OBIČAJI NA SLAVAMA U CRNOJ GORI

Svaka pravoslavna i katolička kuća ima po jedan dan u godini koji slavi i to se zove krsna slava ili krsno ime. To je ustvari slavljenje svetitelja, onako kako je predviđeno crkvenim kalendarom, a za koga se vjeruje da je zaštitnik loze i porodice, odnosno bratstva. Od davnina postoji vjerovanje da su se na taj dan krstili neki nasi preci, ili da se toga dana desila neka radost u kući, bilo da se izbjegla neka nesreća ili da se ispunila neka nada. U znak zahvalnosti prema svetitelju čije je ime u crkvenom kalendaru zapisano toga dana, ljudi su taj dan odredili za svoju slavu, a u čast svetitelja koji predstavlja posrednika kod Boga. Svetitelj je ujedno i zaštitnik porodice, bratstva, pa i plemena. Najčešće jednu istu slavu slavi čitavo bratstvo ili više bratstava, pa čak i čitavo pleme (kod katoličkih malisora), o čemu će kasnije biti više riječi. Krsna slava se ne mijenja i ona se prenosi s koljena na koljeno, sa potomstva na potomstvo. Istina, ima malo slučajeva da je neko promijenio krsnu slavu. To se moglo desiti iz više razloga. Mi ćemo ovdje navesti jedan razlog za koji smo nedavno čuli i koji je istinit. Predak današnjih Stojanovića iz Pažića kraj Danilovgrada, od bratstva Martinovića iz Bajica kraj Cetinja, pobjegao je od krvne osvete i stanio se u Pažiće. Slavio je krsnu slavu Svetoga Jovana (20.januara). Kako je ođe običaj da svi idu na slavu svakome komšiji ili prijatelju, to je domaćin morao ove ljude dočekivati sa dosta hrane i pića, a taj trošak nije bio mali za ovog siromašnog inokosnog Stojanovića (koji je uzeo prezime Stojanović, takođe zbog krvne osvete). Za slavu se morao zadužiti, da bi kasnije oskudijevao vraćajuci dug. Ta "nevolja" ga je natjerala da uzme krsnu slavu Svete Petke koju slavi najveći broj bratstava u Bjelopavlićima.

U Crnoj Gori se slavi mnogo svetitelja, a najviše je onih koji slave: Svetog Nikolu - Nikoljdan, Svetog Arhanđela Mihaila - Aranđelovdan, Svetog Jovana - Jovan(nj)dan, Svetog Velikomučenika Đorđija Đorđije - Đurdjevdan, Svetu Petku itd.

Pored krsne slave, neke kuće-porodice obilježavaju, prislužuju, proslavljaju (prislavice, poslužbice) još jedan dan u godini u vezi sa nekim svecem. To čine oni ljudi ili bratstva kojima se toga dana desilo nešto izuzetno lijepo ili (zbog nekog grijeha) nešto loše. Istina, taj dan se ne obilježava kao krsna slava, već više kao dan kada se odaje poštovanje i zahvalnost tom svecu. Toga dana se u krugu porodice ili manjeg bratstva pripremala manja svečanost, koja se obično obilježavala boljim i svečanijim ručkom.

U stari vakat, skoro svaka kuća je imala ikonu sveca cčju slavu slavi i ona se držala na vidnom mjestu na zidu sobe. Ako je neko imao kandilo, ono se držalo ispred ikone. Inače, obavezni simbol krsne slave i danas je svijeća, koja na dan slave gori od ujutro do uveče.

Krsna slava je za vjernike najveća svetinja. Kada se neko zakune: "Krsne mi slave" ili "Svetog mi Nikole" (ako mu je to krsna slava) treba mu vjerovati, jer se zakletva izgovara sa velikim strahopoštovanjem. Kada se kletva odnosi na slavu, kao:"Nit slavio nit se veselio", ta kletva se prima sa užasavanjem i strahom.

