Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Drugo poglavlje

U BROKEN HILLU

Broken Hill pripada saveznoj državi New South Walles (Novi Južni Vels), ali je upola bliži glavnom gradu Južne Australije nego Szdnezu, koji je glavni grad Novog Južnog Wallesa. Putovali smo čitavu noć i, konačno, završili naše jednomjesečno putešestvije. Na stanici su me dočekala braća od strica Jovo i Krsto, zajedno s još nekolicinom Crmničana koji rade u tom gradu i s kojima sam se poznavao još od djetinjstva. Pošto sam se pozdravio sa mojim saputnicima iz Dalmacije i srdačno im zahvalio na drugarstvu za vrijeme putovanja, otišao sam s rodjacima. Sa mnom je u Broken Hill doputovao i Labud Sjekloća, Jovov pobratim, kojega je on, kao i mene, doveo k sebi. Gotovo svi koji su nas dočekali stanovali su skupa u jednoj dotrajaloj prizemnoj kući, kod neke usamljene starice. Tu su se strpali, da bi manje plaćali kiriju, a tako su tada uglavnom živjeli svi naši pečalbari u toj ''obećanoj zemlji''. Kao što je običaj naših ljudi u tudjini da dobro dočekaju i ugoste došljaka iz ''starog kraja'', i ti su moji rodjaci, zajedno sa Ivom Mijovićem (susjedom iz našeg sela) postavili na sto raznoraznog pića, ali naročito su bili zastupljeni viski i ''bira'' (pivo). Istodobno su pripremali bogat doručak. Primijetio sam kako na tavu ''bacaju'' nekakve svježe komadine mesa koje su mi izgledale kao da su od govedjeg buta. Okretali su ih jednom ili dva puta na uzavreloj masti i, uglavnom, ostavljali nedopečene. S njima su servirali pržena jaja. Meni je to bilo prvi put u životu da jedem tako prženo, nedopečeno, polukrvavo meso, ali moram priznati da mi je bilo veoma ukusno. Kasnije sam to često jeo i, naravno, doznao da je to lealsteak (teleći odrezak).
Slučajno je toga dana bila nedjelja, pa su svi moji prijatelji i znanci u tom mjestu imali prilike da se okupe jer nisu radili. Postavljali su nam mnoga pitanja. Svaki je htio da čuje o svojima. Tu sam još više osjetio šta znači nostalgija. Prosto su htjeli da budu obaviješteni i o najmanjoj, za mene beznačajnoj sitnici. Ne samo o djeci, kako rastu i kako uče, nego čak i o volu i o kravi, da li žena uspijeva da održi loze i voćke i tome slično. Jednom riječju, ti ljudi su se toga dana toliko ''raspekmezili'', da su se u mislima potpuno prebacili u svoj rodni kraj. A kad su viski i pivo počeli da ''ključaju'', onda su se tu i tamo počele kotrljati i suze niz obraze. Odjednom je taj moj saputnik Labud ustao i skinuo gusle sa zida. Svi su rado prihvatili njegovu namjeru, pa su strune počele da odjekuju.
Nestrpljivo sam čekao da i ja dobijem priliku da pitam, a ne samo da odgovaram. Kad sam zaključio da je situacija pogodna, upitao sam ih kakvi su izgledi za zapošljenje i da li će to biti brzo. Oni su se odjednom, kao po dogovoru, nasmijali. Valjda su se sjetili kako su i oni tako bili nestrpljivi kad su stigli iz domovine, a onda su, opet kao u horu, odgovorili:
-- Pričekaj malo, momče. Garantiramo ti da nećeš izaći iz ove zemlje a da se nećeš i te kako naraditi.
Takav odgovor me nimalo nije zadovoljio je, što se mene tiče, ja se ne bih niti jedan dan odmarao.
Naročito me je, preko lijepih i gustih brkova, posmatrao Jovo i počeo se, na njemu svojstven način, glasno smijati. A onda mi je rekao:
-- Kako to? Meni su stalno pričali, kako si ti nekakav seoski ''gospodin'', koji ne voli da radi, a sad bi odmah htio da se spuštaš niz ove konope pod zemlju.
