Luka Marković      ''POD AUSTRALSKIM NEBOM''    (4)

Odlazak u Iron Knob


 

Napuštajući Broken Hill, počele su da padaju sve iluzije o zaradi u Australiji. Naime, dok sam se pripremao za odlazak u tu daleku zemlju, maštao sam o tome kako ću se zaposliti u Broken Hillu, kako ću tamo ostati najviše četiri godine i iz tog mjesta se vratiti u domovinu. Medjutim, sad tek nastupa neizvjesnost. Odlazim....kuda....? U nepoznati svijet koji me ne prima onako kako su mi govorili da će me primiti. Premda su se jednom bili složili da idem, rodjaci me opet odvraćaju od odlaska. Ne toliko zbog toga što misle da bih se možda tu nekako zaposlio, već ih je zabrinjavalo kako sam da se uputim na tako dalek put. Ali, odluka je pala. Idem. Zatražio sam da mi dadu za putovanje. Jovo je opet bacio pogled na Krsta, iz kojeg se nije moglo pročitati da mi ih neće dati, nego da mi je on već i do tada dosta dao, pa da je sad red i na toga drugoga. Krsto ga je dobro razumio i dao mi je dvadeset funti za kartu i džeparac.

Željezničku voznu kartu sam uzeo do Port Pirie, jer dalje nastavljam brodom preko morskog zaliva, pa opet vozom.Upravo taj prelazak s voza na brod, pa s broda na voz, bila je za mene najveća muka. Jer mnogo lakše bi mi bilo da sam se, na primjer, ukrcao na voz i da me na izlazu čeka Ivo nego što je to prelaženje, bez poznavanja jezika. Medjutim, da bih ipak uvjerio moje rodjake da ću se snaći, ja sam im pokazao jedan karton na kome sam bio napisao: Broken Hill - Port Pirie - Whyalla - Iron Knob. Rekao sam da će mi taj karton usput mnogo pomoći. Naime, ako me neko nešto upita, pokazat ću mu ga, a on će iz toga zaključiti: prvo da ne govorim engleski, a drugo odakle i kuda putujem.
U Port Pirie sam stigao negdje oko pet časova poslije podne. Još u Broken Hillu su mi rekli da brod odlazi svako jutro u šest sati. Prema tome, odlučio sam da najprije nadjem prenoćište. Naišao sam na nekoliko hotela i izabrao jedan koji mi se činio trošnijim, a osim toga primijetio sam da je to svratište stranaca - uglavnom Talijana, Grka i Maltežana. To sam primijetio kako po njihovim licima, tako i po brbljanju. Prišao sam portiru, noseći u rukama svoju četverouglastu korpu, pletenu od vrbova pruća, koju sam u vidu kufera odnio iz domovine. Naslonio sam obraz na šaku i nekako izgovorio riječ ''sleep''. Shvatio je da trebam spavanje i odveo me je pravo u sobu.

Odlučih da prije spavanja i večere malo prošetam gradom. Najviše sam išao obalom, da se ne bih izgubio, odnosno da bih se lakše vratio u hotel. Radnici su jurili ulicom poput mravi. Činilo mi se kao i da se ovdje vrše smjene. Ja sam u njima gledao ''sretne ljude'' koji rade, a oni na mene nisu ni oko skrenuli, a kamoli da me sažaljevaju što sam počeo lutati bez posla. Osim toga, zaposleni često misle da je posao lako naći i da samo lijenčine lutaju bez posla.

