Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Prilog za politički portret Slavka Perovića

Piše: Novak ADŽIĆ

             Ovo što pišem je čin svjedočenja o jednom vremenu za nama, akt evokacije uspomena na neke događaje iz tog doba i individualna percepcija i aksiološki stav i sud o političkom učinku jedne ličnosti – o Slavku Peroviću, bivšem lideru bivšeg LSCG. Ovo pišem kao aktivni sudionik zbivanja u bivšem LSCG, čiji sam bio aktivisita i funkcioner od 1991. do 7. decembra 1997.godine, u formi atipične memoarske i analitičko  evokativno-reminiscentne retrospektive na zbivanja jednog perioda iz novije crnogorske političke povijesti.

            O Slavku Peroviću ne želim govoriti u ličnom smislu, jer me, istini za volju, to ne zanima, a i na to nemam pravo. Ali, kao nekadašnji, akter i svjedok zbivanja u LS, u vrijeme njegovog procvata, ali i u izvjesnom smislu i doba koje je bilo vjesnik prolegomene njegovog početka kraja, kao njegov aktivni član, aktivista i funkcioner od 1991. do 7. decembra 1997. godine, (u to doba bio sam višegodišnji član Glavnog Odbora, Predsjednik Omladine LSCG i član Izvršnog odbora; tada sam govorio na brojnim skupovima, mitinzima LS, nastupao u ime LS u štampi, radiju i tv kao funkcioner LS, davao intervjue itd), kad sam dobrovoljno podnio ostavku na sve funkcije u stranci i napuštio istu, imam moralno pravo da saopštim svoj stav o uzročnicima, kako sam ih percipirao nekad i sad, rasula i sloma bivšeg LS.

            Definitivno zarobljenici jedne anahrone svijesti i modela ne mogu izaći iz vječitog okretanja u začaranom krugu. Politički gubitnici, u politički paranoidnoj autodestrukciji, trče medijskom halabukom već neko vrijeme, bez predaha, svoj posljednji krug. Slavko Perovic napada svoje bivše pione, epigone i lakeje. To liči na svojevrski scenski nastup politike života u nerealnom, imaginarnom, svijetu. Pridavanje važnosti nečemu sto je davno ostalo, kada se LSCG tiče, na nivou izbijedljele uspomene. To bi bila detekcija stanja ostataka ostataka bivšeg LS. Davno su s vihorom pruhujali dani ponosa i slave LSCG. Pomrčina je prekrila nepovratno nekadašnji njegov sunčani sjaj. Sasa Aleksic, braća Martinovici, Sasa Markovic itd., nikada u LSCG nijesu od 1990. do 1998. godine bili faktori koji bi se značajnije javno prepoznali. Nijesu to bila ni imena Vesne Perović, Helene Vučetić, Mirjane Kuljak itd. Ona su bila, sumarno, simbol naknadnog kalema na nekadašnje biće LS, kojeg su, po nalogu Slavka Perovića, pretvorili u negaciju izvornog LS, praveći od nekadašnje partije, koja je imala svoje zlatno doba, korozivno zdanje u kojemu vlada duh političkih mutanta i kentaura. Ili došljaka koji su prisvojili tradiciju domicila i svoju došljačku političku dogmatiku nametnuli autentičnom ideološkom stranačkom miljeu.

          Slavko Perovic je vec do 2001. godine, staljinističkim modelom autoritarnog i samoljubivog lidera, prognao iz stranke intelektualnu elitu i korifeje LS. Politička pokvarenost postala je njegov moto djelovanja. “Vojska” davnašnjih pravih liberala, koji su se borili za Crnu Goru, davno je ili prognana iz bivšeg, zamrnutog, LSCG ili dobrovoljno otišla i napustila taj Titanik, kojeg je svjesno, interesno ili iz neznanja i uobrazilje autokratski kapetan u liku Perovica nasukao na ledeni brijeg, nakon čega je i potonuo. Slavko Perovic je odavno ostao usamljen, i na koncu kad ne bude imao koga više napadati i optuživati da je "špijun", "izdajnik", "udbaš", "tvor", "funjara", "džukela", "ološ", "sluga", "prodana duša režimu", u političkoj patologiji zamišljene i izmišljene zavjere, ostaje mu jedino da pošto taj spisak  isprazni na njemu upise i svoje ime, jer će na epilogu priče ono jedino i preostati u njegovoj folklornoj i primitivnoj logoreji. Da usamljenik optužbama i uvredama napadne sebe samoga-to može biti finale Perovićeve javne drame ili melodrame, političke epike, čiji je scenarista, režiser i jedini artist. Vokabular koji Slavko Perović koristi je jako grub, bez mjere, i kompromitantan, ali ne po one koji su mu target, nego po njega samoga. Očevidno je da on ne može, u svojim vulgaritetima u komunikaciji, postići nikakav efekat. Niti njegov kočijaški rječnik može imalo ličiti na Tomasa Mana, koji je grubim rječnikom nekada raskrinkavao njemački nacizam i Hitlerove glavešine. Nema Slavko Perovic taj telenat, ni tako ubojito pero, bez obzira što je nekad bio dobar populisticki govornik, ali i ostao neostvareni i nedaroviti pjesnik. Dobro mu je Marko Vešovic napisao: “Mržnja prema Milu Đukanovicu, jača je od ljubavi prema Crnoj Gori”.

