ODAKLE SU DOŠLI PRECI CRNOGORACA

Akademik dr
Radoslav Rotković

Onomastička istraživanja
Podgorica, 1996.
"Po mome mnjenju Crna Gora je jedno čudo u istoriji."
Viljem Gledston (1877)
 

SADRŽAJ:

Ulazak u lavirint ; Uvod u izučavanju seoba ; Lužički Srbi ; Veleti = Ljutići Obodriti ; Cronica de trajecto ; Polapsko-pomorske i zetsko-pomorske onomastičke paralele ; Kartografski pregled ispitivanog područja ; Analiza onomastičke građe ; Jedna ili dvije seobe. Goti i Avari ; Zaključci ; Komentari

ulazak
 

I

ULAZAK U LAVIRINT

Kako je počelo - Toponimi su kao kamenje na rijeci koje omogućuje da se sa obale neznanja pređe na obalu saznanja
- Teze Zaborovskog - Iliri i Prasloveni - Keltski i 'keltski' onimski sloj - Georgijev i podaci Prokopija

1. Kako je počelo
Prije neku deceniju jedan naučnik amater iz Beograda napisao je rad o porijeklu Crnogoraca i poslao ga, doduše tek na nagovor prijatelja, za objavljivanje u crnogorskim Istorijskim zapisima. Iako bi takav rad morao da izazove prirodnu radoznalost, pa bi bilo prirodno i da je objavljen, bez obzira na sve moguće i vjerovatne manjkavosti, ne samo da nije štampan već je vođena i istraga ko je sve vidio taj rukopis, da ne bi nekoga inspirisao da se sam time pozabavi. Smatran je spornim već sam naslov. Zar Crnogorci, ako ih uopšte ima, nijesu neki novi, politički narod? Bilo je zabranjeno svako 'kopanje' po daljoj prošlosti a Istorijski institut se smišljeno bavio samo novijom istorijom, od 1860. godine naovamo.

Da se nauka ipak kreće, potvrdio je dr Relja Novaković koji je u knjizi Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo, objavio dio toponima i hidronima u Polablju koji su njegovom nekadašnjem saradniku i poslužili za navedeni rad o porijeklu Crnogoraca.

Ovđe, naravno, moramo istaći da prije doseljenja na Balkan nije bilo formiranijeh slovenskijeh naroda, kao što nije postojala ni već formirana buduća južnoslovenska zajednica, jer je Balkan naseljen sa različitih pravaca slovenske pradomovine. Zato je i evidentna ovakava dijalekatska i jezička razuđenost na Balkanu. Doduše, bilo je naučnika koji su vjerovali da je negđe na śeveru ipak postojala gotova južnoslovenska jezička zajednica koja je, preseljavanjem, maltene 'prenesena' na jug (Jagić, 1898; R. Bošković, 1936; N.Van Vijk, 1956; A. Belić, 1958; I. Popović, 1960; F. Slawsky, 1962; P. Ivić, 1981), dok je skeptičan prema takvoj zajednici bio F. Ramovs (1936) ali konačnu riječ o tome ipak ima savremenija nauka, emotivno nezainteresovanijeh ruskijeh slavista O.N. Trubačeva (1974) i L. Bernsteina (1977). Evo šta kaže L. Bernstein:
"Istorija praslovenskijeh jezika bila je mnogo dugotrajnija nego što je istorija posebnijeh slovenskijeh jezika. U toku nekoliko milenija taj jezik je bio jedinstven. Njegove dijalekatske razlike počinju da se pojavljuju u posljednjem mileniju njegova postojanja (kraj dohrišcanske i prvi milenij naše ere). Upravo time se objašnjava ta neobična bliskost slovenskijeh jezika... Drukčije se, primjera radi, razvijao pribaltički jezik koji se vrlo rano razdvojio na dvije grupe dijalekata. Iz jedne od tih grupa 'izišli' su litvanski i letonski a iz druge grupe već iščezli pruski i jetvaški. Veoma rano došlo je do raspada germanskog prajezika na posebne samostalne dijalekte."
Dalje kaže: "Stepen razlika među dijalektima slovenskijeh jezika raznovrstan je. U nizu slučajeva dijalekti jednog jezika mogu se razlikovati jače nego samostalni slovenski jezici. Na primjer, morfološka struktura štokavskog i čakavskog dijalekta srpsko-hrvatskog jezika ima dublje razlike nego morfologija ruskog i beloruskog!*
Za nas su još zanimljivije ove konstatacije:
"Najveću dijalekatsku diferenciranost pokazivala je južnoslovenska grupa. Još u praslovenskoj epohi postojali su zasebni dijalekti. Južnoslovenski prajezik nikada nije postojao. Čak, neke dijalekatske razlike unutar srpskohrvatskog jezika (a posebno najstarije podvojenosti izmedju čakavskog i štokavskog dijalekta) firmirane su još u predbalkanskom periodu na teritoriji Panonije (to jest, do VII v.)" (Slavjanskie jazyki, Moskva, uvod)

* U citatima nije moguće izbjeći zastarjele termine. Inače, prvi broj u zagradi označava godinu kada je pomenuti autor objavio citirani rad, a drugi broj označava stranicu toga rada.

Vratimo se sada mapi koju je objavio R. Novaković. On je nije komentarisao, ali je u legendi jasna rekao da je to 'dio toponima i hidronima u Polablju' a da su u zagradama 'nazivi u današnjoj Crnoj Gori i bližoj okolini'. Pošto je u knjizi analizirao literaturu i izvore o porijeklu Srba, prirodno je da nije više pažnje mogao da posveti Crnogorcima. Mi smo mu ipak zahvalni, jer je podstakao naša istraživanja.

2. Toponimi - svjedoci migracije
Kada su Holanđani kupili od američkih Indijanaca zemljište na kome je danas Nju-Jork, nazvali su svoje tu podignuto naselje Novim Amsterdamom, a prva građevina koju su podigli bila je - vjetrenjača, uspomena na stari kraj. Kasnije su nadvladali Britanci, pa je prema Yorku nastao New York. Da bi se odvojili od urođenika, podigli su zid između sebe i njih, i tako je nastao Wall Steet - Vol Strit, Ulica zida.
Svi narodi svijeta, u svim epohama, nosili su prilikom seoba ne samo najnužniju pokretnu imovini i đecu vec i nazive svojih rijeka, potoka, jezera i naselja, i ta imena prenosila na nova staništa. Jedan od najzanimljivijih primjera preslikavanja starog boravišta u novome imamo u Ukrajini, đe je, seobom iz Vojvodine, nastala Novoserbija, u stvari prenesena Vojvodina. Tamo su, naime, nastala naselja: Pančevo, Kanjiža, Senta (Mađari pišu Zenta!), Slankamen, Bečej (Bečeja), Kovin, Varaždin (svako na osnovu doseljavanja neke skupine iz Slavonije), Sentomaš, Mošorin, Sombor, Vršac, Zemun (Zimun). Godine 1820. zabilježen je novi toponim: Bosna (ranije Taničev) kao i Bosnaja (ranije Zavodskaja), što znači da su sa Srbima stigli i neki Bosanci. Za ovima došli su i Makedonci i osnovali, što drugo do - Makedonovku (ranije Andrejevka). U berezovski kraj Odese doselili su se i Crnogorci koji su svoje selo nazvali - Cetinjka. Pošto su im se pridruživali sunarodnici iz drugih krajeva, Cetinjka je postala - Černogorka, u ukrajinskom izgovoru Černogorka , a u dijalektu stanovnika u stvari - Čornogorka, što je dokaz uzajamnog uticaja službenog ruskog, domaćeg ukrajinskog i crnogorskog jezika. Godine 1815. ovo je naselje imalo 22 porodice sa 50 članova. Sve ove zanimljivosti saopštli su Karpenko i Smoljskaja u Onomastica jugoslavica 1975: 67-79.

Isti način postupanja bilježi i J. Cvijić u knjizi Balkansko poluostrvo.

"Vrlo je interesantan ovaj slučaj", piše on. "U Boki ima selo Klinci, a isto tako blizu Valjeva. Lj. Pavlović je utvrdio da je jedan deo valjevskih Klinaca postao naseljavanjem nekih porodica iz bokeljskih Klinaca. I u bokeljskim Klincima i u ovom delu valjevskih Klinaca potpuno su ista imena za krajeve, sela, brda i rečice", završava Cvijić.

Toponimi su kao kamenje na rijeci koje omogućava da se sa obale neznanja pređe na obalu saznanja!
Toponimi su kao zrna žita koja se prosipaju za sobom, da se zna odakle se došlo. Idući natrag, po njima se može stići do - pradomovine!

2.1. Toponim kao etnička oznaka
Već smo zapazili da se toponim koristi kao etnička oznaka i da do toga dolazi u inojezičkim ili polietničkim sredinama, kao način razlikovanja.
Godine 1717. iselila se grupa Crnogoraca u blizinu Imotskog, pa su svome naselju prvo dali ime Crnogorci a zatim - Njeguš. Tako su i Arbanasi dali svoje ime naseobini kod Zadra, uprkos pokušaju vlasti da nametnu svoj naziv Borgo Erizzo.

U Cmoj Gori ima selo Arbanasi, izmedju Šin Đona i Jankovića, u stvari blizu Careva laza. Pominje se u Milutinovoj povelji 1296. godine, kao selo u oblasti Crna Gora. Uprkos pokušajima da se ospori širi značaj ovog pomena Crne Gore, ostala je činjenica da niđe u blizini toga sela nema toponima, zapravo oronima Crna Gora.

Toponime s etničkim priznakom daju sami starośedioci, kad u njihovu sredinu bane neka druga etnička grupa. To najbolje pokazuju toponimi tipa Sarb - u Poljskoj. Sarbinovo je, nema sumnje, imanje Sarbinovo, kako su ga nazivali susjedi Poljaci.

Ali, selo Srpska u Zeti nije nastalo doseljavanjem Srba već je to ime dobilo u tursko doba po crkvi koja je, kao pravoslavna, nazvana srpskom. Eto zašto Andrija Jovićević konstatuje:"Lajkovići, Mitrovići, Srpska i Rake zvali su se do skoro opštim imenom Grlje" (1926:431)

Arheolozi prigovaraju onmastičarima da toponimi nemaju hronologije, a ovi arheolozima, da se brojni sitni nalazi, na osnovu kojih se donose krupni zakjučci (kopče, naušnice, alati i si.) lako prenose pa se ne zna đe su nastali. I jedni i drugi su djelimično u pravu. Iz sitnih podataka ne mogu se izvoditi krupni zaključci.

Toponimi, kao dokumenti i pokazatelji kretanja stranovništva imaju, takođe, svoje istorijske slojeve, jer odražavaju stanje jezika. Onimi, kao najstariji onomastički sloj, otkrivaju i nastarija etnička grapisanja u određenom mjestu i vremenu. Zato su za nas veoma zanimljivi balkanski slovenski onimi.


3. Antropološke teze Zaborovskog
Poljak Zaborovski predavao je antropologiju na Sorboni. Njegov rad Origine des Slaves (1904) ukazuje na slovenske tragove u Bretanji, na istovjetnost nošnji i običaja u Bretanji i podno Karpata, a posebno se bavi tragovima spaljivanja Iješeva, kao praslovenskog običaja, na Balkanu. Spaljivanje (inceneraciju) primjećuje i u Sv. Luciji kod Tolmina, prije najezde Kelta i njihove la-tene kulture. Đe gođ naiđemo na inceneraciju, naiđemo i na Venete=Praslovene, piše Zaborovski (n.d.,682). I M. Serđi (Sergi, Arii et Italici, 1898: 134) smatra inceneraciju kao proto-slovensku kulturu sahranjivanja. U Glasincu (III) nađen je u velikom broju baltički jantar a perle od plavog stakla iz Bosne stigle su obratnim putem do Baltika. Između śevera i juga, piše Zaborovski, postoji krvna veza ('des relations de sang').

U Vači kod Ljubljane, od 200 grobova, ima samo 10 inhumacija. (Revue anthropol. 1898:330). Otkako su u IV v. st. ere ovđe došli Kelti, zapažamo dvije vrste sahranjivanja. Za grofa Vindišgreca (Windischgraetz) starośedioci koji su ovđe zatečeni bili su zemljoradnici Sloveni, dok su Kelti bili od plemena Tauriska. Kelti su ove Slovene eksploatisalil, ali su oni ostali vezani za zemlju, u sličnom podložničkom stanju i kasnije, kad su naišli Avari. Grof Vindišgrec je, takođe, primijetio da situle (posude) identične onoj slavnoj iz Vača, postoje sačuvane među Slovenima u Kranjskoj. Groblje Jezerine kod Bihaća ima grobove iz halštata i la-Tena, napuštene tek u vrijeme romanizacije. Tamo je nabrojeno 328 inhumacija i 225 inceneracija. U 135 grobova sa urnama nije bilo nikakvih predmeta koji bi olakšali datiranje. U toku trajanja latenske kulture broj inhumacija opao je prvo na 80% a zatim na 40%, da bi u vrijeme rimske najezde spao na 7%. Treba li većeg dokaza, piše Zaborovski (: 695) da se slovenski etnički sloj očuvao? U ovim grobovima nalazimo 1281 komad baltičkog jantara i 1491 perlu od plavog stakla. Što se tiče lobanja, sačuvano ih je malo. Tri su mezokefalne a 5 brahikefalne.
Na śeveru, između Visle i Odre, đe nije bilo ni Kelta, nije bilo ni inhumacije!

Rezultati arheoloških radova na Glasincu, naravno, bili su Zaborovskom samo djelimično poznati, na osnovu ispitivanja 1895. i 1896. godine. Tada se smatralo da u svemu na Glasincu ima 20.000 grobova. No ta procjena važi i danas a od 1880. godine istraženo je svega hiljadu (Stipčević: 220). Način sahranjivanja na Glasincu najpotpunije analizira studija B. Čovića (1963:41-62). No da čujemo Zaborovskog. Od 267 tumula otkrivenijeh 1895. i 1896. godine bilo je 133 groblja sa inhumacijom, 26 sa inceneracijom a 34 groba bila su mješovita. Nađeno je u ovim grobovima: 1689 komada od bronze, 240 od gvozda, 88 od kamena i 1883 jantarska bisera. Ovi se grobovi datiraju od 1100. do 500. g. stare ere. Jantar koje je ovđe nađen svjedoči o tijesnim vezama sa Baltikom.

Grobovi sa spaljivanjem mrtvaca u Glasincu bili su stariji od analognijeh grobova na Visli. Prema tome Pogodin nije pogodio da je kraj oko Visle bio središte odakle se širio ovaj način pokapanja. Naglasimo još i to: da su śevernojadranski Veneti njegovali istu kulturu spaljivanja mrtvaca i da je od njih ka jugu taj način zašao u i teritoriju Etruraca (Rasena). A sa ovijem slovenskim grobovima ušli su i u Italiju i slovenski natpisi na njima.

Zaborovski, dalje, analizira etrurski i rimski uticaj koji se na śeveru zapaža prije naše ere, to jest prije širenja Velikog Rimskog Carstva na śever. To upućuje na pravac kretanja koji je kasnije Rim mogao samo da podstiče.

Običaj spaljivanja mrtvih, koji su njegovali Sloveni, svuda sem u perifernijem plemenskim oblastima, u kojima su sasvim razumljivi tuđi uticaji, traje i dalje, čak i u vrijeme gotske provale na istok, u Ukrajini, pa i za vrijeme Velikog Rimskog Carstva, samo što se pored inceneracije javljaju tuđe inhumacije.

Još 1892. godine Niderle (Niederle, 1900: 74) je tvrdio da su svi grobovi sa urnama u Bohemiji (Češkoj) pripadali istom narodu koji je tu živio od kraja bronzanog doba do epohe hrišcanstva. (Zaborovski: 700) Nije teško naći vezu između Slovena i ovih njihovih predaka, 'Slaves Wendes'.

U Istri, primjera radi, keltska najezda je prekinula sahranjivanje u Sv. Luciji, ali je nastavljena u obližnjoj Idriji i to je bila opet - inceneracija!

