Program | Uprava | O nama | Reagovanja, pisma... |  Prezimena u CG l Plemena u CG

Iznosimo nekoliko isječaka iz zanimljive knjige autora Dzojs Kerija, svjedoka borbi oko Skadra i njegove predaje Crnogorcima.

Knjigu je prevela Bojka Djukanović, a izdala: NIP "UNIVERZITETSKA RIJEČ" Nikšić.

----------------------------------------------------------

"Duga je to priča kako sam se našao u Crnoj Gori u oktobru 1912.", zapisao je istaknuti britanski romanopisac Dzojs Keri u jednom od svojih neobjavljenih radova. "Balkanski rat je tek bio počeo i ja sam želio da stignem do fronta. Poznato je da su mladi ljudi uvijek skloni da saosjećaju sa onim što izgleda da je slabija strana, a Crna Gora je bila najmanja od balkanskih saveznica. Uz ovo, Zapadni liberalizam je uvijek pomagao stvar nacionalne nezavisnosti"

…..

Prvi balkanski rat predstavljao je pretposlednju fazu u protjerivanju Turaka iz Evrope i bio je direktna posledica preuzimanja vlasti u Carigradu od strane Mladih Turaka 1909. godine. Stanje u Turskoj natjeralo je balkanske narode da se sa više pažnje odnose prema svojim sunarodnicima, koje je novi mladoturski rezim bio podvrgao teroru i istrebljenju. Osjećalo se da je potrebno da što prije dođe do saveza balkanskih država.

…..

Prema sporazumu sa saveznicima, Srbijom, Bugarskom i Grčkom - trebalo je da Crna Gora prva otpočne rat protiv Turske. Crna Gora je objavila rat Turskoj 8.oktobra 1912. Godine, deset dana prije ostalih saveznika.

Glavni pravac crnogorske vojske bio je Skadar, a sporedni, Novopazarski Sandžak. Za operacije u pravcu Skadra formirana su dva odreda - Zetski, pod komandom prijestolonasljednika Danila, i Primorski, pod komandom predsjednika vlade Mitra Martinovića. Za operacije u Novopazarskom Sandžaku formiran je Istočni odred, pod komandom generala Janka Vukotića.

Glavne crnogorske snage spremale su se za napad na Skadar, gdje u početku nije bilo jačih turskih snaga. Poslije uspješnih borbi na granici, trupe Zetskog odreda polako su napredovale prema Skadru. Odred je 28. oktobra zauzeo Bardanjolt, jedan od glavnih položaja u odbrani Skadra, ali ga je turska vojska povratila protivnapadom.

Primorski odred razbio je tursku vojsku na graničnom frontu, ali je po naređenju kralja Nikole odustao od napada na skadarsko utvrdjenje Taraboš. Tako je propuštena prilika da se Skadar zauzme, sto je Crnoj Gori donijelo velike gubitke u ljudstvu i velike političke komplikacije. U Skadar je ubrzo došao Esad-paša sa 12.000 vojnika i tako ga jako utvrdio da Crnogorci nijesu imali mogućnosti da ga napadnu. Držali su ga u opsadi.

Najviše uspjeha imao je Istočni odred. On je 4. Novembra oslobodio Mojkovac, Bijelo Polje, Berane (Ivangrad), Plav, Gusinje, Peć i Đakovicu, u koju je ušao zajedno sa jedinicama srpske vojske.

Početkom decembra 1912. godine, posredstvom velikih sila, potpisano je primirje izmedju saveznika i Turske i time su obustavljene operacije. Ovo primirje skadarski garnizon je samo iskoristio da uz stranu pomoć utvrdi svoje položaje i pripremi se za odbranu.

Pošto ambasadorska konferencija velikih sila u Londonu nije uspjela da između balkanskih saveznika i Turske dodje do mira, neprijateljstva su obnovljena početkom februara 1913. godine.

Crnogorska vojska 7.8. i 9. februara vršila je velike napade na skadarska utvrđenja, ali nije uspjela da zauzme Skadar i pretrpjela je teške gubitke. U tim trodnevnim jurišima poginulo je oko 5.000 Crnogoraca.

…..

Iscrpljeni turski garnizon u Skadru, međutim, nije bio u mogućnosti da izdrži dalju opsadu i njegov komandant Esad-paša ponudio je pregovore. Esad-paša je predao Skadar pod uslovom da sa cijelom vojskom i naoružanjem napusti grad. Ugovor je potpisan 23. Aprila. Crnogorska vojska ušla je u Skadar 24. aprila.