Budući da se smračilo, vratio sam se u hotel i malo se ispružio na krevetu. Odjednom je zazvonilo zvonce, kao da vodi stado ovaca po planini. Bio je to poziv na večeru. Ušao sam i ja u trpezariju i sjeo za prvi sto u blizini ulaznih vrata. Ubrzo su došla četvorica i počeli da mi nešto govore. Šef sale je vidio da postoji neki nesporazum medju gostima, došao je i odveo me za jedan prazan sto, a njih postavio za onaj gdje sam ja bio sjeo. Večera je bila za sve jednaka, ili se bar meni tako činilo. To me je oslobodilo muke što bi nastala prilikom čitanja jelovnika i izbora hrane.
Medjutim, muke su nastale poslije večere. Ujutro moram rano ustati, a može se dogoditi da se ne probudim na vrijeme. Kako sad kelneru reći da me neko probudi. Ja sam još u Dubrovniku bio kupio Lochmerovu gramatiku, pa sam u Broken Hillu, i usput, bio prikupio nekoliko riječi koje bi mi trebale poslužiti na tom putu. Ali povezati to, nije bilo lako. Pokretom ruke sam pozvao kelnera k sebi i otprilike mu rekao ''engleski'' ovo: ''Mladi gospodine....Ja platiti....Ja rano....šest sati....Ja odlazim Ja parobrod.....Ti probuditi....''. Učinilo mi se da me je ipak razumio, ali da se pravi da me ništa ne razumije. Počeo me je strpljivo ispitivati i istodobno se po malo smješkati. U takvoj situaciji, ja nisam mogao složiti ni ono što sam malo prije ''tako uspješno'' učinio. K mom stolu su se priključila dvojica mladića. Ja sam mislio da su došli da mi pomognu, a oni su došli da se izrugivaju sa mnom. Počela je žučna rasprava. Oni su govorili engleski, iako nisu bili Englezi, a ja ni sam ne znam šta sam govorio. Odjednom se razleglo kihotanje smijeha po cijeloj sali. To mi je bio dokaz da sam okružen strancima - bijednicima kao što sam ja (koji su takodjer došli u pečalbu), jer pravi Australci (Englezi) se ne bi smijali. Oni se, bar u takvim prilikama, otvoreno ne izrugivaju nikome. Uskipio sam od gnjeva kao uzavreli lonac. Zgrabio sam stolicu i počeo da psujem i oca i majku svima po redu. Kakva mi je korist od toga, kad me niko ne razumije što govorim. Da bi me razumjeli, mlatnuo sam jednoga crnopurastog mladića (koji mi se najviše rugao) stolicom po plećki. Tada su me zgrabili i jednostavno me izbacili u hodnik.

Tu se je sad umiješala i masa sa ulice. Osjetio sam da se ljudi oko mene sad medjusobno psuju i prijete jedni drugima. Odjednom se stvoriše dva policajca - ogromne ljuderine. Masa se smirila, a mene su postavili da sjednem. Vrlo ljubazno su me počeli ispitivati - ali kako da im odgovorim.
Kad su vidjeli da sa mnom ne mogu izaći na kraj, onda su počeli govoriti:’’Talijano’’? Odgovorio sam ’’No’’. ’’Maltis’’ ’- ’’No’’. ’’Slav’’ – Klimnuo sam glavom i dao znak da jesam. Primijetio sam da im je laknulo kad su doznali ko sam.

Stariji od njih me je tapnuo po ramenu i progovorio nekoliko riječi, od kojih sam samo za jednu znao da sam je nekad ranije slušao od nekih naših ’’Amerikanaca’’, a to je riječ ’’orajt’’. Kasnije sam tek doznao, dami je tada rekao ’’You will be alright (sve će s tobom biti u redu).Sad je nastala tišina, a mladji policajac je otišao van. Vratio seje brzo, u društvu jednog postarijeg visokog, prilično mršavog čovjeka. Primijetio sam na njemu zlatni satni lanac preko cijelog prsluka, a na ruci dva debela prstena. Kad me jeovaj starčić upitao ’’jesi li od naših?’’, učinilo mi se kao da je ’’novo sunce ogrijalo’’, a i oči su mi se zamutile od suza. Ispričao sam mu čitavu priču i sve moje muke. Rekao sam mu ko sam, što sam, odakle idem i kuda idem. Tada se on obrati prisutnima i poče da im drži ’’govor’’. Primjećujem da su se smekšali. Odjednom su počeli dasakupljaju priloge. Kada su mi ponudili taj novac, ja sam ga demonstrativno odbio, izvadio iz dzepa tri banknote od po pet funti, zavitlao njima iznad glave i time im dokazao, da ja nijesam prosjak, niti sam lud, iako ne znam engleski.

