CRNA GORA NA UDARU RAVNOGORSKIH VJETROVA
Posljednjih dana Crna Gora je ponovo na udaru ravnogorskih
vjetrova. Kao i mnogo puta dosad uzročnik nereda koji se
dešavaju u njoj nalazi se van njene teritorije, u Beogradu, čija
vladajuća, akademska i crkovna elita još nije prežalila granice
„Velike Srbije“. Svjesni da ulazak Crne Gore u NATO dalekosežno
odvaja njenu egzistenciju od „nebeske zemlje“, ipak su
beogradski krugovi shvatili da im Crna Gora veoma može poslužiti
kad su u pitanju unutrašnje stvari u Srbiji. Naime, ako
pogledamo dešavanja u Srbiji u posljednjih nekoliko mjeseci i
povežemo ih s dogadjajima u Crnoj Gori, shvatićemo da medju
njima postoji nesumnjiva povezanost.
Kad je u Crnoj Gori izglasan Zakon o slobodi vjeroispovijesti
i kad je krenula „balvan i moleRban revolucija“ srpski mediji su
o tome izvještavali više nego o ijednome problemu u Srbiji.
Mada,kad pogledamo kako je Vučić ustrojio medijsku scenu,
izgleda da je Srbija zemlja bez problema koja prebrodjava sve
krize. Aktiviranje najprizemnije i ratnohuškačke propagande koju
je odlično izučio tokom devedesetih, kad je kao mladi
dobrovoljac kod četničkoga vojvode Aleksića na okupiranoj
sarajevskoj Grbavici povremeno pekao zanat na paljanskom SRT-u,
najsramnijoj televiziji od pojave ovog medija na našim i širim
prostorima. Aleksandar Vučić je uz pomoć Crne Gore skinuo
sa sebe nevidjen balast oko Kosova. Pritiska iz crkvenih redova
od strane vladika koji su beskompromisni po pitanju Kosova, a
potom i većine nacionalističkih krugova širom srpstva,
predsjednik Srbije se mogao osloboditi samo otvaranjem novoga
fronta. Pitanje SPC u Crnoj Gori i njegova želja da se u njegovu
rješavanju postavi paternalistički omogućila mu je vraćanje
poljuljane popularnosti, a pitanje Kosova gotovo da od januara
do izbijanja epidemije novog korona virusa niko nije postavio.
Sve to trebalo je dodatno ojačati Vučićevu poziciju uoči
najavljenih izbora u Srbiji. Pritom, služeći se starom
strategijom svojih političkih mentora, nevješto je glumatao
ulogu bolećega legaliste koji pati za svojim narodom, ali se ne
miješa u unutrašnje stvari drugih država. Onako kako se
Milošević svojevremeno nije miješao u genocidne pohode Vojske
RS, premda su njeni oficiri plate primali iz Beograda, tako je i
Vučić sve se ne miješajući u unutrašnja pitanja Crne Gore, za
crnogorske potudjenike s nekog novog platnog spiska poslao
zvanični avion Vlade Srbije.
Potom je došla korona. Predsjednik Srbije je u početku epidemije
organizovao s doktorom Nestorovićem nevidjeni kabare šou.
Rakijica ubija koronu, rekao je tada Vučić, a Nestorović je
srpske žene pozvao da idu u trgovinu u Milano, tvrdeći da je
riječ o „najsmešnijem virusu“.
