RODĐENJA U CRNOJ GORI

Život žene u Crnoj Gori u danima trudnoće po svakodnevnim obavezama nije se razlikovao od običnih dana. Vrlo često bi se žena porodila na njivi, kopajući ili žanjući žito, negđe na putu ili pak u šumi kada bi išla po drva. U svim ovim i drugim slučajevima, ukoliko se pored porodilje ne bi našla neka druga žena ova bi se porodila sama, i jednostavno, sa đetetom u pregači ili raši (suknji) došla kući. Inače, običaj je u Crnoj Gori da ženu u kući porađa svekrva, jetrva, zaova ili neka žena koja je vična tome poslu. Čim se dijete rodi, porodilji daju dosta tečnosti (toploga mlijeka, grušavine, ako je tada ima, tople supe), zatim, skuva se gotovac - cicvara, naravno, ovo sve tamo đe toga ima. Dijete prvi put najčešće zadoji ona žena koja u kući doji svoje dijete, a nije bio rijedak slučaj da to učini neka druga žena iz komšiluka. Pri tome se nije gledalo da li je ona hrišćanka ili muslimanka. Bilo je najbitnije da je dojilja zdrava žena. U Crnoj Gori nije bio običaj da porodilja leži u kući i da ne radi ništa za duže vrijeme. Andrija Jovićević je u knjizi "Zeta i Lješkopolje" naveo:"Trećeg dana iza porođaja mora ustati (misli na porodilju, primjedba V.S.). Koja žena ne donese četvrtog dana kacu vode sa ubla, tu nema prave žene".
 

Onog momenta kada se žena porodi, odmah nakon porođaja, neko od prisutnih obavještava njenog muža da je dobio sina ili kćer. U najvećem broju slučajeva, sa malim izuzecima, otac đeteta, đed ili stric, a kod muslimana đever porodilje, izađe iz kuće i puca iz vatrenog oružja ako se rodilo muško dijete, a u slučaju rođenja ženskog đeteta, pucanje izostaje. Koliko se pridavala važnost rođenju muške djece govori ovaj primjer. Jedan starac koji je živio 104 godine (umro je 1950.godine) kada bi čuo da mu je neka od snaha rodila žensko dijete imao je običaj da kaže:"E, kami ti ga ti je"! a kada se rodi muško dijete:"blagoš mi u dom"! Tada je išao u kafanu da čašćava, bez obzira koje je to dijete po redu. Vrijedno je pažnje navesti jednu anegdotu koju smo čuli u Nikšiću: "Za vrijeme turske vladavine, jednom Crnogorcu u Nikšiću pridao se sin. Po običaju izašao je ispred kuće i opalio jedan metak. Njegov komšija Turčin, pitao ga je - Što je jutros Crnogorče? Ovaj mu je odgovorio - Pridao mi se sin! - Neka ti je živ i zdrav! A koje ti je to dijete po redu? - pitao je Turčin. - Jedanaesto - odgovorio je Crnogorac. - Ali će ti biti nesrećan u životu - rekao je Turčin. - Zašto mi to veliš, aga? - pitao je CRNOGORAC. - Ako se bude mrlo po redu - odgovorio mu je Turčin.
 

Kada se rodi muško dijete svi se u kući raduju, a kada se ono rodi poslije više ženske djece, onda se domaća radost i veselje prenese na čitavo bratstvo ili selo. Svi dolaze na čestitku i govore:" Živ vam bio, srećan i dugovječan. Bolji bio od oca ko konj od magarca!" Uglavnom svi iz sela, pa i šire, dođu na čestitku i svi se vesele prinovi. Kada prilaze kući, muškarci pucaju iz vatrenog oružja. U Zeti je nekada bio običaj da u kuću prvo ulaze muškarci pa za njima žene. U kući nema ni porodilje, ni đeteta, niti oca đeteta. Kažu to je sramota. Goste dočekuju ostali ukućani". [ Ovdje treba reći zašto se pucalo kada se rodi muško dijete. Po praznovjerju na ovaj način su se plašili zli dusi koji su eventualno mogli napasti novorođence i porodilju].
 

Za odnos oca prema muškom porodu ne može se reći da je diskriminatorski u odnosu prema ženskom, kako to neki žele da prikažu. Naprotiv, Crnogorci su privrženi svojoj porodici, a posebno svojoj đeci. Međutim, više se raduju rođenju muškog đeteta. Prije svega zbog želje da se nastavi loza - da se kuća ne istraži. Drugo nekada je trebalo više muške radne snage, više branilaca (više pušaka), jer je od brojnosti muških glava zavisila i jačina porodice, bratstva i plemena. Iste razloge za priželjkivanje muškog poroda, kod očeva, imamo i danas. Na suprot ovome, majke gledaju da im je dijete zdravo (da je rođeno s načinom), mada i one priželjkuju da imaju prve muške pa ženske potomke.
 