Nakon što su se pozdravili s tim starčićem, i sa mnom, policajci su otišli, a nas dvojica smo ostali sami. Taj divni čovjek je naručio vino, a onda je počeo razgovor. Odmah sam ga upitao odakle je iz Jugoslavije. Blago se je nasmijao i rekao mi da on u Port Pirie ne poznaje ni jednog Jugoslavena, te da on i nije Jugoslaven, već da je naučio naš jezik živjeći dugo u Jugoslaviji.
Rodjen je u Kanadi, a odrastao je u SAD. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je odgovoran za jednu sekciju Crvenog krsta koja je prva stigla na Balkan i najduže ostala u Jugoslaviji. Odlično je poznavao naš jezik i našu zemlju. Jedno vrijeme je bio čak i u Virpazaru. Znao je ćirilicu kao i latinicu. To mi je rekao a da ga nijesam ni pitao. Da li je priča o njegovom porijeklu i predjenom putu bila istinita ili ne? Da li je on bio Jugoslaven, pa nije htio da mi reče ko je, nikad mi nije bilo jasno. Činjenica je da mi je taj čovjek mnogo pomogao. Poveo me je u sobu. Zaželio mi je laku noć i srećan put i uvjerio me da ne treba da brinem ni o čemu, te da ću ujutro biti na vrijeme probudjen i, čak odveden na brod.
I, zaista, oko pet sati ujutro, kucnuo je neko na vrata. Ustao sam, otvorio ih, ali za njima nije bilo nikoga. A koga će mi vraga i da neko bude, kad se ne mogu ni s kim sporazumjeti. Ipak, to je bio znak za ustajanje, i ja sam ustao, oprao se, spakovao kufer i čekam da me neko odvede do broda. U medjuvremenu je ušla sobarica i donijela mi bogat doručak: pršut s jajima i dvopekom premazanim maslacem i bijelu kavu. Znao sam joj reći ’’Thank you’’. Ljubazno se je nasmijala i započela razgovor sa mnom. Primijetio sam da je bila razočarana što je ne mogu razumjeti, jer sigurno je htjela nešto da mi priča o sinoćnjem dogadjaju, ali i meni je bilo žao što se ne možemo sporazumjeti. Nijesam još ni bio gotov s doručkom, kad se na vratima pojavio onaj mlađi policajac koji je sinoć bio kod mene. Izvadio je sat, pokazao mi je da imamo još samo 20 minuta do šest i da je vrijeme da idemo. Otišli smo k portiru, izvadio sam iz dzepa pet funti i pružio mu ih da naplati za spavanje, večeru i doručak. Odbio je nekakvim riječima od kojih sam razumio samo ’’O.K’’. Tek kad mi je policajac uzeo pare iz ruku i stavio ih u moj džep, pa me je povukao za rukav da podjem s njim, shvatio sam da ne treba da platim, iako nikad nijesam doznao ko je to za mene platio. Još više me je iznenadilo, kad mi je policajac na ulasku u brod predao kartu, a nije htio da uzme novac. Tu me je doveo do jednog člana posade i sigurno mu rekao da me, kad izađem iz broda, povede do voza, koji će me, poput paketa robe, povesti od Whylle do Iron Knoba. Tako sam na brodu ostao sam. Svakakve misli su mi provejavale kroz glavu. Mučilo me je ono što se je prošle večeri dogodilo. Ljutio sam se na one koji su me bezrazložno vrijeđali, ali ništa manje i na samoga sebe, što nijesam mogao da se priberem i nešto kulturnije podnesem te uvrede.
Kad smo stigli u Whylle, dogodilo se ono što sam pretpostavljao. Jedan član posade me uzeo za ruku i poveo me u pravcu grada. Kako je voz čekao putnike s broda, on me je ukrcao na voz. Tako je kraj mojim mukama već blizu. Moram se voziti još 45 kilometara do Iron Knoba, a tamo će me već čekati moji rođaci i susjedi iz starog kraja.