          "Sve sto je u istoriji propalo, propalo je iz valjanog razloga"- kaze Hegel. Propale su i velike svjetske imperije, a ne jedna politicka stranka-LS. LS je propao jer je politikom njegovog vođe bio osuđen na propast. Niko LS sa strane nije uništio, već se on sam od sebe urušio, zato što njegova unutrašnja struktura nije bila demokratska i što je njegov lider, u odsudnim momentima za Crnu Goru, u periodu kad je krenuo proces obnove njene nezavisnosti, izgubio kompas i politicki lutao, paktirao sa unitaristima i unionistima, a blatio crnogorske suvereniste, svoje prirodne saveznike, a to sve iz ličnog nezadovoljstva sto ga nije zapalo da bude na čelu projekta, širokog fronta, za nezavisnost Crne Gore, a LS je bio nekad prva politička partija u crnogorskom višepartizmu koja je jasno programski istakla ideju obnove nezavisnosti Crne Gore. Ali, vodja LS bio je samo trkač na srednjim prugama. Slavko je zamrznuo ostatke LS, nakon posljednjeg raskola u njemu, ne iz ideoloskih, idejnih, principijelnih razloga, nego zato sto je LS na prethodnim lokalnim izborima dozivio totalni fijasko. Uradio je to Perovic jer je bio svjestan da bi njegova stranka, bolje reći, nakon potonjeg raskola u njoj, ostaci stranke, koja je od ranije bila realno kao razbijeno ogledalo, na parlamentarnim izborima koji su potom slijedili postala vanparlamentarna. On piše i govori da je on jedina prijetnja vlasti Mila Đukanovica, a zaboravlja da, u vrijeme prije zamrzavanja LS u Vladinom domu na Cetinju, on nije bio ozbiljnija prijetnja ni Liberalnoj partiji Miodraga Živkovica, koja je ubjedljivo osvojila glasova više na lokalnim izborima od Slavkovog LS. Pa je Perovićev kandidat za gradonacelnika Cetinja Sasa Aleksic, koji je ranije bio gradonačelnik, dok je LS bio u fazi kad se nije desio potonji raskol, ubjedjivo izgubio izbore od Mila Jankovica. A Aleskic je, to je javnosti znano, pisao česte ode Perovicu i bio mu politički poslušnik, a ovaj njega forsirao, a danas politički fedulalac govori sve najgore o svom, već bivšem, revnosnom političkom kmetu.

          Slavko Perovic je svojom autokratskom politikom i nekorektnim odnosom smijenio ili natjerao na povlačenje mnoge istaknute licnosti iz LSCG, koji su ostali dosljednji Crnoj Gori i programskim uvjerenjima, koje je baštinio LS iz vremena ponosa, časti i prkosa velikosrpskoj pošasti. Nekoliko primjera: Smijenio je 1998. godine iz ličnih razloga i trgovinskih motiva barski odbor LS, najuspjesniji u istoriji LS u Baru, čija je odbornicka lista na prethodnim izborima za barski parlament osvojio najveci broj glasova koje je u toj opstini do tada osvojio LS. Tada su isključeni nepravedno iz stranke prvoborci LS iz Bara na čelu s predsjednikom Petrom Bokanom i cio odbornički klub; smijenjeni su tada i dr Jadran Orandic, dr Dubravka Lekic, Savo Pavlovic, Branko Rajkovic i drugi. Nakon tog diktatorskog poteza Perovica i saradnika mu protiv Bokana i drugova,  LS u Baru ušao je u fazu ne samo stagnacije, nego i rapidnog osipanja.

