Program | Uprava | O nama | Reagovanja, pisma... |  Prezimena u CG l Plemena u CG

A dječak Vladimir primi kraljevstvo i rastijaše ukrašen svakom mudrošću i svetošću. U to vrijeme, kad je Vladimir već bio mladić i vladao na prijestolu oca svojega, gore spomenuti bugarski car Samuilo skupivši veliku vojsku, dođe u dalmatinske krajeve, na zemlju kralja Vladimira. A kralj, koji bijaše svet čovjek i ne htjede da ma ko od njegovijeh pogine u ratu, povuče se skromno i ode sa cijelijem svojim pukom u planinu zvanu Oblik (Taraboš). Kad zatijem dođe car s vojskom i vidi da ne može svladati kralja, ostavi jedan dio svoje vojske u podnožju planine, a dio povede sa sobom i ode da osvoji Dulcinj (Ulcinj). Međutijem, po brdu Oblika bijaše otrovnijeh zmija, i koga bi one ujele, smjesta bi umro, pa su tako nanosile veliku štetu kako među ljudima tako i među životinjama. Tada kralj Vladimir diže molitvu ka Gospodu, da bi svemogući Bog oslobodio njegov narod od te pogubne smrti. Bog usliša molitvu svojega sluge, i od onog dana ne bi niko ujeden, pa i sve do danas, ako koga čovjeka ili životinju ujede zmija na tom brdu, on ostane zdrav i bez ikakve povrede. Od onoga dana, kad se molio blaženi Vladimir, bile su na tom brdu zmije tako reći bez otrova sve do današnjeg dana. Uto posla car poslanike kralju Vladimiru da sa svima, koji su s njime, siđe s brda. No kralj ne pristade. Ali župan onog mjesta, nalik na izdajnika Judu, poruči caru govoreći: “Gospodaru, ako želi tvoje veličanstvo, ja ću ti predati kralja”, a car mu uzvrati: “Ako to uzmogneš učiniti, znaj, da ću te učiniti bogatijem i čestitijem”. Tada sabra kralj sve svoje i reče im ovako: “Potrebno je da vidim na sebi, premila braćo, kako se ispunjava ona evanđeoska izreka, koja veli: Dobar pastir dušu svoju polaže za ovce svoje. Bolje je, dakle, braćo, da ja imam dušu svoju za vas sve i predam dragovoljno tijelo da ga kolju i ubiju, nego da vi stradate od gladi i od mača”. Tada, pošto im je ovo i mnogo drugo govorio, oprosti se sa svima i pođe k caru. Car ga odmah progna u ohridski kraj, u mjesto zvano Prespa, đe bijaše i dvor istog cara. Potom spojivši vojsku, opsijedaše mnogo vremena Dulcinj (Ulcinj), ali ga ne mogaše nikako zauzeti. Odande se diže gnjevan i poče rušiti, paliti i pljačkati cijelu Dalmaciju, gradove pak Dekatar (Kotor) i Lauzij (Dubrovnik) zapali, pa i sela i cijelu oblast opustoši tako te se činilo da je zemlja bez stanovnika. Ovako pustošeći, pređe car primorske kao i zagorske oblasti sve do Jadra (Zadra); potom se vrati kroz Bosnu i Rašku u svoj kraj.

