se od ostalih
ukućana. Ako dječak i đevojčica napune
godinu, ne podrezuje im se kosa. Ako dijete umre prije podrezivanja kose, neće se
sahraniti;
pozvat ce se određeni kum; ako je kum daleko, netko drugi
će mu
podrezati kosu, koji neće biti iz bratstva i plemena đeteta. Dječaku podrezuje kosu muškarac a đevojčici
žena. Roditelji dječaka ili đevojčice, kojima se podrezuje
kosa,
pripremit će što god mogu bolju hranu da bi poštovali kuma. Kum ce doći s jednim od svojih prijatelja. Pozivaju se tri-četiri druga da sudjeluju u veselju
kuće. Čim kum sjedne na stolicu, jedan dječak iz plemena stavlja
kumu u naručje kumče ili kumicu. Kum će podrezati kosu ovim redom:
Čim se podreže kosa, kum tri puta škarama dodiruje
čelo kumčeta ili kumice govoreći:"U zdravlje i za dug
život"! Ljubi kumče
ili kumicu i skida ga s naručja i daje ga njegovoj majci - kumi,
koja uzima i zdjelicu sa srebrnom asprom. Kum daje kumi 50 - 150 groša, a ne više. Pramenove kose uzima majka i čuva ih u škrinji. Kuma će dati kumu: čurdiju (gunj), gaće i
džamadan, a ukućanima kumove kuće - koliko god da ih je - odnijet
će nekome ručak, nekome stvari ili dokoljenice. Prije nego što se đetetu odreže kosa, škare mu ne dodiruju
glavu; ako mu je mnogo porasla kosa, sažeći će mu se lučom od
bora. Čim se đetetu podreže kosa, te noći kum spava u
kući kumčeta
ili kumice; Sjutradan ustaje i vodi sa sobom kuma i kumče svojoj
kući, đe ostaju tri ili pet dana, po kanonu. Ni smrt ni svadba, a ni praznici se ne mole bez kuma i
kume,
bez kumčeta i kumice." Vrijedno je navesti još jedan običaj u vezi sa
krštenjem đece. Naime kod Malisora katolika je običaj da kada dijete
nauči
prve molitve, a to je životno doba od 7 do 15 godina, dolazi biskup
u crkvu i u prisustvu kumova vrši masovno krštenje đece u
čitavom plemenu. Ovaj ritual se zove Krizma. Taj dan je opšte slavlje u
čitavom plemenu.
|