Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Odlazak u Australiju
 

Kao što sam već rekao, život na selu nije me nikako mogao zainteresovati. Stoga su moji povremeni radovi kod seoskih ''Amerikanaca'' počeli i kod mene da stvaraju zamisao da bi možda bilo dobro da i ja okušam sreću ''po svijetu''. Tomo se je i tu kolebao. Prosto nije mogao vjerovati da ja igdje mogu uspjeti. Zato je predložio da on ide, a ja da ostanem na imanju. Pokušao je preko prijatelja i rodjaka u Kanadi, da bi ga tamo prebacili, a istodobno smo se obratili i bratu od strica Jovu Djurovu u Australiji, koji već dvije godine u Broken Hillu, ''mlati dobre pare''.
U medjuvremenu smo otpremili trinaestogodišnjeg Rista u Negotin, da tamo preko ''Privrednika'' izučava časovničarski zanat. Time smo riješili pitanje njegova školovanja i egzistencije, iako smo unaprijed znali da mu neće biti lako. Upravo kad sam ga pratio na put, u decembru 1926. god, i iz Herceg-Novog se iskrcao s broda u Petrovcu, naišao sam tu na šestoricu Crmničana, medju kojima i na rodjaka Iva, koji su čekali taj isti brod da se vrati iz Bara i njih preveze u Dubrovnik, na putu za Australiju. Ivo mi tada reče da ću i ja brzo za njima, jer da mi je Jovo poslao ulaznicu i plaćenu kartu za Australiju.
Kod mene je tada nastala jedna čudna i mučna situacija. O Australiji nisam znao ništa. Zamišljao sam je zemljom koja je još u istraživanju, u kojoj većinom žive urodjenici, a bijelci gospodare njima i drugim strancima. Ali, uglavnom, ''zaradjuju se pare'' pa će biti dobro. Jedan moj susjed je, na primjer, pisao ''kad bi stara Mara došla ovamo i ona bi zaradjivala dvije lire na dan''. Sjetio sam se toga i odmah počeo razmišljati kako će to ipak biti dobro za mene da idem, ali n i k a k o da ostanem više od četiri godine. Proračunao sam čak i koliko za te četiri godine mogu zaraditi. Ako baš i ne budem zaradjivao dvije lire, zaradjivat ću sigurno jednu i po svaki dan. Neka dnevno potrošim pola lire, ostat će mi jedna lira, pa ću se tako kući vratiti sa hiljadu i pet stotina lira. Već sam u mojim fantazijama odredio i mjesto gdje ću sagraditi kuću, koja će biti najljepša u selu itd.
Tim fantazijama sam bio zaokupljen na čitavom putu od Petrovca, preko planine, do sela. Kad sam došao doma, Tomo mi je odmah dao pismo da čitam. U njemu Jovo, izmedju ostalog, piše: ''Tomo je bolji radnik, neka on ostane doma i oženi se, a ti Luka dodji k meni, pa ću te ja naučiti kako se radi''.
Počela je užurbana priprema za pasoš i odlazak, ali to je išlo teže i sporije nego što sam zamišljao. No, sad mi je već lako. Para mogu da dobijem kolikogod hoću, jer onima koji su se spremali ''za svijet'', zelenaši su davali kolikogod su tražili. Najprije sam otišao k poznatom zelenašu N. u Paštroviće, rekao mu da idem rodjacima u Australiju i da mi treba nešto novaca.
- Samo ti reci koliko ti treba, jer ja znam da ćeš ih pošteno vratiti, kao što su učinili i tvoji rodjaci.
Otišli smo u obližnju kafanu, naručio sam kafu, i on mi je tu za stolom izbrojio sto dolara. Istodobno mi je pružio i priznanicu da potpišem. Ona me je, iako sam znao s kim imam posla, ipak iznenadila. U njoj je pisalo da mu dugujem sto i šezdeset dolara uz kamatu od 20% godišnje. U čudu sam mu postavio pitanje:
- Što je ovo? Ja sam ti tražio sto dolara, ti si mi dao sto dolara, a ovdje piše da sam primio sto i šezdeset.
