UJED(I)NJENJE   ILI   ANEKSIJA   CRNE GORE   SRBIJI 1918. GODIŠTA
 

Sadržaj:

Programska priprema Ujedinjenja

Srbija nije oslobodila već okupirala Crnu Goru 1918.

Podgorička Skupština 1918. je paravan za "Crnorukaško" i bezuslovno ujed(i)njenje (Kapitulaciju)

Božićni ustanak - (u krvi ugušen) nastavak crnogorske nacionalne revolucije

Krvavi Bijeli teror od 1918. - Genocid nad Crnom Gorom

Trajna aktuelnost ujed(i)njenja, "Bijelog terora" i Božićnjeg ustanka (Treća Jugoslavija - budućnost kao promašena prošlost)

PROGRAMSKA PRIPREMA UJEDINJENJA

U novoj crnogorskoj istoriji, posebito u crnogorsko-srpskijem odnošajima, ne može se ništa suštavstveno shvatiti, ako se ne dopre do saznanja o stalnomu postojanju i, manje-više, tajenom ostvarivanju velikosrpskoga, odnosno anticrnogorskog programa. Crnoj Gori nema spasa sve dok i obični ljudi, svakodnevna laička svijest masovno ne shvati da se u srpsko-crnogorskijem odnošajima ništa ne događa od trefa, spontano, ispadno, već prema velikosrpskomu programu čije se tačke ostvaruju taj(e)no, takt po takt ("mic po mic"), u procesnoj fenomenologiji (ili "na dužemu štapu"). Pri tome se ono što je na početku, tobože, "slučajno", "ekscesno", poznije javlja kao nužno i zakonomjerno, programski ostvarivano. Riječ je o uporno obnavljanomu i prilagođavanom Načertaniju Ilije Garašanina iz 1844, koji ima svoju dulju predistoriju. U novijem uslovima nastavio ga je Memorandum SANU (takođe tajni) i ostali srpski nacionalni programi.

Cilj Načertanija i uopšte veljesrpskoga programa je: uništenje Crne Gore zarad ujed(i)njenja (aneksije) sa Srbijom i svesrpstvom. U svakomu uspjehu Crne Gore viđela se velja prepona za ostvarenje toga osvajačkoga i uništavajućega (zlo)nauma. Toga radi je na osnovu veljega i gorkoga iskustva izveden opšti "zelenaški" nauk da je zvanična velikosrpska politika Beograda najveća i trajna (tradicionalna) opasnost za Crnu Goru i njezin zakleti dušmanin. Sve to u ime ideje srbizma, ujed(i)njenja svesrpstva, "opšte nacionalne stvari", "nacionalnog idealizma", ili kako stoji u Načertaniju, "sravnjavanja crnogorskoga i srpskoga naroda" u svesrpstvu. Ovo tijem prije, što je bliskost dva naroda povoljan uslov za uspješnu saradnju, ali i za asimilaciju (njihovo potpuno izjednačavanje). Đavoljemu narodu drugomu ne bi pošlo za rukom da asimilira Crnogorce.

Kada se god Crna Gora obrnula Zapadu, njezini gospodari su to platili glavom. Privremeno odvajanje CPC od države, Šćepan Mali je platio glavom. Kada je knjaz Danilo odvojio crkvu od države i proglasio je za Knjaževinu, tvorac Načertanija, I. Garašanin "uskliknuo je s (brackom) ljubavlju": "To je najjači udarac srpstvu". To okretanje Zapadu (Francuskoj), koštalo je knjaza Danila života, kao prije njega Šćepana Maloga. Kada je u pogubnomu crnogorsko-turskom ratu 1862. Turska vojska napredovala do Rijeke Crnojevića ka Cetinju, Garašanin je opet "svetosavski uskliknuo": "To bi još velika sreća za nas bila kad bi Crna Gora propala".

Na rečenomu tragu i u tom sklopu treba poimati i sve ostale tobože "bracke srpsko-crnogorske odnšsaje" u Balkanskijem ratovima i u I svjetskom ratu, ujed(i)njenje 1918, pa sve do danas.

Uništenje Crne Gore programski, zmijoliko i prevarantski pripravljeno je oko stopedeset godišta prije 1918. G. Pojačava se i širi mreža srpske špijunske službe u Crnoj Gori. Najopasnija je bila Crna ruka (tajna organizacija srpskijeh oficijera, koja se ukriva iza raznijeh, tobože, demokratskih organizacija, navlastito, iza Ujedinjene omladine. Pod vidom liberalno-demokratskijeh ideja i napretka širi se protivcrnogorsko kastiganje i nakazna propaganda kojoj je cilj uništenje miritanoga prvijenstva i pijemontstva, ugleda i dostojanstva kralja Nikole i uopšte Crne Gore. U njegovoj ličnosti, kao vladara, bila je ovaplođena moralna snaga Crne Gore. Na njoj se (a ne na sili) zasnivala moć crnogorske države. Preko toga se suštastveno, u onijem okolnostima, nagrizala i podrivala sama Crna Gora i njezin potvrdni tradicionalizam, s vrh svega, ljubomorno isticanja i čuvanje državotvornosti Crnogoraca. Pozoran je paradoks, odnosno demagoška i dvolična suprotivnost: pod vidom liberalno-demokratskijeh i antimonarhističkih stajališta razura se crnogorska Kraljevina i dinastija, radi stvaranja druge, jabanske dinastije (Karađorđevića) i Kraljevine Srbije, a zatijem Kraljevine SHS, pa Kraljevine Jugoslavije. Sve je činjeno kako bi se prikazalo da je ubistvo Crne Gore samoubistvo, kao da u svemu tome zvanična srpska politika nije uopšte prisutna (po načelu "ni jeo, ni luk mirisao").