I među Japodima, kojima su Kelti nametali svoje običaje, u Ribićima kod Bihaća, o kojima se Zaborovski informiše preko Wiss.Mitheilungen aus Bosnien. VII, 1900, bilo je na 316. grobova svega 6 sa inhumacijom, to jest 1,5%! A u urnama, osim baltičkog jantara, bilo je i perli od stakla. Ovo dokumentuje odnose između Baltika, Visle, Odre, Lužice, Bohemije, Panonije i krajeve na kojima su se pojavljivali Venedi (Veneti). Time se sa velikom sigurnošću može utvrditi prepoznatljivo srodsvo, filijacija između Venda sa Jadranskog mora i naroda istog imena koji se ugnijezdio śeverno do Dunava! (Zaborovski. 703).

"Narodno ime Veneti može se zamijeniti jedino terminom 'nosioci kulture žarnih polja' (G.Devoto, 1962: 194)

 

4. Iliri i Prasloveni
Obratimo sada pažnju na jedan antroponim. Stipčević (1974: 234-235) piše o teškoćama koje pričinjava nepostojanje bilo kakvog teksta na ilirskom jeziku i o prisilnoj orijentaciji na zaključivanje o tom jeziku na osnovu analize etnonima, toponima i antroponima.

Veselia Felicetas

Natpis je otkriven u dolini sela Škripa na Braču i posvećen je (kao i još jedan) Libeni, jednom od najranijih staroitalskih i starorimskih božanstava. Puni naipis glasi: "Veselia Felicetas Libero M(agno) Patri Torcle(n)si ex voto" (CIL III 3093-10100). Natpisom su se bavili: M. Budimir (1934). R. Katičić (1961: 271-279), M. Zaninović (1984: 248). Dok je Katičić skeptičan prema mogućem slovenskom karakteru imena Veselia i prevodu tog imena Felicetas, viđeli smo da Stipčević ne spori da je Veselia slovenska riječ a I. Mužić (1989: 27) iz ovoga izvlači pretenciozan zaključak: da natpis "upućuje na mogućnost da se na teritoriju Dalmacije u rimsko doba govorilo istim jezikom kojim se govori i danas"! To je, zapravo, vraćanje Orbinu (1601) i njegovoj tezi da su Iliri govorili slovenski. Odbacujući takvu mogućnost kao nemoguću, mi ipak ne možemo zatvoriti oči pred imenom te žene koje je dato dvojezično. Da je bila Slovenka, robinja, ne bi joj padalo na um da kleše takav natpis niti da ga posvećuje Liberu. Inače, kako objašnjava Zaninović, torcular ili torculum je naziv prese za tiještenje groždja a torcularium je naziv čitavog sustava turnjačice. Dakle, ako se u Dalmaciji u rimsko doba nije govorilo slovenski, ipak su pojedine ličnosti mogle da budu Sloveni a u unutrašnjosti su mogle da žive i slovenske etničke skupine, poput Veneta. Uostalom, zar nije zagonetno ime 'ilirskog' plemena:


Oseriates

Navodeći ovo ime A. Mayer (1957: 251) bilježi sa strane osnovu ozer-! Dakle = jezero, rus. ozero. Trubačov (1974: 64-65) je zbunjem komparacijom imena slovenskog plemena u Grčkoj E3epitcu i Ozerijata u ilirskoj Panoniji, što bi, zamjenom sufiksa -it: -en-, dalo Ezereni, selo blizu Prespanskog jezera. Iz teksta nije jasno što Trubačov misli o ovim Ozerijatima = Ezerenima, Jezeritima = Jezerićima sem što o njima raspravlja u okviru 'dialektnoj pestrote', šarenila koje je uobičajeno o kontaktnoj zoni i prostorima novog naseljavanja, đe se tokom vremena, postepeno, dešava da preovlada jedan dijalekat. Panonski Oserijati su zaista na periferiji ilirskog područja pa se pitamo: zar baš moraju da budu Iliri? Takođe, ne vidimo u ilirskoj toponimiji i antroponimiji osnove po kojoj bi se moglo povjerovati da postoji baza ozer-! Njihova lokacija upućuje na podvodno područje ušća Une u Savu, Lonja, V. Struga...



5. Keltski i "keltski" onimski sloj
Najezda Kelta na Balkan u IV/III st. ere, njihov pohod na Makedoniju i Grčku, "Pirova pobjeda" epirskog kralja u Italiji, poraz Kelta na Termopilima 279. godine, povratak razbijene keltske vojske u Panoniju, đe su dugo čuvali "svoju duhovnu i materijalnu kulturu i svoj identitet" (Stipčević 1974:51) - sve su to poznate činjenice koje, međutim, ne prati dodatno istraživanje: da li je taj boravak Kelta u nas ostavio i keltsku onornastiku?

Još je, zapravo, važnije ovo pitanje: da li je sa Keltima prodirala na Balkan i kakva skupina Praslovena?

"Politika" u rubrici Da li znate (18. I 1983) piše o povratku Kelta sa Balkana prema Britanskim ostrvima i nazivima balkanskijeh rijeka i planina na tim ostrvima: Liig, Varar, Drem, Murav, Cethen, Boyan, Lab, Malena, Sochan, Tamesis, Buna, Mur...Pošto keltsko-slovenska prožimanja nijesu izučavana, i ono što je slovensko pripisuje se Keltima, i drugima pa se autor pita: nijesu li to nazivi naših rijeka: Ljiga, Vardara, Drima, Morave, Cetine, Bune, Bojane... Dalje se tvrdi da su keltskog porijekla nazivi još nekijeh naših rijeka: Sore, Kokre, Sutle, Sane, Une, Korane, Dobre, Drave, Like, Lima, Morače itd.

Prema ovome bi se reklo da su Kelti bili na Balkanu mnogo duže nego što su bili. A ingoriše se mogućnost da su slovenski hidronimi prodrli na ostrva po istoj logici kao i keltski na Balkan!

Na savremenoj mapi Velike Britanije naći ćemo śeverno od Belfasta - Carnlough, a na obali kod Dandija (Dundee), i to baš kao ušće - Carnoustie! (Grote Auto Atlas, K6ln, 1984, 26 A3, 27 Cl)

Ako ostavimo po strani nejasne i sasvim sigurno neslovenske nazive, moramo osporiti one koji ili sigurno nijesu keltski ili nijesu sigurno keltski.

Kretanje Kelta sredinom I milenija stare ere (Herrmann, 1988,13)

Dobra
Bezlaj (1956:137), saglasno Fasmeru, izvodi iz adj. dobro. Rijeka koja obiluje vodom. Može da bude i izvor koji ne presušuje (Dobra voda kod Bara i sl.).

Morača
Bezlaj izvodi od ie. mor = voda (1961:32). Udolph (1979), među 76 hidronimskih osnova, nalazi: močar, odakle je metatezom nastalo - morač(a). V u močvara je sekundarno. Polj. moczar, češ. moče.

Koritnik
Ako su korita svesl. i prasl. naziv, koji je prešao u alb. u obliku karrute, a zatim korite (Skok II: 156; III: 660), onda je i Kortinik slovenski toponim.

Rudina
O rudini raspravlja opširno Klepikova (1978: 102-119), polazeći od značenja: lug sa travom koja je izgorjela na suncu. Poziva se na SEZb LVIII: 31. Napominje da u Crnoj Gori, pod rudinom, podrazumijevaju: pašnjak s niskom travom, posijan kamenjem. U Akademijinom Rječniku ruda je i brežuljkasto zemljište, što sve odgovara Bilećkim i Oputnim Rudinama.

Kom
Kom je naziv brojnih vrhova. Obično se smatra nejasnim (ESSJ10: 179). Lat. coma = kosa, lišće, trava, vuna, dlaka; comanus = kosmat. Postoje i stari gradovi: Comana Pontica, Comana Chryse (Kapodokija). Rum. coma = planinski hrbat, oniži planinski lanac figurativno: oniži, zdepast čovjek. Zato se Trubačev pita: da li je uopšte kom u krugu prasl. starina? Nesigurnost etimologije ne mora da ide u korist Kelta.

Dakle, sem Koma ostali navedeni toponimi sigurno su slovenski. Ovđe se otvara još jedno pitanje i to veoma zanimljivo, grad

Bylazora
'veoma povoljno smešten za upade iz Dardanije u Makedoniju' kako piše Polibije, pisac II. v. stare ere (200-120)! (Istoria, V, 97). Koliko god je čudno da se jedan, po svemu očigledan slavizam javlja tako rano, na śeveru Makedonije, toliko je ohrabrujuće da to ime ponavlja Livije (umro 17. g. naše ere) u Ab Urbe condita, knj. XLIV, 26,8. G. Sotirov (Sotiroff, 1969: 8-9) primjećuje da isti grad pominje i Dubrovčanin Lukarević (Luccari, Copioso ristretto, 1605, III: 103), ali s pozivom na Plinija! Sotirov zaključuje da ime grada znaci 'Biela Zora, means White Dawn'. Iako u Epiru imamo Venete=Praslovene, nedostaje hrabrosti da se ovaj ojkonim proglasi slovenskim pa je to učinio Sotirov tek kad se povukao u Kanadu!


6. Ostali mogući praslavizmi na Balkanu

Pathissus = Potisje
Među mnogo diskutovanim hidronimima koji bi mogli sadržati slovenski prefiks Po- nalazi se Potisje. Ovaj su hidronim pojedini autori zapisali ovako: Pathissus (Plinius), Pathisos (Strabon), Parthiscus (Am. Marcellinus), Tigas (Priscus), Tysia (Iordanes, Geograph. Ravennas), Tissos (Simocatta, Theophanes). Prvi pregled literature o tome u nas dao je F. Barišić u komentaru Priska u prvoj knjizi Vizantijskih izvora (Beograd 1955: 14), izvodeći ovaj zaključak: "Stoga mislimo da najubedljivije tumačenje skraćivanja Pathissus daje M. Budimir, Pathissus - Tisa, Glasnik Istor. dr. N. Sad 2 (1929) 1-15, prema kome je početni slog Pa - mogao otpasti samo u slovenskoj sredini koja je, saglasno duhu svoga jezika, Po-/Pa- shvatila kao suvišnu prepoziciju pomoću koje se inače prave nazivi za doline reke. Prema tome, Priskovo Tigas odn. Tisas govori za pristustvo Slovena u Atilinoj Vojvodini", a to je 448. g. naše ere. Isto pitanje opširno raspravlja L. Gindin (1983: 18-22). On kaže da pisana istorija Slovena, tj. istorija strictu sensu, počinje pomenom Slovena na Balkanu u god. 527. u Tajnoj istoriji (Historia arcana XVIII, 20) Prokopija Kesarijskog. On kaže da su svi pokušaji da se pojava Slovena pomjeri do I-II st. naše ere, i to na primjerima toponimije, ostali bezuspješni, sa izuzetkom naziva Tise i Tamiša.

Primjećuje da Prisk, uporedo sa pogrešnim Tigas ima i Tifisas, sa -as koji nije svojstven grčkom, jer je rijeka (potamos) muškog roda pa se očekuje sufiks -os, a to može da bude samo uticaj stranog jezika, u skladu sa Jordanovim oblikom Tisia, koji je skoro identičan sa slovenskim Tisa. A to nije lingvistička rekonstrukcija vec konkretno lingvo-filološko svjedočanstvo o boravku Slovena u bazenu Tise i Tamiša, đe se oni okupljaju pred pohod na Dunav-krajnji jugo-zapad stare Dakije, ne kasnije od sredine V st. n. ere.

Strava i medos
Ove se lekseme nalaze u Priska (medos) i Jordana (strava). Detaljno ih je analizirao Gindin, uzimajući u obzir sve do sada iznesene sudove. Momsen je u uzornom izdanju Jordana iznio mišljenje da je riječ strava uzeta iz gotskog dok je Niderle zastupao slovensko porijeklo te riječi. Da riječ spada u stari slovenski fond, pokazuje polj. strawa =jelo, hrana, sive. strava, strova = oljušteno zrno koje se kuva za kašu, slovinsko strava — jelo, hrana, ukr. strava = hranjenje, hrana, blr. strava - 'svako kuhano jelo' itd. Riječ je o daći. Na sahrani se jelo i pilo. Ovđe je Jordan koristio Priska ('ut Priscuc istoricus refert') pa je od njega preveo i ovaj odlomak (('stravam') quam appellant ipsi') u kojemu je riječ strava označena kao tuđa. Da je u Panoniji tada (448) bilo Slovena, dokazuje činjenica da oni 527. već masovno i uporno napadaju na Vizantiju, a to je svega 74 godine poslije Atiline smrti, veli Gindin. Što se tiče meda, Barišić (1955:15) kaže da je riječ, po svoj prilici o grčkoj transkripciji (medos) slov. med'. Gindin je istog mišljenja. Indoevropska osnova medhu-, stind. madhu-, avest. medu- ('jagodnoe vino'), stv-njem. metu, lit. mediš = svuda napitak od meda. Da je oblik medos gotskog porijekla bio bi zapisan ko midos (-got. midus). Takođe, mora se odbaciti i neosnovanost Majerove identifikacije medosa kao ilirske riječi (1957,1:224)! Kelti su tada živjeli u utvrđenijem gradovima čija imena sadrže kao drugi član -dunon/-dunum (Singi-dunum, grad Singa = Beograd) dok su Sloveni bili zemljoradnici, živjeli u drvenim selima i spravljali ovaj napitak.

Pažnju zaslužuje i treća riječ, kamos = napitak od ječma, što je Niderle, po stopama Hiljferdinga, dovodio u vezu s kominom, koja se dobija cijeđenjem grožđja, ali Gindin upozorava da to nema analogija u drugim slovenskim jezicima.


7. Od Praslovena do Slovena na Balkanu
Od starijih slojeva slovenske toponimije dolazimo do novijih, onijeh slovenskih toponima u Prokopija koji svjedoče da je slovenskijeh naselja bilo u Dardaniji bar početkom VI vijeka. Prokopije, naime, piše o njima 530-550. godine a za podizanje utvrđenja, njihovo rušenje i obnovu potrebno je bar nekoliko decenija, mada u pojedinačnim slučajevima taj proces može da bude kraći.
Ovđe imamo u vidu ono što piše Prokopije u De edificiis, IV, 4, u Viz. izvorima, I, 1955: 59: 65. Georgijev je u jednom zamahu od ovih toponima označio kao 32 moguće slovenska a 21 kao slovenska.

Provjeravajući ove etimologije Georgieva, u svjetlu slovenskijeh tragova u Grčkoj (Fasmer, 1941), Gindin je došao do zaključka da se pet navedenijeh toponima može sa sigurnošću smatrati slovenskijem, a da se sva ova utvrđenja nalaze na desnoj obali Dunava okolo Naissosa (Niša). Gindin prihvata kao slovenske ovih pet toponima: Vračišta, mjesto vrača = vidara ili gdje se vrači = liječi; Griho, odgrib = 'velika mreža, kojom se po blatu Skadarskome hvata riba' (Vuk), ili grib, rus. = pečurka; Deurias = debar, d'br'=uvala; Derbičoama (Dervičoama) = Derevljane i Čerčenica = Čerešnica (čerešnja = trešnja).