U medjuvremenu, svi su obećali da će pokušati sve moguće, da nas zaposle i istodobno su izrazili želju, kako bi im zaista bilo drago da i mi ostanemo tu sa njima u Broken Hillu.
Stanodavka je već unaprijed i za nas bila spremila dva stara kreveta s nekakvim krpljenim dušecima, pa smo se poslije ručka malo odmorili. Kad smo ustali, prošetali smo Chrystal Streetom (Kristal strit - uličica u kojoj stanujemo) i stigli u park. Toga puta su mi društvo u šetnji činili moji seljani i vršnjaci Marko i Pavle Bošković i Blažo Dobrković. Svi su oni došli u Broken Hill prethodne godine, kad su prilike bile povoljnije za zaposlenje, pa su se ubrzo nakon dolaska i zaposlili. Oni su mi usput mnogo pričali o samom mjestu, o uslovima rada i života i o našim zemljacima u tom mjestu uopšte. Rekli su mi da tamo iza rudnika, u drugom dijelu grada, koji se zove Južni Broken Hill, ima dosta Dalmatinaca i da će me jednog dana povesti k njima.
Sutradan je rano zazvonio budilnik. Jedna polovina mojih sustanara odlazi na posao, a ona druga polovina će ih smijeniti u dva časa poslije podne. I ja sam ustao i počeo posmatrati, kako kako su oni organizovali život. Oni koji ostaju kod kuće naizmjenično kuvaju ručak i za sebe i za one koje će smijeniti na poslu. Na isti način oni redom peru i posudje i uredjuju kuhinju itd.
Budući da tog dana nisu bili ''redari'', Savo Dobrković i Marko Bošković su nas izveli malo u šetnju do najbližeg  rudnika i usput nam pričali o pojedinostima s kojima ćemo se susresti pod zemljom. Namjerno su nas odveli pred kancelariju rudnika North Mine (Sjeverni rudnik). Tamo smo našli pedesetak radnika kako sjede po vagonetima, šinama ili pružnim pragovima. Ja sam mislio da oni čekaju na red, da bi se spustili u rudnik, ali Savo mi objasni kako oni čekaju da se pojavi poslovodja koji će im reći da li će toga dana nekoga primiti ili ne. Nismo dugo čekali i on se zaista pojavio i brzim je korakom (da ga ljudi ne bi zaustavljali i tzražili posao) ušao u kancelariju i odmah niz prozor objesio tablu na kojoj je pisalo za one koji su to znali pročitati: No Men Wanted Todaz (Danas nam niko nije potreban). To je mene i Labuda, kad nam je Savo preveo, prilično obeshrabrilo, naročito kad su nam počeli pričati da u posljednje vrijeme rijetko koga primaju. Naprotiv, počeli su, tu i tamo, pojedince i otpuštati.
Tako je to bivalo iz dana u dan. Što je vrijeme više odmicalo, to sam manju nadu imao da ću se zaposliti. A i Jovo je počeo ispoljavati pesimizam. Sve njegove molbe kod znanaca i prijatelja da me zaposle, nailaze na negativan odgovor, s vrlo malim nadama da će se situacija popraviti. Postao sam nervozan i deprimiran. Dani prolaze, a ja se, umjesto da odužujem dug, još više zadužujem. Jer stan i hranu, a i džeparac, sve kad tad moram plaćati. Ali, što mogu! Ništa. Jezik ne razumijem. Natrag u domovinu ne mogu (iako bih to sada, da imam novca, najradije učinio). Prema tome, ne preostaje mi ništa drugo, nego da se pomirim sa sudbinom i pridružim armiji nezaposlenih, koja iz dana u dan postaje sve brojnija.
U medjuvremenu sam počeo da prepisujem pojedine engleske riječi i da ih slažem u rečenice. U tome mi je svesrdno pomagao stari Savo Dobrković, koji je odlično govorio engleski, jer je kao dječak otišao u Ameriku i tamo boravio dugo vremena.