Preko srpske agenturne mreže doturaju se bombe u Crnu Goru, radi komplota na kralja Nikolu i njegove perjanice. Oftala se bombaška afera, ali ni to ne osvješćuje Kralja i Crnogorce u njihovom romantičarskomu zanosu u tzv. "nacionalnom idealizmu" ("ideji srbizma"). Ni pokušaj pripreme likvidacije kralja Nikole, vlade i crnogorskijeh oficijera još nije bio dovoljan da se posumnja u "bracke" namjere Srbije. I pored toga i tušte česa inoga, kralj i Crnogorci uporno nasijedaju na kobni idealizam tzv. "borbe za opštu stvar", iako se u bitiju sve svodilo na "isključivi interes Srbije", kako je već bilo nacrtano u Načertaniju. Na Mojkovcu Crnogorci listom ginu, da bi spasavali srpsku vojsku, vojno i političko rukovodstvo Srbije. Kada su Crnogorci košeni kao snoplje prilikom osvajanja Skadra, srpska vojska ih je ostavila na cijedilu. Tu činjenicu taji i kralj Nikola i od crnogorske vojske i naroda, najvjerovatnije, opet zarad "opšte ideje". Ipak, vojska i narod su bili razočarani u srpsku komandu.

Da je tzv. "opšti interes" bio da se Crna Gora "baci na koljena" dokazuje i strogo povjerljiva depeša O. br. 16541 od 19.7.1915. g. načelnika štaba, Srbina, pukovnika Petra Pešića koja je upućena Srpskoj vrhovnoj komandi. Ona glasi: "Prema tome, najbolji trenutak je sada da Srbija prekine veze sa Crnom Gorom. Međutim, ako naši interesi zahtijevaju da se Crna Gora dovede u očajan položaj bolje je koristiti drugu priliku, a ne Skadar. Naprimjer, kada se Kralj bude miješao u vojsci."

Kolika je bila naivna vjera kralja Nikole u "bracke odnošaje sa Srbijom", ili pak, u izmijenjenijem (ne)prilikama, bio prinužden od strane Rusije, koja ga je tada za sve stučivala na Srbiju, dokazuje i iznimak u istoriji ratova. Naime, kralj Nikola je napravio fatalnu griješku što je za načelnika Štaba crnogorske Vrhovne komande imentovao (u dogovoru sa Srbijom) vojno lice druge (strane) države (Srbije), pukovnika Petra Pešića. Tijem je sudbina Crne Gore bila zapečaćena.

Nikola Pašić, sa svojom svitom, kada mu je bilo tušte ćeskobno, dotrčao je na Cetinje, ubjeđivao i molio kralja Nikolu da zatraži mir od Austrije, radi spasavanja "opšte stvari", da bi ga, zatijem, besprizorno optužio za izdaju i tajnu saradnju sa Austrijom. Da je Pešić sotonski navodio na "grijeh" kralja Nikolu u vezi sa nagođenijem mirom sa Austrijom dokazuje i ova Pešićeva depeša O. br. 9034 upućena kralju Nikoli: "Svi komandanti na zapadnom frontu tvrde da je kod naše vojske nastupila takva demoralizacija da je apsolutno nemoguć svaki dalji otpor i borba sa neprijateljem…Iznoseći ovo pravo stanje, meni je čast obratiti pažnju Vašega Veličanstva da se pod ovakvim uslovima borba apsolutno ne može voditi i da treba odmah i najhitnije učiniti ovo: 1. Tražiti mir sa neprijateljem (31.12.1915, Kruševac)".

Znade se da je Crna Gora nesebično uljegla u rat zaradi saveznika, prije svega, Srbije. Zaludnje je Crna Gora dokazivala da je neistina, podmetačina i opačina takva podla, zavjerenička, izdajnička i kriminalna propaganda od strane "savezničke" Srbije. Naposljetku je i naučno, ali dockan, kao i obično, dokazano da je falsifikovani tzv. Tajni ugovor između Crne Gore i Austrije samo sramno zlodjelo krvnika kralja Nikole. To se, nipošto, ne može svesti samo na njegove lične dušmane i osvetnike zbog nekijeg "starih računa", kako se to hoće prikazati (u istom smislu se objašnjava i pogibija knjaza Danila). Tu je u prvom planu politički sklop i cilj. Otprilike je isti odnošaj kao i sa pogibijom "cara" Šćepana Maloga i knjaza Danila. Svako prikazivanje tijeh umorstava i zlodjela, mimo njihovoga i opštega političkog konteksta, samo je jednokrako i necjelovito pristupište koje, objektivno ili ne, povlađuje metodologiju "načertanijevskoga" i uopšte velikosrpskoga (tajeno ostvarivanog) nacionalnoga programa. To je u bitiju, svjesno ili ne, zavođenje, zakrivanje cjelovite naučne istine i njezino uprošćeno svođenje na privatno intrigašenje i psihologistički prilaz. Nužno je to smjestiti u sklop rečenijeh namjera i ciljeva "Načertanija" i ujed(i)niteljske zavjere zvanične Srbije prema Crnoj Gori. Prije svega mislimo na zavjerenički zlonaum da se "Crna Gora dovede u očajan položaj", kako je govorio P. Pešić, ili da se Crna Gora "baci na koljena", radi "opštijeh (srpskih) interesa". Na posljetku, P. Pašić, stiješnjen dokazima i svjedočanstvima, naknadno javno priznaje da je svjesno vodio vojnu taktiku da Crnu Goru dovede do kapitulizacije, radi postizanja "sve(to)srpskijeh interesa: ujed(i)njenje odnosno aneksija Crne Gore Srbiji. Toga radi je konačno i priznao: što bi se desilo da su iz rata izljegle obije dinastije?