Međutijem, Vladimira su držali u tamnici, a on je dane i noći provodio u postu i molitvi. U viđenju pojavi mu se anđeo Gospodnji hrabreći ga i naviještajući mu što će se zbiti, kako će ga Bog osloboditi iz te tamnice i kako će kao mučenik doći u carstvo nebesko i primiti neuvjeli vijenac i nagradu vječnoga života. Ohrabren anđeoskijem viđenjem bla`žni Vladimir se tada sve većma posvećivao molitvama i postu. Ali jednog dana šćer cara Samuila imenom Kosara, podstaknuta i nadahnuta Svetim Duhom, ode k ocu i zamoli ga da može sa sluškinjama sići u tamnicu i oprati glavu i noge okovanijeh i zarobljenijeh, što joj otac odobri. I tako ona siđe i učini dobro djelo. Međutijem, opazi Vladimira i videći da je lijepog izgleda, ponizan, blag i skroman i da je pun znanja i mudrosti Gospodnje, zadrži se u razgovoru s njim. Njoj se naime učini njegov govor slađim od meda i saća. Zavoli ga dakle ne iz strasti, već zato što je žalila njegovu mladost i ljepotu, i jer bijaše čula da je on kralj i da je podrijeklom iz kraljevske loze; pozdravivši se s njime, ode. Nakon toga htjede da ga oslobodi ropstva pa pristupi caru i bačivši se pred njegove noge, tako govoraše: “Oče moj i gospodaru, znam da ćeš me udati, kako je to običaj. Sada pak, ako je po volji tvojem veličanstvu, ili ćeš mi dati za muža kralja Vladimira, kojega držiš u okovima, ili znaj da sam spremna radije umrijeti, nego li uzeti kojega drugog čovjeka”. Čuvši to car se obradova, jer je veoma volio svoju šćer i jer je znao da je Vladimir kraljevskog roda, pa pristane da se njena molba ispuni; i odmah pošalje po Vladimira i naredi da ga okupana i obučena u kraljevsko ruho privedu k njemu i blagonaklono ga gledajući i ljubeći pred velikašima svoje države, dade mu svoju šćer za ženu. Pošto je bilo obavljeno vjenčanje njegove šćeri na kraljevski način, postavi car Vladimira za kralja i dade mu zemlju i kraljevstvo njegovijeh otaca i cijelu dračku zemlju. Zatim poruči car Dragimiru, stricu kralja Vladimira, da siđe i primi svoju zemlju, što se i zbude. I tako je kralj Vladimir živio sa svojom ženom Kosarom u punoj svetosti i čistoti, ljubeći Boga i služeći mu noću i danju; upravljaše povjerenijem mu narodom u strahu Božjem i po pravdi. Poslije malo vremena umrije car Samuilo, a njegov sin Radomir primi carstvo. On bijaše po prirodi snažan i zametaše mnoge ratove sa Grcima za vrijeme grčkog cara Vasilija, te zauzme svu zemlju do Konstantinopolja (Carigrada). Ali car Vasilije, bojeći se da možda ne izgubi carstvo, pošalje tajno poslanike k Vladislavu, Radomirovu sestriću, poručujući: “Što ne osvetiš krv oca tvojega? Uzmi od mene zlata i srebra koliko ti se hoće, i budi s nama u miru, pa primi kraljevstvo Samuilovo, koji ubi oca tvojega i brata svojega. Pa ako nadvladaš, ubij njegova sina Radomira, koji sada vlada”. Kad to ču Vladislav, pristade, pa jednoga dana, dok je bio Radomir u lovu, i on sam jahao s njim, udari ga i ubije. I tako umre Radomir, a na njegovom mjestu vladaše Vladislav, koji ga je ubio. Primivši carstvo, pošalje kralju Vladimiru izaslanike, da bi došao k njemu. Kad to ču Kosara kraljica, zadržavala ga je govoreći: “Moj gospodaru, nemoj ići, da ti se – ne bilo tako! – ne desi kao mojem bratu, već pušti mene da idem i da vidim i da čujem, kako se kralj drži. Ako želi da me pogubi, neka pogubi, samo da ti ne pogineš.” Kraljica dakle pođe s pristankom svojega muža do svojega sestrića; on ju je dočekao sjajno, ali prijevarno. Poslije ovoga pošalje po drugi put kralju izaslanike, dajući im zlatni krst i zadavši mu vjeru govoreći: “Zašto se premišljaš da dođeš? Evo, žena je tvoja kod mene, i ništa joj se zlo nije dogodilo, već se ja i moji s njom s  dostojanstvom ophodimo. Primi vjeru krsta i dođi da te vidim, pa da se potom lijepo i s poklonima vratiš sa svojom ženom u svoje mjesto”. Njemu odgovori kralj: “Znamo, da Gospod naš Isus Hrist, koji je trpio za nas, nije bio raspet na zlatnom ili srebrnom, već na drvenom krstu; ako je dakle tvoja vjera iskrena i tvoje riječi istinite, pošalji mi po duhovnijem ljudima drveni krst, pa ću vjerom i snagom Gospoda našega Isusa Hrista doći uzdajući se u životvorni krst i dragocjeno drvo”. Tada on pozove dva biskupa i jednog pustinjaka, zlobno izigravajući pred njima svoju iskrenost, dade im drveni krst i posla ih kralju. Ovi dođoše i pozdraviše kralja pa mu daju vjeru i krst. Kralj primi krst, duboko se pokloni do zemlje, cjeluje ga i stavi u svoja njedra; i uzevši sa sobom nekoliko ljudi, ode k caru.