Po pravilu, krsna slava se slavi tri dana. Neki vjernici (u Sandžaku) drugi dan nazivaju pojutarje, a treći ustavci. Toga dana prijatelji odlaze. Istina, ima slučajeva da prijatelji odlaze četvrtog dana. Obično su imućne porodice slavu slavile tri dana, što neke i danas čine. Pored ovoga, zajedničko za sve one koji slavu slave je da obavezno na slavu dolaze odive i neko od glavnih prijatelja. Oni najčešće dolaze uoči slave. Takođe, za slavu se kolje dobar brav ili prase, a kod nekih čak i po dva brava. Interesantno je napomenuti da se za tu priliku klao najbolji brav. Nerijetko se dešavalo da domaćin kuće mjesec-dva pred slavu posebno hrani brava koga je odredio da kolje za slavu. Na ovo upućuje dobro poznata narodna priča koja govori kako je nekom domaćinu crkavala stoka i kada mu je neki mudrac rekao da je to zbog toga što za slavu kolje najslabije živince, umjesto da kolje najbolje. Nesrećni čovjek je poslušao savjet mudraca i ubuduće je za slavu klao najbolje iz obora. Od tada mu stoka više nije crkavala, i sve mu je pošlo u napredak.

Svi pravoslavni vjernici u Crnoj Gori za proslavu krsne slave spremaju slavski ili krsni kolač tzv. Krsnjak. To je okrugao hljeb od pšeničnog ili bijelog brašna, ukrašen sa gornje strane krstom i drugim figurama od istog tijesta, ili proskurama - drvenim pečatom za ukrašavanje slavskog kolača. Krsni kolač se uz molitvu na dan slave presiječe sa donje strane unakrst i prelije vinom. Ovo čini sveštenik zajedno sa domaćinom kuće, a ako nema sveštenika to čini domaćin kuće sa još nekim iz porodice, po mogućnosti, muškarcem.

Na osnovu razgovora sa velikim brojem starijih ljudi iz raznih krajeva Crne Gore, došli smo do zaključka da su običaji obilježavanja krsne slave u najvećem dijelu isti ili slični. Mi ćemo ovđe dati cjelovit opis obilježavanja krsne slave u Bjelopavlićima, i s obzirom na njenu specifičnost, kod katoličkih Malisora u Zeti, a zatim ćemo navesti razlike tamo đe one postoje.

U Bjelopavlićima se obično kaže da je Sveta Petka krsna slava svih Bjelopavlića. To je donekle tačno, jer najveći broj bratstava u Bjelopavlićima slavi Svetu Petku kao svoju krsnu slavu, a samo jedan mali broj bratstava slavi druge slave. Razgovarali smo sa velikim brojem ljudi iz više sela u Bjelopavlićima i niko nam nije znao objasniti zašto su brojna bratstva odabrala Svetu Petku kao svoju krsnu slavu. Jedino što se moglo čuti je da se Sveta Petka u Bjelopavlićima slavi od davnina, i da niko od Bjelopavlića ne prislužuje drugu slavu, prislavicu.

Svaki domaćin u Bjelopavlićima se priprema da proslavi krsnu slavu uz bogatu trpezu. Nastoji se obezbijediti dobar brav, koji se peče, a poneđe i kuva. Pored ovoga, na trpezi se nalazi dosta pršute, sira, salate, priganica, slatkiša, a od pića dosta rakije i vina, kao i domaćih sokova. Domaćica ispeče slavski kolač od pšeničnog brašna koji je ukrašen raznim figurama od istog tijesta.