Kapitulacija je prigotovljena kako bi se kralj Nikola prićerao u izgnanstvo, da bi potom sve preduzeli kod saveznika da mu se ne dozvoli vrtanje u Otadžbinu. U Srbiji se nije našao nitko da optuži srpskoga kralja Petra za izdaju što je, krajem 1915, napustio zemlju. Ali, u crnogorskoj vojsci i narodu zamahno je širena opačina da je kralj Nikola izdajnik i da je crnogorski narod prepustio neprijatelju. Nijesu mu dozvolili da se spasava sa srpskom vojskom i Štabom. Kralj, vlada, vojna uprava i vojska su praktično u zatočenšstvu u jabani; zabranjuje im se povratak u zamlju, i pored sve diplomatske igre i uvjeravanja. Svijem sredstvima se onemogućava i drugijem značajnim ličnostima i vojnijem licima da se vrnu u Otadžbinu. Pod raznijem izgovorima, a i bez njih, zadržavaju ih u Bosni, Austriji i drugđe. Prema nekijem podacima "9000 Crnogoraca, uključujući 2000 oficijera bilo je zadržano u Austriji u koncentracionijem logorima". Ukida se Crnogorska vojska, iako Crnogorci i dalje uspješno djeluju na frontovima u sastavu savezničkijeh snaga. U izvanjstvu se osnivaju anticrnogorski komiteti. Sve pare i pomoć od saveznika uzima Srbija i troši ih za anticrnogorsku propagandu. Aerplanima se dotura novac za potkupljivanje izgladnjeloga naroda u vrlo teškijem uslovima. Crna Gora je bila razurena, ojađena, iznemogla, iscrpljena u ratovima, glađu, korotom za hiljade pomrlijeh od gladi i "španjolske groznice", poubijani i pomrli po austro-ugarskijem logorima, širom domovine.

Aneksija Crne Gore Srbiji bila je utanačena jos Krfskom deklaracijom 20. Jula 1917, bez crnogorskijeh predstojatelja, Jugoslovenskog odbora u Londonu, Ženevi i Parizu. Prije 1918. G. su već bile prisajedinjene neke oslobođene oblasti Crne Gore na kojima je umah važio Ustav i zakon Srbije. Srpska propaganda sve je učinjela da Crna Gora ne dobije vojnu i finansijsku pomoć i kredit. Još odranije je Karađorđevićev uslov Pašićevog ustoličenja bio uništenje knjaza Nikole i Crne Gore.

Još od konstituisanja autonomije Srbije, što je posljedica diktata Rusije, a nakon rusko-turskoga rata 1828 – 29, pa preko "Načertanija", predviđeno je prisvajanje Crne Gore Srbiji. Od tada je vođena tajna i javna borba protiv svijeh oblika ispoljavanja samobitnosti Crnogoraca. Stalno se oživljava navodno "istorijsko pravo" posjedovanja teritorija koje su izvjesno vrijeme bile u sastavu srednjovjekovne nemanjićke džzave, kao i da Raška (Srbija) nije bila u sastavu Dukljanskoga kraljevstva. Jedan dio školovanijeh Crnogoraca u Srbiji prihvata srpsku udžbeničku propagandu da su svi, koji su "državne srpske vjere" ("srpskoga pravoslavlja") Srbi, pa i pravoslavni dio crnogorske istorije. Pod uticajem takvoga crnogorskoga školstva, po svjedočenju etnologa Andrije Jovićevića, školovani Crnogorci počinju naški, crnogorski jezik, nazivati "srpskijem". Tijem i mnogo čim drugijem se program osvajanja Crne Gore upotpunio i na ideološkom i na kulturnom planu.

Sve je činjeno s ciljem da se Crna Gora zavjerenički, izdajnički pripremi za bezuslovno ujed(i)njenje preko lažirane tobože "Velike podgoričke skupštine" 1918. Glavni cilj je bio da se na brzinu stvori Velika Srbija, koja će biti značajan zalog za ulazak u "svesrpsku Jugoslaviju". Poznati realizator te ujed(i)niteljske ideje Marko Daković popratio je to riječima: "Imalo je pasti ratničko ime Crne Gore i samopouzdanje Crnogoraca, da Crna Gora kao samostalni centar može imati unaprijed ikakvoga značaja". Dodaje se i to da je sa kraljem Nikolom trebalo "prežaliti" i Crnu Goru, vojsku, ime i svaku snagu njezinu koja bi mogla ubuduće djelovati i mimo okvira iz kojih se čuje beogradska vlada". Sve je to doprinijelo da su Francuska i Engleska bile "odlučile da Crna Gora nestane sa geografske karte kao politička jedinica" (Dragan R. Zivojinović).

SRBIJA NIJE OSLOBODILA VEĆ OKUPIRALA CRNU GORU 1918.

Gubljenjem rata, Austrija se povukla iz Crne Gore, pa nije bilo potrebe da je Serv(b)ija tobože oslobađa. Srpska vojska nije oslobodila, već okupirala Crnu Goru 1918. Pomoću Skadarskijeh odnosno Jadranskijeh trupa i francuske vojne komande. Prisustvo te vojske trebalo je da osigura ostvarenje konačnoga cilja – aneksiju Crne Gore Srbiji.