Istodobno sam se zainteresovao i za sam grad u koji sam došao. Rekli su mi da Broken Hill na našem jeziku znači ''razbijeno brdo''. Pred nekih šezdesetak godina, to je uglavnom bila suha pustinja. I sad okolina grada liči na popaljenu poljanu. Nije ni čudo, jer dobre kiše tu padaju otprilike jednom u 18 mjeseci. Medjutim, sam grad, oaza u toj pustinji, lijepo je mjesto. Osim toga on je poznat kao jedno od najbogatijih nalazišta olova, cinka i srebra, a pored toga se iz njegove rudače vade i znatne količine zlata i drugih plemenitih metala. Stoga se u Broken Hillu nalazi toliko rudnika, da im se tornjevi uzdižu iznad grada kao minareti u našem Sarajevu.
Poslije ručka sam sa Ivom Mijovićem otišao na šaht iz kojega će Jovo izići, a Ivo se spustiti na njegovo mjesto. Tačno u dva časa, zasvirale su sirene svih rudnika. To je meni ličilo više na pozdrav brodova nego na smjene rudara. Ubrzo su ispod zemlje počeli izlaziti ljudi koji su mi najviše ličili na dimnjačare. Mjesto šest onih koji su izlazili, novih šest je istim liftom silazilo dolje da preuzmu njihova mjesta. Kad je Jovo izišao, Ivo mu je dao znak da se malo našale sa mnom. Pošao je pored mene misleći da ga neću prepoznati. Zaista ga, možda, ne bih ni prepoznao, ali znao sam da će tuda proći, a osim toga odali su ga i njegovi lijepi brci. Sačekao sam da ode u svlačionicu, da se istušira i promijeni odijelo, a onda smo skupa otišli kući. Usput sam mu rekao: ''E moj Jovo, ovo su ti ti naši 'Amerikanci', koji se toliko prave važni kad dodju u domovinu, a nikad im ne padne na um da ljudima pričaju, kakvim su pasjim životom živjeli u toj ''Americi''.
Slijedećih dana se ponavlja ista slika. Jedni odlaze na posao, drugi dolaze, a ja slušam kako se oni hvališu, koji je od njih bolji ''miner'', ko više zaradjuje, koga poslovodja više voli itd. Svaki dan sam išao na zborno mjesto, ne bih li uspio da se zaposlim, ali svaki dan ista priča - Danas nam ne treba ljudi.
Jednoga dana, upravo kad smo očekivali poslovodju da se pojavi, tužno je odjekivala sirena rudnika. Oni koji su takve prizore gledali i slušali ranije, znali su da se dogodila nekakva teška nesreća. Crna zastava je odmah izvješena na tornju, a kola za spasavanje su jurila prema šahtu. Svaki od nas je imao nekog rodjaka ili prijatelja pod zemljom i svi smo jurnuli prema rudniku u kojemu se je dogodila nesreća. Policija je dojurila na motorima i prokrčila put službenim kolima i osoblju za spasavanje. Okupilos e mnogo naroda: starci, žene, djeca. Svako strahuje za svoje. Za otprilike pola časa izvučena su prva dvojica. Jedan je bio mrtav, a drugi smrtno ranjen. Bili su pokriveni, ali se, kad su ih preuzimali u bolnička kola, znalo koji je mrtav, jer su onoga živoga opreznije unosili u kola. Rekli su nam da su dolje zatrpana još četvorica i da ih spasioci užurbano otkopavaju ispod nasipa. Oko dva sata poslije podne izvukli su i njih četvoricu, ali svi su bili mrtvi. Dakle, šest mrtvih (jer i onaj ranjeni je umro na putu za bolnicu): tri Engleza, dva Talijana i jedan Jugosloven - Ličanin, za koga su mi kasnije rekli da se upravo pripremao da podje u domovinu, gdje je imao ženu, djecu i ostalu rodbinu. Taj prizor je na mene ostavio težak utisak, iako su mi rodjaci rekli da se to ''ne dogadja često''.
