Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Djetinjstvo

Rodio sam se početkom ovog stoljeća u pitomoj Crmničkoj kotlini, stiješnjenoj izmedju Skadarskog jezera i mora, u opštini Bar. Otprilike, negdje u sredini te Crmnice, nalazi se jedan uzdignuti brežuljak i na njemu dvadesetak zgusnutih seoskih kuća, pokrivenih crvenim crijepom. To je zaselak Brijege (koje je ime dobilo po samom brijegu na kome se nalazi), a u sastavnom je dijelu istorijskog sela Brčeli, u kome je živio i poginuo lažni car Šćepan Mali, u kome postoje dva historijska manastira, u kojem je osnovana jedna od prvih škola u Crnoj Gori (1834) i u kome se rodio jedan od najistaknutijih crnogorskih političara, drug Jovan Tomašević.
Dok su moji roditelji (otac Ivo i majka Marica, rodjena Aleksić) živjeli zajednički u velikoj seoskoj zadruzi, pod ''komandom'' djeda Sava, za koga kažu da je bio seoski starješina i veoma razborit seljak, živjeli su dobro, ali kad su se podijelili, onda su svi osiromašili. Da bi ishranio sebe i svoju užu porodicu, otac je, kad je meni bilo tri godine, otišao u Ameriku. Otuda se vratio nakon nekoliko godina i donio nešto novaca. Donekle je proširio imanje, ali je život i dalje bio siromašan i težak.
Kad sam stasao za školu, nastupili su ratovi. Najprije sa Turcima, onda sa Bugarima i, najzad, najteži, onaj sa Austrijancima i Madžarima, tj. prvi svjetski rat. Moj stariji brat Tomo uspio je završiti osnovnu školu, dok sam se ja i s ta četiri razreda mrcvario sve od 1911. do 1917. godine i za to vrijeme promijenio ništa manje od 24 učitelja, neki od njih nijesu imali više od jednog ili dva razreda gimnazije, dok su drugi bili maturanti, studenti, popovi ili pravi učitelji. Dva poslednja razreda sam učio pod austro-ugarskom okupacijom, pa nisam sasvim ni siguran da li sam potpuno završio četiri razreda osnovne škole.
Ta prokleta okupacija ostala mi je u užasnom sjećanju. Austrijska žandarmerijska stanica bila je u našem selu. Svaki dan sam bio očevidac strahovitih mučenja starijih seljana (jer mladji su uglavnom bili internirani). Upečatljivo je, na primjer, u mojim sjećanjima ostao ''vak-majstor'' Filip Rogulić (rodom negdje iz Imotske krajine). On je, izmedju ostalog, jednog dana oborio na kamenom guvnu pred našom kućom starog Boška Savova Mijovića, vezao mu ruke na ledja, stavio gvozdeni lanac medju zube i, stežući lanac iza glave, prisiljavao jadnog Boška da mu kaže gdje je sakrio crnogorski revolver. Ali Boško je bio tvrdji od Filipa. Ništa nije odgovarao.
No, iako dijete, ja sam austro-ugarsku okupaciju osjetio i na vlastitoj koži. Ne samo što sam, zajedno sa Tomom i ostalim našim vršnjacima, bio prisiljen da tučem šoder na kolskom putu nego su me žandari jednog dana, s nekoliko staraca iz našeg sela, odveli u Skadar, u internaciju, a poslije nekoliko dana na prisilan rad u selo Sukubin na albanskoj granici. Uslovi života za mene su bili neizdrživi. Pedesetoro nas spavalo je u jednoj prostoriji na golom podu. Budući da sam vidio da neću moći izdržati, jer sam ioanko bio kržljav i slabašan, priključio sam se jednoj grupi starijih dječaka s kojima sam pobjegao. Lutajući brdima i šiptarskim selima, proseći koru hljeba, stigli smo nakon dva dana kući. Kad me je moja plemenita majka ugledala, briznula je u plač. Plač je bio trostruk: od radosti što me je ugledala, od žalosti što sam oslabio i od straha da će me žandari ponovo uhvatiti i tući.