Glavna svečanost je na dan slave. Međutim, odive koje se nikada ne zovu, ako žive neđe daleko, najčešće će doći uoči slave i svakako neko od glavnih prijatelja, koji se, takođe, ne zovu. Ustvari, u Bjelopavlićima se na slavu niko i ne zove. Jedino se može pozvati neki poznanik ili dobar drug koji živi u nekom drugom mjestu. Ujutro, na dan slave, domaćica zapali veliku voštanu svijeću i kandilo, ako ga ima. Soba je lijepo uređena. Na stolu je postavljen krsni kolač, a pored njega gori svijeća. Kada gosti dođu na slavu domaćinu i domaćici čestitaju slavu govoreći:"Srećna slava" ili "Neka vam je na zdravlje Sveta Petka". Nakon toga, gosti sjedaju za sto. Na stolu se, prije dolaska gostiju, postavi: pršuta, pečenje, kuvano meso, sir, salata, priganice, kolači i svakako, vino i rakija. Ako neko od gostiju pije sok biće njime poslužen. U današnje vrijeme trpeza je bogatija i raznovrsnija, a i izbor pića je veći. Svi oni koji sjede za stolom ni jednu čašu neće popiti što neće nazdraviti domaćinu uz čestitku krsne slave. Slavi se cijeli dan, do kasno u noć. U stari vakat, slava se slavila po tri dana. Naravno, oni siromašniji to nijesu mogli činiti zbog velikih troškova. Budući da u Bjelopavlićima najveći broj porodica slavi istu slavu i da ovaj kraj zauzima veliki prostor, to sveštenik ili sveštenici nijesu u mogućnosti da istoga dana dođu u svaku kuću i uz molitvu presiječu slavski kolčc. No, tamo đe dođe, sveštenik i domaćin, ili neko od muških glava iz kuće, stojeći okreću kolač s lijeva na desno, to se odvija uz sveštenikovo pojanje. Na kraju, ovog rituala sveštenik sa donje strane nožem presiječe unakrst krsni kolač i takođe, unakrst ga prelije crnim vinom, pa se njih dvojica tri puta poljube u lice i tada sveštenik kaže:"Domaćine, srećna ti slava, mnogaja ljeta". Poslije ovog čina, i sveštenik sijeda za sto, gdje biva počašćen bogatom trpezom. Svešteniku se daje određena suma novca za njegov dolazak. Ako nema sveštenika, Krsni kolač siječe domaćin kuće sa još nekim muškim članom iz kuće, a može i sa kumom ili prijateljem.

Na slavu se u ovom kraju ne donosi ništa od poklona, osim što odive donesu neki sitniji dar svojima u rodu.

Slavu nam je opisao Milivoje Stojanović iz Pažića, star 72 godine, a tačnost njegovih navoda potvrdilo je više sagovornika.

Kod katoličkih Malisora svako pleme u Malesiji ima svoju krsnu slavu. Nije poznato da se u nekom plemenu slavi više slava. Tako npr. U Zatrijepču, koji ima šest sela, svi žitelji slave Malu Gospu koja se uvijek proslavlja prve neđelje u oktobru.

Svaki domaćin u Malesiji, ako ima svoje ovce, najmanje mjesec dana prije slave, odabere po jednog, a nerijetko i po dva brava, koja će malo bolje prigledati da bi za slavu imao što deblje i ljepše meso. Ukoliko nema stoke u svom oboru, on će gledati da kupi najboljeg brava ne gledajući koliko košta. Pecivo se najčešće, ili bolje reći uvijek peče cijelo i to uoči slave. Domaćica se stara da se obezbijedi u dovoljnim količinama: sir, pršuta, salata, kolači.