- Tako sam na isti način pozajmio novac i tvojim rodjacima i mnogim drugima koji su otišli u Australiju ili Kanadu. Prvih šest mjeseci računam 10% kamata mjesečno. Kako se nadam da ćeš mi novac u roku od tih šest mjeseci vratiti, ja ih radi sigurnosti odmah uključim u priznanicu, kao glavnicu. Stoga sam stavio da mi duguješ sto i šezdeset dolara. No, u slučaju da mi ih ne mogneš vratiti u roku od šest mjeseci, ja sam odredio tu ''malu'' kamatu od 20% godišnje na svih sto i šezdeset dolara. To sam učinio radi toga da i ja ne budem oštećen. Jer kao što znaš, kamatu računam mjesečno, a tebi u ovom slučaju nisam uračunao ni punih 2% mjesečno, dok drugi zaračunavaju deset i više posto.
Sad mi je sve bilo jasno. Znao sam i ranije za te zelenaške kamate, jer se o nekakvoj ''Andrijinoj dobiti'' stalno pričalo po našim selima, ali me je taj njegov metod toliko naljutio da sam mu vratio novac, pocijepao priznanicu i otišao od njega bez ''s bogom''. Novac koji mi je bio potreban, našao sam kod dvojice ''Amerikanaca'' u svom selu. Ilija mi je dao pedeset dolara uz kamatu od 30% godišnje, a Petar sto dolara uz 5% mjesečno. Kako sam smatrao da to ipak nije neka velika svota i da ću to brzo vratiti iz Australije, pare sam primio pod tim uslovima.
Dobio sam pasoš i dovršio sve ostale pripreme za odlazak.  Dvadesetog maja 1927. trebalo je da se prijavim Agenciji ''Orijent Line'' u Dubrovniku. U petak uoči odlaska (pazarni dan u Virpazaru) sastao sam se s Labudom Sjekloćom i Andrijom Barjamovićem, koji putuju sa mnom. Gotovo cio dan smo proveli u kafani. Čašćavali su naši prijatelji, a nama su ''zaprijetili'' da ćemo i te kako plaćati, kad se, ''s punom vrećom para'', vratimo iz Australije.
Sutradan navečer kuća mi je bila krcata seljana i ostalih prijatelja koji su došli iz susjednih sela da me isprate. Ja sam, po običaju, taj dan proveo u obilasku od kuće do kuće, pozdravio se s mojim seljanima i od svakoga od njih dobio blagoslov za sretan put u ''daleki svijet''. Poslije večere nastalo je opšte igranje i pjevanje, ali ih je bilo i takvihkoji su čas pjevali a čas plakali. Mene je takodjer gušila nekakva ''kruška u grlu''. Išao sam od jednog do drugog prijatelja i sa svakim želio da pomalo porazgovorim. Naročito sam volio razgovarati sa starijima koji su već više godina proveli ''po svijetu'', pa su mi davali korisne savjete.
Najjači utisak je na mene ostavio razgovor što sam ga vodio s mojim stricem Jovom Markovim. On mi je govorio ovako:
-- Ti, moj dragi sinovče, odlaziš u svijet u najljepšem dobu, u cvijetu mladosti, ali ne onako premlad i neiskusan kao što su išli neki od nas. Šelim ti srećan put i da se sve tvoje predodžbe, koje sada imaš o tom novom životu što te čeka, bar donekle ostvare. Govorim, donekle, jer iz iskustva znam da su malobrojni oni koji su uspjeli onako kako su zamišljali. Ja otprilike znam što ti sada misliš, jer sam i sam tako mislio kad sam se spremao da idem u Ameriku. Nemoj da te moja priča demorališe. Pričam ti radi toga što smatram da će ti ona olakšati život, ako ti dodje teško u toj dalekoj zemlji. Ti si, na primjer, tačno odredio koliko ćeš ostati tamo, a nisi računao na besposlicu, na ozljede koje možeš dobiti na poslu, na bolest i slično. Besposlica može kojiput trajati ne samo mjesecima nego i godine. Bolesti i ozljede mogu kojiput takodjer za duže vrijeme onesposobiti za posao. U takvim prilikama čovjek troši ono što je već zaradio. Medjutim, savjetujem te da sve nepogodnosti koje bi te tamo snašle podnosiš dostojanstveno. Naši ljudi tamo mnogo pomažu jedni drugima. Pomagat će i tebi u nevolji, a i ti ćeš koji put doći u priliku da pomažeš drugima. Dakle, ukratko, bit će i uspjeha i neuspjeha, bit će i lijepih i teških dana. Ako unaprijed toga budeš svjestan, onda će ti lakše biti suočiti se s tim nepoznatim svijetom.