Primičući se krajnjoj tački putovanja i prolazeći gotovo pustinjskim poljem, po kojemu se tu i tamo primjećuje samo poneko malo stablo, pred sobom sam u toj ravnici ugledao visoko, usamljeno brdo. Znao sam da je to Iron Knob, što u prijevodu znači Gvozdeni brijeg, iz kojega se, iz otvorenog rudnika, vadi jedna od najbogatijih gvozdenih ruda na svijetu. U podnožju brda se opažaju poslovne i stambene zgrade. To mi je ličilo na neki naš gradić, s tvrdjavom iznad grada. Ispred tih zgrada prostirao se veliki broj šatora, koji su me opet podsjetili na neko naše cigansko selo u blizini nekih od naših gradova. Kasnije sam vidio da su pod tim šatorima smješteni radnici što rade za tu kompaniju.

Na stanici su me čekali rođak Ivo, Krsto Jovanović, Mitar i Marko Lekić i Djuran Vojvodić. Bratski smo se pozdravili i izljubili. Svratili smo svi skupa u sobu Lekića, u kojoj je s tom dvojicom bio i Šako. Tu su se okupili i mnogi od onih ispod šatora. Pilo se, jelo i razgovaralo sve dotle dok nije došlo vrijeme za smjenu radnika. Tada su jedni otišli, ali su drugi došli, pa su i razgovori nastavljeni.

Iz onoga što su mi ti ljudi pričali, a i svega onoga što sam vidio oko sebe, ustanovio sam da je i tu život težak, ali da su uslovi za one koji rade ipak dobri. Smještaj, kakav-takav, imali su svi zaposleni. Osim toga, tu odmah u krugu, bila je zajednička i bogata kompanijska menza. Ni stanovanje ni hrana nijesu bili skupi, a naplata i za jedno i za drugo odbijala je svakom zaposlenom radniku prije nego što dobije kuvertu s platom. Međutim, za nas nezaposlene nije bio predvidjen nikakav boravak na kompanijskom zemljištu, i to ne samo u barakama nego ni pod šatorima. Jedino smo imali (ako je za nas neko unaprijed platio za dvije sedmice) slobodan pristup u menzi.

Nekoliko noći su me prokrijumčarili pod svoje šatore Pavle Vukmanović, Ilija Orlandić i Niko Lukić. Medjutim, kad sam bio otkriven i kad je zbog toga njima zaprijetila opasnost da budu otpušteni s posla, a meni također da, ako tako budem postupao, nikad ne dobijem posao u tom mjestu, odlučili su da me smjeste u hotel izvan kompanijskog teritorija, a hranu su, nekad jedan nekad drugi, redovno za mene plaćali u menzi.

Nikad ranije u životu nijesam doživio takvo drugarstvo i solidarnost kao tu. Nikad mi ti drugovi nijesu dozvolili da od njih tražim novac. Običavali su mi koji put gurnuti funtu ii dvije u dzep, a često nijesam ni znao koji je to od njih učinio. Sve sam to osjećao kao znak solidarnosti zaposlenih prema nezaposlenima. Ipak sam pokušavao da upamtim ko mi je šta dao (jer i oni ih krvavo zaradjuju), kako bih sve vratio kad se zaposlim – ako se uopšte zaposlim.

Svaki dan sam išao pred ured za zapošljavanje. Bilo nas je redovno bar po jedna stotina, većinom stranaca, jer na takav težak posao Englezi nijesu rado odlazili. Bilo je i njih, ali oni su obično obavljali lakše tehničke i mehaničke poslove ili u kancelariji. Nije bilo dana da po nekoga nijesu primili, jer je neko napustio posao, ili se neko ozlijedio, ili su nekoga otpustili za to što nije odgovarao poslu. Međutim, izabirali su nas kao jagnjiće na pazaru. Ako je, na primjer, neki mišićav momak bio uz mene, njega će uzeti a mene ostaviti, bez obzira na to što ja čekam mjesecima, a on jedan ili dva dana.

