UKRASI NA CRNOGORSKOJ KAPI

Srpska agentura izmišlja i širi "legende" i "simbole" o kapi

Usmenijem, a i pismenijem putem, omoćavana je legenda da deravija na crnogorskoj kapi označava "korotu za Kosovom", a četiri ognjila oko krsta, na tepeluku, da predstavlja početna slova riječi "samo sloga Srbina spasava". Pošto se ova neozbiljna legenda uzima kao "dokaz" za ozbiljne stvari (vezuje i za Njegoševo ime), nužno je objasniti njezine osnove.

Legendu da je Petar II Petrović Njegoš naredio da se crnogorska kapa, koja je do tada, navodno, bila sva crvena, obavije crnijem platnom (deravija, oblista) u "znak žalosti za Kosovom" – prvi je zabilježio Ljubomir Nenadović. Izmislio ju je neki romantičarski propagator, ali je sada, kao i vazda, teže onome koji pobija izmišljotinu nego onome koji je izmisli, jerbo za pobijanje se traži dokumentacija, a izmišljotina je "dovoljna sama po sebi", pa joj neupućeni vjeruju.

Lj. Nenadović veli: "I oko muškijeh kapa svuda je naokolo crno platno prišiveno. I to je znak žalosti za propalijem carstvom. Ozgo je kapa sva od crvene čoje, jedno malo mjesto na toj čoji pri kraju zagrađeno je zlatnim prugama. To predstavlja kako je Turčin sve pritiskao, samo je onaj mali deo ostao, to je Crna Gora. Najviše pokojni vladika (Petar II) uveo ih je u Crnu Goru."

Andrija Jovićević dao je svoj doprinos održavanju ove legende. Prepisujući je od Nenadovića, on kaže da se "kapa počela nositi za vrijeme mitropolita Petra II" (dalje slijede isti sastojci legende). Jovičević dodaje da ona slova na kapama znače: N(ikola) I(prvi) Ž(ivio).

Tri godišta poslije Jovićevića, tu legendu bilježi i proto Toma A. Bratić, samo u izmijenjenom obliku, jer on zbori da je "zavratka…do crnogorskoga knjaza Danila I bila crvena, bez obliste, a on joj je dao značenje, kako se priča, tako da crna oblista znači pokorene srpske zemlje, crveni dio – krvavo polje Kosovo" itd. Očito je da je legenda doćerivana, "usavršavana", ali je njezin duh ostao isti. Ona ce kasnije, nakon "ujedinjenja", biti dopunjena dodavanjem djelova grba Srbije.

Mitar Vlahović ponavlja ono što su rekli Nenadović, Jovićević i Bratić, dodajući i ponešto svoje.  

 

Vuk Karadžić opovrgava srpsku romantičarsku simboliku

Kao god što je neslovesno prihvatiti "simboliku" kapi crnogorskoj, tako je netačno i vezivanje "uvođenja" te "simbolike" za određene ličnosti, Njegoša ili Danila I. Romantičarski nacionalistički propagatori računali su da se na kapama, inače, nose kokarde i drugi znaci, kao god i na to da kape mogu, same po sebi, označavati pripadnost određenoj društvenoj klasi.

Venijamin Borodski, pišući o crnogorskoj kapi  (1846), zbori: "Glavu pokriva jedna crveno čojana do gore obvezana kapa, koje obvez dok je nov s crnijem tafetom ili kapefesom spolja postavljen je". O "simbolici" kape crnogorske Borodski ne zbori ništa, jer se legenda nije još formirala. Trebalo je čekati sedamdeseta godišta XIX v. kada se podžegla najžešća unitarističko – nacionalistička propaganda.

Još prije Brodskoga, Vuk Karadžić je zabilježio, prilikom boravka u Crnoj Gori (1834), da Crnogorci "na glavi nose kape od crvene čohe posuvraćene do vrha, a spolja posuvraćena strana postavljena je crnijem platnom". Tako Vuk bilježi za nepuna četiri godišta poslije Njegoševog dolaska na mitropolitsku stolicu, a ne zbori o tome da je Njegoš dodao crnogorskoj kapi oblistu, niti veli o "simbolici" boja na crnogorskoj kapi, mada je Vuk poznat po podrobnostima pri saopštavanju tradicije, već o običaju Crnogoraca da u bojevima zađenu iza toga crnoga omotača fišeke, da bi im bili pri ruci, kao i o tome da kapa ostaje crvena kada se podere omotač. Jasno je da legenda tada još nije postojala, jer bi je Vuk zapisao. I još nešto: u svom prvom izdanju Rjecnika, 1818, Vuk imentuje crnogorsku kapu "šišak", "kariklija". Za naziv "kariklija" Vuk izričito kaže (u izdanju Rječnika od 1852) da ovako crnogorsku kapu nazivaju Srbi, vjerovatno što ih je crni, posuvraćeni omotač, neprišiven gornjom ivicom, podsjećao na kariku. Inače, Dj. Daničić kaže za naziv "kariklija" da je izveden od osnove "karika".