"U podršku osnOvanosti mišljenja o nekoj kompaktnoj slovenskoj enklavi na omeđenom prostom" piše Gindin, "mogu se, osim izloženog Priskovog svjedočanstva navesti i drugi argumenti, s osloncem na isti fragment. To je, očigledno, bila oblast Atilinih vazala, na dan-dva hoda od Niša, đe je on odlazio radi lova, prevozeći se preko Dunava i na 70 stadija (=14 km) od mjesta prevoza... Na taj način, u smislu veoma oprezne hipoteze, uzimamo sebi pravo da smjelo iskažemo misao o slovenskom karakteru područja koja omeđuju Prokopijevi toponimi... Budući zemljoradnici, Sloveni su u vrijeme Maksiminovog poslanstva (448. g.) već zauzimali desnu obalu Istra (Dunava), blizu Niša (Naissa), koje im je više odgovarala radi poljodjelstva nego zemljište na drugoj strani rijeke koje je, osim toga, bilo zauzeto od strane taljigaša... Umjesno je dodati da je tek 457. Marcijan, nasljednik Teodosija II, uspio da proćera Hune iz Ilirika". U prilog ovog tumačenja idu i istraživanja P. Ivića (1958:199), S. B. Bernštejna (1963:81), J. Zajmova (1967:100-101) i recenzija O. N. Trubačova (1978:57), dok se metodološke zamjerke I.Duridanova na istraživanja J. Zajmova odnose na odsustvo hronologije u građi koju je koristio Zajmov (1980:43-44). Zajmov je na istom mjestu uspješno pobijao neke prigovore (45-48). Po njemu, Sloveni su došli u Bugarsku i sa śevero-zapadne strane, upravo preko područja o kome je ovđe bilo riječi.

Lav Gindin je isto strog i skeptičan i, poput Čebeja, nosi fenjer i po danu. Zato on nije uzeo u obzir čitav niz drugijeh toponima koje su mnogi autori smatrali slovenskim Na primjer, Berzanu je Niderle dovodio u vezu sa makedonskim Berzitima (Verzitima), kao i sa slovenskim imenom Berzana iz 1018. godine (Rački, Documenta I: 33). Bercinu, Bersinu nalazimo i u prvoj knjizi Kotorskih spomenika 13. IV 1335. Miloje Bersina je držao svinje ('porcio, quod hamemus aput Milloye Bersina').

Toponimi i antroponimi do osnove mil- su veoma česti. U antroponimiji veoma su stari oblici: Milibrat, Mildrug, Bratomil, Vojmil, Milbraje, Miogost, Milegostus, Milochna, Milten, Millorat (sve iz prve knjige Kotorskih spomenika). Šlimpert (Schlimpert 1980 :243) navodi u Polablju zabilježena imena Milogosta, kralja Veleta (Ljutića), po Ajnhardu, uz god. 823. i Miloduha, Miliduha kao slovenskog vođu ('dux Sclavorum') uz događaj iz 806. godine. A u Prokopijevom spisku imamo kaštel Milareka koji, prema Barišiću, zvuči slovenskije od mnogih drugih (1955: 63), ali on odbija svaku pomisao da bi na vizantijskoj teritoriji, prije VI st. bilo naseljenijeh slovenskih grupa! Pritom ignoriše vlastiti zaključak u vezi sa kaštelom Sarmates koji je dobio ime 'po Sarmatima koje je Konstantin 334 primio na rimsko zemljište' (isto: 62)! Sarmati su, dakle, mogli da dođu na isti prostor čitavih stotinu godina ranije!

Nijesmo, dakle, ubijeđeni da je Gindin uzeo od Georgieva sve ono što se može uzeti. Navešćemo nekoliko novih mogućnosti:

Bisdina, stsl. bezd'na = Bezdan
Kališ, od kat = Kališe u Sloveniji, Kališta u Makedoniji, Kalište u Srbiji i Makedoniji, Kalisz u Poljskoj!
Gombes, stsl. gomby, Gubeš u Bugarskoj Gimbas u Rumuniji,
Gobelje, Gobnik u Sloveniji, Gobovce (Kranj), možda i Gobelovina (Konjic).
Zeapouries - Žabourje, od augm. žubura = žaba.
Ylasianai = Jelšane, Slovenija
Sousiana = *Soušane = Sušanj Mesarički (Hrvatska), Šušanj (Crna Gora)
Aldanes — Ald'jane, prije metateza = ladjani = Lađari, Lađana (Pljevlja)
Viros = *Vir', Vir u Crmnici
Listi = listi, list'je = šuma, Lištica (Hercegovina)
Babas = Baba (čest oronim)
Vyrsia = Vrš'je (-ja), Vrsi (Zadar), Vrse (Gornji Vakuf)
Triskiana = *Tr'stena = Trščina (Slovenija)'.
Millareka, Georgijev pretpostavlja mogućnost Mialareka, od mjel = plićak = Mijele u Crmnici, ali i Mala rijeka ispod Vjeternika (Podgorica)
Timena, Timiana = timena = močvara (mn.), Timjanik (Negotino, Makedonija)

Time smo broj slovenskih toponima dopunili sa još 14 primjeraka. Moramo napomenuti da je Georgijev navodio samo paralele u Bugarskoj, iako je u Imeniku mesta u Jugoslaviji, Beograd, 1973, koji smo mi koristili, mogao naći bolje paralele od onih koje je navodio. I staroslovenski jezik za njega je starobugarski, ali na to smo već navikli, i iz ruske slavistike.

Slovenski toponimi u Prokopija skreću pažnju na staru Dardaniju (Niš i šira okolina), ali to ne znači da na drugijem krajevima Balkana, posebno južno od Save, nije bilo ranijeh slovenskih infiltracija. Na tom prostoru, u močvarnom predjelu Lonjskog polja, već smo akcentovali pleme Oseriates. Latinski pisci su nabrajali ilirska plemena, čije je nazive bilo lako prenijeti. Uostalom romanski uticaj je presudan i u albanskom i u rumunskom jeziku. Zato Sotirov (1969) primjećuje ovu zabačenu Plinijevu opasku o Iliriku, da je imena tamnošnjijeh plemena teško izgovoriti (Naturalis historia III, XXI, 139).

Zar je teško bilo napisati latinski bilo koje ime latinskog ili keltskog plemena? Ardiaei, Daunii, Penestae, Branovici, Aremorici, Venelli, Celtae...- sve je to iz romanske abecede. Tračkijeh plemena ima, zapisanih, oko devedeset. Dakle, ni Iliri, ni Kelti, ni Tračani nijesu zadavali teškoće. A ako nešto nije moglo da se napiše latinski, znači da je sadržalo glasove i grafeme kojih u latinskom nema! Ali - kako latinski, grčki, keltski da se napiše: Drežđani, oni koji žive u drezgi = šumi?
Kako da se napiše: Žačani, oko Žateca u Češkoj?

Uostalom, još se Crnoricac Hrabar žalio:
"Kako se može dobro napisati grčkim slovima: Bog ili život...ili crkov, ili čajanije, ili sirota, ili jad..."

"Od samog početka, a naročito nakon objavljivanja fundamentalnog rada P. J. Safarika, svi pokušaji da se proces prodiranja Slovena na Balkan premjesti u dublju prošlost do I-II vijeka naše ere, i da se tim obuhvati i lijeva obala gornjeg i donjeg toka Dunava, zasnivali su se na činjenicama toponimije", kaže Lav Gindin (1983:18). To je i prirodno, jer druge građe, sem arheološke, i nema. Arheolozi će reći: njihovi nalazi ne potvrđuju tako rano prisustvo Slovena na Balkanu! Nema, dakle, dovoljno fibula, uzengija, keramičkih sudova koji bi potvrđivali prisustvo ove ili one arheološke kulture? Naravno, to je važno ali: zar živi ljudi, koji su na svom jeziku nazivali svoja naselja - ne znače ništa? Zar nijesu oni i nosioci arheološke kulture?
 

uvod u izucavanje seoba

II

UVOD U IZUČAVANJE SEOBA

Suživot plemena različitog jezika - Ničija zemlja i zaštita šuma - Neprimjetna mirnodopska naseljavanja - Autohtonisti minimiziraju značaj seoba ali ne objašnjavaju ko je promijenio hiljade toponima - U srednjem vijeku nije bilo ni savremenih Srba, ni savremenih Rusa, ni savremenih Crnogoraca, ali da već tada nije postojalo jezgro iz kojeg su se kasnije razvili, ne bi ih bilo ni danas!  
 

Kako Tacit opisuje pojedina germanska plemena, reklo bi se da među njima ima više razlika nego između Germana kao cjeline i nekog drugog naroda. Čak kaže da 'Kotini govore galskim a Osi panonskim jezikom'! Oko ovog 'panonskog jezika' nastala je opširna literatura, ali mi samo podvlačimo razlike. Engels je pokazao kako plemena nastoje da izbjegnu sukobe. "Svako je pleme imalo, osim mjesta svog stvarnog naselja, još i znatnu oblast za lov i ribolov. Preko granica te oblasti pružao se prostran neutralni predio, koji je dopirao do teritorije najbližeg plemena... To je kod Nijemaca granična šuma, pustinja koju Cezarovi Svevi stvaraju oko svoje oblasti, Isarnholt (na danskom jarnved, limes Danicus) između Danaca i Nijemaca, Sachsenwald i branibor (na slovenskom = zaštitna šuma), po kome je Brandenburg dobio svoje ime, između Nijemaca i Slovena. Oblast koja je na taj način nesigurnim granicama izdvojena, bila je zajednička zemlja plemena i od njega samog branjena od zahvatanja drugih plemena, nesigurnost granica postajala je u praksi štetna većinom tek kada se stanovništvo znatno opovećalo" (1976:87).

Da je kohabitacija, suživot različitih etničkih grupa (miksoetnija) i istovremeni žagor njihovijeh različitijeh jezika (miksoglotija) stara pojava i evropska stvarnost, pokazuju ova tri crtežu iz hajdelberškog rukopisa Sachsenspiegel-a, kako ih donosi Hermanov zbornik Die Slaven in Deutschland  (1970:234).

Prokopije kazuje da je Justinijan 'živio nastojeći da dobročinstvo uskladi sa veličinom potrebe', pa je počinio velika djela radi zaštite Vizantije, u čijem su suśedstvu obitavala hunska i gotska plemena a naspram njih turska i skitska pa toliko Slovena i drugih, a pisci najstarije istorije nazivali su upravo ta plemena ili taljigaškim ili skitničarskim Sarmatima, iako se događa da tu živi poneko drugo divlje pleme, bilo kao pastirsko bilo kao sedilačko"! (Viz. izvori, I: 54)

I Rim je davno regulisao naseljavanje 'varvara' koji su mu bili potrebni. O tome je analitički pisao J. Kovačević (1978: 9-31). U vrijeme mira zaključivan je foedus, kao ugovor koji sankcioniše stanje povjerenja mira (pax) prijateljstva (amicitia) i druženja i saveza (societas). "Varvari' su davali porodice kao taoce, da bi učvrstili povjerenje. Nova klauzula u ugovorima bila je recepzio, dozvola naseljavanja na teritoriji Carstva. Početkom V vijeka ova je klauzula definisana terminom ad inhabitandum. Ideja da se 'varvari' upotrijebe kao koloni u rimskijem provincijama javila se u vrijeme Marka Aurelija. Zahvaljujući Zosimu (druga polovina V.v.) znamo da je car Klaudije uključio u svoju armiju mnoge zarobljene Gote, i oni su naselili iste one krajeve koje su sami opljačkali. Prema Probusovom biografu vršeno je veliko prebacivanje 'varvara' iz jednog kraja Carstva u drugi, pa je tada (276-282) kolonizovana Britanija i Dakija, đe je 100.000 Bastarna, Gepida, Vandala i Franaka bilo namješteno, ali su Franci uspjeli da se vrate čak na Rajnu. Da se 'varvari' ipak ne bi previše odomaćili, imperatori Valentinijan i Valens izdali su edikt 370. godine o zabrani braka izmedju starośedilaca i 'varvara'. Zabranjeno im je i građenje brodova, ali Vandali, koji su šćeli u Afriku, a bez brodova nijesu mogli da preplove Sredozemlje, našli su saradnike u Rimljanima.

Ovakvih najamnika imao je i Hanibal. U Polibija (III, 33) pominje se raznolokost i brojnost njegove vojske, prema zapisu na bronzanoj pločici koji je ostavio sam Hanibal. Tu su bili Libijci, Feničani, Lergeti (koji se u komentaru pominju kao nepoznati), Numiđani (iz četiri plemena), Liguri i Baleari. Nije se, dakle, ništa mijenjalo u rasponu od hiljadu i više godina. Papa je, uostalom, kao stražare angažovao Švajcarce a Rusi i danas zovu portira -švajcerom, jer su nekada, kod ruske aristokratije, oni vršili tu službu. A Bugari zahvaljuju na francuskom jeziku (merci), iako im Francuzi nijesu suśedi.

2. Neprimjetna mirnodopska naseljavanja?
Raspravljajući o procesu slovenske kolonizacije istočnog Balkana, F. Barišić (1969:11) konstatuje da je naseljavanje balkanskijeh provincija Slovenima razultiralo 'iz čitavog niza vremenski odvojenih međusobno različitih imigracionih akcija' i to je 'naučno teško objašnjiv istorijski događaj.' Pita se: kada, odakle, kojim pravcima nastupaju slovenski talasi?, da li su, đe i koliko Sloveni ostajali na vizantijskoj teritoriji poslije brojnih pljačkaških pohoda?, što se zbivalo sa zatečenim naseljima i stanovništvom?, da li i koliki značaj u tome imaju 'neprimjetna mirnodopska useljavanja manjih slovenskih zajednica'?, koje akcije Sloveni izvode samostalno a koje sa Avarima?, koliko se slovenskih plemena doselilo? koliko je među njima bilo Avara i drugih turskih plemena?, da li su na Balkan doseljeni Sloveni bili po porijeklu, jeziku i kulturi homogeni?, da li su Sloveni koji naseljavaju teritoriju današnje Slovenije, Istre i śevernog Primorja pripadali istoj grupi kao i oni koje zapośedaju istočni Balkan? Na kraju se pita: kada se zapravo završilo naseljavanje? A nas zanima i kada je započelo.

"Mi u ono vrijeme ne možemo da govorimo o etničkim cjelinama koje pokrivaju čitavu teritoriju i o oštrim granicama, nego možemo da govorimo samo o jezgrima koje postepeno i tek nakon dugih stoljeća izrastaju u oblike koji su bliži našim shvatanjima. Upravo u tom smislu i u tom pravcu je uperena moja studija o etničkoj strukturi Južnih Slovena u srednjem vijeku. Ovdje imamo u to doba vrlo široke pojaseve koji ne pripadaju ni Srbima, ni Hrvatima, ni Slovencima ... Ja kažem samo to: treba imati u diskusiji o tim pitanjima pred očima stvari kao što su stajale onda, a ne prebacivati cjeline ili polucjeline iz današnjeg života u daleku prošlost".

Čini nam se, međutim, da se ovi stavovi podrazumijevaju i kad nijesu eksplicirao kazani. U staro vrijeme doseljavanja, nije bilo današnjijeh Hrvata, današnjijeh Srba, današnjijeh Slovenaca, današnjijeh Crnogoraca, ali da tada nije bilo nekog jezgra iz kojeg su se razvili, ne bi ih bilo ni danas! Osim toga, opšti principi moraju da podnesu brojne varijante. U sredinama koje su bile prometne u svim pravcima, kao polivalentni koridor, a Slovenija je takva sredina, bilo je više uticaja. Dolina Neretve i Morave, odnosno Vardara, takođe. Ali postoje slabije prometne, zatvorenije sredine koje bolje čuvaju staroslovenske arhaizme, i Crna Gora, i pored puteva istok-zapad i śever-jug. A u toj, relativno zatvorenoj sredini nalazimo, recimo, Mrk(je)viće kao još zatvoreniju lokaciju, i, do danas očuvane, neke iščezle lekseme i oblike. Zec je tamo još uvijek zajeac, kamen je kami, stočni izmet, gnjoj je - lajno, soba je - klet, gladan je - lačean (kao u Sloveniji), krtica je m roda - krt, žetelac je - žnjaj i si. (L. Vujović, 1969: 8). Dakle, svuđe je različit stepen uticaja substrata (starinaca) i adstrata (suśeda).