Jedno jutro mi reče Blažo Dobrković kako je čuo da će na ''njegovom'' šahtu uzeti nekoliko ljudi. Labud i ja pošli smo tamo, ali su čuli i drugi, a ne samo Blažo, o tom ''zaposlenju'', pa nas se tamo skupilo nekoliko stotina nesretnika koji smo došli da tu tražimo ''sreću'' i molimo ljude da nas što prije žive pošalju pod zemlju. Vladala je mučna tišina. Oči svih su bile uperene prema šahtu odakle je trebao izaći poslovodja, jer kad on izidje, možda će tu na licu mjesta početi da probiruje ljude. Kad se je pojavio, nastala je nevjerovatna jurnjava prema njemu, slično prizoru kao kad se dvojica potuku na kakvom pazaru, pa se radoznali ljudi okupe oko njih. Svi se nadimaju i uzdižu na prste kako bi izgledali jači i viši. Kroz masu se nekako probio taj sitni, mršavi čovečuljak i pojavio se na prozoru, obješenog kukastog nosa poput orlova kljuna i malih brčića Hitlerovog stila. Nešto je promrmljao, a meni se je bilo pričinilo kao da ništa nije ni rekao. Medjutim, objasnili su mi da je rekao da ''svi možemo ići kući'', a što je još gore, da ne trebamo dolaziti sve do eventualne obavijesti preko štampe. Sličnu obavijest su sutradan istakli i ostali rudnici.
No mnogi se, a i ja medju njima, nismo osvrtali na te obavijesti. Mislili smo: bolje da odemo, jer kad nas je manje, imaćemo bolju priliku. Osim toga, Jovo mi je bio rekao da će razgovarati lično s menadžerom i zamoliti ga da me nekako zaposli. Ispričat će mu, kako sam njemu dužan novac, kako sam željan rada i dobar radnik, a osim toga i opisati me kako izgledam, da bi me taj ''najglavniji šef'' mogao prepoznati izmedju drugih. Čak mi je rekao gdje da svakog dana sjedim, kako bi me menadžer lakše vidio i prstom mi dao znak da udjem k njemu u kancelariju. Ali, sve je to bilo uzalud.
Odlučih da se malo prošetam do Južnog Broken Hilla i potražim Puharića i još nekog Šarića, koji su sa mnom doputovali iz domovine. Tamo je lako naći našeg čovjeka, jer svuda se na ulici čuje i naš jezik. Našao sam Puharića, bilo mu je drago što sam mu se javio. On već radi na starom mjestu koje ga je čekalo dok se ne povrati iz ''starog kraja''. Potužio sam mu se kako su slabi izgledi za moje zaposlenje. Bilo mu je žao i obećao mi je da će i on nešto pokušati, iako su zaista slabe šanse. Odveo me je u jedan klub gdje smo našli nekoliko zemljaka. Tu me je, izmedju ostalih, upoznao i sa drugom Tomom Katićem, koji je stigao u Broken Hill godinu dana prije mene.
Osim o poslu, tu smo počeli razgovarati i o politici, jer Puharić je prethodno bio upoznao Katića o mome političkom ubjedjenju. Katić mi je rekao da već poznaje dvojicu Boškovića i Blaža Dobrkovića u Kristal Stritu i da mu je drago što će sada imati tamo još jednog Crnogorca s kojim će moći saradjivati. Usput mi je i on rekao da će pokušati preko prijatelja da me tu zaposli.
Poslije toga sam često odlazio Katiću. On me je upoznao sa još nekoliko drugova, koji će kasnije biti OKOSNICA organizovanog rada medju našim iseljenicima u Australiji i Novom Zelandu i koji su mnogo značili za moju političku aktivnost u toj zemlji. Izmedju ostalih, uz Katića sam dobro upamtio Josipa Alagića i Ivana Viskića.
Onaj prvi mi je rekao: ''Ja sam u februaru 1918. godine zbacio imperijalističku austrijsku zastavu s moga broda i na njeno mjesto izvjesio našu radničku, crvenu zastavu''. To njegovo učešće u pobuni mornara u Boki Kotorskoj je, s pravom, često isticao s nekim ponosom. Alagić je stigao u Australiju još 1924. godine, a Katić, Viskić, Vice Alagić, i Jozina braća Stipe i Mate nešto kasnije; ali svi su oni, manje-više bili veoma aktivni u političkom životu naših iseljenika u Australiji.