Da je srpska Vrhovna komanda to smatrala okupacijom, dokazuje i naredba njezina od 19.11.1919. načelnika Srpske komande, vojvode Mišića, upućene komandantu srpskijeh trupa u Crnoj Gori. Ona glasi: "Nastavite najenergičnije i svim sredstvima da se na teritoriji koju je naša vojska okupirala uguši svaka agitacija, pa ma od koga ona dolazila. Za to vam stoje na raspolaganju sva sredstva koja možete raspolagati bez ikakvog prezanja". Umjesto da se privati kao veoma samopožrtvovana i zaslužna sveznica (i da se crnogorskoj Vladi omogući povratak u Otadžbinu, kao u slčcaju Srbije i Belgije), Crna Gora se, suprotivno svijem očekivanjima i prihvaćenijem načelima, smatra "pobijeđenom nacijom". To je iznimak u svjetskoj istoriji. Crnoj Gori nije dozvoljeno da ima svojega predstavnika na Mirovnoj konferenciji.

Dolazak srpskijeh i savezničkijeh trupa u Crnu Goru 1918. Smatrali su okupacijom i kralj Nikola i crnogorski rodoljubi, pobunjenici-komiti, odnosno "zelenaši", a najizrazitije i njihov vojni vodja KRSTO (Todorov – Zrnov) POPOVIĆ koji u jednom ustaničkom proglasu klikuje: "Crna Gora nije (od vas) oslobođena, nego je zauzeta, i to od njezinoga najljućega neprijatelja i dušmanina – od zvanične Srbije…Svojim zločinačkijem radom zanavijek ste srušili solidarnost i bracku ljubav…Vi ste, a ne mi grobari ujedinjenja".

PODGORIČKA SKUPŠTINA 1918. JE PARAVAN ZA "CRNORUKAŠKO" I BEZUSLOVNO UJED(I)NJENJE (KAPITULACIJU)

U takvijem uslovima nije bilo teško izvršiti prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Pored selektivnoga biranja za Podgoričku skupštinu, zloupotrebe glasačkijeh listica i kutija, odluka o prisajedinjenju je donijeta nevjerovatnom brzinom, dvije neđelje poslije primirja, uz prisustvo srpske vojske. Jedna četa Koste Pećanca bila je zadužena da učesnike tobožnje "Velike narodne podgoričke skupštine" pobije mitraljezima i bombama, ako ne izglasaju dugo pripremanu odluku o aneksiji ili bezuslovnomu prisajedinjenju, koja sasvijem odgovara bezuslovnoj srpskoj okupaciji Crne Gore i njezinom sramnom uništenju.

Grupa Crnogoraca, srpskijeh činovnika i izvršilaca srpske politike, zvanijeh "bjelaša", sazvala je u novembru 1918. U Podgorici "miting" uglavnom svojijeh pristaša. Pokušali su mu dati "demokratski" oblik, nazivajući ga "Velika narodna skupština". Na njoj su imali da izvrše odluku koju je sgotovila još na Krfu srpska vlada. Na tom skupu donijeta je "rezolucija" o ukidanju crnogorske suverene države, detronizaciji crnogorske dinastije Petrović Njegoš i prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Širi, dublji, uništavajući i genocidni smisao te odluke najbolje je izrazio potpresjednik nazovi Podgoričke skupštine Savo Fatić, inače predstavnik socijalista, u stvari, bijelijeh komunista, u zapisniku iste od 14/27. 11. 1918: "Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi."

O karakteru i načinu održavanja tzv. Podgoričke skupštine i njezine "rezolucije" postoji tušte dokumenata i ocjena. Navodimo slijedeće mnijenje Amerikanca Vitni Vorena: "Slučaj Crne Gore nije zapamćen u istoriji svijeta. Takav slučaj ne samo što nema ravna primjera, nego uopšte nije bio. Pobjednik može sebi zadržati pravo da uništi neprijatelja, ali još nije bilo primjera da pobjednik uništi svog saveznika. To se dogodilo Crnoj Gori. Ona nije uništena od svojih neprijatelja, već od prijatelja i saveznika. To je monstruoznost kakvoj ravne nema. Crna Gora ušla je u rat na strani saveznika, a dočekala je da je po završetku rata unište i potčine ti isti saveznici s kojima se rame uz rame borila, sa kojima je sve patnje i tegote izdržala pa se i žrtvovala. Umjesto nagrade, ona je kastigana. Ona je bila lijeglo jugoslovenskoga preporoda, centar njegove emancipacije, luč Balkana. Ti luč u vjekovnoj borbi neprijatelj nije uspio da ugasi, ali ga je utulila saveznička ruka. I protiv volje naroda crnogorskoga, ova legendarna zemlja je žrtva centralističkijeh špekulacijskih ciljeva da bi se zadovoljili nedozvoljeni i sebični prohtjevi. Proklamovano načelo o samoopredjeljenju naroda uskraćeno je Crnoj Gori i dozvoljeno je da mračne sile trijumfuju nad pravom i slobodom. Versajski mir trebalo je da osigura jevropski mir, ali je rušenjem Crne Gore postavljen na slabe noge. Mira neće niti ga mžze biti sve dok Crnogorci ne povrnu svoju slobodu i ne razbiju imperijalističke finansijske špekulativne planove onijeh koji su ih prigrabili. Sramno trgovanje Crnom Gorom mora prestati."

BOŽIĆNI USTANAK – (U KRVI UGUŠEN) NASTAVAK CRNOGORSKE NACIONALNE REVOLUCIJE

Već od samoga početka crnogorski rodoljubi i ljubomorni čuvari zelenaškijeh pravica (crnogorske državnosti, slavne dinastije Petrović – Njegoš, imena, roda, tradicije), borci za punu ravnopravnost Crne Gore, stečene tisućugodišnjom sopstvenom istorijom i državom, protivili su se takvomu sramnomu ujed(i)njenju, odnosno jednostavnomu prisajedinjenju, uništenju Crne Gore. Nazvani su "zelenaši" po zelenim listićima prilikom izbora selektorskijeh predstavnika za podgoričku skupštinu. Borili su se za ravnopravno ujedinjenje u jugoslovenskoj (kon)federaciji u kojoj ce Crna Gora sačuvati svoja prava, dostojanstvo i slobodu. Uslov za to bila je sloboda, očuvanje i obnavljanje crnogorske države, prije svega, na čelu sa dinastijom Petrović. Bili su zakleti crnogorskoj državotvornoj tradiciji.