U ovom kraju se rijetko ko zove na slavu, jer odive koje su udate u drugo pleme i glavni prijatelji, a zatim kumovi i pobratimi, dolaze na slavu nepozvani. Jedino se pozivaju poznanici ili dobri drugovi. Gosti dolaze uoci slave na večeru i svakako, sjutradan na dan slave. Niko od gostiju ne donosi poklone, osim odive, koje svojima u rodu donose sitnije i uobičajene darove. Ranije je bio običaj da gosti na odlasku iz kuće domaćina, daruju domaćicu novcem. Ovaj običaj danas ne postoji. Za goste koji su došli uoči slave sprema se bogata večera na kojoj se poslužuje u izobilju: pečeno i kuvano meso, pršuta, sir, razne salate, kolači, a od pića vina, rakija i sokovi. Istom hranom se ugošćavaju i oni koji dođu na dan slave. Ustvari, i ovdje se tri dana slavi. Ujutro, na dan slave, domaći ukućani zapale veliku voštanu svijeću i kandilo (ko ga ima). Kandilo gori tri dana, koliko traje slava. Pošto u plemenu svi slave istu slavu i svi očekuju svoje goste, običaj je da rano ujutro na dan slave jedni drugima idu u kuću i čestitaju slavu (na kafu i rakiju). Tada se obično poslužuje kafa i rakija (komšija, brat, rođak). Za vrijeme slavljenja, obavljaju se samo najnužniji poslovi u kući i oko stoke. Nije rijedak slučaj da se na slavi zapjeva i zaigra, jer kako kažu to je radost i kuće i plemena.

Kod katoličkih Malisora se ne sprema slavski kolač, pa sveštenik i ne dolazi u svaku kuću radi prekade. Ovdje je običaj da se uoči Nikoljdana pozove fratar da prekadi čitavu kuću, uz božiji blagoslov.

Opis ove slave mi je opisao Dede Cacović, iz Zatrijepča, star 78 godina.

Za razliku od malisorskih katolika, kod katolika u Kotoru i šire (skoro u cijeloj Boki) najviše se slave kao krsna slava Sv. Luka 18.XII, Sv. Tripun 1.XI, zatim Svi Sveti 3. II itd. I ovdje se za slavu sprema bogata trpeza. Nekada se za tu priliku obavezno klao dobar brav i služilo se dosta drugih jela. Za slavu se sprema slavski kolač koji se ovdje naziva - krsnjak. On je lijepo ukrašen sa gornje strane raznim figurama od tijesta. U sredinu krsnjaka stavi se dosta debela svijeća, koja pored kandila, gori cijeli dan. Domaćin kuće, sa još nekim članom porodice prelomiće krsnjak, što znači da to ne čini sveštenik, kao kod drugih vjernika u Crnoj Gori. Na slavu se dolazi bez poziva. Jedino se može pozvati kum ili neki poznanik. Gosti obično dolaze na ručak. Muškarci mogu na dar nositi flašu pića, a žene voće, keks i sl. Slava se slavi samo jedan dan i toga dana se služi sveta misa. Detaljan opis ove slave dala nam je Petrović Tonka iz Škaljara - Kotor, stara 75 godina.

Andrija Jovićević je u knjizi "Zeta i Lješkopoljci" dao opis krsne slave u Zeti, koju smo zbog interesantnosti preuzeli u cjelini, s obzirom na to što se odnosi na običaje od kraja XIX vijeka.

"Svi zećani, osim Lajkovića, slave jesenja krsna imena, a to je vrijeme kad ljudi posvršavaju najveće domaće poslove, priberu ljetinu i spreme se za zimu. Najviše je svećara Sv. Nikole, pa Sv. Srđa, Đurđica, Vračeva, apostola Tome, Sv. Jovana i Sv. Alimpije. Samo Lajkovići slave Petrov-dan.

Slava krsnog imena je u starije doba, skoro do oslobođenja, trajala tri dana. Taj je običaj bio u Crnoj Gori, a u Malesiji se i danas podržava. Od oslobođenja zećani su uzeli primjer od Crnogoraca i slavu su sveli na jedan dan, na dan praznika.