Nedugo poslije toga počele su stizate crne vijesti i Vučićeve
suze niz mjesta predvidjena za obraze. Srbija je postala
najzaraženija zemlja u regionu i zemlja s najviše umrlih od
bolesti Covid 19 izazvane novim korona virusom. Srpske vlasti su
se u toj krizi odnijele katastrofalno. Gradjani Srbije iskazali
su posljednjih dana ogromno nezadovoljstvo odnosom srpskih
vlasti prema situaciji s pandemijom, a kao što čitamo
posljednjih dana, Srbiji prijeti ozbiljnija politička kriza. I
baš kad se činjelo da Vučićev položaj odavno nije bio tako slab,
predsjednik je izvadio potonjega keca iz rukava – pitanje srpske
crkve u Crnoj Gori. Uoči svih dešavanja u Crnoj Gori koja se
kulminirala 12. maja kad je sveštenstvo SPC izvelo nekoliko
hiljada pristalica i time prekršilo sve epidemiološke mjere i
ugrozilo zdravstveno stanje kompletnoga crnogorskog stanovništva,
srpska nacionalna televizija RTS emitovala je usred pandemije, a
ponavljam – prije svih dešavanja ovdje – emisiju o protestnim
šetnjama nazvanim litijama i položaju SPC u Crnoj Gori. Potom
se, kao osinjak, sav velikosrpski potencijal Crne Gore uzburkao
i krenuo u otvoreno kršenje mjera koje je rezultiralo hapšenjem
srpskih popova koji su organizovanjem okupljanja ugrozili
epidemiološku situaciju u Crnoj Gori. Hapšenje popova otvorilo
je novu harangu na Crnu Goru, pa su juče i danas svi srpski
mediji pisali o tome slučaju. Istovremeno dok sipaju zapaljivu
retoriku o tobožnjem teroru nad Srbima u Crnoj Gori, ti isti
mediji prenose Vučićeve apele da se u Srbiji ne smiju
organizovati masovna okupljanja zbog epidemiološkog rizika!?
Gotovo da se zaboravila katastrofa s pandemijom korona virusa,
kao da su sve Vučićeve i greške njegovih poslušnika nestale
preko noći, vaskolikosrpska vasiona ponovo je zabljesnula
anticrnogorskim tekstovima i dezinformacijama koji spadaju u red
klasičnog mrziteljskog i šovinističkog novinarstva i poziva na
linčovanje. Da paradoks bude veći – nidje u regionu Srbi nijesu
bili tokom epidemije korona virusa tako efikasno zaštićeni kao u
Crnoj Gori. Jer dok su vlasti u Beogradu i manjem entitetu BiH
haotičnim i neodgovornim pristupom epidemiji ugrozili živote na
hiljade svojih gradjana, od kojih, nažalost, mnogi nijesu
preživjeli, crnogorske vlasti su se s krizom zahvaljujući znanju
i odgovornosti suočile na izvanredan način čuvajući zdravlje
svih svojih gradjana bez obzira na vjerska, nacionalna,
politička ili kakva druga uvjerenja. Tako su crnogorski Srbi
tokom ovih teških mjeseci bili izloženi neuporedivo manjem
riziku od svojih sunarodnika iz Srbije i manjega entiteta BiH.
Kampanjom koju su na veliki crnogorski duhovni praznik, Svetoga
Vasilija Ostroškoga, pokrenuli militantni klirici SPC pokazali
su da im zapravo do toga naroda kojeg su im puna usta nije stalo
ni najmanje, a da su na mig novog beogradskog sultana spremni da
žrtvuju zdravlje svojih pristalica i Crnu Goru doslovno zapale.
Svojevremeno je vrsni srpski intelektualac, arhitekta i filozof,
Bogdan Bogdanović izjavio: „Secite vi meni obe noge ako
taj Amfilohije veruje u Boga!“ Posljednjim činom svojega
besramlja Amfilohije Radović je potvrdio te riječi
velikoga Bogdana Bogdanovića! Da u Boga vjeruje ne bi
svoju pastvu izložio pogibelji, a da išta ljudsko u sebi ima ne
bi prizivao gradjanski rat i bratsko krvoproliće, nakon svega
što je 90-ih godina radio po ratištima bivše Jugoslavije.
Umjesto pokajanja, skrušenosti i okrepljujuće hrišćanske misli
Radović već pune tri decenije za interese raznih
beogradskih vlastodržaca tolkuje kako bestragati Crnu Goru i
Crnogorce.
Taj njegov pakleni opsesivni naum posljedica je onoga u što smo
se dobro dosad imali prilike uvjeriti – od ljudi se ne stidi, a
Boga se ne boji!
Pitanje je za crnogorske vlasti:
– kako su dozvolile da Crna Gora postane debelo crijevo za sve
promašaje politika srpskih vlada?
- Zašto su tetošenjem SPC omogućile velikosrpskim ideolozima i
organizacijama da Crna Gora postane kolektor i poligon za sve
njihove mračne naume?
- I najposlije – da li svojim gradjanima garantuju bezbjednost
pred povampirenim ravnogorstvom koje se ovih dana sprema, a da
to njegovi protagonisti i ne kriju, da provedu novi juriš na
Državu Crnu Goru i njene gradjanske, multikulturalne, sekularne
i antifašističke vrijednosti?
Prof. dr Milorad Nikčević, akademik