Pažljivo sam slušao njegovo izlaganje i puno mu se zahvalio na korisnim savjetimakojih sam se zaista često sjetio u mom dugogodišnjem životu u Australiji.
U igranju, pjevanju, piću i zabavi, brzo je prošla cijela noć. Došli su najteži momenti - čas rastanka. Nastala je tišina kao da nikoga nije u kući. Suznim očima sam se oprostio i pozdravio sa svima. Najteže mi je bilo rastati se od Janice (sestre) koja se gušila od plača. Da bih razbio tu mučnu situaciju, počeo sam da glumim raspoloženje, i svima skupa rekao: '' Do vidjenja, draga braćo i prijatelji'' i ispraznio svih šest metaka iz pištolja što sam ga posudio za tu priliku. Pucnjavom su me i oni ispratili. Medjutim, polovina od onih koji su prenoćili cijelu noć u kući, još me ne napuštaju. To su uglavnom bili omladinci i moji najbliži rodjaci.
Na Petrovcu sa se susreo sa ostalim Crmničanima i Paštrovićima koji sa mnom putuju. Rastanak s mojim najmilijim pratiocima bio je veoma težak. Pozdravili smo se uz čvrst stisak ruku i tople zagrljaje, a potom smo se nas četvorica ukrcali na brod i otputovali za Dubrovnik. Zborno mjesto za sve putnike - iseljenike iz Jugoslavije za Australiju, bila je putnička agencija kompanije ''Orient Line''. Skupilo nas se ukupno oko četrdeset. Većinom su bili Dalmatinci. Poslije davanja svih generalija i prenoćenja u Gružu, sutradan ujutro brodom smo napustili Jugoslaviju za Bari. Odmičući polako od naše obale, bacio sam još jedan bolan pogled na planinski lanac iznad našeg divnog primorja, tužno još jednom pogledao gordi Lovćen i sam sebi postavio pitanje: Kad ću te opet vidjeti, kruno Crne Gore.
Kad smo se iskrcali u Bariju, prvi put sam osjetio šta znači naći se u tudjini. Ništa ne razumijem što ljudi ''brblju'' oko mene. Ako mi zatreba hljeba ili vode, moram da zamolim nekoga da i to traži za mene. S nama od Gruža putuje predstavnik Agencije i prati nas sve do Napulja. Otišli smo s njim u jedan obližnji restoran na večeru. Svaki je dobio dobru porciju makarona, jednu zemičku i čašu crnog vina. Poslije večere smo se ukrcali na voz i otputovali za Napulj.
Tu su nas strpali u neki velik, prilično trošan hotel koji je, kako sam se kasnije uvjerio, služio kao koncentracioni logor, odnosno tranzitno mjesto za iseljenike. Iz hotela, bez dozvole ili nadzora stražara nismo smjeli nikamo izaći. U tom ''logoru'' smo ostali dva-tri dana. Za to vrijeme morali smo da obavimo ''generalnu desinfekciju''.Svakog su, uključujući i nekoliko djevojaka koje su bile sa nama, najprije do kože ošišali, onda smo prisilno morali da idemo pod tuševe, a u medjuvremenu nam je sva odjeća morala proći kroz ''parne kotlove''. Zbog toga je bilo plača i smijeha. Plača za kosom (naročito djevojke), a smijeha zbog toga što smo zaista jedni drugima izgledali smiješni - pravi robijaši.
Prekooceanski brod ''Ormonde'' već je stigao iz Londona i usidrio se u luci. Došloje naredjenje za pokret. Puštali su nas iz hotelske kapije kao ovce u krdima. Najprije su otišli Talijani i drugi, a tada je došao red i na nas Jugoslovene. Unaprijed smo dobili brojeve palube i kabine. Dobili smo, kao i ostali obični putnici - koji nisu turisti, najniže palube i najveće sobe (kabine), tako da nas je skupa bilo i po desetoro. Kad smo se smjestili, izišao sam da malo prošetam po palubi i odmah doživio prvu neprijatnost. Zaustavili su me redari i nešto mi govorili, a pošto ih nisam mogao razumjeti, povukli su me za rukav i odveli niz stepenice na drugi kraj broda. Tek tada sam doznao da sam bio zalutao na palubu I klase. Inače, iako je ''Ormonde'' bio jedan od najmanjih brodova te kompanije, on je za mene predstavljao veliku ''grdosiju od broda'', a osim toga i pravi luksuz. Tu sam prvi put uočio pravu razliku izmedju bogatih i siromašnih. Kao što sam rekao, nas je iz Jugoslavije bilo oko četrdeset. Kad smo prvi put ušli u prostranu trpezariju, postavili su za nas dva dugačka stola, svaki je dobio svoje mjesto, na kome će sjedjeti sve do kraja puta. To su učinili i s Talijanima, Grcima i ostalima radi toga da lakše komuniciraju sa svakom grupom, ili preko svog zvaničnog tumača ili preko pojedinog putnika, koji je već bio u inostranstvu, pa prema tome ponešto zna engleski. U našoj grupi je bilo nekoliko takvih putnika.