Svjesni svoje uloge u pogledu medjunarodne radničke solidarnosti ubrzo su se povezali s naprednim radničkim pokretom u svojoj novoj postojbini. Medjutim, tada im je najosnovniji cilj bio da organizuju najnaprednije i najborbenije iseljenike iz Jugoslavije i mobilišu ih za pomoć drugovima u rodjenoj domovini. Uz njih se tu, neko ranije a neko kasnije, okupilo nekoliko veoma poznatih drugova, kao što su bili: Mate Bartulović, Luka Lupis, Marin i Kleme Maras, Proko Vukobratović, Grgo i Paško Kronja, Ivan Markota, Ivan Segedin, Ante i Ivan Ravlić, Mate Giljević, Ante Lovreta, Ivan Grubišić, Mate Puharić, Jerko Marinović, Kuzma Cetinić, Ante Krilić, Vlatko Vicko i drugi.
Razgovor s drugovima u Broken Hillu bio je za mene veoma interesantan i tada sam donio čvrstu odluku da veza izmedju nas mora da bude trajna. Iz tog razgovora imam i neke bilješke koje su mi sada dobro došle:
Kada je Alagić stigao u Broken Hill, tu je našao najviše trideset svojih zemljaka. Odsjeo je kod neke ''vještice gazdarice'' koja je zaradjivala novac ne samo od naplate za hranu i spavanje nego je grdne pare mlatila i od prodaje pića i provizije od kartanja. Kad je vidjela da Jozo neće da igra ni da pije, najurila ga je napolje. Otišao je, ali je prethodno prekorio i svoje zemljake (od kojih su mnogi tu još od prije rata), kako bi mnogo poštenije bilo da taj novac što ga ostavljaju halapljivoj gazdarici šalju svojima u domovinu, za koje je znao da veoma teško žive. Osim toga im je skenuo pažnjžu da bi mogli koji cent odvojiti i za one koji se u domovini bore ne samo za sebe nego i za bolji život njihove djece koju su ostavili tamo, i uopšte za bolje životne uslove svih radnika i seljaka. Malo po malo, oni su mu se počeli priključivati, pa je uspio da iduće, 1925. godine, pošalje za ''Organizovani radnik'' deset funti. To je istodobno bila i prva novčana pošiljka naših iseljenika iz Australije drugovima u domovini.
Prvi pokušaj organizovanja nekog društva propao je zbog toga što većina nije htjela prihvatiti naziv ''Radničko društvo'', a uporni ''revolucionari'' su bili toliko beskompromisni da na ništa blaže od toga nijesu htjeli pristati. Na kraju su odlučili da se okupe oni ''pravi''. Prvi sastanak su održali u kući Mija Okmačića. To je bilo 1926. godine, kad su Katić i Viskić već bili stigli iz domovine. Dogovorili su se kako će raditi, a medjusobno su sakupili za ''Borbu'' šest funti i deset šilinga. Taj novac je policija zaplijenila u Ljubljani, ali su naši rudari prevarili i policiju. Ona je držala original čeka, a oni su naknadno poslali duplikat, pa je novac stigao na pravo mjesto.
Počela je stizati štampa iz domovine. Ona je, uglavnom, dolazila na ime druga Katića. Tako su i meni prilikom susreta dali dva broja lista ''Srp i čekić'', na kojemu je pisalo da je organ Komunističke partije Jugoslavije. To je za mene bila velika radost. Inače, oni su taj list dijelili drugovima za koje su znali da su zainteresovani da ih čitaju. Prelazak takve štampe iz ruku u ruke mnogo im je pomogao u krčenju puteva za organizovani rad.