Od značaja je i hronologija uticaja. Moguće je da se čitava jedna populacija iseli  (naravno, na nekom manjem prostoru, kao što je, na primjer, selo) a da se zadrži sve ono što je bilo karakteristično u običajima pa i govoru onijeh kojih tu više nema. Ako u takvu cjelinu (recimo selo) postepeno prodiru došljaci i prilagođavaju se, onda oni poprimaju sve karakteristike starośedilaca i prenose ih na nove došljake. U studiji Lj. Cirić - Bogetić o komunicama u Crnoj Gori (1966, 110) nalazimo ovaj važan podatak: "U Drobnjaku se dešavalo da je neki doseljenik živeo trideset i više godina u jednom selu, a da ipak nije uspevao da stekne komunsko pravo, jer je za sticanje komunskog prava bila nužna pripadnost određenom plemenu, odnosno bratstvu". Zato je neprihvatljivo shvatanje da su došljaci mogli lako da se nametnu starincima, sem ako su bili toliko jaki da istrijebe starince ili ih naćeraju na seobu. S vremenom starijeh starośedilaca nestane i novi doseljenici nastavaljaju život na njihov način. Upravo takva je sredina i Crna Gora. Nije bilo masovnih doseljavanja u kratkim vremenskim razmacima pa je tako, i pored stalne cirkulacije ljudstva, sačuvan zetski dijalekat (Kulišić 1980:11,91). Kulišić je previše pažnje posvetio ugzorilokalnom braku (domazetstvu), ali upravo nakon polemika o pejorativnom značenju domazeta u Crnoj Gori pojavila se studija Jovana Vukmanovića o Konavlima, koja je dokazala da je u svakom konavoskom selu bio veliki procenat domazeta! (Vukmanović, Konavli, Beograd, 1980). Mi, naravno, ne usmjeravamo našu pažnju samo na taj oblik doseljavanja već na činjenicu da je Crna Gora, kao suśedna Hercegovina, zemlja - iseljavanja a ne doseljavanja. Zato u Crnoj Gori, primjera radi, nema ekavskih oaza, a u Srbiji, duboko u ekavskoj teritoriji, ima ijekavskih oaza koje su stvorili doseljenici iz Crne Gore i šire 'iz Dinarida'.

5. Autohtonisti minimiziraju značaj seoba
Autohtonisti se oslanjaju na arheološke tragove pa ističu da u vrijeme kada bi, prema izvorima, trebalo da dođe do velike Seobe Slovena, nema nikakvog šoka u arheološkim ostacima koje bi morala da izazove takva najezda. Korist od ovakvog argumentisanja ipak postoji. Ukazuje se na značaj uticaja adstrata (suśedi) i supstrata (starinci). Onogurski i kutrigurski Bugari nijesu nestali već i danas žive u antropološkom tipu Bugara na Balkanu. A to što su oni, kao ratnici, dobijali bitke sa drugim ratnicima a izgubili bitke sa ženama, silovanim i uzimanim između Slovenki, koje su rađale đecu i učile ih svome a ne njihovom jeziku, to je objašnjenje utapanja jednog etnosa u drugi i naglašavanje značaja termina  maternji jezik. Lutali su, žarili i palili i usput sijali đecu koja nijesu s njima znala da pričaju. I danas se lingvisti prepiru kojih sedam-osam riječi može da se prepozna u bugarskom jeziku kao ostatak iz tatarske epohe. Da li su to: biser, bubreg, pašenog, hagan, belčug, beleg, san, soson, črtog , kako je mislio Sišmanov (1900) ili tome treba dodati: tojagu, čipag (vrstu haljine bez rukava) i Bolgarina, kako je to smatrao St. Mladenov (1921). Eto što je ostalo od silnih Bugara koji su pokorili sedam slovenskih plemena.

''Južni se Sloveni nijesu uopće doselili, nego su tu postojali i razvijali se od pradavnih vremena,  a tek je ime Slaveni postao općenitije u ono doba, kad se tobože njihov dolazak objavio.,." (Mužić, Podrijetlo Hrvata, strana 9)

Evo kuda su sve Sabovi Madjari lutali po Evropi
(Barta - Berend, History de la Hongrie, 1974)

Da je nekakve seobe ipak bilo, i po Sabu, evo dokaza:
"Za Tračane piše Herodot da su najveći narod na svijetu, pa je i njega nestalo pred slovenskijem pridošlicama (otkud sad oni?- p.n.), koji jamačno ni onda nisu mogli dolaziti mahom u golemim masama. Ili zar je sve te narode slovenstvo asimiliralo? To što nije ni Rimu ni Bizantu uspjelo, to je dakle uspjelo po nauci divljim Slavenima, koji su se kao sluge, što li, Avara, doklatili ovamo. To je sve tako apsurdno, tako nemoguće! Narodi su se razvijali, imena su se gubila, dok je narod ostao, pa drugo ime prihvatio ..."

Zašto je taj neslovenski narod 'drugo ime prihvatio'?

Treba naći pravu mjeru u procjeni različitijeh sastojaka određenoga etnosa. Duridanov je ustanovio da je 80% rumunskih toponima slovenskog porijekla. Bukurešt se do skoro zvao Dambovici  (stsl. damb = dub ). Do 1860. služili su se ćirilicom. To su posljedice njihovog slovenskog okruženja i etničkoga miješanja na prostoru koji je služio i za tranzit iz Ukrajine na Balkan. Uz to, moramo uzeti u obzir fakat da mnoge istovjetne pojave nastaju na velikoj udaljenosti, bez međusobne veze. Jednostavno, predstavljaju autohtoni pronalazak. Na primjer, urođenici duž rijeke Amazona rone i skrivaju se pod vodom, sišući kroz trsku koja viri iznad vode neprimijećena među ostalim šibljem. A upravo ovakvo "sisanje trske" opisuje Pseudo Mavrikije (VII v., u Strategiconu, XII) kao karakteristiku Slovena. Na osnovu toga je nastala mađarska uzrečica: "Nijesam ja od onih koji sisaju trsku", to znači da nije Sloven. Naravno, da bi se otkrila ova vještina, nije bilo potrebno putovati do Amazona ili iz Amazona u Panoniju.

Ispitujući paleobalakanski etnos u zaleđu Dalmacije, Mužić je došao do ovog zaključka:  od kasnog željeznog doba pa sve do provale Turaka postoji jasan kontinuitet arheološke kulture, a izvjestan prekid navedenog kontinuiteta zapaža se samo od IX stoljeća, pod uticajem crkve!

Tačna je konstatacija 'da su u hrvatskom imenu (bolje reći etnosu - p.n.) apsorbirane prošlost svih autohtonaca, a osobito Dalmata, Japoda, Liburna, Ardijejaca i Desitijata te dijela Histra i Panona' (str. 172), ali to niko nije ni mogao dovesti u pitanje. Prećerana je, međutim tvrdnja jednog arheologa 'da je nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85% starog stanovništva, a da slavenska komponenta neće biti veća od 10 do 12%! Jer to onda ne objašnjava zašto je većina, i to tako velika, primila novo narodno ime, da se niđe nije ispoljila kao manjina, enklava, u titulama vladara, kao što se posebni etnosi izražavaju u tituli cara Dušana: "Car svim Srbima i Grcima i stranama bugarskim, i svemu Zapadu, Pomorju, Frugiji takođe i Arbanasima..." Od sveg toga nema ništa već se u izvorima pominje "Chroatorum dux" ili "Kralj Hrvata" a posebno se javljaju samo naslijeđeni geografski termini: Dalmacija i Panonija, Istra. Ko je moga prisiliiti četiri petine pučanstva da se odrekne svoga japodskog, liburnskog, ardijejskog ili ukupnog ilirskog ili keltskog imena?

Istina je, doduše, da se pisani izvori i arheologija ne slažu, ali to ne znači da se treba ušančiti s jedne ili druge strane barikade. Treba tražiti objašnjenje. Razlika je, prvenstveno, u tome što su slovenski doseljenici prvog talasa  (V-VI vijek) došli iz ravničarskih krajeva, bogatih šumom i da su zidali drvene nastambe koje su istrulile a svoje pokojnike spaljivali i sahranjivali pepeo, uglavnom plitko pa su ti naši grobovi preorani.  To, razumije se, nije nepoznato, ali se zaboravlja. (J. Kovačević, Istorija Crne Gore I.1967, 304).

"Slavenski grobovi sa ostacima spaljenih pokojnika zakopani su vrlo plitko i zbog toga sasvim destruirani prilikom obrade zemlje", piše Jon Nestor. "I to je jedan od važnih razloga dosadašnjem slabom poznavanju najstarije slavenske masterijalne kulture". (Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slovena, Sarajevo, 1969,148).

Ako su podzemni tragovi prve slovenske kolonizacije Balkana oskudni, obilni su nadzemni tragovi. Masovna slovenizacija zatečenijeh predslovenskijeh toponima ne može se objasniti drukčije nego najezdom Slovena. Stariji nazivi su se lakše očuvali u hidronimiji i oronimiji dok su doseljenici davali nova imena naseljima, služeći se najčešće onijem nazivima koje su napustili kad su krenuli u avanturu seobe. A starije naziva koje su zatekli, ako nijesu izmjenili, prilagodili su svome jezičkom ośećanju.

Nazivi vodotokova su veoma otporni. Pa ipak, pored praslovenskih imena Tare i Lima, imamo slovenske nazive Pive, Morače i Zete, a to je nepobitan dokaz gustine naseljenosti Slovena, iz koje izvire snaga promjena u toponimiji. Piva (kao i pivo) duguje svoje ime glagolu piti, kao i slovenačka Pivka, bugarska Pijavica, poljska Piwna, u slivu Poljske (!) Sane kao i Piwnica, Piwowina, pritoka Varte, u čemu se slažu Bezlaj, J. Rieger, Duridanov, Fasmer, Vujičić (n. djelo, 38) i drugi. Morača je u vezi sa osnovom mor=voda (Bezlaj, Slovenska vodna imena, II, 1961, 32), dok mi smatramo da je to metatezom izmijenjena močvara > > morača. V u moč(v)ara  je sekundarno, što pokazuje polj. moczar, češ. močal, dok je rus. boloto, luža. Etimologija hidronima Zeta je složena i nedokučiva, zato što ne znamo kako je glasio izvorni naziv. Zeta se, naime, bilježi kao Zenta u Kekavmena, uz događaje oko 1042. godine, ali i kao: Genta, Centa, Centa = Čenta, Xenta = Ženta, Senta ... U Vojvodini imamo i Sentu i Čentu. Teškoća da se prodre u tačan izvor ove rijeke leži u činjenici da su naši preci došli u kraj koje ne raspolaže slovenskom raznolikošću glasova. Ni na grčkom ni na latinskom nije bilo moguće napisati ni ž ni č pa su oblici: Ženta i Čenta samim tim isključeni iz njihove transkripcije. Činjenica je da i oblik Zenta, prvi zabilježeni, ima slovenski nazal koji je iščezao kao i ostali nazali (ronka - ruka, zomb - zub, čendo - čedo). Obrađujući Kekavmenovu vijest o Zenti Ferluga piše: "Zenta je domaći izraz za Duklju i utoliko je Kekavmenova vijest dragocjenija". (Viz. izvori III, 1966, 212). Doista, da je toponim predslovenski, bio bi zabilježen ranije. U svakom slučaju ističemo da imamo toponim Sjenožeta blizu Andrijevice, pa će biti u pravu V. R Nikčević koji je pošao od lit. ginti, genti > > ženti, češ. žati (R. Bošković 1968: 82), kojim putem je nastao češki etnički naziv Žačani, dok je u nas moglo od žeti da nastane izvorno Žečani > Žetjani > Zećani. Da pogrešno čitanje može da uđe u narod, svjedoče Rusi. Dolazeći u dodir s grčkom pismenošću, oni su pogrešno pročitali thetu kao ćiriličko f, što se lako moglo desiti jer theta ima okrugao oblik sa talasastom crticom u sredini (θ), pa je tako Teofil za njih postao Feofil, Matej - Mafej, Teofan - Feofan , Teofilakt- Feofilakt ! I tako to stoji već hiljadu godina. Drugi je primjer Lika. Samo je slijepi Budimir vidio da Lika u Porfirogeneta stoji kao Litza, a to je Lica, Lice - zemljište okrenuto suncu ( toponim na Durmitoru, u Pivi, u Dobroti, v. Registar), isto što i čelo brda, brda čelo, Brčelo. Ali čim je Lica napisana latinski Lica, čitala se kao Lika! Mi smo došli u kraj đe nema slova Ž, pa je tako Ženta postala Zenta , a onda je nestao nazal i Zenta se pretopila u Zetu! (V. Nikčević, 1985: 131-153). Da je u nas dokumentovan i oblik Ženfa, vidimo iz savremenog oblika Śenožeta. Na granici prema Trstu imamo selo Senoseče, što povezuje - seče i - žeta! U jednom dokumentu iz 14.1 1920. (prijedlog Lojda Džordža i Klemansoa o granici), navodi se oblik Senožeče.

Tako korijenita promjena u nazivima rijeka i jezera u Crnoj Gori posljedica je masovnog doseljavanja novog etničkog elementa.  Time, naravno, nijesu izbrisani svi tragovi ranijeg etničkog supstrata.

6. Da li su Iljemenski Sloveni došli sa Skadarskog jezera
U posljednje vrijeme sve su češći glasovi da Sloveni nijesu doseljavali na Balkan već da su sa Balkana išli na śever. Glavni zastupnici ove teze su arheolog Joachim Herrmann u Berlinu i filolog Heinrich Kunstmann u Minhenu. Herman je priredio značajan zbornik Die Slawen in Deutschland, 1970, a poglavlja o starim Slovenima pisao je i u nekim drugim publikacijama: Die Welt der Slawen, Kulturen im Norden i sl. Kunstman vodi slavističku katedru u Minhenu i svoje radove objavljuje u polugodišnjaku Die Welt der Slaven. U br. 25 (1980) dokazuje da Samo nije ime već da to znači 'samyj velikij knjaz' i sl. U br. 26 (1981) da su Obodriti (Abodriten u nekim izvorima) - apatridi, ljudi bez domovine, odseljeni iz Grčke na śever. U br. 28 (1983) dokazuje da su Glomači, germanski nazvani Daleminci istočno od Lajpciga - Dalmatinci! U br. 29 (1984) razvio je dokumetnaciju o dolasku Poljaka sa Balkana, a sve se svodi na to da su Dukljanin i Toma Arhidjakon pogrešno, to jest skraćeno napisali naziv Apolonija u Albaniji u obliku - Polonia! U br. 30 (1986) pita se: odakle su došli Iljmenski Sloveni (kod Novgoroda) i navodi niz toponima oko Iljmena i na Bakanu, na osnovu čega zaključuje da su Sloveni s juga išli u snijeg i led śevera! Zatim je i ime Rusije izveo iz Raguza > Rausa > Rusa!? (1986)...

Za nas su zanimljiva dva Kunstmanova rada: Wie die Slovene an den Ilmensee kamen (1985:387 - 401) i Der Dukla-Name und sein Weg von Montenegro uber die Karpaten nach Nordwestrusland (1989: 70-88).

Kunstman citira ovaj tekst iz Nestorove hronike:
"Slaveni se naseliše oko jezera Ilmerja. Prozvaše se svojijem imenom, podigoše grad i narekoše ga Novgorod".
Takođe, daje vijest vezanu za god. 862:
"A prvi naseljenici u Novgorodu - Slovjeni."

Dakle, Novgorod je osnovan 862. godine, a podigli su ga Sloveni iz istoimenog plemena, naseljeni oko Iljmenskog jezera.

Navodeći toponime okolo jezera, Kunstman dokazuje da su ih Sloveni donijeli sa Balkana, a ovo su ispitivani tooponimi: Iljmen, Lovat, Polist, Šelon, Msta i Oskuja.

Oblik Ilmer  tumači se uz pomoć finskog ilma = vazduh, vjetar vrijeme i jarvi = jezero, (Popov, Prinz). Kunstman polazi od jedne široko zastupljene staroevropske osnove, grč. limen = luka, limne — jezero, blato, lat. limus = mulj, čemu odgovara tal. hidronim Limana, franc. Limon, lit. Limania, a Kunsmtan posebno ukazuje na crnogorsku rijeku Lim. Po nama, svi ovi hidronimi nastali su nezavisno, upravo iz te raširene, staroevropske osnove, dok je finska baza u Ilma-jarvi očigledna.