Skadar, međutim, nije mogao da ostane Crnoj Gori. Zbog prijetnje velikih sila kralj Nikola je 4. maja 1913. obavijestio engleskog ministra spoljnih poslova da Skadar predaje u ruke velikih sila.

·         Dzojs Keri je u ovom ratu bio šest mjeseci. Odlikovan je crnogorskom medaljom za hrabrost i bio jedan od prvih koji su ušli u Skadar. "Vidio sam veći dio borbe i bio među prvom trojicom koji su prešli skadarski most kad su se Turci predali 1913. godine. Za ovu borbu dobio sam jednu malu zlatnu medalju od crnogorske vlade koju veoma mnogo cijenim…" pričao je Keri.

·         Bojka Djukanović

…..

Turčin se uvijek ponaša poput ježa, opasan u odbrani, i tvrdoglavo odbija da popusti ili prizna poraz sve dok nije prisiljen da izađe na otvoren prostor, međutim, sporo napreduje, veoma slabo juriša, nije preduzimljiv u napadu. Isto je bilo i u petnaestom i četrnaestom vijeku - trebale su mu stotine godina da osvoji jedno carstvo koje je jednim snažnim napadom moglo biti savladano za manji broj mjeseci.

Kod Plevena je pokazao šta može da uradi kao jež, i ponovo kod Lile Burgasa i Cataldze, Jedrena, Janjine i Skadra. Ali uvijek je bio potučen na otvorenom polju - oboren s nogu, izbezumljen, nadmudren, natjeran u neprestani bijeg bez prilike da se pribere i isturi svoje bodlje.

Crnogorski gorštaci borili su se s njim i pobjeđivali ga ovakvim metodama u davna vremena, metodama koje su osvojile Kilikranki (klanac u oblasti Tejsaid u Škotskoj, poprište bitke (1689) u kojoj su snage Viljema III bile poražene od strane Klejverhausa - prim.prev.)

Srbi i Bugari su se služili istom taktikom u ovom ratu. Srbi su uspjeli da ga okončaju prije nego što su i uhvatili pun zamah; Bugari su se zaustavili da predahnu ispred Catladze, i više nijesu mogli ni korak naprijed.

Crnogorci su na juriš osvojili logore kod Berana, Dečića, Tuzi, Zogaja, porobili više Turaka nego što su sami imali ljudi u čitavoj vojsci, i vjerovatno bi na juriš osvojili i Skadar za manje od mjesec dana borbe da ih kralj nije zaustavio da bi izbjegao gubitke u ljudstvu.

…..

Crnogorci su jurišali što su snažnije mogli dok se nijesu zamorili i noć pala, a onda su zastali da prebroje svoje zarobljenike. Oni su više voljeli, ukoliko je to bilo moguće, da zarobe nego da ubijaju.

…..

Albanci su, kad ih pogledate, prilično slični Crnogorcima, visoki, poput orla, okosti, otporni, i izuzetno dobri gerilski ili planinski borci. Obadvije rase kreću se preko besputne i vratolomno brdovite zemlje brzinom kojom drugi ljudi idu putem, i daleko više poleta za borbu u njima ostane u smiraj dana.

…..

Povijest koju pričaju o nastanku svoje geografije (a veoma je slična legendi koja se često ponavlja u Konimari) glasi ovako.

Kada je Bog sastavljao zemlju, počeo je s glinom. Ona mu je, naravno, bila lakša za rad. Kad je završio ovaj prvi model, usuo je vodu u udubljenja koja je napravio da budu more. Na kraju je uzeo vreću kamenja i počeo da ih umeće ovđe-onđe đe god je mislio da najbolje izgledaju. Ali vreća nije bila veoma jaka, i dok je prelazio preko Crne Gore on ju je slučajno zatresao i dno se provalilo. Bog, kojemu je možda vec ponestajalo prvobitnog zanosa kao praktičnom geografu, nije ponovo pokupio kamenje, već je uzviknuo:"Dođavola - to je i tako pasja zemlja", i pošao kući. Ovo mi je ispričao jedan Amerikanac (crnogorski dobrovoljac iz Amerike), a on je, naravno, imao i boga Amerikanca, što se vidi po njegovom razgovoru.

…..