Kao svuda, i tu je vladao zakon ponude i potražnje. Tako je za nas nastala smiješna situacija. Bilo je dana kada su uzimali po dvadeset, a sledeći dan otpustili bi toliko ili više, da bi ih za nekoliko dana opet primili itd. Jednog dana su otpustili oko sto radnika, među kojima i oko dvadeset Jugoslavena. Oni su sad u istoj situaciji kao i mi novajlije. Ni oni ne smiju stanovati na kompanijeskom zemljištu. Moraju napustiti šatore, iako šatori stoje prazni.

Protekao je pun mjesec dana otkako sam tu. Već sam proračunao koliko sam platio, odnosno koliko sam se zadužio za stan i hranu. To, doduše, u funtama ne izgleda tako mnogo, ali ja svaku funtu pretvaram u 275 dinara. Tako sam za mjesec dana potrošio više od dvije hiljade dinara, a toliko novaca je značilo mnogo u Jugoslaviji. Da bismo nekako smanjili troškove, Milo T. Bokan, Dušan Gažević i ja odlučili smo da ’’adaptiramo’’ jednu malu kolibicu koja je već godinama bila napuštena. Nalazila se u polju, oko petsto metara udaljena od kompanijskog zemljišta. Vrata i prozor su bili odnešeni, a i nešto lima sa strane. Jedino je krov izgledao očuvan, ali to nas nije mnogo zabrinjavalo jer ionako tu kiša rijetko kada pada. Pronašli smo vlasnika i upitali ga koliko traži ’’rente’’ za tu ’’kuću’’. Bio je to neki dobrodušan farmer, nasmijao se je i rekao da je očistimo i koristimo besplatno sve dotle dok nam bude potrebna. Za nas je to bila prava premija.

Pridružio nam se i stari Ivo Medigović, koji je s Gaževićem i Bokanom bio stigao iz Zapadne Australije. Vrata smo napravili od nekih starih limova, a prozore zatvarali, kada je bilo potrebno, komadima vreća. Pod smo dobro očistili. U šumi smo nabrali nešto drva od čega smo napravili uzdignuti podičak za spavanje. Na drugoj strani kolibe, u uglu, napravili smo ognjište od jedne kante.Tako je zadimio oganj i otpočeo novi život, život kakav nikad nijesam živio u ’’siromašnoj’’ Jugoslaviji. Medjutim, tako čovjek najbolje može da ocijeni što je život. Ivo Medigović nam je mnogo vrijedio. Taj mršavi čovjek, rijetke brade, bio je toliko duhovit, da smo ga nazivali Nasradin hodža. On nam je često pričao o svojim doživljajima u Americi, gdje je takodjer živio u takvim ’’vilama’’. Vrijeme je prolazilo u Šalama. Hranili smo se skromno i jeftino, ali kalorija je bilo dosta. Jedne nedjelje ujutro Ivo je ustao prije nas, napravio bijelu kavu i pozvao nas na doručak. Apetit smo imali dobar, pa smo u šali govorili kako se ni u hotelu ne bismo bolje hranili. Poslije doručka smo nas trojica otišli u šetnju, a Ivo je ostao da kuva ručak. Kad smo se vratili, pucali smo od smijeha: Nad vratima je bila velika tabla na kojoj je bilo lijepo ispisano ’’Hotel prasica’’. To je napisao i postavio naš duhoviti Nasradin.