        Slavko Perovic je svojom politikom prognao iz LS ili su se povukli iz LS zbog diktatorske i autistične politike njegovog lidera mnogi istaknuti funkcioneri i osnivači LS. Prognao je iz LS ili nagnao na demisiju: Miodraga Vukmanovica, Predraga Vulikića, Steva Vucinića, Radoslava Rotkovića, Slobodana Franovića, Stanku Vučinic, Miodraga Vlahovića, Novaka Adžića, Mihaila Mila Pavlovica, Zorana Ljumovića, Micka Vukotića, Vlada Nikaljevića, Rajka Cerovića, Petra Kankaraša, Dejana Vučinića, Branislava Bana-Radulovica, Purka Ivančevica, Peđu Vušurovića, Krsta Pavićevića, Mladena Lompara, Milorada Musu Mrdjenovica, Sretena Senja Vujovića, Peka Nikčevića, Vlada Nikćevica, Momira M. Markovica, Vasa Kašćelana, Boba Zekovića, Ivana Vujovića i stotine drugih funkcionera, članova Glavnog odbora, Izvršnog odbora, Predsjedništva LS, te opštinskih odbora. Nijesu oni odgovarali ovdašnjem autokrati iz “Banskih stanova” i potom iz Praga.

         Na osnovu montiranih političkih procesa, urađenih po principu Staljina i Višinskog, u savremenim uslovima, Slavko Perović je pripremao teren za obračun sa brojnim svojim saradnicima, koji su bili u LS iz svoje privrženosti Crnoj Gori, dosljeni borbi za njenu slobodu i demokratiju, za afirmaciju multikulturnog i multivjerskog društva, za Crnogorsku crkvu, crnogorski jezik i nacionalni identitet. Prognani iz LSCG ili oni koji su sticajem okolnosti otišli iz LS, bez skepse, ostali su vjerni svojim uvjerenjima i svojoj borbi, sto njihov docniji put na javnoj sceni i potvrđuje. Nijesu oni izdali LS nego je vođa LS realno otpisao njih i iznevjerio njihove nade i očekivanja. Nekadašnji vođa LS, koji je bio u Crnoj Gori i glasao na referendumu za njenu nezavisnost, je, ipak, sjetimo se, odbio, ili nije se pojavio, da javno učestvuje u referendumskoj kampanji za nezavisnost 2006. godine.

         Uz sijaset drugih stvari, dogodilo se i to da tradiciju LS otimaju i prisvajaju sebi oni koji je nijesu u najtežim danima i odprva gradili, već su se na nju kasno nakalemili. I bili na prirodno stablo vještački kalem. Slavkovi glavni skutonoše i eksponenti, koje je nakon 7-8 dugih godina uveo, kao u pozoriste, u LS i postavio ih na celne funkcije, a on iz sjenke komandovao s funkcije rizničara, ili kapa od kase, ćupa, počeli su, na čelu sa svojim vođom, da blate stare crnogorske liberale, koji su bili ranije u LS i da tradiciju, koju su oni i plejada crnogorske mladosti pune hrabrosti, ponosa i ljubavi prema Crnoj Gori gradili, mukama stvarali, sebi prisvajaju, a tvorce LS i njegove dorske stubove da klevetaju. Tada su u LS glavnu rolu dobili oni koji su to tada bili anonimni ili neangazovani, za koje se nije skoro ništa ni znalo. Period osipanja i raspada LS zakonomjerno je morao uslijediti zbog ekstremnog egoizma njegovog lidera, koji je izigrao ukazano povjerenje da nakon sjajnog Velimira Koka Vujovića preuzme vođstvo stranke, i pretvorio LS u privatnu latifundiju. Nijesu Slavku odgovarali ni Ranko Đonovic, poslanik i bivši direktor stranke, ni Nebojša Čagorovic, sekretar za spoljne poslove u LS, pa su davno morali otići iz LS. Nijesu Slavku odgovarali intelektualci, već klimoglavci; zato je on partiju pretvorio u poligon svojih ličnih frustracija i megalomanskih želja. A ranije je često bio spreman da napravi političku trgovinu s vlasću, za koju je, naravno, posvemašan novac tražio da mu se isplati. Sukob sa Miodragom Živkovicem, kojega je Slavko instalirao za lidera LS, nije bio koncepcijske, vec profiterske prirode. Kad je LS preuzeo vlast u Kotoru, Perović je htio da milionsku euro svotu oko kombinacija za prodaju zemljista - Trsteno kod Budve inkasira pod firmom navodno za partiju. A oni koji ga dobro poznaju znaju da je Perović volio pare posebno. Nekada se obračunavao javno s Blažom Sredanovićem, a prije toga tražio pare od njega, što je Sredanović objavio u svojoj knjzi, u čijem se anesku nalazi polemika s Perovićem i njegovim kumom. Ali, u cijeloj ovoj priči, ima i jedan važan detalj. Slavku Perovicu je dopušteno da bez granica u pojedinim medijima i preko svog bloga psuje i vrijedja ljude; da daje o njima najgore epitete koji se mogu izreći, a drugi ljudi treba da trpe i slušaju sto im on govori. Može se naslutiti na šta sto liči rečenica Slavka Perovića, kad je hiljade i hiljade svojih ex sljedbenika i saradnika izvrijedjao tako sto im je rekao. "Prostitutke iz amsterdamskih bordela imaju vise casti nego izdajnici LS". To sve govori o autoru te stupidnosti.