To poslednje se i dogodilo drugog dana nakon moga dolaska. Žandari su ponovo došli u dva sata poslije pola noći i odveli me, toga puta u malarično Ulcinjsko polje - Knetu. Opet su nas pedesetak strpali u zgradu neke pumpne stanice na kanalu ''Porto Milena''. Ležali smo na betonu, po kome je bilo prostrto nešto slame koja se je brzo napunila ušima. Da ne bismo po noći pobjegli, vezivali su nas po petoricu u jednom lancu. Po danu smo, od zore do mraka, radili u polju, i to pod strogom stražom žandara. Ali, i tu je pala odluka da bježimo. Pošto smo se prethodno dogovorili kako, nas trojica dječaka smo odjednom skočili u kanal, a naši stariji drugovi su se vilama i motikama obračunavali sa žandarima, kako bi nam omogućili da ga preplivamo. Kući sam stigao istim putem kao i iz Sukobina. Medjutim, opet mi žandari nisu dali mira. Ponovo su me odveli od kuće, ali tada bliže, na prisilan rad na putovima u samoj Crmnici.
Konačno je došao kraj okupacije i oslobodjenje, ali je za mene i ta radost (kao što obično biva) bila pomiješana s tugom i gorčinom. Nastupila je opasna influenca, zvana ''španjolica'', od koje je tada umrlo u svijetu oko dvadeset miliona ljudi, uključujući i moju dragu majku i sestru Veliku.  Osim njih dvije, tada sam ostao i bez djeda i babe, ujaka i ujne i mnogih drugih rodjaka. O bolu koji sam pretrpio gubitkom majke nije potrebno da govorim. To je bol za svako mlado biće, bol koji se ne zaboravlja.
Prije nego što podjem dalje, moram da se vratim na jedan detalj iz moga školovanja, za koji mogu slobodno reći da je bio prekretnica na mom životnom putu.
U početku sam rekao da je u mom rodnom Brčelu rodjen Jovan Tomašević, organizator Komunističke partije u Crnoj Gori. Još kao gimnazijalac, on je vodio borbu protiv autokratske vladavine knjaza Nikole. Bio je protjeran pa je nastavio školovanje u Sremskim Karlovcima. Amnestiran je nešto kasnije, kad je Crna Gora proglašena kraljevinom. Tada se, već kao student, vraća u Crnu Goru i nastavlja borbu protiv kralja Nikole. U toku Balkanskog rata bio je vojnik, a uoči prvog svjetskog rata, vratio se u selo i tu je neko vrijeme bio privremeni učitelj. Upravo to njegovo učiteljstvo je uzrok što me povezuje uz njega i što je ostavilo snažan uticaj na moju dječju psihu.
Naime, Tomašević je, kao pravnik, ali više kao socijalista, imao svoj vlastiti metod rada za djecu. On nam je često, na skupu pod jednim dudom ispred škole, govorio o nepravdi koja postoji u društvu. A pričao je takvim stilom i jezikom da smo ga mi svi mogli lako razumjeti. Na drugoj strani nam je stari pop Niko Jovanović propovijedao o vjeri i vjeronauci, pa smo mi kao djeca usporedjivali jednu nauku s drugom i već se pomalo počeli šaliti s popom, iako je on bio ugledan brčeoski patriota.
Osobito mi je ostao u sjećamku jedan detalj iz tog doba, kad su se pop Jovanović i učitelj Tomašević teško sukobili zbog nas djece. Naime, škola je imala svoju baštu, podijeljenu na četiri parcele: jedna za Gornje Selo, druga za Donje Selo, treća za Tomiće, a četvrta za Brijege. Tomašević je medju nama djacima razvijao duh takmičenja u tome čiji će dio bašte biti najbolje uredjen. Jedne nedjelje pop nam je naredio da u devet sati svi moramo prisustvovati službi božjoj u manastiru (koji se nalazi uz samu školu). Umjesto toga, Tomašević nam je rekao da dodjemo rano, da svaki donese po nešto alata i da radimo u bašti. Samo troje poslušalo je popa, i to sin, sinovac i sinovica jednog ministra, a svi ostali poslušali smo učitelja. Tada smo čuli tešku prepirku izmedju popa i učitelja. Pop je nastojao da nas otjera od njih, kako ne bismo čuli o čemu govore, a Tomašević je namjerno glasno govorio, da bismo čuli sve razloge koje navodi popu za svoj postupak. Ne znam kakve korake je pop kasnije poduzeo protiv učitelja, ali znam da nas je Tomašević ubrzo poslije toga napustio. Medjutim, njegove ideje su ostale neizbrisivo u našim glavama i one su bile glavne vodilje mnogima od nas, njegovih djaka, za dalje opredjeljenje u životu.