Vrijeme je prolazilo brzo. U Broken Hillu sam već četiri sedmice, a o poslu nema ni govora. Rodjacima sam rekao da moram nekuda ići, da neću tu ljenčariti bez posla i sebe uvlačiti u sve veće dugove. Krsto, moj drugi brat od strica, ovog puta opet mi obećaje da će i on pokušati lično preko šefa ne bi li mi dao kakav posao. Rekao sam,da bih prihvatio ma što, samo da se zaposlim i ostanem u Broken Hillu. Uz pomoć staroga Sava bio sam složio nekoliko rečenica, za koje sam mislio da bih imao hrabrosti da ih sam izgovorim, ako dobijem priliku da udjem kod tog velemožnog šefa. Iako je ispod svake rečenice pisalo našim jezikom što znači, iako sam ih i usput čitao, teško sam mogao uspjeti da to nekako složim u svojoj glavi. Neke riječi sam bio naučio izgovarati, iako su one za mene bile nešto slično onome što je papagajski govor za papagaja. Stoga, kada sam dobio konačno priliku da udjem kod toga krivonosog gospodina, stao sam pred njega kao ukopan - potpuno sam zaboravio kako da mu rečem ono što sam mislio da ću mu reći. No, on je dobro znao zašto sam došao. Ljubazno se osmjehnuo i počeo da razgovara sa mnom. Pričao je nekoliko minuta i primijetio sam da ima dosta strpljenja, ali ja ga uopšte nisam ništa razumio što je govorio.Upamtio sam neke riječi, ali najviše one koje je najčešće izgovarao. Tako sam, da ne bih zaboravio, zapisao (kad sam izašao napolje) nešto što mi je zvučalo kao ''noting tu du''. Kad sam to rekao mojima kod kuće, Savo je, da bi me naučio engleski, prepisao to onako kako se piše, tj ''Nothing to do'', što znači - nema ništa. I zaista, sve su veći izgledi da za mene u toj zemlji, ili bar u tom gradu - nema ništa.
Kao što sam rekao, sa mnom su tu živjela i tri moja vršnjaka i najbliži susjedi u rodnom kraju Marko i Pavle Bošković i Blažo Dobrković. Oni su me često pozivali da zajedno prošetamo po gradu, podjemo u kafanu, na zabavu i sl. Za to sam im bio zahvalan, ali me je bilo stid iz dva razloga: prvo što nemam para da i ja koji put častim, a drugo što sam veoma skromno, da ne rečem bijedno odjeven, naročito ako usporedim sebe s njima. Oni već imaju moderno sašivena odijela, kravate, cipele itd. Ja sam, doduše, čekajući i spremajući se za odlazak u Australiju, bio kupio jedno bijedno odijelo kod ''Tivara''. Medjutim, ono je bilo tako slabog kvaliteta, da su pantalone, još prije nego što sam napustio domovinu, bile prsle na sjedalu. Pošto su mi rekli da nije zgodno u takvim pantalonama krenuti na put za Australiju, ja sam ih ostavio bratu, a sebi kupio druge. Tako sam, iz nužde, dobio kombinovano odijelo, sako od jednog a pantalone od drugog materijala, a slabog kvaliteta i jedno i drugo. Umjesto šešira, kao što oni imaju, ja sam na glavi imao nekakv ''kačket (kapu), a i cipele su se bile počele raspadati. Jednom riječju, više sam ličio novodošlom Kalabrezu nego Crnogorcu. Štaviše, počeli su me u šali nazivati ''kalabrezem'', ali za mene je u toj šali bilo dosta i istine. Stoga sam došao do zaključka da nešto moram učiniti, da bih se, kako-tako, domogao jednog odijela.
Došao je petak. Rodjaci su primili platu. Ispraznili su kuverte tu ispred mene i počeli da broje pare. Odvojili su ono što treba da plate ''babi'' za stan i za ostale troškove. Takodjer su ostavili po nekoliko funti za džeparac, a ostatak su spremili da odnesu u banku. Doduše, svaki od njih je i meni dao po jednu funtu, a hranu i troškove je za mene Jovo platio. Za te dvije funte koje su mi dali na poklon ja sam im se zahvalio, ali sam istodobno to iskoristio kao povod da im rečem kako ne volim da mi dodjeljuju ništa u vidu milostinje, nego bih najviše volio da sve ide na račun, pa da će se sve jednog dana platiti. Istodobno sam rekao da ja u Broken Hillu već poznajem toliko ljudi, koji su spremni da mi dadu novaca kolikogod mi treba, ali da mi je najmilije da se zadužujem samo kod njih. Tako sam im tada skrenuo pažnju i na moje odijelo i direktno zatražio da mi pozajme deset funti, da bih se bar donekle pristojno obukao. Nastala je mrtva tišina. Pogledali su se medjusobno, kao da se pitaju: što ćemo i koji će mu to dati?