              Nijedna partija i njen program ne mogu se širiti na taj način sto će gubiti kadrove i pristalice, vec sto ce ih pridobijati. LS, pod dirigentskom palicom gospodina Slavka Perovica je nekad snažno mobilisao antiratne i suverenističke mase u Crnoj Gori, ali zbog politike njegovog lidera nije umio da ih sačuva i racionalno, u interesu Crne Gore, efektura njihovu iskrenu patriotsku energiju. Kada se proučava istorija bivšeg LS treba znati da je gospodin Perovic postao lider te partije, ne samopostavljeni, nego izabrani od organa stranke. I oni ljudi koji su ga izabrali za lidera i vjerovali mu osjetili su se da ih je taj lider napustio. I on je iz partije istjerao najveći broj onih koji su ga forumski izabrali na lidersku funkciju. Takođe, istaknute članove LS Perović nije pitao kada je htio da s Momirom Bulatovicem, u vrijeme rasklola u DPS ruši Mila Đukanovica (tada su Novak Kilibarda i njegova tadašnja NS odbili da mu pomognu); on ih nije pitao ni kad je napravio savez sa unionistima i unitaristima u vrijeme prije referenduma. I normalno je da su brojni ljudi iz LS shvatili da su izmanipulisani i izigrani i otisli su.

            Od Slavka su otišli, distancirali se, jer je krenuo političkom stranputicom, ne samo brojni novinari, nego i brojne druge javne ličnosti, koje su imale i danas imaju uporiste na javnoj sceni. Pomenuću i nekadasnjeg fudbalera Mojaša Radonjica, nekad sekretara za sport IO LS, te prof. dr Grujicu Radunovica, takodje sekretara za sport LS. Svi bivši predsjednici opstinskih odbora LS na Cetinju bili su prisiljeni da naprave otklon od Perovica - Musa Mrđenovic,  Sreto Krstićevic, (otisao za Makenoniju), Milo Pavlović, slikar,  Zoran Radonjić, vec duže vrijeme sekretar Ministarstva pomorstva i saobracaja, i Senjo Vujovic, pa je Perovic kasnije vrlo nekorektno smijenio sa pozicije gradonačelnika Cetinja jednog sjajnog čovjeka i rodoljuba Miša Vujovica. A navodim da Perovic nije dugo razgovarao sa prof. Dusanom-Dujom Martinovicem, ocem Dejana i Ivana s kojim se ovih dana obračunava, jer se on nije slagao sa politikom koju Perović vodi.