Odmah po okupaciji, buknuo je u Crnoj Gori zelenaški oslobodilački pokret, a zatijem i oružani ustanak. Poznat je pod imenom Božićni ustanak. To je bio jedini ustanak u zemljama koje su uključene u novu državnu tvorevinu, Kraljevinu SHS. Bio je to nastavak tradicionalne borbe pod geslom "Za pravo, čast i slobodu Crne Gore". Tako je glasio osnovni moto Božićnog ustanka, koji je bio nastavak višestoljetne crnogorske nacionalne revolucije. Bilo je prednacrtno da obuhvati gotovo svu Crnu Goru sa središtem u cetinjskom opščestvu.

Vojni vođa Božićnoga ustanka bio je poznati junak iz Balkanskijeh ratova Krsto T(Z) Popović. Osnovni zahtjevi Ustaničkog odbora bili su : 1. Da su složni u tome da Crna Gora ulježe punopravno u jugoslovensku zajednicu; 2. Da jedan narodni sud pronadje krivce za protekle događaje i ništavnu Podgoričku skupštinu; 3. Da se ponište odluke Podgoričke skupštine i organizuju slobodni izbori za Crnu Goru, čiji će izaslanici predstavljati je iznutra i izvan. Uopšteno su smatrali da je vaspostava samostalne i nezavisne Crne Gore uslov i jemstvo svake ravnopravnosti za ujedinjenje.

Organizatori su bili preduprijeđeni. Ustanak je u krvi satrt, uz pomoć savezničkoga oružja. Nastavljen je u vidu komitovanja – odmetništva do 1926. Pobunjenici, njihove famelje i pristaše "stavljeni su van zakona". Nad njima se poglavito vršio "krvavi bijeli teror".

Kralj Nikola, koji je sam postao žrtva zvanične (zavjereničke) politike Srbije, u proglasu Crnogorcima na Badnji dan 1918. g. iz izgonstva poručuje: "Vama je poznato da zvanična Srbija već odavno u Crnoj Gori nije gledala brata i drugara, na zajedničkomu poslu, nego protivnika, koga je po nekomu čudnomu shvatanju trebalo trsiti, tobož, u interesu Srbije. Naoružani neobješnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njezinijem predstavnicima i lišeni solidne moralne osnove, izvjesni političari iz Biograda, postavili su se u politici prema Crnoj Gori na načelo: cilj opravdava svako sredstvo…Vođena je protiv nas jedna najodvratnija kampanja kojoj je bio cilj: omalovažiti ulogu Crne Gore u ovomu ratu i srušiti njezin visoki ugled među saveznicima…Meni u izgnanstvu ostao je mučan i ničijem nezaslužen zadatak da branim čast i ugled Crne Gore…Pored svijeh kleveta, Vlada Srbije nije uspjela da diplomatski uništi Crnu Goru, okupirala ju je, u ime vlade Srbije, njezina vojska. Ona je ušla ne s grančicom mira i bracke ljubavi, nego s namjerom da sruši najveće dobro svakoga naroda i države – suverenitet njezin i da uništi njezino državno biće. Da bi se pred svijetom kao Pilat mogla od svoga bogomrskoga i u istoriji nezapamćenoga zločina pravdati i preturati ga na narod crnogorski, ona je falsifikovala volju naroda. Skupila je tzv. Veliku narodnu skupštinu na jedan nasilnicki način, čije odluke nemaju nikakve važnosti…Crna je Gora Crnogoraca! To je bilo i to će biti!…Sami Crnogorci i niko više odlučiće slobodno zakonskijem putem o budućnosti Crne Gore…Ja ću tu odluku prvi pozdraviti kakva god ona bila. Ni ja ni moja kuća nijesmo se popeli i držali na prijestolju Crne Gore na silu, nećemo na njemu ni ostati, ako to zahtijevaju interesi Crne Gore…Prava volja narodna bila je i biće za naš zakon."

KRVAVI BIJELI TEROR OD 1918. – GENOCID NAD CRNOM GOROM

Krvavi "bijeli teror" od 1918. Nije samo najtegotnija, najsvirepija i najkrvoločnija okupacija Crne Gore, nego i zvanična (programska) srpska politika genocidne danacionalizacije Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori u svijem oblastima života. Cilj "bijelog terora" bio je genocidno istrebljenje hiljadugodišnje crnogorske istorije i svega vrelono crnogorskoga.

Teror je bio usmjeren navlastito na crnogorske rodoljube koji su se suprotivili onakvoj sramnoj aneksiji (okupaciji) Crne Gore. Genocid nad Crnogorcima ostvarivao se, prije svega, ekonomskijem mjerama, tako što se protivnicima ujed(i)njenja zabranjivalo sijanje njiva kako bi glađu bili izmoreni. Službu i pensiju su mogli dobiti samo oni koji polože zakletvu Karađorđevićima, priznaju okupatora i denacionalizatora. Ljudi se ucjenjuju hranom. Humanitarna pomoć jevropskijeh zemalja i Rusije dijeljena je isključivo preko srpske vlasti samo njezinim pristašama, ili onijema koji će to postati. Srpska vlast otima reparaciju i rekvizicije. Udaraju se dacije (porezi), viši mnogo nego u Srbiji. Vrši se monetarna i ekonomska zavjera suproć Crne Gore. Unistava se perper, crnogorska moneta. Crna Gora nazaduje u svakom pogledu, posebito ekonomskom. Cilj je da bude podređena i potpuno ekonomski zavisna od Srbije. Naporedo se širi "krtolasta" i "krmačasta" propaganda i ideologija da je "jedini spas" u ujed(i)njenju i da "Crna Gora ne može bez Srbije", iako je vijekovima, u mnogo tegotnijem okolnostima, sama opstajala. Crnogorci se planski raseljavaju izvan Crne Gore, a pomoću njih se vrši "etničko čišćenje" Albanaca na Kosovu.