U Bobotima se nalazio i jedan Meksikanac, koji je bio buntovnik sa Maderom, onda redovni vojnik kada je Madero bio predsjednik, i ponovo kasnije pobunjenik. On je bio stari ratnik - uvijek dobrog zdravlja i dobrog raspoloženja, koji se osjećao toplije i lagodnije u njegovim udobnim dronjcima nego mnogi drugi u njihovim novim uniformama. Jednom sam ga zapitao šta bi radio da se rat završi, ali me on uvjeravao u slučaju da sam možda zabrinut za njegovu budućnost, da u Meksiku uvijek ima rata, ukoliko bi ga Balkan iznevjerio, i da se on ne plaši da ce biti bez krova nad glavom ili nezaposlen.

…..

Dok smo napuštali Valjase sa Širočkog visa se oglasio prvi top. Kap izvuče svoj sat. Bilo je tu upravo vrijeme koje nam je Markovic rekao, devet časova.

Osam granata je ispaljeno u prvom minutu - i razbilo mir toga jutra svojim vriskanjem i jecanjem, dok su prelijetale preko nas na svom putu niz greben. Viđeli smo kako zemlja uzlijeće na vrhu Taraboša.

Kroz deset minuta Turci su počeli da odgovaraju sa običnim granatama, koje su eksplodirale na površini Širočke. Mi smo se dogovorili da posmatramo bombardovanje sa stijene iznad Dramoša, na osamsto metara od turskih šančeva, i tamo smo stigli prije deset. Imali smo pogodna mjesta, sa dosta zaklona i izvanrednim pogledom na položaje.

Puščane vatre bilo je malo - i čuo sam samo po koji metak; bombardovanje je bilo isuviše žestoko. Vidio sam jednog čovjeka kako raširenih ruku i nogu uzdiže u prašini melinit granate.

Crnogorci se nijesu kretali prema isturenom zidu jer bi ih pogodili njihovi sopstveni topovi. Jedna granata je nekako zalutala i ubila komandanta Komansko-zagaračkog bataljona i sveštenika koji su bili otišli predaleko duž vrha grebena.

U dva sata vatra se pomjerila naviše i promijenila u šrapnel, što nam je kazalo da će napad da počne. Šrapnel je trebalo da drži Turke u zaklon.

Prednji zid, onaj T. dio na kraju posljednje cik-cak linije počeo je da se ispunjava. Mogli smo da vidimo ovčije kozuhe na ljudima dok su iza njega čučali.

U isto vrijeme meci su počeli da pogađaju nasu stijenu a više ih je prelijetalo. Zakačili su Borjovu kapu i pomjerili mu je pet-šest santimetara preko glave. Kap nas obadvojicu prokle i naredi nam da se spustimo. Red ljudi ocrtao se iznenada na liniji horizonta sa daleke strane grebena, i spotičući se potrčao prema žici.

Ovo su bili bombaši. Bilo ih je četrdeset, sve starci i posebni dobrovoljci. Sami su se prijavili zato što, kako oni kažu nije važno i ako ih ubiju. Nekoliko ih je nosilo dugačke bijele ogrtače, plave pantalone i bijele čarape narodne nošnje, te su se njihovi kaputi smiješno vijorili za njima dok su na svojim starim reumatičnim nogama žurili preko kamenja.

Bombe su bile cijevi oko dva i po metra duge, s namjenom da se podvuku pod žicu i aktiviraju upaljačem. One su se pokazale djelotvornijim i od topovskih i od ručnih granata, mada ne toliko dobre koliko kliješta.

Nekoliko staraca je palo, ali ih je dvije trećine postavilo bombe namjestilo i upalilo. Vraćali su se natrag kaskajući kratkim koracima i dugim skokovima kao što rade ljudi preko neravnog terena, padajući jedan po jedan svo vrijeme. Kad su prelazili neposredno iznad zidova i vojnika koji su tamo čekali, bacili su uvis svoje kape da im pokazu da je žica probijena.

Mora se imati na umu da su Turci pucali na njih neposredno sa pedesetak metara. Neki od onih koji su odbacili kape suviše visoko čekali su ih ozbiljno da se vrate, kao da je to bila igra hvatanja lopte.

Oko pola ovih ljudi bilo je namah ubijeno, svi osim dvojice ili trojice bili su pogođeni, neki sa pet, jedan sa sedam ustrela.

…..