Gažević, Bokan i ja istih smo godina. Mladi momci, dvadesetih godina, puni snage i poleta. Po cijele dane smo provodili u igri, skakanju, hrvanju, bacanju kamena s ramena itd. Dušan je bio najjači i najviši od nas. Kad smo s njim razgovarali, u šali smo mu govorili da se sagne kako bismo čuli šta govori. Jednog dana smo počeli da se rvemo s njim. Navalili smo na njega zajednički Milo i ja i savladali ga. U upornom nastojanju da se izvuče ispod nas poderao je pantalone. Najprije ljut kao ris, a poslije blago i nasmijano, on nam je bolećivo rekao: ’’ Za ime božje ljudi što učiniste od mene?! Znate li vi da ja drugih ’’gaća’’ nemam. A što ću sada?’’ Odmah sam pomislio u sebi, kakve su zbilja proklete ljudske sudbine. Dušan Markov, kojega je cijela Crmnica poznavala kao dijete razmaženo u krugu majke i sestara, kojega su držali kao ’’malo vode na dlanu’’ i koji je u Crmnici imao i po dva para odijela, ovđe u bogatoj Australiji nema nego te jedne pantalone, koje sada, možda prvi put u životu, mora krpiti. Ipak, zadužio se je i kupio nove pantalone. Ali, to su bili nepredvidjeni troškovi, a u Australiji treba štedjeti, jer i on je obećao da će se vratiti za četiri godine.

Nostalgija je teška stvar za svakoga čovjeka kad se odvoji od svog rodnog kraja. U dokolici se uglavnom priča o doživljajimana selu, o sijelima, zabavama na takozvanim ’’kolima’’, o pazaru, o raznim svečanostima, o đevojkama koje smo za sobom ostavili. Te osjećaje su nam naročito podgrijavala pisma što smo ih dobijali iz starog kraja. Već je mjesec avgust. On nas je podsjetio na ljeto kod nas, na riječne i morske plaže, na Čehinje koje su u ono vrijeme bile najzapaženije turistkinje na našem primorju, na groždje, smokve i ostalo voće što ga tada u našem kraju ima u izobilju. Kad smo to uporedili sa avgustom u Australiji, koji je, uglavnom, najhladniji mjesec u toj zemlji, često smo pomišljali: zašto je čovjek osudjen da ostavlja mjesto koje voli, a ide onamo gdje ga ništa ne interesuje, osim zarade. Osim toga, te zarade, čini se, neće ni biti. No stariji iseljenici su nas hrabrili da je najteža prva godina, dok su drugi, koji su bili pesimistički raspoloženi kao mi, govorili da su ’’najteže prvih deset godina’’.

Vrijeme je protjecalo dosadno i sporo, mjeseci su se nizali jedan za drugim, a posla još nema. Pomirili smo se sa situacijom i počeli govoriti ’’iz ove se kože ne može nikuda’’. Međutim, jednog dana,negđe u novembru, sekretar kompanije je uzeo imena svih ljudi koji su se nađli pred uredom za zapošljavanje i svima obećao zaposlenje u roku od dva dana. Tako je i bilo. Sve je zaposlio tu, a mene Gaževića i Labuda Sjekloću (koji je došao za mnom iz Broken Hilla) uputio je na posao u Whyllu. Iako smo znali da će tamo posao biti lakši, radije bismo ostali ovdje, jer smo znali da u Whylli nema naših radnika, ali rado smo pošli i tamo.. Glavno je da se radi.

Konačno je došlo vrijeme da iselimo iz ’’Hotel prasice’’. Nije nam ga nimalo bilo žao ostaviti, a unaprijed smo bili sigurni da će ga brzo nastaniti drugi naši zemljaci. Po nas je došao čovjek iz Whylle i odveo nas tamo. Dobili smo šatore, rekao nam je gdje da ih postavimo, a onda nas je poveo u menzu gdje ćemo se hraniti.