Iz ove kratke analize možemo izvesti zaključak da je sadašnje boje (crvenu i crnu) crnogorska kapa imala i prije Njegoševog doba, a da joj je srpska nacionalna romantika dala "simboliku" koju ona nema, i da je vezala za Njegoševo ime. Zlatom izvezeni ukrasi (polukrugovi i šestokraka zvijezda) dodati su na kapu u skladu sa konačnijem uobličavanjem crnogorske narodne nošnje i predstavljaju odgovarajuće sastojke narodnog veza sa crnogorskoga odijela. Pođekoji Crnogorci davali su da im se na kapama izvezu inicijali knjaza (kralja) Nikole I, a poneki (kao i danas) izrađivali su svoje inicijale.

 

Krst i četiri ognjila (a ne "četiri slova zlatna") utisnuli su UJED(I)NITELJI 1918.g.

Tek poslije "ujedinjenja", preko proizvođača kapa, nametnut je dio iz grba Kraljevine Srbije (krst sa četiri ognjila), namjesto zvijezde ili inicijala kralja Nikole I, mada su i tada mnogi zadržali svoje inicijale ili šestokraku zvijezdu, koja je stvarno, izvorno etnografsko obilježje, dok krst i ognjila predstavljaju izraz unitarističke velikosrpske prevlasti. "Ujedinitelji" su dodali kapi crnogorskoj strani elemenat, uzet iz grba Kraljevine Srbije – krst sa četiri ognjila, kao "nacionalno znamenje".

Iako su nauci poznate činjenice, da stari srpski grb čine srebrni krst i četiri ognjila, na crvenom polju, ipak o tome moramo nešto reći, jer romantika je "pretvorila" ognjila u "slova zlatna".

Mavro Orbini je uzeo iz dijela Sebastiana Munstera Cosmographia (1544) grb sa četiri ognjila (kod Munsteraje sastavni dio turskoga grba) i proglasio ga srpskijem grbom. Stojan Novaković kaže za postupak M.Orbinija, da je "Srbiji kao i drugim državama njenoga susedstva grb krsta s ocilima načinio, držeći se, može biti kojega gore navedenih znaka starine, s kojim je on bio vrlo slobodno i bez ikakvih obzira rukovao…Može se gotovo kao izvesno smatrati da je M.Orbini prvi krst s ocilima nacrtao na štitu i proglasio ga kao grb Srbije"… Najstarije objašnjenje ocila nalazi se u knjizi P.Ritera Stematographia, Beč 1701. Kao ispod svakoga drugog, tako i on ispod grba Srbije načinio je četiri latinska stiha: "Signa crucem calybsque rubro fert Servia campo" ("Na crvenom polju Srbija nosi znake krsta i ognjila".) Pomenuto dijelo P.V.Rihtera bilo je vrlo popularno, i na njemu se zidala nacionalna romantika. Ovi grb, srebrni krst su četiri ognjila na crvenom polju, uzeo je Mojsije Petrović za grb Biogradske mitropolije (1777).

Ustavom od 1835. Krst sa četiri ognjila postao je grb vazalne kneževine Srbije: "Grb narodni predstavlja krst na crvenom polju, a među krakovima krsta po jedno ognjilo okrenuto krstu". Poslije proglašenja Srbije kraljevinom (1832), ovi grb je uljegao kao detalj novoga grba, te je ostao u grbu Kraljevine Srbije do kraja njezinoga postojanja. Unešen je i u grb bivše Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. A u članu osmom Ustava SR Srbije opisan je grb, đe stoji: "Nad sunčanijem zracima je štit na kome su pravilno rasporedjena četiri ocila". Srebrni krst i četiri ognjila nalazi se i danas u grbu Srpske pravoslavne crkve.

Vidimo, dakle, da se kao "simbol" na crnogorskoj kapi  protura isječak jednoga drugoga naroda. Međutijem, srpski narod je iz svoga grba bio uklonio krst, a na crnogorskijem kapama se i sada viđa!

Iako su navedene činjenice o nastanku heraldičkoga znaka, krsta i četiri ognjila, poznati, ipak ima jedan broj ljudi koji to ne znadu, pa i danas poju onu "pjesmu" o "četiri slova zlatna" koja su "jedno drugom okrenula leđa". Takvo "čitanje" ognjila bilježi još Đuzepe Barbanti – Brodano, u knjizi Garibaldinci na Drini 1876. U Napomenama i komentarima uz ovu knjigu, Milan Ž. Živadinović daje ispravku takvoga tumačenja nekadašnjega srpskoga grba. Održavanju toga pogrješnoga tumačenja doprinijeli su i drugi, kao što je Radosav Grujić, koji u Stanojevićevoj Narodnoj enciklopediji daje takvo "objašnjenje" grba.