Prvi čovjek na kraju prednjeg crnogorskog zida je ustao i izašao. Tog trenutka je bio pogođen, ali je drugi, treći, četvrti, peti slijedio jedan po jedan na odstojanju od metar ili dva, pognuo bi se pod žicom i peo prema šancu.

Odmah ispod žice nalazila se jedna mala uvala, lijevo od čistine, koja je pružala djelimičan zaklon; odred se tamo sakupio i jurnuo naviše u grupi.

Turska puščana vatra bila je sada veoma ubrzana , poput buke hiljadu ljetnjih dana u jednom naletu, i parčići se odbijali od naše stijene desno i lijevo, mada je već bila znatno rasuta u vrijeme kad bi do nas stigla.

Pukovnika Plamenca smo viđeli prema nebu kako maše sabljom na vrhu poprišta. Izgledalo je kao da zastaje za trenutak, a onda je nestao sa gomilom svojih ljudi.

Šanac je bio osvojen.

…..

Plamenac je bio mrtav. Onda kada je izgledalo da je skočio naniže, bio je pogođen kroz glavu, i za oko deset minuta njegov bataljon je bio u pometnji. Od šanca su naslijepo jurišali uz rovove i ginuli. Turske maksimke su bile okrenute pravo dolje prema ovim rovovima, pa su ih skidali na desetine.

…..

Čuli smo da je brigadiru Gurniću trebalo da se povjeri zapovijedanje umjesto Pukovnika. Gurnića smo poznavali. On je bio u Zogaju i tamo odredio topovske položaje i postavio logor. Bilo nam je drago što je trebalo da on preuzme zapovijedništvo na Tarabošu, jer smo se nadali da ćemo da vidimo zauzimanje i posljednjeg utvrđenja.

Marković je bio spreman da učini za nas sve što je mogao. Poslao je još hitniju poruku u Murićane za nosila, i obećao da će da pronadje ljude da ih nose. Ovo nas je riješilo naše najveće brige.

…..

U Zogaju smo jeli i odatle pošli do Ckle da uhvatimo parobrod niz jezero.

Džamija u Zogaju stoji na samoj obali, tako da se zalihe mogu dovesti pravo do njenih stepenica u albanskim galijama; dotle je čak došao i jedan parobrod u februaru da bi odvezao ranjenike. Ali parobrod je bio zasut vatrom, pa se nikad više nije usudio da pođe dalje od Ckle. Ranjenici su prevoženi iz Zogaja do Ckle u galijama i ostavljani na cklaskoj obali ako parobrod ne bi došao. Mogli smo sačekati da dozovemo neki čamac, ali smo odlučili da pješačimo.

Ckla je mala luka među brdima, sa tri ili četiri kućice i nekoliko terasastih njiva.

Tamo se nalazilo skladište u koje su iz baze donoseni pirinač, pasulj, hljeb, slanina i municija da bi ih slali dalje svim bataljonima južno od jezera.

Ona je bila upravo nasuprot Riolija, na sjevernoj obali, koji je snabdijevao Vukotićevu vojsku. Parobrodi su uglavnom isli kružno Rijeka, Virpazar, Rioli, Ckla, Plavnica, ponovo Virpazar i Rijeka. Luka Ckla je bila uvijek prometna.

….

Bio je četvrtak, a sljedeći dan je bio pijačni dan u Virpazaru. Stara majka je u sedam sati ušla sa bokalom da mi pospe da se umijem, a moja kafa s mlijekom je tada bila već gotova. Izašao sam da posmatram kako narod sa sela dolazi preko vode - njihovi čamci su mogli da se uoče na milju udaljenosti na mirnoj površini, a potom se moglo pratiti kako se primiču krivudajući kroz vrhove vrba. Svi veslači su bili žene; muškarci su sjedili naprijed. Pozdravljale su jedne druge sa odstojanja od stotinak metara, snažno upirući veslima uz povike "dobro jutro, lijepo jutro". "Dobar dan, gospodjo, kako si?" "Pa, gospođo, lijepo jutro. Sta donosiš na pijacu?"

Čamce su vezivali pored mesarnice. Ja sam doručkovao u staničnom kafeu, đe je jedna Austrijanka govorila francuski i pravila omlete.

Ona je imala i stolnjak; male bokale s vinom i čašama preokrenutim poput čaša za pranje zuba; dva do tri noža i viljuške za svako mjesto; salvete; stakleni ukras na sredini stola - ja sam sjeo na stolicu a gospođa je zaobišla s moje lijeve strane da bi mi ponudila omlet. Više ne bi mogli uraditi ni u Ricu.