Za Lovat, prema polj. Lowacin i rus. Lovatin Kunstman nalazi osnovu u ilovat(aja) rijeka, rijeka koja ima mnogo mulja. Poznata je Ilovica u Boki i drugdje. Kunstman se time ne zadovoljava već ukazuje na latinski naziv Skadarskog jezera iz ilirskog doba: Labeatis palus  u Labeatis terra  (Livije). Na tom prostoru živjeli su ilirski Labeati. Kunstman pretpostavlja zamjenu a a o i betacizam b a v. Takođe, i stari naziv Blato u Dukljanina ('Miroslavus ... navigansque super Baltam') dovodi u vezu sa hidronimon Volota.

Nešto više sreće Kunstman je imao u povezivanju toponima Konduja sa balkanskim Candavia u Ravenata, Candabia na Peutingerovoj to je danas Kuks (Quksi) u Albaniji. Mogao je Kunstman đa poveže i Ptolemejev Turuntaš na Baltiku i Turuntaš u Hercegovini, ali tome nema ključa za odgovor: šta je starije i da li je to uopošte dokaz seobe?

Polist Kunstman izvodi iz balkanskog Palaeste (Epirus Nova), dok je Fasmer tumačio da je izvor u polyj, polovodje, polaj. voda, njem. Hohwasser + visoki vodostaj. Pita se: otkuda ono - ist u Polist ?

Šelonj dovodi Kunstman u vezu sa Solunom (Saloniki). Postoji, naime, i bliži oblik Šalonj. Prelaz a u o imamo u Salona a Solin , Saloniki a Solun.

Msta, Mstino i Staraja Msta odgovaraju, po Fasmeru, finskom hidronimu: Mustajogki, estonskom Must(a)jogi, što je Mikola označio nesigurnim. Na fin. bi musta bilo = crn(a). Kunstman misli da je osnova balkanska - Nestos , staro ime dalamatinske Cetine, odakle je i savremeno Mesta u starom tračkom prostoru, Mestus u latinskom izvoru.

Oskuja je pritoka Volhova, ali postoji i toponim Oskuj, ili Oskus, śeverno od Čudskog jezera, a ne treba zaboraviti ni jezero Oskus. Ovo su isključivo śevernoruski nazivi. Fasmer je tumačio Oskuja uz pomoć rus. uškuj = mali čamac, kao u fin. wisko, ali Kunstman veli da je srodnije i izvornije tračko i keltsko uscu- , irsko uscu, uisce = voda. Otuda trački hidronim Oskica , Oescus, pritoka Dunava, danas Iskar, i u delti ove rijeke grad Oiskos. Ka tome ide i starije ime Hadrianopolisa - Uscudama, njem. Wasserburg = grad na vodi, tvrđava na obali.

Na ovaj način, smatra Kunstman, dokazuje se 'ilirska komponenta': Labeatis a Lovat, Balta a Volota, Palaeste a Polist , Konduja ^ Candavia, uz tračke tragove: Msta ^ Mesta ^  Nestos i Oskuja ^ Oskica.

Ova seoba sa Balkana na śever Rusije odvijala se, po autoru, varjaškim putem kojim je tekla trgovina između Varjaga i Grčke. Glavni rejoni iseljavanja su, po njemu, Dalmacija, Prevališ i Epir. Neki od ovih sudova su više, neki manje ubjedljivi, ali cjelina dokazuje preveliku tendenciju Kunstmana da sve elemente uklopi u unaprijed sastavljen zaključak.

Radi se o toponimima koji su stariji od seobe Slovena, dakle, i one u VI-VII vijeku, a da i ne govorimo o 862. godini, kada je po Nestoru, formiran Novgorod. On, doduše, tvrdi sa su Sloveni sa juga donijeli, donekle sebi prilagođene tuđe toponime, ali evo kako to izgleda na primjeru Rusije:

Ragusa _ romansko Rausa _ slovensko Rusa
Ragusius _roman. Rausium _slov. Rusi _ Rus 
Ragusa je staro ime Dubrovnika, ali i jednog grada na Siciliji. Izvodi se od laus = stijena, odakle je i oblik Lausium u Dukljanina, 'da kasnije, odlaganjem glasa l bude nazvan Ragusium'. Slično priča Porfirogenet, pa se pomišlja da je Dukljanin znao za neki prepis njegova Spisa o narodima, gl. 29. "Grad Raguza se ne zove Raguza na romejskom jeziku, već pošto se nalazi na strmoj litici, a litica se kaže romejski lau, behu nazvani po tome Lausani...Prema opštoj navici, koja često kvari imena zamenom slova, promeni se naziv i oni se nazvaše Ragužani (Raousaioi). (Viz. izvori, II: 20). Objašnjenje je skoro identično. A tolika sličnost ne bi se mogla desiti da su obojica koristili usmeno predanje. No, što se tiče imena Rusije, postoji mnogo jednostavnije mišljenje, još od Nestora. Sintagma Ruskaja zemlja doslovan je prevod varjaškog Ros-landa u Švedskoj.

Drugi Kunstmanov rad odnosi se na ime Duklje i put toga imena iz Crne Gore do poljske Dukle i Dukielskog prelaza... i śeverne Rusije.

Etimologija Duklje svodila se na ove varijante: ie. *dhoukl = skrovit, taman (Mayer), ie. *kleu = teći, plaviti (R. Salabalić) i iz toga izvedeno du + kleu = dva toka, dvije rijeke (R. Radunović), što odgovara činjenici da se kod Duklje sastaju Morača i Zeta. (Naše je mišljenje da su se i Zeta i Morača prije dolaska Slovena zvale jednim imenom Duklja, Du+ kleu = dva toka. Analogije za to imamo u Savi koja se formira od Save Bohinjke i Save Dolinke, a znamo i za blizak primjer dviju Morava). S. Rospond je išao drugim pravcem. Po njemu, osnova je ie. dheu , dhou = lagano teći. Odatle: moravsko - duča = močvara, tresetište; stčeš. dučeje = vodopad, češ. dučej = kanal. Pored odgovarajuće Dukle, imamo i Dokawu u Šljonsku, jezero Duk , češ. Doksy, Dokšany. Treba dodati u Polablju rijeku Došu i pleme Došani, kao i Dodoše na Skadarskom jezeru (moguće: do+ Doše?). Činjenica da te rijeke nema, ne znači da je nije bilo. Porast vodostaja Skadarskog jezera, koji se pominje od sredine prošlog vijeka, nije prvi, jer i u ispravi Ivana Crnojevića imamo podatak o promjeni toka Limske rijeke. Nadošla voda prelila je mnoga korita.

J. Udolf u disertaciji o slovenskim vodnim imenima (1979) nalazi nepoznati slovenski apelativ - dukelj, duklja = sud za mlijeko napravljen od cmog blata. Dakle, opet se vraćamo Majerovom dhouki = taman, crn, odakle je i njem. dunkel.

Kunstman smatra da su Prasloveni, seleći se kroz Panoniju na śever, donijeli ime Duklje u Dukielski prolaz (polj. Dukielska przelecz)! On pominje i 12 toponima iz osnove Duk- u slivu Njemena, najviše oko Vilne. Na primjer: Duki, Dukuli, Duksy, Dukšty... Žučkevič (1974) tumači ove toponime iz lit. dukineti= bijesniti, dok Kunstman insistira na ilirsko-epirskom daksa= more. Prelaz a _ o kao u Catarum _ Kotor.

Trubačev je 1968. i 1982. razrađivao tezu o pradomovini Slovena u Panoniji, inspirisan učestalim pomenima Dunava (Dunaja) u ruskim narodnim pjesmama. Smatra da to nije objašnjivo, ako bi Dunav bio tako daleko od njihovih predaka koliko je od njih danas. Takođe, smatrao je da pradomovina Slovena nije zatvoreni prostor, tako da je do interjezičkijeh uticaja dolazilo i na teritoriji pradomovine. To je njegova teorija (ideja) 'nezamknutosti slavjanskoj prarodiny'. Pradomovina je, po Trubačevu, bila između Pribaltika i Ilira, a klin među njima udarila je najezda Kelta. Pitanje je, međutim, da li su Iliri ikada bili tako daleko na śeveru, mada im se dugo vremena pripisivala Lužička kultura žarnih polja. A Kunstman podśeća da se Dunav pominje i u baltičkom fokloru, ali da su i Balti sa Balkana došli na śever! Proturječi sebi da su ka Baltiku išli Prasloveni, ovo prenošenje dukljanskog imena stavlja u VIII-IX vijek, jer mu to treba zbog onog podatka o Novogorodu i 862. godini! Nestor pominje Panoniju kao pradomovinu iz koje se razišao slovenski narod. Velikopoljska hronika (Chronica Polaniae Maioris) samo ponavlja Nestora:

''Scribitur enim in vetustissimis codicibus quod Panonia sit mater et origo omnium Slauonicarum nationum''. ("Naime, u najstarijem rukopisima stoji da je Panonija majka i istočnik svih slovenskijeh naroda").

Dublje ka jugu ide samo Dalimilova hronika u stihu. Ona 'pravlast Slovanu' vidi u dodiru sa Grcima i Rimljanima. Eponimnog junaka Čeha dovodi iz Hrvatske, što odgovara tradiciji zabilježenoj u Krapini, po kojoj su na śever pošli Čeh, Leh (Poljak) i Meh (Rus).

Najbliže istini će biti pretpostavka da je najezda Avara sa istoka 568. godine izazvala pomijeranje slovenske mase iz Panonije ka jugu i śeveru, odnosno śeverozapadu. Avari - azijski stočari tek su se navikavali na śjedilačko-poljoprivrednu djelatnost i nijesu uopšte imali većih gustih naselja primitivno-gradskog tipa. Njihova država (kaganat) od 568. do 626. usmjerava se na neuspjelo osvajanje Konstantinopolja a od 626. okreće se ka Francima, do 811. kada ih pokorava Karolinško carstvo. (J. Kovačević, Avarski kaganat, Beograd, 1977: 11). Ove su činjenice rado iskoristili njemački filolozi i arheolozi, naročito Herman, kako bi tvrdili da Slovena nije bilo na Labi prije VI vijeka. U zborniku Die Slawen in Deutschland Herman kaže:

"Enstehung von Siedlungsgefilden und Siedlungsgebieten wahrend der Einwanderungszeit von Ende des 6. Jh.bis zum Ende des 7. Jh. und allmachlicher Ausbau in altslawischer Zeit". (N.d.: 14)

Dakle, vrijeme naseljavanja Slovena počinje tek od kraja VI vijeka, što je sinhronizovano sa pojavom Avara. Po nama, to je bio drugi talas zapadne slovenske kolonizacije, a to ćemo pokušati da dokažemo u narednom poglavlju.

Kunstmanovo insistiranje na pravcu  jug_śever suprostavlja se utvrđenim pravcima kretanja u Evropi, a to su: śever_jug i istok_zapad. Odstupanja od toga pravila su samo: odlazak Herula iz Panonije ka Tuli (Danska) i ova druga slovenska kolonizacija sa śeverozapada, kada je i dio Srba i Hrvata otišao ka Saksoniji i Tiringiji, a drugi dio na Balkan.

Na śeveru nije bilo ni rudnika zlata za 'gold rush' kao u Americi, ni toplih mora, koja je i Petar Veliki tražio na jugu, ni zemljišta slobodnijeh za obradu tokom cijele godine. Sve to, i još mnogo svakojakih trezora, imao je magični jug, kome i danas hrle śeverni narodi.

7. Još o pravcima kretanja: tri mogućnosti
U polemiku sa Kunstmanom i Hermanom mi nijesmo krenuli praznih ruku. Prethodno smo sačinili registar sa 860 podudarnih toponima u polapsko-pomorskom i zetsko-pomorskom prostoru, kraće rečeno u Polablju i Crnoj Gori. Naravno, u ovaj broj nijesu uračunata ponavljanja istog toponima, a da toga ima, dokazuje veliki broj ojkonima iz osnove Hot- (60), grab- (65), jasen - (18), kal - (31), javor - (13), kamen - (28), jezer - (26), a to je tipično južnoslovenski i zapadnoslovenski oblik, jer je rus. ozero, polj. jezioro; dalje, iz osnove klen - (12), kras - (14), odakle je i antroponim Kraso; lug - (10), med - (19), pčot - (16), Polje - (7), Polica (15), Preśeka (5), rogoz - (14), raztok - (7), Rybnica (7), slav - (32), štit - (5), tur - (41), varna , prije metateze koja daje savremeni oblik vrana (41), Vir (3), Virica (4), volk - (vuk) (19), prefiks za - (25) itd. Riječ je, dakle, o hiljadama istijeh toponima, a Kunstman uvijek operiše sa svega nekoliko primjera! Hermanu je dovoljno da na śeverozapadu vidi Travnjane, na Balkanu Travunjane, i da tvrdi da su Travunjani iz današnje Hercegovine selili ka Danskoj! Imajući, dakle, dovoljno argumenata u rukama da nekakva veza mora da postoji između polapsko-pomorskog i zetsko-pomorskog etničkog areala, morali smo raspraviti sve tri mogućnosti:

1) da su slovenska plemena iz rimskog Prevalisa selila ka Polablju, kako to hoće Kunstman;
2) ili da su iz Polablja migrirala ka Prevalisu ili
3) da su iz nekog zajedničkog jezgra ova plemena jednim dijelom pošla ka jugu a drugim dijelom ka śeverozapadu, kao što se to desilo u vrijeme najezde Avara.

Prvo smo ispitali ovu treću hipotezu. Pregledali smo ruske, poljske, ukrajinske, češke i slovačke toponamastičke studije i tražili to zajedničko jezgro od oko osam stotina istovjetnijeh toponima koji se mogu identifikovati u Crnoj Gori i Polablju. Lako je zapaziti da nijedno istočnoslovensko pleme ne nalazi svoju paralelu u Crnoj Gori. Osim toga istok se mora isključiti i zbog leksema kao što su: jezero, rus. ozero, polj. jezioro; laz kojega nema ni na Balkanu istočno od Vardara; kokot, sa 6 naselja Kokoti, čega, takođe, nema na istoku (đe nalazimo oblike: petao, petuh, pet'l).

Najviše podudarnih toponima, osim u Polablju, nalazimo u Poljskoj, koja je zanimljiva i kako ijekavsko područje. Jer ekavskoijekavska izoglosa nije neka novija pojava.

U Poljskoj, rekosmo, susrijećemo 'odnekud poznate' toponime kao: Rogovo, Moracz, Stargard, Trzebin, Cieklin, Lazy, Lukowo, Kawcze, Rumia, Zabiele, Siennica, Roztoka, Rybnik, Gozd, Maczugi, ali to je sve razbacano. Niti ima dovoljno takvih paralela, niti su na određenim prostorima slično raspoređene, a sve to imamo o Polablju.

Ne našavći zajedničko jezgro hiljada toponima u Polablju i Crnoj Gori, mi smo morali da se oslonimo na ova dva roja, i jedino je ostalo pitanje pravca kretanja: śever_jug ili jug_śever?

Analizirajući Kunstmanove teze, našli smo u njima previše proizvoljnosti. I njemu i Hermanu istovjetan je cilj: da dokažu da su Sloveni što kasnije došli na Labu! Ali te teze već su ranije demantovali drugi njemački naučnici, koji su izučavali etnogenezu Germana i njihovu pradomovinu.

Ostala je, dakle, kao važeća hipoteza ona o seobi sa śevera na jug. A na tom području živjeli su Sloveni poznati u istorijsko vrijeme kao Veleti = Ljutići (takođe i Vilci) i Obodriti (Abodriti, Bodriči).