Na neđelju dana prije domaćin pošalje "haber" prijateljima, ili i sam pođe, i pozove ih na krsno ime. I najbliži prijatelj, makar bio i zet, neće doći, ako ne bude pozvan. Na sam dan slave domaćin urani i odnese u crkvu "punje" i "proskuru", a kad stanu dolaziti gosti, on ih dočekuje pred vratima i ulazi s njima u kuću. Prije ručka gosti budu počašćeni rakijom, mezom i kavom, a kada bude vrijeme ručka, jedna žena uzme vagan i punu ćepčiju vode, a na lijevo rame baci mrežu ili "pešćir" za otiranje ruku, pa posipa gostima na ruke, da ih operu. A kad sjednu za trpezu, domaćin uzima zapaljenu svijeću i lopatu žara, na koji stavi tamjan, pa nakadi sebe i one do sebe, i daje lopatu dalje da se nakade svi gosti, zatim uzima krčag vina i napija u slavu božju, govoreći:" U slavu božju i svetoga (ime)! Zdravi, da Bog da!" Sa zdravicom se izrede svi gosti. A kad se počne jesti, prvo domaćin uzme "lozicu", prvi založi i reče:" Pomozi Bože! Elate de, ako Bog da, počnite"! i onda ustane i gologlav drži svijeću u rukama dokle gosti dovrše ručak. Za vrijeme ručka, on neprestano viče na mlađe da donesu na trpezu, čas ovo čas ono, i uvijek nuka goste da jedu i piju.

Trpeza je preko cijelog dana postavljena i puna jela i pića. U Zeti je običaj, a tako isto i u Crnoj Gori, da se iznese pred prijatelje toliko hljeba i mesa, da ostane iza ručka čitava gomila hljeba i mesa na trpezi, da bi čovjek rekao da gosti nijesu ništa jeli. Tako isto i o svadbi. Sramota je za domaćina da na trpezi ostane malo, on se boji zamjerke, da gosti ne pomisle da je tvrdica i da mu je žao potrošiti.

Na dan slave neće doći niko osim pozvanih, a samo će doći prosjak i on bude ugošćen kao ma koji prijatelj. Prijatelji dolaze preko cijelog dana i svako mora sjesti za trpezu, jesti i piti. Ima ljudi koji na dan slave obilaze mnogo kuća i svuda moraju jesti i piti. Ispred sunca svi gosti ponovo sjednu za trpezu, pa jedu i piju, i onda zahvaljuju domaćinu i idu kući. U starije doba odive su dolazile na 2-3 dana pred slavu i ostajale su po čitavu neđelju iza slave, a sada i one, kao i ostali prijatelji, dođu izjutra i uveče idu kući.

Zdravice koje se održe u Zeti o krsnom imenu i svadbi, kratke su, one se kažu sa nekoliko riječi, i nijesu onako duge i duhovite kao u Hercegovini i Crnoj Gori".

Kako i krsna slava kod pravoslavnih u Bijeloj - Boka Kotorska ima svoje osobenosti, to ćemo je u kratkim crtama opisati.

Naša sagovornica Zorka Matković, stara 80 godina iz Bijele rekla nam je da ona slavi krsnu slavu Sv. Jovana (20. januara), a prislužuje Sv. Ćeklu. Inače, u Bijeloj ima više od 60 domaćinstava koja slave istu slavu. Za krsnu slavu se sprema krsnjak (krsni kolač), kao i niz drugih jela i pića. Za slavu se uvijek pali svijeća i kandilo. Ako krsna slava pada u petak ili srijedu, onda je sva hrana posna. Za slavu se pozivaju prijatelji, kumovi, ujaci, komšije. Malo ko će doći nepozvan. Obično se gosti pozivaju na ručak ili večeru. Muškarci koji dolaze na slavu donose po flašu pića, a žene malo šećera, kafe i sl. Sveštenik dolazi samo ako se pozove da prekadi kolač. Od jela se sprema: supa, ljepše meso sa prilozima, pečeno meso, pršut, kolači i drugo. Pošto se supa pojede, domaćin kuće sa ostalim muškarcima, uz molitvu, lomi krsnjak. Onaj koji sjedi u čelo trpeze da domaćici jednu četvrtinu krsnjaka, a ona njemu šipak (nar). Pri tom mu govori da je od boljega dara i uz to mu daje punu bocu vina. Pošto u čelo trpeze sjedi najčešće ujak, kum ili neko ko je posebno poštovan od porodice, taj je obavezan da održi govor-zdravicu.