Poznato je da se kod nas jede više nego u mnogim drugim zemljama, a hljeba, vjerujem, više nego igdje na svijetu. To smo odmah pokazali i na ovom brodu: prije nego što putnici sjednu za sto, na njemu konobari postave, u raznim pogodnim posudama, hljeb, kuhani krompir, salatu i voće, onoliko koliko je predvidjeno za broj putnika koji sjede za dotičnim stolom. Medjutim, kad smo mi posjedali, rijetki su bili oni koji su se držali reda i čekali dok dodje supa, za normalan početak jela. Jednostavno je nastao grabež i otimanje. Bilo je pojedinaca koji su zgrabili toliko krompira da su ga počeli nizati i oko svog tanjira, a za hljeb da i ne govorimo. Salata i voće ih je manje interesovalo, ali je bilo pojedinaca koji su i salatu počeli da jedu čim su sjeli, i to onako iz zajedničke zdjele. Kad su konobari donijeli supu da je serviraju i vidjeli naš sto opustošen to ih nimalo nije iznenadilo. Medjutim, odmah iza njih je došao šef sale i, preko Labuda Sjekloće, koji je nešto znao engleski, rekao da on takav postupak neće tolerisati, da će danas donijeti hljeba onima koji su ostali bez njega, ali da ubuduće treba sami da se organizujemo. Poslije ručka smo održali ''političko-odgojni čas'' i dogovorili se, da niko ne smije uzeti više od dva parčeta hljeba, dva krompira, jednu jabuku ili naranču i sl. Tako smo donekle stvorili red, iako su pojedini mladi ljudi, naviknuti da jedu mnogo hljeba, protestirali protiv ''prisilne gladi''. Oni su isticali kako su platili punu kartu, pa da prema tome nije potrebno da gladuju. Medjutim, već sutradan bilo je za svakoga da uzme kolikogod je želio, jer polovina od nas, zbog morske bolesti, nije došla u trpezariju.
Negdje na sredini pučine Sredozemnog mora, počeli smo se medjusobno upoznavati i zbližavati. Tako smo jednog dana zaigrali na karte dva Crnogorca i dva Dalmatinca. Igrali smo takozvanu ''briškulu'', jer ona je poznata i jednima i drugima. Dogovorili smo se (da ne bi došlo do ''nacionalnog'' sukoba) da igramo ja i još mladji od mene Dalmatinac, protiv dva starija, Dalmatinca i Crnogorca. Tokom igre, moj uži zemljak, Andrija, primijetio je da Jozo (moj partner) nešto ''brčka'' po kartama i opomenuo ga je da to ne smije činiti. Nastala je prepirka i, uz razgovor, Jozo reče Andriji ''nije istina''. Njega je to toliko uvrijedilo, da je odmah ustao i oštrim tonom rekao: ''Kome ti govoriš da nije istina, poganski sine?'' i zamahnuo je rukom da ga udari. To smo spriječili, ali igra je prestala. Jozo nije mogao da shvati kakvu je uvredu nanio Andriji i upitao je mene: ''Za blaženu gospu, šta sam mu slabo rekao?''. Kasnije sam se zaista stotine puta uvjerio da Jozo tada nije imao nikakvu lošu namjeru, već da je Dalmatincu ''nije istina'' ili ''j.... gospu'' najobičniji izraz, slično kao što je za Srbine ''p.m'', ali za Andriju je to tada značilo ''lažeš'', što  u njegovom kraju predstavlja veliku uvredu. Medjutim, kasnije se je i Andrija navikao na to i na mnoge druge običaje, u zajedničkom životu s tim istim Dalmatincima, s kojima se može i te kako lijepo i pošteno živjeti kad se ljudi medjusobno upoznadu.