Sjutradan smo počeli raditi. Dobili smo radna odijela i zaposlili se u lučko-željezničkom stovarištu. Viđeli smo odmah da će naš posao, ako ga usporedimo sa onim u Iron Knobu, biti mnogo čistiji i lakši, tim prije što radimo s Englezima i s nekoliko Maltežana koji se baš ne žure mnogo u poslu. Plata je bila mnogo manja nego u onom gvozdenom kamenolomu, đe su ostali moji prijatelji. Ali o njoj tada nijesmo vodili mnogo brigu. Glavno je da se radi. Raspoloženje je poraslo a i optimizam se je povratio.
Odmah sam se zadužio da bih likvidirao jednog zajmodavca u SAD, na čiji novac sam se još u domovini obavezao plaćati zelenašku dobit. Međutim, ubrzo se počelo ’’šuškati’’ da naš posao nije siguran, jer su već u Iron Knobu otpustili dvadesetak ljudi i da će ih otpustiti još. Prepao sam se, pa sam svom ’’prijatelju’’ u Americi poslao samo kamatu za tu jednu godinu. U pismu sam mu rekao da mu glavnicu još ne mogu poslati i istodobno mu kategorički pisao da ubuduće ne očekuje od mene kamatu, osim onu ’’običnu’’ koju daju banke i koju uzimaju ’’pošteni’’ ljudi.

Desetoga dana otkako sam zaposlen, osjetio sam bolove na srednjem prstu desne ruke. Prišteva je bilo mnogo, ruke su bile ispucale, ne samo moje nego i mojih kolega, pa na to nijesmo ni skretali pažnju. Jer, kako da se žalim na te ’’male stvari’’, a tek sam stupio u radni odnos, i to u zemlji u kojoj moram zaraditi novac i brzo se vratiti kući. Sjutradan je bilo još gore, ruka je sva otekla. Otišao sam u ambulantu, rasjekli su prst, zavili ga pošto su najprije iscijedili gnoj, i dali mi tri dana odmora. Ali, ko da se odmara! Ja da gubim dnevnice zbog jednog prišta na prstu! Ukratko, radio sam i dalje, ruka je opet još više otekla i pocrvenjela. Dobio sam trovanje krvi, poslali su me u bolnicu u Port Augustu, tamo sam odležao sedam sedmica. Dva puta su me operirali, zamalo što nijesam izgubio ne samo ruku nego i život. Ipak sve se je završilo dobro. Prst, doduše, ni danas ne mogu potpuno ispraviti. Tako mi je on ostao jedna od teških uspomena koje sam donio iz Australije.

Na povratku u Whyllu, bio sam pod ljekarskim nadzorom još dvije sedmice, a kad sam ozdravio, dali su mi neki lakši posao. Međutim, dok sam ja bio bolnici, u Iron Knob su došle dvije parne lopate, koje su utovarivale više rude nego što su običnim lopatama mogli utovariti sto i pedeset ljudi. Naravno, mašina je zamijenila radnike i toliko ih je otpušteno s posla. A kad otpuštaju u Iron Knobu, onda otpuštaju i ovdje u luci, tako je ostalo bez posla dosta mojih prijatelja, uključujući Gaževića i Sjekloću.

Budući da sam još bio pod zaštitom sindikalnih propisa, jer nijesam potpuno ozdravio, mene još ne otpuštaju, ali sam bio svjestan da me neće dugo držati. Kad su se moja strahovanja obistinila, vratio sam se natrag u Iron Knob i ponovo se našao u istom društvu u ’’Hotelu prasici’’. Tamo sam našao masu nezaposlenih, a bilo bi ih i više da nijesu otputovali kojekuda.

U medjuvremenu sam se upoznao s dvojicom naprednih omladinaca, Matom Pećarom i Nikolom Roguljem, obojicom iz Makarskog primorja. Drugovi iz Broken Hilla su im pisali da me potraže i dadu mi nešto štampe koja je u međuvremenu stigla iz domovine. Bilo mi je žao što sam ostao bez posla i obećali su da će mi pomoći koliko god budu mogli. Istodobno su mi ponudili i novac, ali tada mi nije bio potreban.

Medjutim, nade za zaposlenje sve su manje. Umjesto da primaju, oni sve više otpuštaju. Počeli su da odlaze, u potrazi za drugim poslom, i oni ljudi koji su tu radili po dvije ili tri godine. A kad za njih nema nade, za mene jošmanje. Napisao sam nekoliko pisama u Zapadnu Australiju i u Queensland. Gažević i Bokan i mnogi drugi su već otišli. Negdje uaprilu i ja sam dobio poziv da odem u Queensland.