Međutijem, car bijaše naredio da mu uz put stave zasjede, da kad on prođe, nasrnu sa suprotne strane i da ga ubiju. Ali svemogući Bog, koji je svoga slugu štitio od njegova đetinjstva, nije htio da zadrijema nad ljudskijem djelima. Poslao je naime svoje anđele, koji će ga čuvati. I kad je prolazio krajem, đe su bile zasjede, opaze razbojnici da kralja prate vojnici, koji imaju neka krila, a u ruci nose pobjedničke znakove; kad su spoznali, da su to anđeli Boži, prestraše se i pobjegnu svaki u svoj kraj. Kralj pak dođe do carskog dvora, u mjestu koje se zove Prespa, i čim uđe, poče da se po svom običaju moli nebeskom Bogu. Kad je car doznao da je došao kralj, obuze ga velika srdžba. On je naime u svom srcu pretpostavljao da će na putu biti ubijen, prije no što dođe do njega, da se ne bi činilo da je on saučesnik u njegovoj pogibiji, ili da je odobrava, jer se bio zakleo i jer je u ruke biskupa i pustinjaka bio dao krst; zbog toga mu bijaše i postavio zasjedu na putu. No kad je već vidio da je njegovo pogano djelo razgolićeno, dok je sjedio za ručkom, pošalje krvnike da mu odrube glavu. Dok se kralj molio, vojnici su ga opkolili. Kad je pak kralj to primijetio, pozove biskupe i pustinjaka, koji su onđe bili, i reče: “Što je, gospodo moja? Što uradiste? Zašto ste me tako prevarili? Zašto umirem bez krivice, vjerujući vašijem riječima i zakletvama?” A oni se od stida ne usudiše da mu pogledaju u obraz. Tada se kralj pomoli i ispovijedi, primi tijelo i krv Gospodnju, pa držeći u ruci onaj krst, što ga bijaše dobio od cara, reče: “Molite se za mene, gospodo moja, i ovi časni krst neka bude zajedno s vama svjedok na dan Gospodnji, jer umirem nevin”. Zatijem poljubi krst, oprosti se u miru s biskupima i, dok su svi plakali, izađe iz crkve, a vojnici ga odmah pred crkvenijem vratima ubiju; odrubljena bi mu glava 22. maja. Biskupi pak uzmu njegovo tijelo u istu crkvu i uz himne i slavospjeve sahrane. Da bi Gospod objavio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi su ljudi, mučeni raznijem bolestima, ozdravili, kad su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba. Noću su pak svi onđe viđeli božansko svijetlo i činilo se da gori mnoštvo svijeća. Žena pak blaženog Vladimira gorko plakaše mnogo dana, više no {to se može iskazati. Videći pak car čudesna djela, što ih Bog tamo izvede, pokaja se, veoma se uplaši i odobri svojoj sestrični da uzme njegovo tijelo i dostojno ga sahrani đegod hoće; ona najzad uze tijelo njegovo i odnese u mjesto zvano Krajina, đe je bio njegov dvor, i pohrani ga u crkvi svete Marije. Tijelo njegovo leži čitavo i miriše kao da je sahranjeno s mnogo mirisnijeh pomasti, a u ruci drži oni krst, što ga je bio primio od cara. U istoj crkvi skuplja se svake godine na njegov praznik mnoštvo naroda, a po njegovijem zaslugama i posredovanjem čine se onđe sve do današnjeg dana mnoge milosti onijema koji se mole čista srca. Žena pak blaženog Vladimira Kosara postade kaluđerica, življaše pobožnijem i svetijem životom te u istoj crkvi završi život i onđe bi sahranjena do nogu svoga muža.

U to pak vrijeme, kad se tijelo blaženog Vladimira prenosilo iz Prespe u Krajinu, car Vladislav skupi vojsku i dođe da zaposjedne zemlju blaženog Vladimira i grad Drač, kako mu je bio obećao car Vasilije zbog ubistva, koje je bio izvršio. Dok je tako pred Dračom jednog dana večerao i gostio se, pojavi mu se iznenada naoružan vojnik u liku svetoga Vladimira. Prestrašen poče vikati iz svega glasa: “Potrčite, vojnici moji, potrčite i branite me, jer me Vladimir hoće ubiti”. I to rekavši ustade sa svoga sedišta da bježi. No odmah ga anđeo udari, i on se stropošta na zemlju i tijelom i dušom umre. Tada kneževi i njegovi vojnici i vas narod, poraženi od velikog straha i bojazni, pošto raspale vatru po logoru, pobjegoše svi iste noći u svoje krajeve. I tako se zbi da najodvratniji ubica, koji bijaše za ručkom sjedeći naredio da se Vladimiru odrubi glava i učinio ga mučenikom, sam bi za vrijeme večere ubijen, da postane anđeo sotone.

Ko želi znati kolike je i kakve moći i čudesa udostojao se Gospod učiniti po blaženom Vladimiru, sluzi svojem, neka pročita knjigu o njegovijem djelima, đe su njegova djela redom opisana, pa će saznati, da je ovi sveti čovjek bio zaista jedan duh sa Gospodom i Bog bijaše s njime, kojem čast itd.

Odstampaj stranicu