Nakon rođenja đeteta, roditelji, ili đed i baba, ili neko ko je posebno cijenjen u kući, a ponekad i kum, odaberu ime đetetu. U slučaju kada roditeljima umiru mala đeca, tada porodilja sa kolijevkom stane na nekoj raskrsnici puteva i prvi koji naiđe kaže mu: "Kumim te Bogom, daruj ime ili nađeni ime ovom mom sinu". Ovaj, najčešće, znajući za ovaj običaj kaže: "Neka se zove...(kaže neko ime) i neka je živ, zdrav i dugovječan". Ovo se zove kumstvo od nevolje ili kumstvo od nužde. Kod muslimana je, najčešće, običaj da roditelji odaberu ime đetetu i zatim pozovu nekoga ko je vjerski obrazovan da uz molitvu ozvaniči ime đetetu. Ovo se čini što nekrštenom đetetu, u slučaju smrti, duša ne bi otišla u raj. Tog dana je posebna svečanost u toj kući.
 

Kod svih žitelja Crne Gore nastoji se da se đetetu da ime što prije, a najčešće u roku od 2 do 3 dana po rođenju. Ponekad se to uradi i prije rođenja đeteta. Takođe, nastojalo se da se dijete što prije krsti. Istina, kod nekih se sa tim odugovlači i do godinu dana (Katunska nahija, Lješanska nahija, Lješkopolje). U Bijeloj - Boka Kotorska, krštenje se obavlja u crkvi ili kući roditelja uz prisustvo krštenog kuma, kumovi se preko đeteta poljube i govore - "Sada postadosmo pravi kumovi, dijete nam je svjedok". Poslije krštenja, u kući domaćina se pravi porodična svečanost, na kojoj, obavezno, počasno mjesto ima kum. Pored kuma tu su i druge zvanice i svakako, sveštenik koji je krstio dijete. Kum uvijek daruje svoje kumče zlatnikom ili novcem, a porodilja kumu uzvraća poklon. Najčešće se kum daruje lijepom košuljom, čarapama, peškirom i sl. Ostali koji dolaze na čestitku rođenja, na babine (babinje, povojnicu), daruju novorođence, i to muškarci novcem, a žene takođe novcem ili nekim odjevnim predmetom za novorođence. Porodiljina majka je obavezna, kod većine u Crnoj Gori, da donese ili pošalje svu opremu za prvo novorođence. Na babine, odnosno na čestitku rođenja đeteta, uvijek se ide prije podne. U Bijeloj - Boka Kotorska - ide se u toku cijelog dana, sve "dok je sunca". Ovo se tumači da je to radi napretka djeteta. Kod muslimana je bila sramota da porodiljina majka ide na babine. Ona je svoje darove slala po drugome. Kod malisorskih katolika je običaj da se porodilja sa đetetom šalje u rod poslije neđelju dana od porođaja i u rodu ostaje najmanje tri neđelje. Čestitke primaju obije kuće. Inače, na babine se kod većine naroda u Crnoj Gori išlo do 40 dana od rođenja đeteta, a kod nekih i do godinu dana.
 

Danas su svi ovi običaji u vezi sa rađanjem đeteta u mnogome izmijenjeni. Čitajuci knjigu Jovana Vukmanovića "Paštrovici, antropogeografska ispitivanja" (Cetinje, 1960.g.), zapazili smo da je dat dosta detaljan opis rođenja u Paštrovicima do početka XX vijeka pa smo zbog toga preuzeli tekst u cjelini.
 

"Rođenje - Do početka XX vijeka nije se ukazivala neka osobita pažnja nosećoj ženi. Bilo je, štaviše, slučajeva da se porodi u planini ili na njivi prilikom rada. Međutim, danas su svi ukućani prema njoj obazrivi i ne dozvoljavaju joj da obavlja nijedan teži posao u kući ili van nje. Postoji vjerovanje da đetinja žena ne valja da preskače ralo niti konopac. Prilikom porođaja se kod porodilje, osobito ako je prvackinja, prvi put rađa, nađe neka starija, iskusnija žena, koja pazi na nju i dijete. Čim se dijete povrgne, rodi, poškrope ga bogojavljenskom vodom, okupaju vinom i po mogućstvu premažu uljem koje je doneseno iz ma kojega manastira u kome počiva svetac. Dijete zadoji žena koja ima sina, da bi porodilja ubuduće rađala muški porod, pa ga onda povije u kolijevci. Porodilja leži u postelji nekoliko dana. Istoga dana kad se prida dijete dolazi sveštenik da zakrsti vodicu i izvrši prekadu, pošto se smatra da je kuća nečista. Roditelji se raduju mnogo više muškom nego ženskom đetetu, ali ipak danas nema nekog vidnog veselja kad se rodi sin, kao što se to uobičavalo u pređašnje doba. Do kraja XIX vijeka bio je običaj da muškarci iz susjedstva, bratstva i od svojte čim bi čuli da se rodio sin, dolaze na čestitanje, pucaju iz pušaka ispred kuće i darivaju novorođenče novcem, stavljajući mu poklon na kolijevku. Posjetioci bi napili vinom ili rakijom u zdravlje novorođenog bratstvenika i razišli se kućama.
 