U najtegotnijemu položaju su "zelenaši", komiti, crnogorski domoljubi i njihove famelje. Žigosu se kao izdajnici, separatisti i sl. Progone se i kastigavaju, oduzimaju im se plate i pensije. Ponižavaju i šikaniraju se na svakojake načine. Zaždili su nekoliko tisuća kuća. U kućama su sažegli i famelje, a pojedine članove primoravali to da motre. Ubijeno je više tisuća ljudi, a po nekijem svjedočenjima i više desetina tisuća. Crnogorce apse i žare po kazamatima. Muče ih, zlostavljaju i uništavaju. Poznat je i izum umorstva žena pomoću mačaka. Siluje se i pljačka, pa se onda domovi užde. Rodoljubi se bacaju u jame. Vješala niču po Crnoj Gori. Po kućama se raspoređuje srpska vojska i kontra-komiti. Hrani ih sirotno, opljačkano i pregladnjelo stanovništvo po nekoliko mjeseci. O kakvom je zulumu riječ poveljava i činjenica da su pojedini roditelji u novinama oglašavali nagradu za onoga koji im ubije ili prosoči sina jedinca – komitu. Naravno, da to nijesu radili dobrovoljno, što mrze svoju đecu, nego iz straha za ostalu porodicu. Komitovanje se, čak, i svjesno podržava, kako bi se narod što više izmučio, među se zakrvio i za to optužio kralja Nikolu i komite.

Čak i po izjavama poznatijeh velikosrba, ova okupacija je bila po mnogo čemu tegotnija od austrijske i ostalijeh u Crnoj Gori. Austrija je bila okupator, a Srbija i denacionalizator Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori, uništitelj Crne Gore. Na to upozoravaju i poznati ujed(i)nitelji, ne krijući svoje razočarenje i krvave zablude "Nemanjine pravde i istine ognjem i mačem", svetosavskoga fundamentalizma koji đavoljijem sjemenom mržnje zatrova Crnu Goru, odvoji Crnogorstvo od čojstva, vjerne Muslimane, Albance i Hrvate odvoji od Crne Gore i Crnogorstva. Da je ta "vaskrsnula Nemanjina pravda" "prevršila Božju i narodnu", dokazuje i to da je čak i ondašnja beogradska pečatnja ustvrdila da "to ni Turci nijesu radili, što čine beogradske kesedžije i demokrati". Pominju se i četrnaest zločina u Crnoj Gori, koje su fašisti činjeli u savezničkijem državama.

Sa ukinutom crnogorskom državom, ideološko-inatski i cinično se ponižavaju zasluge crnogorske vojske, crnogorska slavna istorija i nasljedstvo. Ponižavaju se crnogorski oficijeri i ostali činovi, barjaci i ratnički podvizi Crnogoraca. Zabranjuje se nošenje, isticanje i posjedovanje crnogorskijeh državnih i ostalijeh simbola. Kastigava se nošenje autentične crnogorske nacionalne kape. U stvari se falsifikuje crnogorska kapa. Tada se na nju utiskuje oni žig su četiri ognjila, kao vanjski biljeg posrbljenijeh Crnogoraca.

Vrši se svekoliki kulturni genocid nad Crnogorcima i ostalijem u Crnoj Gori. Preinačava se i falsifikuje Crnogorska istorija, kultura i sve samoniklo. Razuraju se crnogorski spomenici. Dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića ukida se autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i osniva Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Skrnave se crnogorske crkve i manastijeri, nipodaštavaju crnogorski sveci. SPC u Crnoj Gori vrši posrbljavanje Crnogoraca. Ne poštuju se i ukidaju zakoni CPC. Svještenici se degradiraju i dovode na "prosjački štap". Svudier se briše ime Crne Gore, koja više ne postoji ni kao geografski pojam. Umjesto njega se, mnogo poznije, daje ime Zetska banovina. Kreše se ijekavica, a uvodi ekavica, zatire se crnogorski jezik.

Takvo stanje ostaje tokom čitave Versajske Jugoslavije koja je za Crnogorce i ostale u njoj i za Crnu Goru, zanago, bila tamnica naroda. To će ostaviti duboki prt i u Drugoj Jugoslaviji u kojoj će se bitna nacionalna obilježja Crnogoraca vrnuti polovično, često i formalno, što će se iskazati u punoj svjetlosti u tzv. Trećoj Jugoslaviji.

TRAJNA AKTUELNOST UJED(I)NJENJA, "BIJELOGA TERORA" I BOŽIĆNJEGA USTANKA (TREĆA JUGOSLAVIJA – BUDUĆNOST KAO PROMAŠENA PROŠLOST)

Mudro je razmotriti trajniju, objektivno dvoznačnu, istorijsku poruku, poduku i ideju Božićnjega ustanka 1918. goda. Tušte razloga ukazuje da je crnogorska katastrofa u tzv. Trećoj Jugoslaviji i njezino okruženje, iako u novijem okolnostima i oblicima, u mnogome nalik onoj u kojoj je djelovao stari zelenaški pokret u borbi protiv "krvavoga bijelog terora" od 1918. goda. Baš zbog toga ne treba nekritički, neprimjereno i emotivno obnavljati stari pristup Crnogorskomu pitanju i metode njegovoga rješavanja (činiti stare grješke).