No prije toga treba raščistiti moguće zabune oko Lužičkijeh Srba, budući da bi se oni našli na pravcu nastupanja ovijeh Slovena, kada krenu na jug. A to bi značilo da su u isto vrijeme došli na Balkan Veleti = Ljutići, Obodriti i Lužički Srbi! Da li se to, zaista, desilo"
 

luzicki srbi

III

Lužički Srbi

Lužički Srbi nijesu mogli doći na Balkan u VII vijeku, zato što ih nije bilo prije XV vijeka. U vrijeme seobe Srbi, Lužičani, Daleminci (Glomači) i Milčani bili su zasebne grupe plemena. Povlačenje Srba pred Germanima dovelo ih je u Lužicu, pa je tek oko XV vijeka došlo do spajanja i plemena i njihovih imena. Oni sebe zovu Serbjo i Lužičenjo i jezički su, od svih Slovena, najviše udaljeni od balkanskijeh Srba (P. Ivić).

1. Srbi i Lužičani su nekada bili udaljeni
U staro vrijeme nije postojao geoetnički pojam Lužički Srbi. Geograf Bavarski (između 866-890. godine), kako se zove anonimno uputsvo trgovcima koji odlaze u suśedne zemlje, još uvijek bilježi Srbe odvojeno od Glomača, koje su Germani nazvali Talamincima, Dalemincima, a Milčani su s druge strane Labe, na śeveru, među Vetnicima i Moričanima, a na jugu od njih su još uvijek Veletski Obolonci, koje Nijemci zovu Haveller, a Rusi - Gavoljani, po sadašnjem zvanju rijeke Havel - Gavolja, stari naziv Obola, Hobola. Dakle, za Srbe i Glomače samo veli da su suśedi, a Glomači su između Srba i Lužičana.

Evo i staroengleskoga teksta:

"Be northanaestan Maroara sindon Dalamntsan; be eastan Dalamentsan sindon Horigti. Be northan Dalamentsan sindon Surpe; be westan him Sysile. Be northan Horithi is Maegtha land..."

Ovako je Maks Bate (Bathe) rasporedio slovenska plemena u IX vijeku.
Vidi se da su udaljeni: Srbi (Surbi, Sorabi), Lužičani (Lunsici), Milčani (Milzane) i Glomači (Domelcion - Talaminzi).

2. Dva lužicka jezika
Lužica se danas dijeli na južnu (koja se zove i gornja, jer je na bregovima) i śevernu (donja, jer je u ravnici)! Śeverna Lužica je pod uticajem poljskog, a južna - češkog jezika. To je, pored ostalog, uticalo da se dva dijalekta razviju u zasebne jezike. Evo nekoliko fonetskih razlika donjolužičkog (dluž.) i gornjolužičkog (gluž.) jezika:

Dluž. g u gluž. je h (gora/hora, noga/noha)
Gluž. č u dluž. je c (čas/cas, čolo/colo = čelo)
Gluž. kr, pr, tr postaje dluž. kš, pš, tš (prawy/pšavi — desni, kradny / kšanduš = krasti, trawa/tšava = trava).
Gluž. (j)a u dluž. je je (mjase/mjeso, plata/pjeta, hladać/gljedaš =  gledati)
Gluž. je postaje dluž. ja (mjeza/mjaza=međa)

Iz morfologije treba naglasiti da se razlikuje vokativ (gluž. nano u dluž. je nan = oče!). Nominativ plurala gluž., na pr. stari možojo, u dluž. je stare muže = stari ljudi.

swoboda-lichota = sloboda
chježa - wjaža = kuća, trijem
twarjenje - chrom = zgrada
zbožo - gluka = sreća (njem. Glück)
ćesla - twarc = tesar (od tesla)
zahrada - gumno = vrt, ograda
swačina - pojedank = užina
lutować - žariš = šteđeti
prajić - graniš = reć!

(Svi primjeri uzeti su iz zbornika Die Sorben, Bautzen 1979,148) Zaista su, od svih Slovena, Lužički Srbi najudaljiniji od balkanskijeh Srba.

3. Lužička onomastika
Lužica je onomastički obrađena u knjigama Mešganga i Ajhlera (J. Meschang, Die Ortsnamen der Oberlausitz, Budišin - Bautzen 1973.; E. Eichler, Die Ortsnamen die Niederlausitz, 1975.). Dovoljno je pogledati registar toponima i uvjeriti se da su veoma male korespondencije sa balkanskom onomastičkom situacijom. Sve se svodi na niz opštesloveneskih podudarnosti. Nema podudarnih imena gradova a nema ni sličnih plemenskih naziva. Između Zale i Labe Šafarik (Slowanske starožitnosti, 1837, 648-666) navodi ova plemena: Kolediće (Coledici), nazvane tako po paganskom božanstvu Koledy, Lupoglavce, nazvane po rijeci Lupi, Neletiće, Nižiće, Nudiće (postoje i ruski Nudyči), Škudiće, Suselce, Susle (čije imenske tragove nalazimo u Rusiji i Karantaniji), Žarovane, Žirmunte ( u Litvi - Žirmuny, Žirmunty, od imena Žirmunt), Žitiće (Citici, Cititze)... Ova nam plemenska imena ne kazuju ništa o nekoj vezi sa Balkanom. Ali čim se pređe na śever od Labe, nalazimo: Moračane, Pješivce, Cuce, Bjelice, Riječane, Trebješane, Lješane...

4. Najnovija istraživanja o razilaženju Srba
H. Schuster-Sewc je u Zborniku Matice srpske za filologiju i lingivistiku XXVII-XXVIII, 1984-85, 907-913. objavio rad o istoriji i geografiji etničkog imena Sorb/Serbj/Sarb/Srb(in) u kome iznosi mišljenje da Srbi sa Mulde nijesu došli na Balkan i da varijacije u imenu: Serb/ Sarb i Surb/Sorb "imaju svoje porijeklo već u slovenskoj pradomovini". "Tačna lokalizacija ovog kasnopraslovenskog kompleksa (ujedinjenje srodnih gensa u okviru gentilnog poretka) jeste sporna. Najverovatnije se to tiče jednog područja čija bi lokalizacija bila u današnjoj južnoj Poljskoj (reka San, gornja Visla) i u severozapadnoj Ukrajini (takozvani Beli Srbi) odakle je u VI vjeku počela postepena ekspanzija ove kasno praslovenske plemenske grupe sa zajedničkim plemenskim nazivom... prema śeverozapadu (kroz Moravska vrata) odnosno prema jugozapadu (uz obilazak Karpata). Pri tome se severozapadni migracioni talas prvobitno sastojao očigledno iz nosilaca oba imenska oblika, a jugozapadni samo iz nosilaca Serbo varijante (kasnije južnoslovenski Srb).

Svaka legenda izražava neku suštinu. Ovo što je Šuster-Ševc ispričao, podudara se sa onijem što kaže Porfirogenet sredinom X vijeka: da su se Srbi podijelili i da je jedan od braće u dogovoru sa vizantijskim carem Iraklijem, oko 626. godine, poveo svoje sljedbenike na jug, dok je drugi ostao tamo, sa dijelom naroda, da bi, pod pritiskom Avara krenuo ka novom centru na rijeci Muldi (Lipsk=Leipzig). Taj stari centar je, po Pofirogenetu, bio blizu stare mađarske granice a ne daleko na śeveru, đe ga je tražio Relja Novaković (Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo, Beograd, 1977.).

veleti=ljutici obodriti

IV

1. Najstariji izvori o Veletima = Ljutićima
Prvi koji pominje Veleta (Ueltai) bio je Ptolemej, sredinom II v. naše ere koji je u Geografskom uvodu (za crtanje karata) napisao 'da Sloveni odnosno Vendi sjede uz čitav Venedski zaliv' na Baltiku (Uenedikos kolpos). Ovaj Venedski zaliv skromni slavisti su identifikovali kao zaliv Gdanjska. Pored ovog zaliva su, po Ptolemeju, Veleti.

Da je Venedikos kolpos samo zaliv Gdanjska, kako je mislio Maretić (Slaveni u davnini, 1889, 166), bila bi nejasna formulacija "čitav zaliv". To je mali prostor da bi mogao da podnese širinu pojma "čitav"! Ili, zašto bi Adam Bremenski, nazivao Baltik Skitskim morem, ako je Baltik sa svih strana, sem sa istočne, uokviren Germanima? Zašto se pojam 'njemačko more" veže isključivo za Atlantik, onaj njegov dio između Holandije i Danske? Zašto nijedan naziv Baltika nema njemačku etimologiju? Zašto, nasuprot tome mogućem njemačkom nazivu, koji bi bio logičan kad bi bilo tačno da su Germani svuda oko njega, sem na istoku, stoji donjonjemački naziv Baltika - Wildamor, tj. Wilten-Meer, Veletsko more, što je Maš (Mach, 1774) pogrešno nazvao Velikim morem? U sholiji uz Adama Bremenskog (Gesta, II, 21), kada je riječ o Stargardu (Aldinburgu) kao glavnom gradu slovenskog plemena Vagra, kaže se da je ta "civitas... sita iuxta mare, quod Balticum vel Barbaricum dicuntur''! Dakle, ovaj sholijast, svakako i sam Nijemac, naziva Baltik - Varvarskim morem! Ne smatra ga svojim nego tuđim.

Švarc jasno odvaja Germane, Venete i Kelte

2. Veneti, Venedi, Wenden, Vinidi, (V)indi
Jasno je da južna obala Baltika nije mogla da bude prazna. Nju su naseljavali praslovenski Veneti, pa zato Nijemci odavno sve Slovene s kojijema su u kontaktu nazivaju Vendima (Wenden) a Slavija, lijevo od srednje Labe, danas je Wendland. Od imena Wend nastao je i pridjev windisch = slovenski, pa se i na Trubarevom Katihizisu (1550) naglašava da je dat 'in der Windischen Sprach'.

Palman se poziva na iskopine, pri čemu upoređuje sahranjivanje trupova (inhumaciju) u Zapadnoj Njemačkoj, grobnice sa spaljenim mrtvacima (inceneraciju) u śevrnoj Njemačkoj. Iz ovoga zaključuje da su Sloveni prodrli ka zapadu još dok je među njima trajao obred spaljivanja mrtvaca! Za utvrđenja u okruzima Juteborg, Luckau, Schwidnitz smatra da su podignuta protiv Slovena!

Pokretanje burgudsko-vandalske grupe ka Rajni 278. godine bilo je uslovljeno pokretima Slovena. Gotsko-slovenski talasi skoro sto godina (od 215. do 290.) vršili su pritisak na granice Rimskog Carstva, ali bez uspjeha; ono će podleći tek pod udarom Huna, dvije stotine godina kasnije. (R. Novaković, Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo, 1977, 240-241).

U svom kartografskom prikazu načina sahranjivanja Slovena u 'Germaniji' J. Herman je 'sakrio' ove Palmanove grobove sa urnama i prebacio ih u VI-VII vijek (!), ostavljajući, nejasno, kod Brandenburga dvije oznake za 'staroslovenske grobove sa urnama' (Altslaw. Brandhugelgraber'), bez datiranja!

Bohuslav Balbin je tvrdio da su Sloveni već 440. godine imali državu u Germaniji, pa se pita: nijesu li oni došli u te krajeve prije germanskih naroda? (Novaković, 369-370).

Mađar Otrokoči (Otrokocsi, 1692) smatrao je da su Vinidi (Venedi) potomci starijeh Budina o kojima je pisao Herodot. Ove Budine, na području današnje Ukrajine, i inače smatraju Praslovenima. Novaković nije išao dalje od ove Otrokočijeve napomene, iako je, ne mnogo daleko od obale Baltika mogao da primijeti slovenski grad Bodin, kome odgovara i prezime zetskog kralja Konstantina Bodina.

Tadeuš Levicki (Lewicki) u prvom tomu arapskijeh izvora o Slovenima (Zrodla arabskiedo dziejow Slowianszczyzny, 1956,22-23) donosi slijedeću konstataciju:
 

3. Odakle su došli Veleti
Odakle su došli Veleti na ušće Visle? Na to nije moguće odgovoriti, jer su tamo već u II v. naše ere. Odatle su, po Šafariku, krenuli prema Labi. Njihova prvobitna istočna lokacija u skladu je sa njemačkijem nazivom za Baltik kao Istočnom moru, istovremeno nazvanom Veletsko more (Wildamor, Wilten-Meer). U poljskom Slowniku staroźitnošći slowianskich, koji najčešće navodimo skraćeno Slownik, o Veletima (polj. Wieleci), odnosno Ljutićima (polj. Lucicy, Lutycy) pisali su G. Labuda i Ewa Rzetelska - Geleszko. Konstatuju istovjetnost Ptolemejevih Oueletai i Veleta, koji se možda od slovenskog oblika Veletovi, nazivaju i Veletabi (god. 789), pa otuda i 'provincia Veletaborum' u Holandiji, po Ebendorferu. Veleti = Ljutići imaju i treći naziv - Wiltzi, Wiltzi, Wiltze (789), Wilci (880-809), a to je franački način imenovanja ('francica autem Wiltzi vocatur' veli Ajnhard).

Sa Veletima povezuje se rusko pleme Vjatiči. Oni koje nalaze istu semantiku ovih naziva moraju ipak da konstatuju da su nazivi nastali na različitijem dijalekatskim podlogama.

Drugi adekvatan naziv: Ljutići dokumenovan je daleko na zapadu, u Galiji.

Sa Veletima = Ljutićima treba pratiti i plemenski naziv Sloveni (Slovjene u Nestora). Pored Iljmenskih Sklovena, koji su poznati, i koje Kunstman dovodi sa Skadarskog jezera, imamo i Slovene u Hronici Utrehta, zajedno sa Veletima. Nije za odbaciti ni napomena Vilinbahova da uz jezero Iljmen u Rusiji imamo i rijeku Ilmenau lijevo od Labe (Baltijskije slavjane i Rus', Slavia Occidentalis 22 (1962:252-253). Neće, dakle, biti tačno ono što se piše o prvom, najstarijem pomenu etnika Slovjene. Uostalom, da je taj naziv novijeg postanja, kako bi se raširio na sve Slovene? A da je rimsko-grčkog porijekla: Sclavi, Sklavenoi, kako bi se afirmisao kao plemensko ime baš na krajnjem śeveru, a da ga, kao plemenskog imena, nema niđe na jugu?

4. Sastav veletskog plemena saveza
O sastavu veletskog plemenskog saveza postoje dvije teze. Po prvoj, Veleti = Ljutići činili su śeverni dio onog slovenskog areala između Labe i Baltika, dakle, bili su ograničeni na Pomorje zapadno od Odre, njem. Pommern, Pomeranija. (Sam prefiks po- dokazuje slovensko porijeklo naziva, jer takvog prefiksa nema ni u latinskom ni u germanskim jezicima. Prevodilac dvotomne studije Fransisa Konta Sloveni, G. Petrović konstatuje isto. Po je praslovenski prijedlog i čest je u toponomastici i nazivima oblasti). Ova se teza oslanja na kazivanje Adama Bremenskog koji ograničava Velete (Ljutiće) na četiri plemena. Tako nije mislio Šafarik (1837), a tako nijesu mislili ni Jastrebov, T. Maretić pa ni G. Labuda u Slowniku. Jer ako bi Brena (Brandenburg) bila izvan veletskog plemenskog saveza, onda bi bilo nejasno kako Annales Hildesheimenses, uz godinu 991. bilježe: "Brennaburg... urbs Liutizorum". Prema tome prostor Veleta = Ljutića obuhvata čitavu teritoriju od zavoja Labe kod Devina (Magdeburg) do Baltika. Naravno ovo su geografske koordinate iz istorijskog perioda. Mi ne znamo tačan raspored ovih plemena u V-IX vijeku.

5. Odlazak Veleta i Slovena ka Atlantiku
Nije lako povjerovati u ono što piše Cronica de Trajecto iz XV vijeka o prisustvu Veleta = Ljutića na obali Atlantika i još jednog slovenskog plemena koje nosi upravo to zajedničko ime, kao i Iljmenski Sloveni. Ali odmah moramo da se zapitamo: ko bi to, kada i zbog čega izmišljao neke Slovene na zapadu, ako, usto, nije Sloven već, najvjerovatnije, katolički analista u Utrehtu, dakle, mjestu koje opisuje?! Nalazeći se u śedištu biskupije, autor je, svakako, koristio stare manastirske zapise, a njegov glavni podatak o Viltaburchu, gradu Veleta, kako su ga nazvali njihovi suśedi i saborci u pohodima Saksi, potvrđuju brojni drugi dokumenti.