Stigli smo u Port Said. Nailazim na, za mene, još čudniji svijet od onoga koji sam ostavio u Italiji. Tu su sve tamnoputi, polunagi ljudi, naročito lučki radnici. Osim njih, uz naš brod su se sjatile gomile preprodavača razne robe, naročito rukotvorina i voća. Prodavci su stajali uz brod u svojim malim barkama i odozdo su se natezali za cijene s kupcima gore na brodu. Kad je nagodba postignuta, kupac najprije mora da pošalje novac korpom koju mu prodavač uputi gore, pa bi mu tek tada prodavač poslao kupljenu robu. To ''zlu ne trebalo'', da ne bi došlo do kakve prevare, jer, primijetio sam da ti ljudi mnogo ne vjeruju ''gospodi'' na brodu. Na drugoj strani sam vidio još jedan način kako dječaci zaradjuju svoj svakidašnji hljeb: gospoda turisti im sa broda bacaju metalni novac u more, a oni odmah zagnjure za njim i pokažu ga u zubima. Gotovo nijednom se nisu vratili bez uspjeha.
U grad su izlazili samo turisti. Nije ni nama bilo zabranjeno, ali malo ih je bilo medju nama koji su imali para za izlaz, a isto tako nisu mnogo bili ni zainteresovani. Jedini je cilj bio: nastaviti put i što prije stići u Australiju. Poslije podne smo uplovili u Suecki kanal. Taj plovni put je za mene bio veoma interesantan. Činilo mi se kao da plovim nekom tihom rijekom, uz koju se na obalama s jedne i s druge strane nailazi na sela i varošice. Vidjeli smo seljake kako tu i tamo, primitivnim orudjima, obradjuju zemlju.
Negdje pri kraju kanala naišli smo na prilično veliki gradić Suez. Ulazeći u Crveno more, koje je bilo prilično mutno i valovito, sjetio sam se našega starog Mojsija i pomislio sam koliku je moć on imao kad je ''mogao'' da čarobnim štapićem ''presuši ovu ogromnu vodu, prevede svoju vojsku, a potom opet vrati vodu i potopi svoje neprijatelje''. No više od toga me je počela mučiti nesnosna vrućina koja je sve više počela da guši. Na brodu je, doduše, bio bazen, ali mi pečalbari nismo od njega imali nikakve koristi. Jer, ko se je od nas sjetio da sa sobom ponese kupaći kostim? Tako nam je jedino bilo omogućeno da ''uživamo'' gledajući oskudno odjevenu gospodu turiste. Za nas mladje, a naročito Dalmatince, koji su i kod nas, na našim plažama imali prilike da vide Čehinje i druge turistkinje u sličnim pozama, to nije bilo toliko senzacionalno, kao što je bilo, recimo, za starog Andriju i još neke Ličane. Za njih su to bile k....tine. Iz Crvenog smo ušli u Arabijsko more, koje je mnogo šire. Na jednom od najtješnjih klanaca, okružen suhim, pustim stijenama, pojavio se grad za koji su mi rekli da se zove Aden, ali u njemu se nismo zadržali.
Najzad ulazimo u ''beskrajni'' Indijski ocean, koji nećemo napuštati do Australije. Negdje po sredini te prostrane pučine oceana, smjestilo se bujno i veoma napučeno ostrvo Ceylon, sa svojim velikim gradom Colombom (Kolombo), koji ne zaobidje ni jedan brod, pa smo se i mi tamo usidrili. Neobično je čovjeku kad poslije desetak dana provedenih na moru izadje na kopno i opruži noge. Šetajući ulicama, još mi se pričinjalo da se sve pomalo ljulja oko mene. Medjutim, u tom gradu smo doživjeli mnogo ugodnih i neugodnih iznenadjenja. Na jednoj strani moderne četvrti, kakvih do tada mnogi od nas još nijesu vidjeli, a na drugoj niske prizemnice i uske uličice koje su me podsjetile na Baščaršiju u Sarajevu, gdje živi sirotinja toga lijepoga grada. Dakle, tu sam se prvi put na jednom mjestu, sreo s rajem i s paklom. Tu sam prvi put vidio kako bijeli gospodar, oholog izraza na licu, sjedi u ''fijakeru'', u koji nije upregnut konj, već bosonogi i polunagi urodjenik. Da bi sila gospodara i bijeda roba bila što autentičnija, gospodar je u rukama imao bič, a ''konj'' u ljudskom liku vozio ga je kasom ulicama grada. I ja sam doživio tu ''čast'' da budem ponudjen, da me za male pare taj bijedni trkač poveze ulicama grada. Da bi mu dokazao, kako ja gledam na taj njegov posao, ponudio sam mu, da on sjedne u rikšu, da ga ja provozam. Kad me je nekako shvatio, pružio mi je svoju crnu mršavu ruku koju sam drugarski stisnuo. Zahvalio se i produžio da bi nešto zaradio za život.