…..

Veslali smo s tri vesla, jedan je krmanio, jedan veslao, jedan gurao. Ljudi su pjevali, zadirkivali se, ćaskali stalno na engleskom iz učtivosti prema meni, osim kad bi im ponestalo riječi. Zaključili su da je "pasja Austrija gora od Dagosa (pogrdan naziv za stanovnike južne Evrope - Spance, Portugalce ili Italijane)"; "vino isuvise razvodnjeno u ribljem restoranu", a poslije raspitivanja kod mene o cijenama u Bobotima, "isuviše đavolski skupo da se dvostruko naplaćuje za planinu" (da se zalihe prenesu preko planine). 'Pukovnik je bio divan čovjek, dobar čovjek. Zašto su dopustili da pogine?" "Turci su dobri borci - pasji sinovi".

Kad je razgovor prvi put zamro, zapitali su me:

"Kako se vama sviđa ova zemlja? Prilično siromašna pretpostavljam".

"Ovo je lijepa zamlja".

"Koliko ste dugo u ovoj zemlji?"

"Pet mjeseci".

"Je li, gospodine? Vi govorite crnogorski?".

"Oće-oće malo, bogami".

Na ovo oni svi ponovise "bo-gami dobro" i nasmijaše se.

"Vi ste iz Zogaja?"

"Iz Bobota".

…..

Savladali smo uspon do Dramoša oko osam, Dok, Loder, Borjo, Vuko (pomoćnik), i ja, i jedan po jedan smo se zaustavljali na vrhu, dok se nijesmo okupili - Dok je bio malo naprijed. Ispred nas je stajao čitav Cetinjski bataljon postavljen u dva reda, dvadesetak metara razdvojena, okrenuta jedan prema drugome. Na onom daljem kraju stajao je kapetan Martinović, njihov komandant, Generalov brat - čovjek visok oko sto devedeset, sa skerletno-bijelim barjakom i barjaktarem pokraj sebe. Četni barjaktari su takoođe bili na svojim mjestima.

Posmatrali smo trenutak dva, kad se začu topot konja i General dojaha sa svojim štabom.

Naša mala grupa je salutirala, i Martinović nam je mahnuo rukom.

Odjahao je potom između redova do svoga brata na drugom kraju, koji je stajao strogo u stavu mirno.

Martinović se rukovao sa njim, potom se okrenuo i uzviknuo za pozdrav kralju. Bataljon je zagrmio. Odmah potom su se spojili i počeli da napreduju po četama. Mi smo slijedili bataljonskog barjaktara.

Komansko-zagarački bataljon je čekao u Krebaju i pridružio nam se na padini brda..

Prošli smo žicu razbijenu u februarskoj bitki, mnogo malih grobova, mnogo malih zaklona punih praznih čaura. Osjećao se neustojan otužan zadah mrtvih nesahranjenih tijela. Kad smo stigli do prednjih zidova stare predstraže rečeno nam je da uzmemo zaklon. Kako se naredba prenosila pozadi od barjaktara do barjaktara, čete su tonule redom, trupkanje i šuštanje je utihnulo, i naglo je nastala mrtva tišina…..

Ovo je trajalo tri do četiri minuta. Iznenada jedan mali čovjek iskroči prema nebu na grudobranu turskog utvrđenja, i stade. Niko se još uvijek nije pomjerio niti oglasio; svi smo žurili u onu malu tamnu priliku na vrhu brda trideset sekundi u nekoj vrsti obamrlosti, Martinović je izašao sa dva oficira i počeo da se penje. Štab, zastava Cetinjskog bataljona, i mi smo slijedili - iza, čitava padina bila je u pokretu s bataljonima, bajonetima, zastavama.

Turski oficir bio je uredan mali čovjek u uniformi zelene i zlatne boje. Umjesto kalpaka nosio je tamno zeleni turban kao znak žalosti. Njegova straža od šest nizamija u punoj paradnoj opremi stajala je iza. Martinović se sa njima rukovao i oni krenuše naniže prema prvom topu. Ja se nađoh u grupi turskih vojnika koja se spoticala preko kamenja i razbijenih parčadi granate, za dugim korakom Crnogorca i živahnim koračanjem malog Turčina.

Jedan od uslova predaje bio je da se svi opsadni topovi uruče u borbenom stanju.