Oko đeteta danas uglavnom sve stvari priprema porodilja. Jedino joj majka donese nešto kolača i platna za dijete. Ovo majčino dolaženje i donošenje zove se povojnica. Osim majke, na babine dolaze joj još sestre, rođake, kume i od bližnje svojte, i svaka joj donese po neki sitniji dar. U posjetu se ide najdalje za četiri dana poslije rođenja. U starije doba majčina povojnica bila je bogata i skupocjena. Majka je bila obavezna da svojoj kćeri, kad bi rodila prvo dijete, dođe sa sinom ili, ako ga nije imala, đeveričićem na povojnicu i da donese kolijevku sa svima potrebnim haljetcima, tri-četiri fase (kupovni pojasevi), od pet do deset pelena, pecivo, par kokošaka, onoliko pogača sa utisnutim proskurnjakom koliko je bilo žena u kući i odiva iz nje, pet-šest litara vina i flašu rakije. Ako majka nije bila živa, mjesto nje na povojnicu je išla strina ili snaha porodiljina i nosila isti dar. Na povojnicu se mnogo gledalo, osobito je o njoj vodila računa svekrva. Bilo je slučajeva da ona zahtijeva od sinovljeve tašte koliko će čega donijeti. Prilikom rođenja drugog đeteta đevojačka majka nije bila obavezna donositi kolijevku, već samo sitnije stvari. Mnoge kuće nijesu imale materijalnih mogućnosti da spreme ovakve povojnice, osobito ako je bilo više udatih kćeri. Stoga su se Paštrovići sastali 1909. i riješili da ukinu staru povojnicu, naročito je zabranjeno da majka ubuduće donosi kćeri kolijevku.
 

Kad se rodi dijete u kući, stavi se neko gvožđe u ognjište, obično potkovica, da ne bi novorođenče bolovalo od stomaka. To se isto uradi i kad dijete zaplače. Ako đeca umiru, pri novorođencetu se stavi neka trava ili zub od vuka; kad se dijete razboli stavi se nož pod prag. Iz kuće u kojoj je novorođence ne valja davati oganj izvjesno vrijeme. Porodilja pije obavezno živu, izvorsku vodu, da bi imala više mlijeka. Smatra se da je porodilja nečista za četrdeset dana i da za to vrijeme ne valja da ide u crkvu, mlin i gumno. Po istečenom roku ode pravo u crkvu i time se oslobodi nečistoće, a zatim može ici i na sva ostala mjesta.
 

Krštenje

- Roditelji nastoje da što prije krste novorođenče, jer ne valja držati nekrst u kući. Obično krštenje obavljaju poslije osam, pa do petnaest dana. Jedino ako se dijete rodi bolesno, krste ga odmah. U izvjesnim slučajevima: ako se očekuje kum, ako odmah zapne post ili usljed materijalnih oskudica, krštenje se može odložiti i na duže vrijeme. U ovim slučajevima dijete stave u "mali krst", da ne bi umrlo prije nego "krst primi", što bi se smatralo za veliki kućni grijeh. Uvijek se kum, koji je ponajčešće vjenčani, poziva na kumstvo na osam dana ranije. On obično dolazi ujutro onoga dana, koji je ponajčešće neđelja, kad se krštenje obavlja. Za kuma se skoro uvijek poziva muškarac, rijetko kad žena, jedino u slučajevima kad joj muž nije kod kuće, kad su joj sinovi maloljetni ili ih uopšte nema, a kumstvo već odranije postoji između njihovih kuća, pa smatraju da nije lijepo niti srećno ga prekinuti. I u ovakvim slučajevima mnogi će prije pozvati na kumstvo bližnjega rođaka svoga starog kuma, negoli njegovu ženu. U jednoj istoj kući mogu kumovati muž i žena dok su oboje u životu. Krštenje se uvijek obavlja prije podne, dok dan raste, da bi i dijete bolje raslo. Dok se god obred krštenja ne obavi, rijetko će koji kum da išta jede, pije ili puši, vjerujući da će zbog toga dijete imati bolje zube. Na krštenju koje se ponajčešće obavlja u crkvi, obično roditelji daju ime đetetu, uzimajući ponajčešće imena novorođenčetovih predaka".
 

Opis običaja vezanih za rođenja đece u Crnoj Gori nijesmo prikazali pojedinačno po mjestima ili oblastima, kako je to uobičajeno, jer smo na osnovu pričanja naših brojnih sagovornika zaključili da su ovi običaji gotovo istovjetni ili da postoje neznatne razlike. Tamo đe ima razlika posebno smo ih naveli. S tim u vezi, logično je da smo i imena naših sagovornika izostavili, a radi se o istim ljudima koji se pominju u ovoj knjizi.  


 

Vasilije Mujo Spasojević - "Običaji u Crnoj Gori"