U neponovljivosti istorijskijeh događaja, veljesrpski program je trajniji stožer i zakonitost crnogorskoga pitanja, može se reći, dugogodišnja njegova sjenka i, možda, istorijska "sudbina" Crne Gore. Vazda, iznovice, se potežu stari, bolje reci, isti problemi, jalovo i papagajsko oživljavanje istijeh tvrdnji, pojmovno metodološke aparature, metoda i sredstava svesrpskoga djelovanja i njegove iste (stare) opačine i tužbalice. Kao i ranije, i danas se vaskolike velikosrpske kampanje protivu Crne Gore i Crnogorstva tako brzo smjenjuju, jedna za drugom, po kalupu, da ih Crna Gora ne može ni približno opovrgnuti, čak ni sljedovati, a kamo li pr(a)titi. Ništa se ni u današnjijem crnogorsko-srpskim odnošajima suštastveno ne može shvatiti, ako se ne dopre do saznanja o stalnomu postojanju i, manje-više, taj(e)nom ostvarivanju sve(to)srpskoga osvajačkoga programa. Njegov krajnji naum je uništenje Crne Gore zarad mnjenja svesrpstva, čije je predmnijenje ništenje crnogorske nacije kao preduslova za dugoročnije ukidanje crnogorske drzave. Toga radi, kao i ranije, u svakom uspjehu Crne Gore vidi velju preponu za ostvarenje tog uništavajućeg cilja. Da bi se ta genocidna svrha utajila, i danas se, kao i 1918, širi svetosavski nacional-fundamentalizam po kojem su islam (Muslimani), katolici (Hrvati i drugi), i Albanci naši, tobože, najveći i jedini dušmani. "Zaboravlja" se činjenica da su oni bili u Crnoj Gori iste kobi kao i "zelenaši" i ostali Crnogorci koji se nijesu mirili sa onakvom sramnom okupacijom, te da je slavni čojski junak Krsto (Z) Popović sarađivao sa muslimanskijem i albanskijem komitima, stvarajuci "ratno bratstvo". Propagandu odbojnosti prema Muslimanima, Albancima i Hrvatima vješto koriste partije na vlasti, da bi zadržale monopol na politički "centar".

Također, trajnija odlika velikosrpstva je taj(e)nost, apokrifnost, a u kritičnijem trenucima se zasniva na goloj sili, represijama, drskosti, širenju straha, nesigurnosti, ucjenama, "bijelom komformizmu", kao najunosnijem obliku konformizma u našijem (ne)prilikama. To se, kao i ranije, postiže, prije svega, ekonomskom nadmoćnošću Srbije nad Crnom Gorom i njezinijem držanjem u ekonomsku i ostalu zatucanost. Ostvaruje se pomoću poznatoga kolonizatorskoga načela: "Uništenje (posrbljavanje) Crnogoraca i Crnogorstva pomoću samijeh Crnogoraca". Pri tome se, i danas, zvanična Srbija, a zanago i partija(e) na vlasti u Crnoj Gori, ponaša po onom "ni jeo ni luk mirisao". Kao da srpski iredentizam (separatizam) u Crnoj Gori nije spupčen sa svojom "Maticom". Crnogorci se, iznovice, iscrpljuju i vrte u krugu, stalno dokazujući sami sebe, svoje narodnosno opstojanje. Stalno se, iznova, svađamo i među se nacionalno podvajamo kako bi Beograd i partije na vlasti mogli sa nama upravljati ("zavadi, pa vladaj"). Umjesto srednjovjekovne nemanjićke "pravde ognjem i mačem", "crnogorukaškoga" ultimatuma "ujed(i)njenje, ili smrt" 1918, u novijem (ne)prilikama imamo jedan drugi, isto tako, ucjenjivački kalup: "Ujedinjenje (tobože "moderna federacija"), ili građanski (bratoubilacki) rat", što, opet, znači "crnorukašku smrt". Pod tom prijetnjom vršio se raspad "Druge Jugoslavije", odvajanje drugijeh republika i ostvarivanje obećavanoga (zaprijećenoga) građanskoga rata. Pod tom ucjenom se odvija vas tobožnji ovdašnji višepartizam; izvršeni su izbori i (ratni) referendum o ujed(i)njenju u "Treću Jugoslaviju". Svako ugrožavanje partije(a) na vlasti i tzv. Moderne Jugoslavije propraćeno je stvaranjem "objektivnijeh uslova" za krvoproliće i psihozu rata, kao glavnoga jemca za pobjeđivanje na izborima. Od uvočenja "totalitaristickoga pluralizma", kod nas je, kao i prije, na djelu stalni vojno-policijsko-velikosrpski puc u procesu. Raspad Druge Jugoslavije, stvaranje pravoslavne Srboslavije, sadanja situacija i ovi osvajački rat (za vlast i teritorije), pripremani su, kao i 1918, po veljesrpskomu programu na razne načine: ideoloski, politički, ekonomski i vojno.