5.1. 'Cronica de Trajecto et ejus episcopatu'
"Ovđe počinje Hronika Trajekta i njegovog episkopata i postanka Frizije i kako je i kada naseljena
Frizija je veoma velika i mnoge su pokrajine u njoj. Ima više episkopata, vojvodstava i knežina... S ove strane rijeke koja teče mimo Hamburha a zove se Elve (Elba = Laba) sve je sama Frizija, odnosno Donja Saksonija. A isti ovi Frižani, odnosno Saksonci bijahu narod veoma neprosvijećen pa i zemlja njihova bijaše zapuštena i neobrađena, sasvim divlja, i tek nedavno je mnoštvom naroda sasvim savladana i naseljena. Holandija je donedavno bila sva šumovita i prvo su je osvojili primitivni ljudi koji su došli iz Anglije, koja se tada nazivala Albionom, a zatim Britanijom, odnosno Anglijom.

Potom, ljeta gospodnjeg tristotog, u vrijeme Valentinijana (3), učinjen je mir medu svima ovijem narodima ('nationes'), tj. Frižanima, Viltima i Saksoncima. Navalili su na gornju Rajnu i brojnom flotom u Almaengen i mnogo štete tamo počinili a takođe i u Galiji, i mnogo ljudi su pobili.

Kad je to čuo Valentinijan, okupio je vojsku i požurio da se suprotstavi tako složnim neprijateljima. Naime, skupiviši svo brodovlje, doplovio je Rajnom u Donju Saksoniju i razrušio utvrđeni Viltenburh, sasvim ukrotio Frižane i sve ove pljačkaše, pa se vratio ovjenčan slavom ljeta gospodnjeg trista osamdeset sedmog. I zbog velike studeni koja tamo vlada ta je zemlja dobila od Rimljana ime Frizija. Ova je zemlja 300 godina bila naseljena nevjernicima. A ljeta gospodnjeg četiristo šesnaestog oni iz Donje Saksonije, okupljeni pod kraljem Enigistom i njegovim bratom Horsom, prešli su sa Slovenima u Britaniju ('cum Slaviš profecti sunt in Britanniam'). (4)

Nakon toga počeše Frižani, Saksonci i Vilti stvarati kapetanije i Vilti postaviše za vođu jednoga kapetana imenom Lemen pa tako obnoviše Viltaburh (Wiltanburch). Imao je sina imenom Dibo (Dibbaut) (5), koji je kasnije postao kralj Frižana. Oženio se od plemenitog roda i imao više đece. Od njega potiče Rikardo (Richardus) kojega su Sloveni izabrali za kralja ('quem Slavi in Regem elegerunt'). Prozvan je Eselor (Eseloor) jer je obožavao zlato. Bio je krupan u stasu. I on je imao ženu velikaškog roda. Rezidencija mu je bila u Holandiji, blizu Vorburha (Voorburch), đe je sagradio veliki dvorac. Imao je sina koji ga je naslijedio na prijestolu, a zvao se Valk (Valk, Falk? - p.n.). Isti je Valk podigao veliki dvorac i u južnoj šumi, nazvan Valkenburch. Njegovi temelji se i danas vide na obali mora ('cujus fundamentum adhuc apparet in littore mariš').

Oko ljeta gospodnjeg šesto dvadeset petog vladao je u Francuskoj Lotar (Lotharius) i bio dobar hišćanin. (6) Isti je izveo oružanu akciju u Friziji i izgonio Frižane. I drugi put došao je Lotar s velikom silom da progoni i mnoge poubija, sijekući njihove glave svojom sabljom. Tako su ovi Sloveni, tj. Holanđani i Vilti pretrpjeli mnogo zla. ("Quod videntes Slavi, vel Hollandini, et Wilti, dextras petierunt et acceperunt"). A oni koji su preživjeli (izbjegli Lotarevu desnicu - p.n.) sačuvali su uspomenu na ova nečuvena zvjerstva.

Oko godine 641. bio je u Francuskoj kralj Dagobertus...(7) I ovaj Dagoberus savlada sve Frižane, Slovene i Vilte. Sruši Viltenburh i zapovijedi da se sagradi nova tvrđava na velikom prostranstvu u krugu iznad Rajne i nazva je Trajektum. A Viltenburh je postojao na tome mjesu od početka do danas, pet stotina godina". (Et stetit Wiltenburch ab initio usque huc quingentis annis") (8)

Da li je ovđe riječ o Radgostu i Arkoni na Rujanu?
" Sv. Vilibrordusmu je porušio sve idole ali je uspio da pokrsti svega tri njegova čovjeka. Videći da ne može da pokrsti sav puk, vratio se u drugi dio Holandije i podigao crkvu pored starog Slavenburha koji se sada naziva Vlaerdingen ('dedicavit ecclesiam apud antiquam Slavenburch, qime nunc Vlaerdingen est')!"
 

cronica di trajecto

CRONICA DE TRAJECTO

ET EJ'US EPISCOPATU: 307

fecit... Quod videntcs Slavi, vel Hollandim, &.Wllii, dcxtra* pcticrunt & acceperunc.
Quas taraen dcxtras non fervavcrunt memores Regis nimie crudebtatis.
Circa annum.DC. & XLI. fuic io Francia Rex Dagobertus primus, & fuic filius Lotbarii. lfte
Dagobertus perdomuit omnes Frifonct & Slaviš & JVihos. ( i ) I rte icerum deftruxit IVihen-bureb ,
ćk fecit conftrui caltellum cum rnsgnoambitu in gyro fupe'r Rhenum, & vocavit Trajcttuw, & ltetit
PTiltcnburcb ab inicio ufque huc quingcmii artnij. ifte Dagobertus fecit fieri infra ambitum iflius
Trajtfti primam Eccicfiam in honorc San&i Tboma Apoftoli, & ordirtavit ibi Presbyteros, qui
converec-rent Frifones, quod tamen fruftra fuit, & ifta Ecclefia fuit fačla anno Domini D.C. & xut.
Et ille duros populm noluic converci tamen, fed deftruxerunt iftam Eccicfiam.

6. Da li su Veleti = Ljutići i Obodriti selili na Balkan?
Nećemo se baviti borbom Veleta = Ljutića i Obodrita sa germanskim osvajačima, jer to su događaji iz IX-XII vijeka, obrađeni u Maretićevoj knjizi Slaveni u davnini, 1889. Otpor Veleta = Ljutića, koje Germani nazivaju i Vilcima, trajao je do 1170. godine, kada su sve slovenske teritorije na zapadu pale pod njemačku vlast, sem ostrva Rujana (Crvena zemlja), koje je ostalo pod upravom Danaca.

6.1. Čedadsko jevandelje
Ima jedno staro jevandelje na latinskom jeziku, u Čedadu (Cividale kod Udina) za koje se vjeruje da ga je pisao samo apostol Marko u I v. nove ere, a od 1409. godine je u Čedadu, pa otuda i njegovo službeno ime. Takođe se vjeruje da je to jevandelje u IX v. bilo u nekom manastiru, koji su pośećivali istaknuti vladari i narodni prvaci, pa su pred tom velikom svetinjom izražavali svoja pobožna osjećanja (Đ. Sp. Radojičić, Književna zbivanja i stvaranja kod Srba, 1967, 24-27). Neki su slali i emisare s nalogom da se i njihova imena nađu u tome svetome rukopisu. V. Novak je paleografskom analizom ustanovio da je to dio Četverojevanđelja s kraja VI ili početka VII v. Među imenima na prvih 9 listova su: Braslav, knez Panonske Hrvatske (852-889) i njegova porodica, hrvatski knez Trpimir (oko 845-864) sa sinom Petrom, hrvatski knez Branimir (879-892) i njegova žena Maruša ('Mariosa cometissa'). Pri kraju spiska, iza Maruše je: Peruui(sclao), koji može da bude srpski knez Prvoslav, u Porfirogeneta Pribesthlavos, ali to može da bude i slovenački knez Pribislav (Priwizlauga) iz vremena oko 800. godine. Bez titule je dodat Sedeslav. V. Ćorović je primijetio:

6.2. Ajnhard o Veletima na Balkanu
Citirajući Novakovića, mi smo maloprije stavili upitnik uz njegovu konstataciju da Velete (Vilce) niko ne pominje na Balkanu, zato što je on sam citirao takav pomen, i to ponovo iz Ajnharda. Riječ je o saboru u Franfurtu 822. godine na kome je franački car okupio predstavnike istočnih Slovena:

Naši preci u Polablju i Pomorju imali su razvijenu arhitekturu, kao što pokazuju
ove rekonstrukcije koje donosi Herman (1980), ali - sve je gradjeno od drveta.
Trebalo je nekoliko stotina godina da se Sloveni na Balkanu naviknu na kamen,
grub, težak i hladan. Pošto su ovakvi biseri arhitekture istrulili, nestali su značajni
arheološki dokazi o seobama. Ali - ostali su toponimi !

polapsko-primorske


 

V
 

POLAPSKO-POMORSKE I ZETSKO-POMORSKE ONOMASTIČKE PARALELE

1. Teže do svoga no do tuđega
Neobična je okolnost da nam je lakše sakupiti građu o polapsko-pomorskim onimima nego o zetsko-pomorskim. Ne samo da je čitav niz autora, počevši od Trautmana (Trautmann), do Ajhlera (Eichler), Fišera (Fischer), Vitkovskog (Witkowski), Mešganga (Meschgang), Heslera (Hessler), Šlimperta (Schlimpert), pretresao istnočnonjemačku slovensku onomastiku koja se podudara sa područjem Srba, Lužičana, Milčana, Veleta (Ljutića) i Obodrita koji su tamo živjeli prije germanizacije, već su i suśedni slovenski narodi, prvenstveno Česi i Poljaci, takođe zavrivali preko Odre i Nise i komentarisali i dopunjavali radove njemačkih onomastičara. A mi?

Dok je Šekularac iz te vrste izvora izvadio sve što se našlo (nijesu ni povelje u potpunosti sačuvane), dotle je Škrivanić pravio nerazumljive omaške. Nema čak ni Duklje, iako ima Dioklitijsko more (Skadarsko jezero)! Pod Zeta nema ni pomena da je taj toponim prvi sačuvao Kekavmen, a ne poziva se ni na Dukljanina kao najstariji domaći izvori! Nema Drepe u kojoj je bila prva pravoslavna eparhija u Zeti, na što je, iz Žitija sv. Save, skrenuo pažnju još Rovinskij (Černogorija, I, 371, 372,433). Nema Ilovice po kojoj se zove Ilovička krmčija zetskog episkopa Neofita 1262! Nema vizantijskih podataka. Istina je da Porfirogenet ne pominje mnogo naselja u Duklji, ali on naglašava da su oni koje navodi veliki gradovi: Gradac, Novigrad i Lontodokla (Long to Dokla, Lug po kome je nazvana Luška župa). Doduše, notirano je pet toponima Gradac ali ni jedan s pozivom na Porfirogeneta. Nema Sraga koji se navodi u Dukljanina. Ima Neretve a nema Rame (koju takode navodi Dukljanin). Nema Žrnovice koja nije miktrotoponim već župa, a pominje je Dukljanin. Nema čitavog onoga roja toponima u Dukljanina: Yabsco, Luca, Vellica Gora, Imota, Vecenike. Nema Dubrave pojedinačno, a ima je u citatu uz Dabar. Nema župe Debreca. Nema župe Kezca, nema Gorice i Obolona, sve iz Dukljanina!

U ovakovoj situaciji mi nemamo mogućnosti da, sa dokumentacijom na stolu, upoređujemo kojih toponima sve ima u Polablju a kojih u staroj Zeti, prema pisanim izvorima, već se moramo služiti i onim izvorima koje Škrivanić nije koristio. Na primjer, kad je već riječ o imeniku geografskih naziva srednjovjekovne Zete, i ako taj imenik obuhvata Neretvu, Prizren, Bijelo Polje, Plav, Ljubinje, Popovo, zar nije bilo logično da se unese i Porfirogenetov Zetljivi u Travuniji, neđe u granicama užeg dijela stare Zete, tako da su ga tražili čak u Stolivu i Žlijebima (iznad Herceg-Novog). Taj toponim može da bude u vezi i sa imenom Zete o kojoj je riječ. Takođe, uz to ide i onaj Jirečekov arhivski podatak jer se radi o osobi koja nosi slično prezime (Zentivalja) kao i misteriozni grad o kome ni arheolozi nijesu našli traga. (Viz. izvori, II63; Istorija Srba, 1923, III 102).

I: + stranica Die Elb-und Ostseeslavischen Ortsnamen, Teil I
II: + stranica Die Elb-und Ostseeslavischen Ortsnamen, Teil II
MH: + stranica Die slavischen Ortsnamen Mecklenburgs und Holsteins. Zwite verbesserte Auflage. Berlin, 1950.

Sa strane smo pokazali kako ćemo ih citirati. Drugi, za nas veoma važan autor jeste Čehinja Hana Skalova koja je 1965. objavila knjigu: Topograficka mapa uzemi Obodricu a Veletu - Luticu ve svétle mistnich a pomistnich jmen.

2. Uvod u čitanje Registra
Na prvom mjestu su polapsko-pomorski toponimi iz Trautmana, kojega citiramo na već označeni način i to (I: stranica toga djela), (II: stranica toga djela) (MH: plus stranica toga djela) dok Hanu Skalovu navodimo sa: H. Skalova, dodajući ponekad ime autora na kojega se ona oslanja. Na drugom mjestu, odvojen crticom (-) stoji naš toponim. U oba slučaja, i na jednoj i na drugoj strani, navodimo datume, ako ih ima, i oblike u kojima se taj naziv javlja u izvorima. Pošto su i tamo i ovamo bili latinski notari, mnogi su nazivi iskvareni na isti način.

2.1. Problem identifikacije izvornog oblika
Da se ne bi mislilo da smo mi prepravljali nazive fiksirane u njemačkijem izvorima, prilagođavajući ih tako da što više liče na naše toponime, mi smo već u početku odlučili da se klonimo bilo kakve naše identifikacije! Dakle, đe gođ stoji iskvareni slovenski naziv, i njegov izvorni oblik, to su sve identifikacije koje je izvršio njemački slavista Trautman! Rjeđe je imala potrebe za tim Hana Skalova.

2.2. Bliža uputstva za čitanje
Polapsko-pomorski oblici nose odlike njemačkog i latinskog načina pisanja. Zato pojedinim grafemama treba dati tačnu glasovnu vrijednost. Takođe, upoređenje dvojezičnih naziva prikazuje određeni sistem u prevođenju. No, mi smo, u prvom dijelu registra, izbjegli miješane nazive, pa smo o tome nešto rekli tek u dodatku (Bielefeld = Bijelo Polje). Zanimljivo je, međutim, da Šafarik (583) navodi Garz kao njem. oblik prema slov. Gradec, Gorz = Gorica, Kreuz — Kruševica, Dreetz = Dragovica. Razlike su, često, veoma velike. A sada ćemo obratiti pažnju na glasovne vrijednosti pojedinijeh grafema u njemačkim izvorima:

z = c u Zuze

x = š u Doxani

tz = c

ie = dugo i, zato Briest postaje s vremenom Brist a Lice je Lietze d i t, k i g su nesigurne glasovne vrijdnosti (Buddessow - Butessov, Golas - Kolas)

gn = nj u Cetignewe

s = z u See (=more)

zei = čaj (Zeinicke = Čajniče) i si.

2.3. Objašnjenje latinskijeh citata
Trautman često citira odlomke izvornog dokumenta na latinskom jeziku. Mi smo preuzimali te citate pa ih ovđe objašnjavamo. Silva = šuma; mons = brdo; rivulus = potočić; terra = zemljište; stagnum = močvara, blato; palus pinea = blato sa borovima; civitas — grad; villa = selo; aqua = voda; insula = ostrvo; molendinum = mlin; provincia = pokrajina.