Nisu dozvolili da novac tražim od nekoga drugoga i odmah su mi dali po pet funti. Sutradan sam s Pavlom Boškovićem otišao u trgovinu. Najprije sam mislio da kupim samo šešir i jednom bacim tu otrcanu kapu s glave, a ostatak da zasad ostavim, da i ja imam džeparac kad s drugovima izadjem u šetnju. Medjutim, naidjosmo na jedno odijelo koje je izgledalo dosta pristojno, a cijena mu je bila samo četiri funte. Tako sam, na Pavlovo insistiranje, kupio ne samo odijelo nego i šešir, košulju, kravatu i cipele i odjednom postao savremeni australski ''džentlemen'', ali opet bez para u džepu. Kad sam se tako dotjerao i izišao pred rodjake, bilo je mnogo prigovora, kako sam trebao pričekati dok se zaposlim, pa tek onda da se tako ''nakindjurim''. Nije im preostajalo ništa drugo nego da se pomire sa činjenicom. Doduše, naglasili su da od njih više ne treba da tražim ništa, osim što će plaćati za spavanje i hranu sve dok se ne zaposlim.
Iako sam im za sve to bio mnogo zahvalan, tištala me je čitava situacija. Odlučno sam stao na stanovište da nekud moram ići, ali prije nego što odem, pokušat ću još jednu priliku na koju ranije nisam ni mislio. Naime, u rudniku ''South Block'' bilo je zaposleno mnogo naših zemljaka, a medju njima i Petar Šarić, brat Jure Šarića, koji je sa mnom došao iz domovine, pa sam preko njega zamolio Petra da mi pomogne. Bio sam očevidac, kad je Petar zaista razgovarao s glavnim šefom rudnika. Razgovarali su dugo, a pogled im je bio stalno uperen prema meni i Juri, jer ni on do tada još nije bio zaposlen. Poslije obavljenog razgovora, Petar je zlovoljno došao k nama i rekao nam da uopšte nema izgleda za zaposlenje. Poslodavci su dobili naredjenje da ne primaju nikoga, da je situacija veoma oubiljna i da će možda proći i nekoliko godina dok se popravi. Na pragu je bila velika ekonomska kriza koja je uskoro zahvatila cio kapitalistički svijet.
Uvjerio sam se da je Petar uporno pokušavao da zaposli i mene i Juru. Rekao mi je kako mu je Jure mnogo pričao o meni. Čak je pomišljao da nas obojicu uzme da s njim radimo dok ne naučimo molerski zanat. Mnogo sam mu zahvalio, ali on me još nije pustio da odem. Odveo me je (iako mi je bilo neugodno) k svojoj kući i zadržao na ručku. Imao je ženu i dvoje djece, udoban stan i iz svega toga sam stekao utisak da oni koji su zaposleni i koji su se sredili, ipak lijepo žive u tom gradu. Stoga mi je bilo još jadnije što se ne mogu zaposliti. Pisao sam doma i rekao im u pismu kakva je situacija, kako se je uopšte teško zaposliti, kako od planova koje sam planirao, čini se, neće biti ništa i otvoreno skrenuo pažnju da od mene ne očekuju ništa. Neraspoloženje je raslo iz dana u dan. Rodjacima sam odlučno rekao da nekamo moram poći. A i oni me više nisu odbijali od te namjere. Pisao sam na sve strane otkuda sam mogao očekivati neko obećanje za zaposlenje. Odgovori su odasvud stizali isti: Slabi su izgledi. U Južnoj Australiji sam imao još jednog rodjaka, Iva Savova, tamo sam uz njega imao i mog dobrog prijatelja i susjeda iz starog kraja Krsta Jovanovića i još neke uže zemljake i prijatelje. Ivo i Krsto su mi zajednički pisali. Nisu mi garantirali da ću se zaposliti, ali su rekli da tu i tamo uzimaju po nekoga i obećavaju da će pokušati sve moguće da me zaposle. Uglavnom, iz sveg srca me zovu da dodjem k njima i da će mi ''tamo biti kao njima'', da mi ne treba o ničemu brinuti dok oni rade itd. Odluka je pala. Idem k njima u Iron Knob.