              Nije se čovjek s obale Vltave, podno dvorca Hradcana, šetajuci Karlovim mostom, pokraj Keplerove kuce ili kaldrmom pokraj Kafkinog muzeja i kavane dje je nekad osnovan NK Hajduk, živjeci pod svjetlima tog skupog velegrada, nikad zapitao kako žive i možda treba li im kakva pomoć mnogi patrioti, liberali, ostavljeni u domovini, koji su vjerovali u njega, a on savio barjak i zaputio se u samo njemu znano dobrovoljno izgnanstvo. A niko i nikad ga na to primorao nije. Otišao je u svijet bijeli, a “vojsku” i sljedbenike ostavio da žive bez posla, dobrim dijelom u siromastvu, što se posebno ogleda na Cetinju. Cetinjska mladost, a i druga crnogorska mladost, iz svih crnogorskih gradova, gajila je nadu i vjeru u njega i danas, a i od ranije, mnogi osjećaju izgubljene godine i otrježnjenje koga su slijedili toliko vremena. Priča Slavko o vučedolskom barjaku, a bez zazora ga je svojedobno udruzio s četnickim kokardama. Deficit kredibiliteta za tu svoju priču o svetinji barjaka-to je to.

           Ne treba zaboraviti kako su najureni iz LS ili natjerani da se razocarani povuku dr Jakov Mrvaljevic, jedan od osnivaca stranke, te Andje Kapicic, te nekadasnji ministri LS Vukić Pulevic i Miodrag Burzan. Spisak tih imena koje je Slavko najurio je predučak. Neshvatljivo je i izvan svakog ukusa kako je mogao nekad zaslužnom predsjedniku LS dr Radoslavu Rotkovicu, prije nego ga je iz stranke najurio reci, najužasnije riječi, to je slicno rekao i Marku Vesovicu, nekad počasnom predsjendiku LS, ali mu Vesovic u brojnim tekstovima i knjigama nije ostao dužan. Slavni književnik Mirko Kovač, koji je gajio simpatije prema LS, objasnio je Perovicu smisao i uzročnike njegove gubitnicke politike, a ovaj je i njega oprao bez vode i sapuna. Pa Perovicu nijesu odgovarali ni nekadasnji urednici lista Liberal-Zoran Stanojević, Nebojsa Redžic i.t.d.

            Sjećamo se nekad sjajnih poslanika LS mr Vesne Vicevic i dr Vjere Djurišić. I one su otišle iz LS, a sjajno su branile program, ideje stranke. Pa 1990. godine i crnogorski slikar iz Pariza Dado Đurić je bio član LS. Bio je član LS i pokojni prof. dr Vojislav P. Nikčević. Svi su se oni razisli sa Slavkom, ali nijesu ga napadali nikad i niđe, ali Slavko se, zapravo, razisao i posvađao sa svima i ostao kao neki novi Robinson Kruso na Pustom ostrvu da se na koncu svađa sam sa sobom, jer mu niko nije izgleda više preostao. Istorija ce pisati o Slavku Perovicu, naravno, i ono pozitivno, a bilo je nekad toga zaista puno, ali i ono negativno, čega je bilo neuporedivo više u njegovoj kontroverznoj politickoj karijeri. Nekad je naslovnica jednog nedjeljnika bila s njegovim likom i natpisom ispod njega –“Poleće soko i nisko pade”.

             Sjecam se kad je novinar i urednik Draško Đuranović s pravom kriticki opservirao postupke Slavka Perovica, a kako ga je potom Perović neviteški, u njegovom olohom stilu, denuncijatorski okarakterisao. Gospodin Perovic je, inače, bio u ratu sa nezavisnim novinarima i medijima, od kojih je u poznatom egocentricnom i partikokratskom stilu neuspješno nastojao da napravi svoje propagandno-političke pulene i ekspotiture. Oni, koji su to odbili s indignacijom, bili su od njega popljuvani. Sjećamo se mi dobro da se Slavko nije samo neviteski odnio prema Drasku Djuranovicu, učinio je to i prema Darku Šukovicu, nekada članu LS, učinio je to i prema Veliboru Čoviću, nekad sekretaru za informisanje LS. Od Slavka su otisli i novinari poput Velja Brajovica, Sloba Rackovica, Slavka Raspopovića i drugih.

            Nekada se, to lično znam, Slavko divio poljskom disidentu Adamu Mihnjiku, pričao o českim disidentima iz praskog proljeca, a ostaje nejasno kad danas prošeta od skvera kod zgrade u kojoj se svake godine održavaju muzičke manifestacije u slavu praškog proljeća, kad cita “Barikade” Borisa Budena, koje je vazda volio citirati, sjeti li se kako je htio crnogorske patriote i slobodomisleće ljude pretvoriti u sopstene pione, koje bi on povlačio na svojoj šahovskoj politickoj tabli?. Sjeti li se zašto zatvara krug?. Razmisli li zasto se sukobljavao, bez ikakve potrebe i razloga, sa SDP CG, sa Maticom Crnogorskom, sa PEN Centrom, sa CDNK, sa nezavisnim novinarima i intelektualcima, sa svima, koji su ga nekad podržavali, htjeli principjelnu saradnju i političu koaliciju sa njim?. Pa nece valjda biti da niko u Crnoj Gori ne valja, da su svi "robovlasnicke sluge" a da on u daljini svijetli kao Aleksandrijski Svjetionik?!. Mnogo pretenciozno, odista.