S obzirom na to što svi oni koji slave istu slavu ne mogu odlaziti jedni drugima na čestitku, običaj je da se to obavi sjutra veče. Inace, slava se slavi tri dana. Nekada ranije, pozvani gosti su dolazili i uoči slave. Sada se to čini rijetko. Ovdje treba navesti i to da domaći idu u crkvu sa proskurom i to prvoga dana ujutro. Proskuru čini mali krsnjak i pola litra vina. To se zamota u bijeli faculet i ostavlja u crkvu.

Naša sagovornica nam je rekla da je i u ovim krajevima bilo slučajeva da neko promijeni krsnu slavu, ali razloge za to nije mogla navesti.

Razgovarajući sa ljudima iz raznih krajeva Crne Gore, zapazili smo da kod obilježavanja krsne slave postoje i neke razlike od mjesta do mjesta, pa čak i kod onih koji slave istu slavu. Navešćemo neke od tih razlika.

Kod malisorskih katolika se ne pravi slavski kolač i sveštenik se ne zove da prekadi kuću na dan slave.

U Riječkoj nahiji nekada se slava slavila tri dana, a sada jedan dan. Kuća se prekađuje i krsni kolač siječe na dva dana ispred slave. Ako je slava u srijedu ili petak onda se toga dana obavezno posti, jelo se sprema na ulju i to obavezno riba.

U Katunskoj nahiji slava se obilježava različito od sela do sela. U Pješivcima se na dan slave pravi veselje i omladina se okuplja na sijelo i danju i noću.

U Pivi je uvijek na trpezi riba, pogotovo kod onih koji slave Sv. Nikolu, a pored toga sprema se: cicvara, sukane pite, meso, sir, skorup, a od pića rakija i medovina (medovina je piće koje se sprema od meda u sacu i vode i kada to počne vreti, kada nadođe, kroz mjesec dana, lijepo je piti).

U Lješkopolju oni koji dolaze na slavu donose ko šta ima: rakiju, keks, kafu, šećer itd. Slava se slavi samo jedan dan. Ispred glavnog prijatelja na trpezu se stavlja pečena glava ili pleće od brava. Na slavu se dolazi ujutro. Sprema se kuvano žito-pananija. Ako je slava u petak ili srijedu, jelo je posno i obavezno se riba mora naći na trpezi.

Na kraju treba navesti još jedan detalj koji je vrijedan pažnje. Naime Arhimandrit Justin Popović u Žitiju Svetog oca našega Petra prvog mitropolita cetinjskog, čudotvorca, objavljenog u knjizi - Boj Crnogoraca s Mahmut pašom, objavljenoj na Cetinju 1996. godine, na strani 23. navodi:"Bješe ušao u ta vremena još jedan rđav običaj u narod. Naime, kada bi slavili krsno ime, mnogi bi ga slavili i po neđelju dana, kao da se slavlje krsnog imena sastoji u pretjeranom jelu i piću i raskalašnosti, a ne u molitveno slavlje i čestovanju Boga i njegovih ugodnika. Tako se dešavalo da gosti pojedu sve i onako siromašnoj sirotinji i ostave iza sebe gladnu đecu i prazne domove. Videći tu nedobru stvar, Sveti Petar izađe jednom pred Crnogorce sa krstom u rukama, pa podigavši poslije besjede obje ruke k nebu, glasno reče: Čujte me, Crnogorci, i neka me čuje Bog i sve planine: Ko od sada bude slavio svoje krsno ime kao do sada, da Bog da ga s krvlju slavio! Ova svečana i strašna molitva Svetog Petra tako podejstvova na sve Crnogorce, da od tada kao nekim čudom nestade ovaj rđavi običaj među njima"  
 

Vasilije Mujo Spasojević - "Običaji u Crnoj Gori"  

Odštampaj stranicu