O CRNOGORSKOM GRBU
Grb triju imperija
Simbol pobjede
Izmišljeni grb
Zlatni orao Crnogoraca
Imperijalna propaganda
Heraldika pokušava da odgonetne pojave pojedinijeh amblema, puteve njihovog
preuzimanja i problikovanja. Dvoglavi orao javlja se kao gradski grb
još u Babilonu. U nauci se smatra da su ti motiv (orla) od Asiraca
preuzeli Hetiti, narod koji je, u istočnoj Maloj Aziji, imao državu
(od oko 2000. Do 1225.g. prije n.e.). Predstavu dvoglavog orla
Hetiti su koristili kao ukrasni arhitektonski sastojak.
U rimskomu
carstvu orao (jednoglavi) uziman je kao simbol pobjede. Istočno
Rimsko carstvo (Bizant) u doba dinastije Komnen, preuzima dvoglavoga
orla iz maloazijskoga kulturnog nasljeđa, koristeći ga kao ukras na
dvorskijem odijelima. Može se pretpostaviti da je dvoglavi orao
simbolizirao objedinjavanje crkvene i svjetovne moći. Tkanine sa
dvoglavijem orlovima izrađivane su u radionicama sa islamskoga
područja.
Značajan je
podatak da Vaseljenska patrijaršija i danas ima u svojemu pečatu
dvoglavoga orla (više glava orla je carska kruna, u desnoj kandži je
krst a u lijevoj carska jabuka; ispod orla, na purpurnom jastuku,
prekrštena su dva ključa koji bi mogli označavati otvaranje
nebeskoga i zemaljskoga života; iznad krune su slova I(sus) K(rst).
U hrišćanstvu
je orao, zahvaljujući vjerovanju da posjeduje sposobnost obnavljanja
mladosti, simbolizirao vječni zivot, pa i uskrsnuće
Hristovo.
Dvoglavi orao
iz pečata Vaseljenske patrijašije, kao i sa bizantijskoga
dvora,
preuziman je od nekijeh pravoslavnijeh država i crkava. Bizantijske
princeze, prilikom udaje na izvanjske dvorove, prenosile su nakit (prstenje
i dr.) sa predstavom dvoglavoga orla. To su isto činjeli
bizantijski freskoslikari i kamenoresci; radeći za druge
dvorove,
koristili su dvoglavoga orla kao ukrasni motiv. Neki dvorovi
preuzimanjem bizantijskog orla ispoljavali su i pretenzije prema
Bizantu. Al. Solovjev govori o tome da su slovenski vladari –
stupanjem u "krug vizantijske kulture" – nosili odijela od tkanina
na kojima je predstavljen dvoglavi orao. Ruski knez Ivan III, pošto
se oženio bizantijskom princezom (1472), sinovicom potonjega
bizantijskog cara Konstantina IX, kao grb uzeo je bizantijskog
dvoglavog orla, što znači da je to učinio istodobno, kad je i Ivan
Crnojević uveo ti isti grb kod Crnogoraca. Pošto je Bizant bio
već pao, a Vaseljenska patrijašija ostala pod Turcima, tada se u Rusiji
javlja osvajačka ideja, da je Moskva "treći Rim" i (nova)
"zaštitnica" pravoslavlja.
Kada je papa
Lav III obnovio Zapadno Rimsko carstvo, krunisavši 800. goda Karla
Velikoga za cara, preuzet je, iz tradicije staroga Rima, (jednoglavi) orao kao
obilježje carskog dostojanstva. Docnije, od
1401. Do 1806. goda, uzet je dvoglavi orao za grb germanskoga
Svetoga Rimskog Carstva.
Dvoglavog orla
imalo je više feudalnijeh porodica na Zapadu, kao što je poznata
italijanska porodica Este, koja je, od XIII st., vladala Ferarom i
Modenom, i dala vojvode i crkvene velikodostojnike. (Na štitu
svojega grba imala je, pored ostalijeh simbola, i dva dvoglava orla)
U Srbiji se
javljaju promjenljivi amblemi i ukrasi (ljiljan, šljem, bizantiski
dvoglavi orao), "nepovezani u cjelinu grba" za sve vrijeme trajanja
nemanjićke feudalne države. Neki autori pozivaju se na portolan
(vodič) A. Dulčerta, za koji se zna kada je pisan (1339?) i tvrde da
je sredinom XIV st. dvoglavi orao bio "simbol" srpske države, ali se
tu ne radi o grbu, jer na crtežu dvoglavi orao je, bez štita,
apliciran na zastavu. Grb u obliku dvoglavoga orla u Srbiji se
javlja u vrijeme Stefana Lazarevića, pošto je proglašen, u
Carigradu, za despota, što je izraz njegovoga vazalnog odnošaja. O
tom grbu nalazi se podatak kod Urliha Rihentala, iz druge decenije
XV v.