2.4. Objašnjenje njemačkijeh citata
Da bismo podvukli da se rekonstrukcija izvornog slovenskog oblika sadrži u Trautmanovom djelu, dali smo pod malim navodnicima njegove komentare: 'aus altem' = iz starijega (izvornog slovenskog oblika); na primjer: Grinidz, 'aus altem Gredica'. Nadamo se da slični umeci neće biti nerazumljivi, pogotovo što će se ponavljati.

3. Kotorski spomenici i etnografske studije
Za naše podatke najviše smo koristili dvije knjige Kotorskih spomenika (Monumenta Catharensia) koje je priredio Majer (Mayer). Objavljene su u Zagrebu 1951 (I) i 1981, (II). Bilježimo ih sa: MC plus broj dokumenta! Ostala upućivanja odnose se na obimnu etnografsku literaturu, uz navođenje godine objavljenog rada i stranice djela. Tu su najčešće pominjani: Erdeljanović sa radovima Stara Crna Gora (1926), Kuči (1907), Bratonožići (1909), Piperi (1911), S. Nakićenović (Boka, 1913), A. Jovićević sa radovima: Skadarsko jezero (1909), Riječka nahija (1911), Plavsko-gusinjska oblast, Polimlje, Velika i Šekular (1921), Crnogorsko primorje i Krajina (1922), Malesija (1923), Zeta i Lješko polje (1926), O. Blagojević, Piva (1971), O. Đurić - Kozić, Šuma, Površ i Zupci u Hercegovini (1903), P. A. Rovinski, Černogorija (1888,1897), M. Barjaktarović, Rovca (1984), M. Bolica, Opis Skadarskog sandžakata (1879), J. Dedijer, Bilećke Rudine (1903) i Hercegovina (1909), M. S. Filipović, Lj. Mićević, Popovo Polje (1959), V. Knežević, Šaranci (1961), B. Lalević, I. Protić, Vasojevići (1905, 1907), A. Luburić, Drobnjaci (1930), M. V. Lutovac, Bihor i Korita (1967), Ibarski Kolašin (1967), A. Pejatović, Polimlje i Potarje (1980), P. S. Radusinović, Naselja Crne Gore (1985), P. Šobajić, Bjelopavlići i Pješivci (1923), Korjenici (1984), S. Tomić, Drobnjak (1902), Banjani (1949), Piva (1949), i dr.
Ovome treba dodati dragocjeni rad lingivsta. A. Džogović, M. Pešikan, D. Petrović, J. Subotić, D. Ćupić, D. Vujičić, M. Stanić, C. Stanić, M. Pižurica, J. Hadžimejlić, M. Grković, P. Ivić, V. P. Nikčević, M. Pavlović, Z. Pavlović, A. Peco, R. Radunović, A. Tomić i drugi, obrađivali su onomastički određena područja ili određene tipove leksema i time širili krug obrađenih toponima i olakšali razne etimologije.

4. Registar polapsko-pomorskijeh i zetsko-pomorskijeh onomastičkih paralela
1. Baba, voda (aqua) 1299, brdo (mons) Babe 1232-1320, livada (pratum) Babe 1460 (1:18; 11:106) - Baba, oko 1315. g. kod Plava (Skrivanić; 39). Oronim baba (rjeđe hidronim) zahvalan je za metaforičke veze. M. Pižurica (1976:120) navodi iz Rovaca: Babino sicalo (izvor), Babina guzica (malo udubljenje u stijeni koje vlaži voda), Babin zub (vrh), Babljača (grupica kuća) pa nastavlja: "Baba se u toponomastici smatra tragom stare slovenske mitologije i upućuje na: Djed.  V. Polak (1979: 25-32) smatra za većinu ononima sa osnovom bab- da su supstratnog porijekla (na pr. ilirsko Bova, danas Žijovo kod Splita), a njihovo dovođenje u vezu sa slov. baba da je proizvod pučke etimologije. Kada se distanciramo od pučke etimologije (zar se time nijesu bavili baš klasični pisci?), ne zaboravimo da je riječ o nazivima koje je davao baš - puk. Nije slučajno da pl. Baba kod Gacka ima vrh Đed. U defteru Skadarskog sandžakata 1485. navodi se: Lezibaba (Puljaha 1972:191). O Dajbabama u Zeti Budimir (1956, passim). Ipak u pravu je i V. Mihajlović (1986:191) kada kaže da je apelativ baba polisemičan i da nije lako uvijek zaključiti kada je u pitanju baba (vetula) a kada nešto drugo. Riječ je po Skoku (1: 82) pastara. Ide u baltosl. zajednicu, kako pokazuje lit. boba, lot. baba. U ESSJ, 1,1974:105-108.

8. Babov (MH: 11) - Babov-ić.

11. Bagnevici u H. Skalove (Schall), Banewitz 1288 (Schlimpert 1978: 10-11) - Banjevići. Banjovići, katun u Kučima 1497 (Rotković: 120). Moguće su nekolike osnove. Dok se patronim Banjović lako izvodi od hipokor. Banjo, za Banjević teže zaključiti čime se nastavlja osnova ban-.

16. Balotici, Bulitz 1161/1234 (1:154) - Balotići, Rožaje.

30. Barsitze 1376 (I: 72 MH: 24) - Barzići u Bratonožićima, 'staro bratstvo' (Erdeljanović 1909-475); Barzin-do.

34. Bealagora 1402 (II: 107) - Bijela Gora (Orjen, Ulcinj).

42. Bernow 1296, Bernowe 1296 (I: 72) - Brnov+ić, Brnovo...

43. Berst (Papierkowski), Briest, odatle Brist (1288), jer ie u njem. daje dugo i (II: 42,104 MH:32) - Brijest, čest fitonim. Erdeljanović (1926) navodi pet takvih naziva.

62. Bodin 1230, Buddyn 1403, Bodin 1452,'aus altem Bodin neben Bodevitz' (I: 89) - Bodin, dukljanski kralj (1081-1108). U Piperima: Bodin, sin Đinaša 1485 (S. Gashi 1982: 202; Rotković: 122). Rečnik SAN bilježi i ime i prezime Bodin, ali ne na osnovu ovijeh podataka već na temelji Šematizma, Pakrac 1898/111, 7. U Dukljanina Bodin je ime, uz Konstantin kad se kralj zacario. Mislimo da je Bodin prezime onom županu Bodinu pred kojim su se 1278. nagodili Andrija Poborić i Bogdan Medveđac (Solovjev 1926: 63).

63. Bogemyl 1476 (I: 50) - Bogmilovići, Pješivci.

82. Brese 1330 (II: 41) - Breza, Pljevlja, 1425 ('ad Bresam').

83. Bresna, 'villa deserta' 1292 (II: 41) - Brezna (Piva, Šavnik).

86. Bresitze 1314, Bresiz 1177 (II: 41) - Brezice, demin. od Breze.

87. Brezne 1329 (II: 41), Brezina - Brežina, Brežine u G. Pješivcima (Petrović 1972:50). Brezine, 1492. u povelji I. Crnojevića, o utvrđivanju međa između Brezina i Stanisalića.

96. Brotz 1310, danas Brotzen (II: 24) - Broćno; Broćanac, Nikšić; Brotnjak, Piperi. Od biljke broć, stsl. i bug. broš?. Brotnjo, u Hercegovini (Škok I: 215).

114. Zetensee 1257 (1:175; MH: 39) - Cetino jezero. V. Dalje. Zetine, Cetignewe, Cetnowo 1283, Cetene 1296 (1:128) - Zetine 1440, Cetint 1444. u Kotorskom arhivu (Rotković: 17-18), Cetinje na rijeci Cetinji. Cetinje u Češkoj, u oblasti Pšibrama, jz. od Praga. A. Profous (1954: 277) objašnjava njegovu etimologiju: Cetinje, selo 13 km od Pšibrama. U starijim zapisima početno Č a ne C. 1336. nalazimo zapisano 'iz Czetyn' a 1515. 've vsi Czetyni'; 1653. pominje se ves = selo Czetinie, a tek 1854. Č se pretvara u C to jeste Z (Zetin) pa je službeni naziv naselja od tada: Cetine (Cetinje). Ime je nastalo od 1. imena Ceta. Ceta je bila supruga izvjesnog Protivce iz Pačlavica u Moravskoj. Većina istraživača tumačila je ime  Ceta _ Cesta (Centa) od centa, pa bi Cetoljub bio srebroljubac, Cetoraz _ Srebrorad, a ko bi svojoj đeci davao pejorativna imena?! Zato je Svoboda bio u zabludi kad je polazio od centa = 'peniz', 'kousek zlata' (1964: 73), a čudno je da ga od toga nije odvratio primjer: Cjetogost = onaj koji poštuje gosta. Cetoljub je častoljubiv čovjek! Treba poći od stsl. dubleta: č'st - č't', što je dalo glagol čisti u dva značenja: a) brojati i b) poštovati. Otuda i rus. čet'i = otbornyj (Kočin 1981:178), dakle, odabran, poštovan, čestit, na isti način kao što naše ime Ceta znači hipokoristik od Čestita (Bosanac 1984:38), časna! Bez grafema za fonemu Č pisari su stavljali C pa je Četino postalo Cetino (imanje, dobro, selo). Primjera defektnog pisanja i zamjene ovih konsonanata imamo u navedenom mjestu Profousa, ali u Kornera (1972:156), Trautmana (1949,1:39-40) i na drugim mjestima. Nemamo nikakvog razloga da sumnjamo u istovjetan nastanak i crnogorskog imena - Cetinja. Sto se tiče rijeke Cetinje po kojoj je Cetinje moglo da dobije ime, javlja se još jedna mogućnost, na koju nas upućuje poljska Cedyna, koja se izvodi od cijediti. Voda se u pećini cijedi sa zidova i iz pukotina i tako se stvara izvor tijeke. Arheolozi se danas zanimaju za cetinjske pećine. Time se može tumačiti i isto ime rijeke koja je u novije doba nazvana Rijekom Crnojevića a koja se prije Crnojevića nazivala - Cetinja, kako nam to dokumentuje narodna pjesma:
Od Zabljaka do vode Cetinje
Sve široko polje pritiskoše...
Vuk u drugoj knjizi pjesama (: 381) u napomeni kaže da je ta voda čak u Dalmaciji! U tome je grdno pogriješio jer se opis odnosi na polje između Žabljaka i rijeke Cetinje. Uostalom, postoji i Obodska pećina iz koje izvira ta rijeka, a boja ili neki predmet bačen u cetinjski ponor može da se pojavi tu. Ne možemo da zaobiđemo ni treću mogućnost starog imena Rijeke Crnojevića a to je: Cvjetinja. Koritom rijeke raste lopoč koji ima lijepi, široki bijeli cvijet, a Ceklinjani koji su gravitirali ka jezeru pominju se u jednom dokumentu kao Cjetlinjani. V. br. 116.

120. Tsachere 1230 (MH: 35) - Čakor, oko 1315.

121. Czapel 1410, Czapelin 1310 (MH: 36) - Čapljina na Neretvi.

123. Zeinecke 1248 (II: 84) - Čajniče. Trautman misli na: Sjenište?

125. Čepelici, Scepeliz 1375 (I: 136,140) - Čepelica, Rudine.

126. Czechetzin 1338 (I; 150), od imena Tjehota. V. 649.

136. +Dargoljevo, Dargelow 1400 (I: 136) - Dragalj, Krivošije.

138. +Dargoševici, Dargussevitze 1318 (I: 113) - Dragoševići, Riđani. Dragoš, sin Dobroja; Dragossius iz Dračevice; Dragoš (Dragoso), sin Volokte, Kotoranin 1326 (MC I: 38, 247). Dargaš 1233 (Darguz) 1249 (Darges) Schlimpert 1964 16 - Dragaš.

140. Decitze 1314 (I: 61) - Dečić, Tuzi.

146. Dombe (A. Muka: 46) - Dubac, Pljevlja, Konavli...

156. Dolne 1344 (II: 9) - Donja (u paraleli sa Gornja...).

162. Drenecowe 1330 (II: 45) - Drijenak, Danilovgrad.

166. Družkov, Drussecowe 1270 (I: 75) - Druško, kotorski vlastelin, za kojega se, pogrešno, vezuje trovanje kaluđera na Prevlaci. 'Drusco, Blane uxor Druschi', Kotor 1335 (MM II: 1243). Vukša, sin Druškov u Drobnjacima 1477 (Rotković: 47). Druškovine, Lovćen.

168. Ducich 1319 (1:160), Dutsic 1224 (Schlimpert) - Dučići, Kuči. 

169. Dudizi 937 (1:75) - Dudići, Budva; 'uxor Radogosti de Dudici', Kotor 1334 (MC II: 181).

170. +Durač, Duratz 1362/1419 (I: 59) - Durčin Do.

171. +Duraš, Duras 1351 (I: 59) - Duraš, Durmitor.

172. D'bra, aqua 1340/55 (II: 9) - Dbra u Dukljanima 1149.

173. D'briza 1291 (I: 32,37 II: 9) - Dbrica u Dukljanima 1149.

179. Gradiz 1249/84, + Gradec (1:14,19II: 68 MH: 54,55) - Gradac (Pljevlja, Danilovgrad...)

180. Garlitz (F. Israel 1937: 379) - Grlić, Danilovgrad.

185. Gyleue 1330/52 (I: 74), Gilow 1307 (MH: 42) - Giljeva Planina između Bijelog Polja i Sjenice; Giljevo Polje, Bijelo Polje; Giljan, brdo u Crmnici. Gila, Gile, imena u kotorskim spomenicima 1327,1330 (MC 1:264, 539...)

188. Glupegloue, Lupegloue 1292 (MH: 99) - vidi: Lupoglav.

203. +Golovici, Golow 1277 (I: 76) - Golovići, Nikšić; Golevići, Kuči.

204. Gora 1236, 1289, 'Gora sive mons in Ruya' 1289 (II: 5 MH: 61) - Gora, frekventan dio dvočlanog oronima.

219. Grebci (MH: 64) - Grebci, Cuce (Erdeljanović 1926:133).

228. Chmylnitze 1385, Chmelnidol 1400 (II: 48) - Hmeljnica, Zeta.

239. Jama, Jemme 1408, Jamno, Jamene 1230, 1274 (I: 11 II: 9 MH: 69) - Jama (Čevo, Herceg-Novi, Cuce, Lovćen); Jamice, brdo u Kučima!; Jama snježna, Piperi...

251. Yheser 1371 (II: 18), Jezera (H. Skalova) - Jezer, Ćeklići, Jezera, Durmitor. Skok (1:781) veli da Indoevropljeni nijesu imali jedinstven izraz za jezero, rus. ozero, lit. ežeras, azeras, st. prus. assaran. Rum. ezer je posuđenica iz slovenskijeh jezika. Lat. je lacus, engl. lake, ali njem. See, što je dokaz slovenskog uticaja koji nije zahvatio Englesku i romanske zemlje. Zanimljivo je da je Jezer naselje u Ćeklićima. Jezer, jezero i do na Lovćenu, pominje se u jednoj lirskoj pjesmi iz XVII-XVIII v. u stihovima:
Kupala se Kotorska divojka,
kupala se u Jezer na Lovćen.

256. Kalište (Kuhnel) - Kalište, Kališta, Pješivci (Petrović 1972:)

257. Kal'c' u H. Skalove, po Milewskom, Calitz 1321 u Trautmana (II: 21 MH: 16, 17) - Kaljc, Kalac u Cetinjskom polju. Erdeljanović (1926:241) s pravom isključuje etimologiju po kojoj je Kalac nastao od toga što je jedan Špadijer, koji je kovao špade - mačeve, u toj vodi kalio gvožđe. Osnova je kal' = glib. 'Imenom Kalac zovu se ublovi u više sela'. Kalac je i klica!

260. Camic 1263 (II: 10) - Radoslavi camich u Dukljanina, u moru ispred Lastve (danas Petrovac na Moru), preko koje je pobjegao u Italiju kralj Radoslav.