Nizamiji se ponovo postrojiše iza topa, onda njihov desetar skinu pokrivač sa ležišta zatvarača. Crnogorski tobdžija se savio, pogledao zavrtnje, otvorio i zatvorio ležište granate, odmakao se i salutirao.

Turski oficir je plakao. Sagao se i poljubio top, i svaki od njegovih vojnika ga je naizmjenično slijedio.

Vrijedno je pomena da su kada je top predat, neke od četa koje su dolazile uz brdo počele da kliču, a istog trenutka se pet-šest ljudi pored mene okrenulo da ih utiša. Nije bilo klicanja. Barjaci su bili jedini znak pobjede.

…..

Popeli smo se na Mali Taraboš u jedan i po - do dva sata je i poslednji rov bio pregledan i turski oficir ode žurno prema gradu sa svojih šest ljudi. Oni su vjerovatno bili odabrani ljudi, jer su uprkos iscrpljenom izgledu bili zgodni vojnici.

Svi bataljoni su sjeli na okruglom vrhu Malog Taraboša i jeli svoja sljedovanja.

Sa Malog Taraboša mogla su se viđeti obadva Skadra, stari i novi. Stari je mjesni bazar. Nalazi se na samoj obali i spojen je Tarabošem dugačkim gvozdenim mostom preko Bojane. Novi grad je oko milju i po dalje. On zauzima veliki dio prostora, zato što je svaka kuća, osim prodavnica u glavnoj ulici, okružena svojim vrtom.

Između starog grada i novog prostiru se gradski pašnjaci i dobar put.

Dok smo sjeđeli na Tarabošu, posmatrali smo turske jedinice kako se polako kreću putem, iščezavaju na bazaru i ponovo se pojavljuju u velikoj gomili na strani gđe je srušen most za Brdicu. Odatle su prevoženi preko u malim čamcima, i mogli su da se vide kako se udaljavaju niz put pored Brdice i Barbaluša prema Medovi i moru.

Dvije trećine njihovih redovnih vojnika poginulo je u ovoj opsadi, i tri četvrtine oficira

…..

Barjak je krenuo u dva i mi smo ga slijedili sa bataljonom do mostobrana. Tu je bio štab i gomila drugih uglednih ličnosti.

Ponovo smo sjeli na zid mosta da čekamo. Nekoliko cigančadi je tumaralo među vojnicima, koji su ih hranili. Ova đeca su bila sama kost i koža, kao i sva siromašnija đeca u Skadru.

U dva i po su poslali vojnu policiju - ne više od sto pedeset ljudi sve skupa - da održavaju red na bazaru.

Očekivali smo da štab krene sljedeći i barjaktar Cetinjskog bataljona, kad nas je jedan Martinovićev ađutant zapitao da li bi željeli da odmah uđemo, posmatramo ulazak i priključimo se našem barjaku kad bude naišao.

Skočili smo sa zida i krenuli; Dok, Loder i ja u jednom redu, Borjo i Vuko pozadi, s nataknutim bajonetima.

Na drugom kraju mosta bila je velika gomila naroda razmaknuta za prolaz. Tri Turčina u civilnim odijelima, dugačkim kaputima, i crvenim fesovima, stajali su sami u sredini da nas prime.

Orkestar je zasvirao. Najozbiljniji od Turaka ustao je sa poslužavnikom na kojem je bio krčag vina i čaša. Salutirali smo jedni drugima i popili svaki po čašu vina, ponovo salutirali, i pošli dalje prolazom između orkestra i svjetine.

Na prvom uglu se nalazila kuća sa koje se vidi čitav most. Pokucali smo na vrata. Albanci u blizini razbježali su se desno i lijevo kao da smo krenuli da ih ubijamo. Esad paša im je rekao da će svi biti poubijani kad crnogorska vojska uđe u grad.

Vrata je otvorio jedan stariji čovjek s izgledom krajnje prestravljenosti. Mjesto je bilo neka vrsta skladišta, naravno trenutno prazno. Popeli smo se stubama do drugog sprata i pronašli prozor koji je gledao na most. Štab je dojahao preko mosta sa svojim orkestrom i velikom zastavom.

I Martinović i Vukotić su visoki, preko sto devedeset, i obadvojica su bili na veoma visokim konjima. Jahali su jedan pored drugog;pratio ih je štab a iza njega dugačke kolone vojnika. Njihovo kretanje se odslikavalo u jezeru ispod do posljednje poručničke sablje.