           Iz LS je otisao nečujno njegov istaknuti član akademik Sreten Asanovic. Nije se slagao sa politikom koju grubo nameće Perovic. A za Perovica se na koncu ipak ispostavlja da njemu Crna Gora nije bio cilj nego sredstvo za osvajanje vlasti i privilegija. Zaboravio je Perovic na brojne liberale i crnogorske rodoljube koji su trpjeli torture na Slijepac Mostu, pa i one koji su sprijecili kod Budosa najavljeni politički pohod Šeselja na Niksic. Zaboravio je brojne neustrašive momke, koji su svoja prsa isticali uvijek i svuda, praveći u svim teskim situacijama, prsen oko njega da mu dlaka ne fali sa glave. I nije danas shvatljivo kako je mogao ono napisati sa sjajnog mrtvog Miodraga Vukmanovica, potpredsjednika LS, koji je do posljednjeg izdisaja ostao vjeran Crnoj Gori i koji je iz sred Beograda pisao one nezaboravne čojske antiratne i suverenisticke tekstove u tadašnjem “Monitoru”. Njega skoro nijedan i nikad od njegovih bivših saradnika nije ničim javno uvrijedio, ali on njih jeste često i grubo. Iz dana u dan kod Perovića se vrti, kao ploča na pokvarenom gramofonu, ista priča s njegove strane, iste mete, iste kvaifikacije o "izdajnicima", "špijunima", "prodanim dušama", "olosima". To je njegov rječnik. On se u svojim nastupima prije odlaska u Prag i poslije odlaska non stop okomio da psuje pojedinačno po ljudima. Optužuje ih za “mafijaštvo” i kojekakve fantazmagorije. Čak je napao žestoko, a i davno, u nekadasnjem preminulom listu koji se zvao “Glas Crnogoraca” i mitropolita CPC Mihaila. Na kraju, logično se nameće samo jedno pitanje: pa ostade li iko u ovoj Crnoj Gori od nekadasnjih liberala i Crnogoraca da valja ili samo on valja i njemu je sve dopusteno?.

            Posebno je zanimljiv Perovićev odnos prema slobodnim i nezavisnim intelektualcima. Promovišući politiku Potemkinovih sela, Slavko Perović se okomio na brojne crnogorske intelektualce i stvaraoce, koji su svojim djelima zadužili Crnu Goru, samo zato što, kao afirmisani slobodomisleći ljudi, nijesu mogli da shvate i podrže njegove nerealne i problematične stavove i htjenja. Zato su oni bili nepravedna i nezaslužena meta skalpela njegove zlonamjerne političke vivisekcije, jer se nijesu uklapali, kao ljudi i naučnici od integriteta i kredibiliteta, u njegov ekstremni i destruktivni ideološko-politički rakurs i monokl. Neshvatljivo je i neprihvatljivo, kako sa znanstvenog stanovišta, tako i sa načela savjesnosti i poštenja (bona fides), kako je mogao onako pisati i govoriti o akademiku prof. dr Šerbu Rastoderu, koji je svojim kapitalnim istraživačkim radom i naučnim istoriografskim dometima, suptilnošću i lucidnošću znanstvenika, svojim mnogobrojnim djelima zadužio Crnu Goru i njenu kulturu i dao nemjerljiv doprinos otkrivanju skrivanih stranica iz novije crnogorske istorije, koje govore o tragediji Crne Gore u periodu od 1918-1941. Portretisati akademika Rastodera, na način kako je više puta učinio Perović, najbolje objašnjava Perovićevu nekulturu i širenje neistina s jedne strane, a, s druge strane, eklatantno pokazuje koliko je Slavko Perović odavno izgubio smisao da činjenicama pogleda realno u oči. Ali, to nije ni čudo s obzirom da Slavko Perović već duže vrijeme živi u ideološko-političkom svijetu Prokrustove postelje.