Došao je prvi svjetski rat. Tomašević je u taj rat opet otišao kao dobrovoljac i borio se puškom u ruci. Nakon okupacije Crne Gore, on je izbjegao sa srbijanskom vojskom i otuda nekako dospio do Marseillea (Marseja). Nemajući sredstava za život, tu je radio u nekoj fabrici kao fizički radnik. Kasnije je dobio stipendiju od srpske vlade i nastavio studije u Poitiersu (Poatijeu), gdje je diplomirao 1918. godine, iako mu je srpska vlada, zbog njegove podrške oktobarskoj revoluciji, kasnije ukinula stipendiju.
Tih nekoliko redaka iz životnog puta Jovana Tomaševića bili su mi potrebni, jer bez njih ne bih ni ja mogao glatko napisati ova moja sjećanja. Za vrijeme trogodišnjeg boravka u Francuskoj, Tomašević se još više naoružao znanjem iz strategije i taktike borbe radničke klase za svoja prava. Tako naoružan, on se je vratio u toku 1918. godine i bio jedan od prvih crnogorskih socijalista koji je kritikovao način ujedinjenja Crne Gore i Srbije, premda se je i on, kao i ostali jugoslavenski i crnogorski socijalisti uglavnom solidarizirao s politikom ujedinjenja.
Vrlo dobro mi je ostao u sjećanju jedan od njegovih prvih nastupa iz tog doba u Virpazaru (gradiću u centru Crmnice). On je okupljenim Crmničanima tu, izmedju ostalog, rekao i ovo: ''Ja nijesam za ujedinjenje samo radi toga što sam protiv povratka kralja Nikole. Ne, ja sam protiv svih kraljeva, pa i onoga u Beogradu, već sam za ujedinjenje radi toga, što će Crna a, u jednoj većoj zajednici s drugim Južnim Slavenima ići brže naprijed. Ona će se tako postepeno industrijski razvijati i, na putu tog razvitka, dobiti modernu radničku klasu, koja će u zajednici sa radničkom klasom ostalih krajeva naše zemlje, jednom zauvijek zbaciti sve vladare sa svoje grbače''.
A da bi vodeće ličnosti ujedinjenja podsjetio da se nije šalio kad je to govorio, on im je krajem decembra 1918. godine poslao otvoreno pismo, u kome je rekao da se pristalice ujedinjenja ''ne zadovoljavaju više praznim riječima i obećanjima, nego traže da vide i osjete, kako se ujedinjenjem zaista nešto izmijenilo....narod je zaista gladan, ali je u isto vrijeme, razumijte me dobro, i žedan novog reda, novih metoda, novih ljudi, ne samo po imenu nego i po radu, po shvatanjima i po savjesnosti''.
Poslije Osnivačkog kongresa Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) došlo je do stvaranja prvih organizacija u Crnoj Gori. Pod rukovodstvom Tomaševića, te organizacije su učestvovale u svim većim akcijama koje je jugoslovenski proletarijat pokretao u toku 1919. i 1920. godine. No uslovi pod kojima je tada radio Tomašević, zajedno sa ostalim komunistima u Crnoj Gori, razlikovali su se od uslova u ostalim krajevima zemlje. U Crnoj Gori se je tada vodila žestoka borba izmedju ''zelenaša'' (koji su bili za povratak kralja Nikole) i ''bjelaša'' (koji su bili za ujedinjenje). Tomašević je u toj borbi stao na stranu ''bjelaša'' ali je stalno isticao, kako se on i njegove pristalice bore za Crnu Goru ''bez grbova i sabalja'', a da je jedini ispravan put jugoslovenske radničke klase onaj koji je pokazala Oktobarska revolucija. Takvim svojim kristalno jasnim stavom Tomašević je stekao velike simpatije, ne samo medju nama omladincima nego i medju starijima. Tako omiljenog, njega je Partija postavila da na izborima za Ustavotvornu skupštinu bude nosilac liste u Crnoj Gori. Rezultat je bio veličanstven. Od 28.000 birača, koliko ih je izašlo na izbore, skoro 11.000 glasalo je za listu Partije. Tako su komunisti u Crnoj Gori dobili na tim izborima četiri mandata, medju kojima je bio i Jovan Tomašević.