Generali su zastali na mostobranu zbog vina (glavni Turčin je žestoko nabrao svoj kaput u naporu da poslužavnik dovoljno visoko podigne), a onda projahali.

Strčali smo i upali iza zastave. Put je najprije vodio kroz bazar, od jednog malog sokačeta do drugog, prekrivenim nastrešnicama kuća, koje su sasvim zaklanjale nebo osim jedne stopu široke trake. Gomile ljudi su ćutke piljile iz tamnih udubljenja otvorenih tezgi. Svaki od tih ljudi i žena očekivao je pokolj te večeri, međutim, njihovo držanje i izgled nijesu izražavali uglavnom ništa do ravnodušnosti podstaknute gladovanjem.

Ponovo smo se našli na suncu dok smo prolazili putem preko pašnjaka. One žene koje su se plašile da će da budu poubijane po mračnim rupama bazara sjeđele su ovđe u grupama, sa licima okrenutim unutra, sve obučene u svoje najsvjetlije boje, baš kao i poslije eksplozije u Baru.

Međutim, tu je bila i jedna velika grupa inostrane đece zaustavljena kraj puta, sa ogromnim vodičem koji je stajao ispred njih, nosio arapski fes sa plavom kićankom i držao trobojku.

Đeca su nas pozdravljala pištanjem i bacala na nas cvijeće. Stajala su na prstima u pokušaju da prebace cvijeće preko visokih pohabanih vojnika koji su prolazili. Ja sam bio na pet metara desno od kolone te su mi se neka od njih koja su bila najuzbuđenija upetljala oko nogu.

Zaustavili smo se na velikom trgu ispred kasarne u novom gradu. Martinović je održao kratak govor, kazao ljudima da im se ostavlja na čast da se lijepo ponašaju, i ulazak je bio završen.

…..

Tu noć smo prespavali na podu jedne sobe u hotelu.

Skadar je bio tih. Nije bilo nereda, ni pljačkanja, ni pijančenja. Nijesam vidio pijanog vojnika od te noći, pa sve dok smo otišli.

…..

Bazar je bio pretrpan mada su tezge bile zatvorene, a iza njega sam mogao da vidim veliku gomilu vojske i njihove barjake na padini brda sa tvrđavom. Upitao sam jednog vojnika iz Komansko-zagaračkog bataljona kojega sam poznavao (on je nosio vreću prevoja uoči bitke) šta se događa. On mi je rekao da je toga jutra Esad trebao da preda ključeve, i pošao sa mnom kroz izukrštane staze bazara, pa uz brdo. Garda knjaževića prestolonasljednika bila je na kapijama, veličanstvena sa crnim perjanicima, crvenim prslucima, plavim pantalonama, sjaktavim čizmama.

Nekoliko metara naviše pronašao sam sve naše ljude na okupu - Crveni krst i Crveni polumjesec zajedno, sa mješavinom štabskih oficira iz obadvije vojske - kako stoje na ivici male zaravni ispod glavne kule tvrđave. Na sredini zaravni bilo je jedno drvo a ispod drveta sto za kojim je sjedio Esad paša, debeo plav čovjek, i knjažević prestolonasljednik Danilo, prav, crn; obadvojica srednjih godina.

Esadova istorija je prilično dobro poznata - Albanac po rođenju, pustolov po zvanju, u čemu je napredovao uspješnim ubistvom i mudrom ženidbom. On je zet Abdula Hamida, i bogat je.

Čovjek koji je omogućio odbranu Skadra bio je Hasan Riza.

Danilo je bio na Bardanjoltu već u novembru 1912., ali je ostavio isuviše malo vojske. Hasan ih je otjerao i utvrdio Bardanjolt tako da je postao neosvojiv. On je takođe sagradio veliki niz od dvadeset kilometara šančeva i rovova od Muselima do jezera, koji je presjekao jedini nizijski pristup Skadru.

Kad je Hasan Riza ubijen, njegovi oficiri bili su ti koji su nastavili odbranu; Esad ne samo da je bio nesposoban već i kukavica.

On je bio određen za zapovijednika na Tarabošu za vrijeme Rize, ali su morali da ga vrate zato što je pobjegao iz prve bitke. Poslije ubistva živio je u kulama tvrđave i nikada ga nijesu viđeli u gradu. Njegova naređenja građanima prenosio je austrijski konzul i izvjesni dobro poznati koljač - Sulejman beg.