Neki srpski
autori su smatrali da se dvoglavi orao kao simbol prvi put javlja na
sakosu humskoga kneza Miroslava, koji je prikazan kao ktitor u crkvi
Sv. Petra u Bijelom Polju. Kasnije arheološka i istorijska istraživanja dovela su u sumnju to
datiranje, pomjerajući vrijeme
nastanka freske između 1264. i 1305. g, kao ktitorstvo kneza
Miroslava, vidjeći u toj ulozi kralja Uroša. Iz ovoga se može
zaključiti da to pitanje ostaje otvoreno.
I za srpski grb
u obliku krsta sa četiri ognjila, koji je također bizantijski
amblem, iz vremena dinastije Paleologa, sa prvom simbolikom: krst,
između čijih kraka su upisana četiri slova B (basileus). Neki
autori se domišljaju da bi mogao biti sredinom XIV st. grb Srbije, i
ako ni kao porodični ni kao državni grb u srednjovjekovnoj Srbiji
"nije nikad postojao" (V. Karić). Tvorac te legende je Mavro
Orbini,
autor Kraljevstva Slovena (1601), koji je, između ostalog, i neke
grbove izmislio, "u nekoj maglovitoj patriotskoj težnji", među
kojima i grb u obliku krsta sa četiri ognjila. U XVIII vijeku, kada
je vladala grbomanija, ti izmišljeni grb (kao i oni u obliku
dvoglavog orla) više puta je variran i prepečatan (H. Zefarović, Z.
Orfelin i dr.), pa zahvaljujući takvoj popularizaciji Orbinijev grb
stvarno je i postao grb vazalne Srbije, 1835. godišta. Međutijem,
pošto se Milan Obrenović proglasio za kralja Srbije, 1882. g., uveo
je kao grb – dvoglavoga orla, na čije je grudi apliciran raniji grb
– krst sa četiri ognjila.
Stojan
Novakovic je utvrdio da se prvi poznati grb u Crnoj Gori javlja u
vrijeme dinastije Balšića, u osmoj deceniji XIV v; srebrna repata
zvijezda na crvenom polju, a na čelenci vučja glava s
vratom. U
vrijeme dinastije Crnojevića u Crnoj Gori grb je predstavljao:
zlatni dvoglavi orao, sa krunicama na glavama. Može se
opravdano pretpostaviti da je Ivan Crnojević preuzeo grb (dvoglavi
orao) od albanskog velikaša Skenderbega (Đurđa Kastriota), poslije
njegove smrti (17.01.1468), izražavajući tako feudalni legitimitet
prema Skenderbegovim teritorijama, jer je Skenderbegova sestra
Marija bila majka Ivanova.
Crnogorski
dvoglavi orao, kome je kasnije dodat lav, ostaje, sve do likvidacije
Crne Gore kao suverene države (1921), trajni državni grb koji se
javlja i na državnijem pečatima ("Mohur vse Cernie Gori",
"Pečat
Crnogorskoga praviteljstvujušćega senata"). Grb Crnogorske
pravoslavne crkve iz sredine XVIII vijeka sadrži dvoglavoga orla sa
krunom, dvije ruke u oklopu, štit s prekrštenijem ključevima
(kao i
na Pečatu Vaseljenske patrijašije), s krstom, s lijeve, i
mitropolitskijem štapom s desne bande.
Crnogorski grb
i zastavu iz vremena knjaza Danila, prezentirao je, u Bibliografskom
vjesniku (1982), naučnoj javnosti dr Jevto M. Milović, po knjizi o
grbovima njemačkog autora Siebmachera, koja je pečatana 1857.
godišta.
Pošto je
dvoglavi orao, sa varijacijama u postavci krila, broju pera, i boji
bio grb triju imperija (Bizantijskoga Carstva, germanskoga Svetoga
Rimskog Carstva i Ruskoga Carstva), kao i još nekijeh država i
feudalnih porodica - nije moguće govoriti o originalnosti osnovnoga
motiva.
Insistiranje
imperijalne propagande na asimilatorskoj upotrebi srpskijeh državnijeh amblema dobilo je
drastične forme posljednjijeh godišta u
odnosu na crnogorski narod. Propagatori su uvjereni da je to značajno sredstvo
(kao oglašavanje slovenskoga pisma ćirilice - "srpskom",
sprječavanje Crnogoraca da svoj jezik nazovu crnogorskijem, itd) za pretvaranje drugijeh naroda u
tzv. srpski politički narod. Zato se pokušava ubijediti crnogorski narod da
je grb Kraljevine Srbije jedinstven i originalan, a da je crnogorski
grb "proizašao" iz nepostojećega grba iz doba dinastije
Nemanjić.
Pri tome, najbitnije je Crnogorce dovesti u situaciju da zaborave
sopstvene grbove i svoju tradiciju. Toga radi je korišćen srpski
grb: krst i četiri ognjila kao što je činjeno, početkom XX
vijeka,
po Makedoniji, Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, zbog lakoće pisanja i
lažnog značenja koje je pridavano ognjilima ("Srbin ima
četir slova
stara / samo sloga Srbina spasava / Srbi braćo svi na desno krilo /
ne bi l' naše sve do kraja bilo").