Poslije donošenja ''Obznane'' i zabrane Partije, policija je posebno pratila svaki korak Jovana Tomaševića, i to ne samo u Cetinju, gdje je živio i radio kao advokat, nego i u njegovoj rodnoj Crmnici. Otuda me opet vežu sjećanja na njega, sve do mog odlaska na odsluženje vojnog roka, odnosno do njegove smrti, prouzrokovane žandarskim kundacima u proljeće 1924. godine (u 32. godini života). Medjutim, idejna povezanost s njim pratiće me, i prati me, cijelog mog života.
Kad sam se iz vojske vratio u selo, onda je nastala dilema - šta da radim? U medjuvremenu dok sam bio u vojsci, umro mi je i otac. Tu smo sad bez roditelja nas četvoro ''djece'', od kojih su dvoje zaista prava djeca (sestra Janica, mladja osam, i brat Risto, mladji deset godina od mene). I jedno i drugo su bili veoma kržljavi, jedva su se od gladi izvukli iz rata. Upravo zbog toga sam se našao u teškoj situaciji. Ne mogu ostaviti dvoje slabašne djece (brata i sestru) na teret starijem bratu (koji je od mene stariji samo dvije godine) i otići od kuće. S druge strane, nije mi se ostajalo na selu, jer tu nisam vidio nikakvu perspektivu za sebe, niti sam uopšte imao ikakvu volju da išta tu radim.
Tomo se sa mnom nije slagao. On je bio neumoran radnik i vjerovao je da ćemo, ako ja njega budem slušao i radio kao on, uspjeti da se izvučemo iz siromaštva. Počeli smo raditi, kako na svom imanju, tako i drugima u najam. To me je ponižavalo i nerviralo. Odjednom sam donio odluku da odem od kuće i da, kad već moram da budem radnik, budem pravi radnik, a ne radnik-seljak u najmu kod bogatih seljaka koji su iz Amerike donijeli nekoliko stotina dolara i izrabljivali mene i moga brata.
Tako sam u proljeće 1926. godine otišao u Kolašin i zaposlio se u jednom kamenolomu, gdje smo spremali kamen za izgradnju kolskog puta od Kolašina prema Mojkovcu. Plaća je bila mala, a posao vrlo težak, pa sam se i tu našao u teškom položaju. Otišao sam da pomognem braću i sestru, a jedva sam izvlačio kraj s krajem.
Na moju veliku sreću tamo sam se upoznao i sprijateljio s jednim dobrim drugom koji se, ako sam mu ime dobro upamtio, zvao Marko Ilić. Živjeli smo i radili zajedno. Bio je dobar i kao drug i kao čovjek. Davao mi je da čitam ilegalnu literaturu, pa sam se preko njega tada prvi put povezao i s Partijom. Pošto smo radili na akord, zaradjivali smo nešto više nego da smo radili na običnu nadnicu. Medjutim, odjednom je počelo neredovno isplaćivanje radnika, s motivacijom da ''nema novaca'' i da čekamo ''dok ih ne bude''.
Na insistiranje toga dobrog druga i prijatelja, odlučio sam da zajedno idemo u Kragujevac, gdje je on, preko neke veze, bio osigurao posao u nekoj fabrici i za sebe i za mene. Bio sam presretan što ću poći u grad, što ću se zaposliti u fabrici i što ću postati pravi industrijski radnik-proleter, jer to mi je u ono vrijeme bilo najčasnije zanimanje.
Medjutim, prije nego što sam krenuo na put, morao sam o tome obavijestiti brata. Misilo sam da će taj moj odlazak shvatiti kao koristan i za njega i da će ga odobriti, ali sam se prevario. Odgovorio mi je veoma oštro: ''Raskidam s tobom svaku bratsku vezu ako odeš''. Kako sam ga dobro poznavao, ozbiljno sam shvatio i negovo upozorenje. Doduše, shvatio sam i to da on ne piše tako radi toga što će biti bolje za njega ako se vratim u selo, nego više radi toga što naprosto nije vjerovao da ja, kao ''ljenčina'' mogu živjeti nezavisno i daleko od njegove kontrole. Vratio sam se ''zli i gori'' kući, sa 1000 dinara zarade.