Poslije sam se i ja priključio jednoj grupi mladih Dalmatinaca koji su odlučili da nekoliko sati i oni budu pravi turisti u tom gradu. Svaki od nas je uplatio u fond po jednu funtu i pet šilinga i uzeli smo taksi. U našoj grupi je bio neki, nešto stariji od nas, Puharić iz okoline Makarske, koji je već živio i radio tri godine u Broken Hillu u Australiji, pa se sad ponovo vraćao tamo iz posjete domovini. On je, prema tome, nešto znao engleski, pa će nam biti tumač, jer imamo ''službenog vodiča'' šofera. Najprije smo otišli na ručak u jedan od najluksuznijih hotela, na vrhu jednog brijega, odakle se otvara divan pogled na čitav grad. Čim smo sjeli za sto, čekanja nije bilo nikakvog. Pristupili su nam, ne jedan, nego tri konobara - domoroca, koji su, besprijekorno čisto, bili odjeveni u nekakve bijele ogrtače, ali, na naše veliko iznenadjenje, potpuno bosonogi. Puharić nam je objasnio, kako njima na Ceylonu obuća nije sastavni dio odijela i kako im to uglavnom i ne treba u tom tropskom užarenom gradu. Hrana je bila veoma bogata i izvanredno ukusna.
Poslije ručka smo se odvezli u glavni gradski park. Na ulasku nas je najprije zabavio jedan stariji domorodac koji je ispred sebe imao dva poklopca, pa je, uz njegovo fućkanje, ispod jednog do drugog ''prolazila'' po zemlji opasna kobra, iako je mi nismo primijetili kako prolazi. Ona je isto tako, na svaki njegov udarac po poklopcu, ustajala na rep i bacala strašan pogled oko sebe, a onda se ponovo, uz muziku i fućkanje, vraćala u svoje ležište. Šetajući kroz park, nailazili smo na razna stabla, cvjetove i trave kakve do tada još nikad nisam vidio. Tu sam, na primjer, vidio stabla kojima grane ulaze u zemlju i služe kao korijeni. Ili, vodič nas je poveo do neke ''svete'' trave koja ''umre'' ako se dirne rukom. Iz radoznalosti, ja sam je dirnuo i zaista je ''umrla'', kao da sam je polio vrelom vodom. Medjutim, kasnije sam se uvjerio u ''svetinju'' te trave kad su me u sjevernom Queenslandu farmeri plaćali da im trijebim taj opasni korov iz njihovih posjeda.
Nakon što smo obišli bogati etnografski muzej, vodič nas je odveo u čuveni budistički hram. Na vratima su nas dočekali čuvari hrama i Bude i naredili nam da, prije nego što udjemo u hram, skinemo cipele. Išli smo od jedne do druge prostorije, dok nismo stigli do jedne velike i tamne, gdje je ležao nekoliko metara velik Buda, naizgled od ''čistog zlata''. Kad smo izlazili iz hrama, čuvari nam nisu dozvolili da se sami obujemo, već su nas oni obuli i za tu uslugu od svakoga od nas zatražili po dva šilinga. Rekli su nam da taj novac ide u fond hrama iz kojeg se plaćaju čuvari.