Sulejman je ubio jednog nosioca ranjenika na sred ulice, zato što ga je ovaj gurnuo. Mora da je bio hrabar ako su sve priče o njegovim ubistvima istinite - bio je bolji čovjek od Esada.

Zvanična predaja nije dugo trajala. Ključevi su isli od ruke do ruke i dokument ili dva su potpisani. Dva generalisimusa su se rukovala i Danilo se popeo na vrh bedema da vidi podizanje zastave. Njegovi gardisti su već bili postrojeni, a gomila vojnika je stajala okolo. On je održao kratak govor, zastava je istaknuta, gardisti svečano pozdravili, vojnici uskliknuli, ispaljen je plotun, i čitava stvar je bila završena - mi se vratismo na ručak.

…..

U međuvremenu tokom ta tri dana Cetinje je bilo blokirano da bi se spriječilo da vijesti stignu do Austrije. Bilo je poznato da je Austrija bila spremna da napadne. Austrija je krvolok jugoistočne Evrope.

Ona strahuje od svakog srpskog i crnogorskog uspjeha za slučaj da se njeni sopstveni milioni slovenskih podanika ne bi osmjelili na pobunu. Ona ima mnogo razloga za uznemirenost. Postojao je jedan dalmatinski bataljon koji se borio za Crnu Goru, sve austrijski podanici, svi svjesni da vrlo vjerovatno nikada neće moći da se vrate u svoju zemlju. Sreo sam dva austrijska desetara koji su pobjegli da bi postali obični vojnici kod kralja Nikole.

…..

Austrija ima mnogo agenata na Balkanu, a glavni među njima su katolički svestenici i fratri. Ona njih materijalno pomaže, dok Rusija plaća pravoslavne svestenike.

Austrijski konzul u Skadru bio je Esadov prisan prijatelj. On je vjerovatno bio čovjek koji je podstaknuo ubistvo bega Hasana Rize.

Poslije konferencije u Londonu, kada se saznalo da je Turska odustala od zahtjeva za povraćaj svih svojih posjeda osim Jedrena, jedna starija žena je uspjela da kroz linije na kojima se vršio pretres uđe u Skadar sa jednim parčetom novine u cipeli. Na ovom parčetu je pisalo o tome koliko su saveznici uspjeli, da je oslobađanje od opsade od strane turskih vojnih snaga bilo nemoguće, i da Skadar ma kome da pripadne više nikada neće biti u Otomanskom carstvu.

List je brzo išao od ruke do ruke dok Riza nije čuo za njega.

Priča se da ga je ovo navelo na predaju. Bio je izgubio mnogo svojih najboljih oficira, bio je turski vojnik, a našao se u borbi za nešto sto, on nije znao šta, ali svakako nije bila Turska - mada su sva snaga i uspjeh odbrane postignuti zahvaljujući njemu, nije vidio zašto bi njegovi ljudi rizikovali svoje živote za interese Austrije ili jedne nejasne nove države Albanije.

Međutim, ubijen je na ulici dok se vraćao iz Esadove kuće, prije nego što je mogao i donijeti odluku, a Austrijanac je platio 2000 kruna za ono parče novine.

Esad se sklonio u kule tvrđave da bi se spasio od Rizinih vojnika, i po konzulovom savjetu i zbog njegovog mita, nastavio s opsadnim stanjem. Moguće je i da su mu obećali krunu nove Albanije.

Isto tako je i austrijski poslanik na Cetinju bio nitkov svoje vrste. Sreo sam ga tamo kad sam prvi put stigao. Bio je tamnoput, crnokos čovjek sa crnim brkovima, sa očima koje su izgledale kao da su našminkane. Rekao bih da je bilo veoma vjerovatno da je uistinu pocrtavao ivice kapaka, što je odista njegovom izgledu davalo veoma prkosan i romantičan izraz. U hotelu (jedinom hotelu) postoji ono što se zove diplomatskim stolom za kojim Englezi, Francuzi, Rusi, Srbi, i drugi opunomoćeni izaslanici sjede zajedno s pritvorno prijateljskim ophođenjem. Ovaj Austrijanac je uvijek jeo sam za drugim stolom.

…..

Austrijanci nijesu došli, kao što znate, i nema više šta da se piše. U Skadru smo ostali deset dana, uglavnom da gledamo turske tvrđave, i ugodno putovali natrag prema biftecima preko Barija i Napulja.

Odstampaj stranicu