Ni ovoga puta Crna Gora nije imala sopstveni nacionalni i ratni plan, niti svoju crnogorsku vojsku i komandu (obnavlja se "fenomen Petar Pašić"). Opet joj ne može bit da bude neutralna, već se zmijoliko gura u besmisleni rat za velikosrpske, a to znači anticrnogorske interese. Ponavlja se i svakojako blamiranje Crne Gore, izolacija i ekonomska blokada, pa i od Srbije. Oživljava se i sumnja u, inače, gotovo nominalnu vanjsku politiku crnogorsku, koja se, uglavnom, svodi na traženje humanitarne pomoći. I ovoga puta, Crna Gora je iscrpljena, ojađena, ogladnjela, bačena na koljena, pred ambis, odbačena od svijeh i prepuštena velesrblju u rješavanju crnogorskoga pitanja. Ponovo se crnogorski interesi (ujediniteljsko-masonski) proglašavaju provincijskijem u odnošaju na sve(to)srpstvo. Kao i priđe, širi se propaganda potcjenjivanja Crnogoraca, a jedanak im se rasistički i demagožki podilazi kao "najboljim (elitnim) Srbima". Nastavlja se (neprekidna) propaganda da Crna Gora ekonomski ne moze da opstane sama, bez Srbije, i da će postati lak plijen "spoljnijeh dušmana". Zadah staroga genocidnoga posrbljavanja svuđer zaudara. I danas je, kao i ranije, veliki broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije. Ponovo se izvanjska pomoć koristi protivu stvarnijeh i istorijskih interesa Crne Gore. i danas Crnu Goru predstavljaju oni koji ne priznaju crnogorsku narodnost.

Ponovo na (ratni) "referendum" za ujed(i)njenje nije izašao pravi crnogorski narod. Pod plaštom "demokratije", "slobode", borbe za "građanska prava i jednakopravnost", ostvaruju se, kao i 1918, svesrpski interesi u koje se utapa i rastače Crna Gora i Crnogorstvo. Sličnost je i u osnivanju paravojnijeh organizacija. Opet se priča o pravnoj državi i građanskijem opcijama, ali vazda u ramu prenaglašenijeh svesrpskih interesa (svesrpstva). Punom parom razigrano sve(to)srpstvo igra moravac građanske demokratije. "Svijem raspoloživim sredstvima" opet se vrši diskriminacija onijeh koji su za istinski interes Crne Gore i Crnogorstva kao posebitoga (etničkoga i životnoga) principa, a forsiraju se, na razne naine ("bijelijem konformizmom"), pa i naoružanjem, oni koji hoće Crnu Goru da obezliče u Srbiji i srpskijem zemljama. Uporno se ništi crnogorska nacija i vrši njezino potpuno posrbljavanje (prelazom sa programa nacionalnoga dvojstva na monističku srpsku osnovu). Rehabilituju se dušmani Crne Gore (I. Garašanin i dr.). Na sva cr(k)veno-pravoslavna zvona, veliča se i slavi okupacija Crne Gore 1918, karađorđevićevska hegemonija, "krvavi bijeli teror", genocid nad Crnogorcima i drugijem nacijama i vjerama, te vaspostavlja sistem vrijednosti Prve Jugoslavije. To se smatra uskrsnućem ("uskliknućem") "normalnoga stanja", nakon viševijekovne "ostrvljene" crnogorske istorije, poslije propasti Dušanovoga carstva. Zatire se i skopi svaki prisjet na Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Inatski i cinično se uporno ponavlja da Srbija i Srbi nijesu nikada nikoga osvajali, nego samo "oslobađali", iako se svi groze i zebu od njihovoga "oslobodilačkoga terorizma". Aktualizuje se borbeni poklič "Srbi – svi na okup" i "Svi Srbi u jednoj državi". Na djelu je priljubiteljski i šovinisticko-genocidni "usklik s ljubavlju" Vuka Karadžica: "Srbi – svi i svuda"; svi štokavci se pretvaraju u Srbe tri različite vjeroispovijesti, a zatijem se štokavci prevode u "štakavce". Sve što je samoniklo i izvorno crnogorsko proglašava se zastarjelijem. Poškopili ne, pa ne osuđuju da smo jalovi. Opljačkali ni crnogorski jezik, pa ga prokrijumčarili kao "srpski jezik". Vrši se stalno presađivanje govornijeh organa radi jednoglasja službenoga, nadnacionalnoga "srpskog jezika". Opet ni "zlu maćehu" naturaju kao "Majku". Papagajski se obnavlja oprobana zloupotreba neslovesnoga "crnogorskog separatizma", kojom se ukriva i taji srpski iredentizam i separatizam u Crnoj Gori. Manipuliše se sa "jedinstvom i bratstvom". Opet se samoodbrana izvitoperuje u izdaju, a legalizuje se i veliča srpski iredentizam u Crnoj Gori i šire. Kao i 1918, širi se udarna, podjednako antisrpska i anticrnogorska, propaganda kroz lažnu dilemu: "Ko je za, a ko nasuprot Srbije (i srpstva)", umjesto jedino pravoga, otadžbinskoga klinča: "Ko je za, a ko protivu (suverenosti države) Crne Gore (i Crnogorstva)".

Kao i 1918. goda, i danas ujed(i)nitelji angažuju i rehabilituju profanisane i kriminalne elemente. Ponovo se pokazuje da je "bjelašima" centralizam i diktatura socijalizma i komunizma samo paravan za njihovu staru nemirnu savjest. Konačno se očito razotkrilo da je zvanična "komunistička" doktrina o "dvojnosti crnogorske nacije" (srpske i crnogorske) bila i ostala samo nužna prolazna ideološko-politička forma kojom se zaogrće trajniji (tradicionalistički) koncept Načertanija.

Na posljetku, preskačući tušte drugijeh sličnosti i istosti, ali i bitnijeh razlika, između sadašnjijeh prilika i onijeh iz 1918. i docnije, zaključujemo: Prva i Druga Jugoslavija stvarale su se u (bratskoj) krvi, raspale u (bratskoj) krvi, i ponovo se u bratskoj krvi stvara Treća Jugoslavija. To je dovoljan jemac za naše nespokojstvo, da se ne može prihvatiti kao domovina, i da će budućnost Treće Jugoslavije biti njezina promašena prošlost.

Odštampaj stranicu