Prolazeći kroz domorodjačku četvrt, još više smo uočili one razlike o kojima sam maločas govorio. Ulice tijesne i dozlaboga nečiste. Kućice niske, sa malim otvorima na zidovima, koji bi trebalo da budu prozori. Zahodi su na sredini ulica, ali nužda se vrši i na otvorenom polju. Na sredini svake od tih četvrti nalazi se domorodački pazar. Tu se može dobiti za bagatelu raznovrsna roba, a naročito svila, pogotovu ako se znaš ''pogadjati'' sa prodavcem. Jer ako ti on nešto cijeni deset rupija, možeš biti siguran da će ti na kraju dati za dva ili tri. Osim prodajom, tu se mnogo ljudi bavi i prosjačenjem. Saleću te na stotine mladih muškaraca i žena, tražeći pomoć. Rekli su mi da je i to jedan od njihovih načina za obezbjedjenje svakidanjeg života.
Ukrcali smo se na brod i rekli su nam da ćemo sad putovati punih devet dana do Australije da nigdje ne ugledamo kopno. Iz Colomba sam se javio razglednicama. U medjuvremenu sam, da bi ubio monotoniju, pisao i pjesmice o Crmnici, o čobanima i lirski počeo ocrtavati nostalgiju za rodnim krajem. To sam čitao saputnicima i istodobno im pričao o mom pjesničkom ''talentu''. Neki su mi pohvalili te pjesmice, ali više je bilo onih koji su se izrugivali i mojim pjesmicama i mojem talentu.
Negdje iza Colomba, počela je nekakva užurbana priprema po cijelom brodu. Stalno je bila riječ o nekakvom ''Neptunu''. Tek kasnije sam razumio da se primičemo prelazu ekvatora, pa da se to po tradiciji slavi krštavanjem. Zaista je to bila vesela proslava. Svako je svakoga polijevao vodom, a svakome je to i prijalo jer, ipak, to je Žarki pojas, gdje se svakom od nas čini kao da nam je sunce pritislo tjeme na glavi.
Uoči devetog dana, rekli su nam da sutra ujutro u svitanje pristupamo tlu Australije - u Fremantle. To je glavno pristanište države Zapadne Australije, udaljeno svega petnaestak kilometara od njenog glavnog grada - Pertha (Perta). Ujutro smo ustali ranije nego obično. Gotovo nikoga nije trebalo buditi, jer su nas nestrpljenje i radoznalost držali budnim. I, zbilja, sama činjenica da galebi nadlijeću iznad nas uvjerila nas je da smo tu, da smo blizu kopna. Iz daljine se već naziru nekakvi suhi pustinjski bregovi, tako da stvarno izgledaju kao da niko ne živi u njihovoj neposrednoj blizini. Medjutim, primičući se bliže kopnu, život se je i te kako počeo osjećati, a pred nama se pojavljuje i panorama lijepog i velikog grada.
Kad je brod usidren pri kraju, neki od mojih saputnika odmah su se počeli dozivati i pozdravljati sa svojim prijateljima i znancima koji su došli da ih dočekaju. Budući da su sa mnom bila i trojica Paštrovića: Marko Gregović, Vido Andrić i Stevo Pavlović, pred njih su bili izašli njihovi susjedi Stevo Andrović i Ivo Medin, koji su se i sa mnom poznavali. Na brod je ušao i počasni konzul ondašnje beogradske vlade Nikola Marić. On je uz službeni položaj imao i posebnu profesiju: da vrbuje ''sirovu'' radnu snagu koja dolazi iz Jugoslavije i upućuje je farmerima u šumi. Ali, o Mariću će biti riječ kasnije.
Andrović i Medin su nas odvezli na svoj posjed. Tu su nas dobro ugostili. Iz pećnice su izvadili cijelo pečeno jagnje, napravili dosta salate, koje su imali u izobilju u svom vrtu, razrezali dosta bijeloga i toploga hljeba, tako da se tu nismo trebali ograničavati samo na dva parčeta. Oni su nam u medjuvremenu dali mnoge savjete, rekli nam da sad nije lako dobiti dobar posao, da se govori o nekakvoj ''depresiji'' (ekonomskoj krizi), pa da prema tome budemo pripravni prihvatiti i kakav skromniji posao.
Vratili smo se na brod, pozdravili se s Androvićem i Medinom i otplovili prema Istoku. Treći dan plovidbe ušli smo u Adelaide - glavni grad države Južna Australija. To je ujedno i zadnja tačka moje vožnje brodom, jer tu treba da se iskrcam i vozom produžim do Broken Hilla. Sa mnom su se za to mjesto iskrcali i moj prijatelj Puharić i još sedmorica, uključujući i Labuda Sjekloću.