Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Piše: Novak ADŽIĆ

              Slavko Perović permanentno u svom primitivnom javnom vokabularu koristi riječ „izdajnik“. Ne vjerujem da ne zna njegovo značenje, ali način na koji eksploatiše tu riječ i prema kome je sve upućuje, evidentno navodi na zaključak da ovaj propali političar tom pojmu pokušava, u jeftine i prozirne agitaciono-propagandene i politički vulgarne i provincijalne svrhe, promijeniti suštinski smisao.

              Poimanje „izdaje“ i „izdajnika“ kod Slavka Perovica je takvo da ono odudara od pojmovnog, esencijalnog teorijskog i empirijskog značenja tog iskaza. Naime, u pravnom smislu riječi „izdaja“, a time i „izdajnik“, može se odnositi na izdaju domovine i države (kad se to nekome dokaže pravosnažnom sudskom odlukom u zakonitom pravosudnom postupku u kojemu je optuženi, okrivljeni imao pravo na odbranu), odnosno, na izdaju otadžbine i zemlje u kojoj se živi i kojoj se pripada i čijim se zakonima podložno. Djela koja se kvalifikuju u odnosu na državu i domovinu kao „izdaja“, ili „veleizdaja“ su djela iz grupe teških krivičnih djela protiv ustavnog poretka, državnog uređenja i bezbjednosti države. To su djela, recimo, špijunaže stranoj države; udruživanje radi neprijateljske djelatnosti protiv države; služenje u neprijateljskoj vojsci; širenje neprijateljske propagande; djela oružane pobune sa ciljem svrgavanje legalnih i legitimnih državnih institucija i predstavnika vlasti i rušenja ustavno-pravnog poretka u zemlji i slično. Slavko Perovic bi to trebao znati kao bivši javni osnovni tuzilac na Cetinju iz doba komunizma, i kao bivši član SK i neuspjeli kandidat za lokalnog funkcionera, koji, postfestum, s naknadnom pameću bezobzirno napada sistem čiji je bio dio kao predstavnik njegove pravosudne grane vlasti. Pored toga, postoje slučajevi „izdaje“ u ratnim okolnostima („kolaboracionizam sa stranim okupatorom“, „kvislinstvo“ itd), a u mirnodopskim okolnostima taj izraz se koristi u kolokvijalnom smislu za neke individualne slučajeve kada se vrše teške povrede društvenih javnih i privatnih moralnih i običajnih normi. U tim ekstremnim slučajevima moguće je da neko počini izdaju u moralnom smislu i tada se prema počiniocu izriču nepravne, moralne sankcije, kao sto su bojkot, prezir, itd. Međutim, kada Perovic koristi za osvjedočene i konzistentne crnogorske rodoljube, floskule, kojima vrši radnje koje predstavljaju biće krivičnog djela uvrede i klevete-tipa „izdajnici LSCG“ „idajnici lidera“, on zaboravlja fundamnetalnu stvar da je partija dobrovoljna organizacija kojoj se pristupa slobodnom voljom pojedinca i iz koje se slobodnom voljom uvijek moze izaci, bez ikakvih pravnih i moralih sankcija koje bi se pritom mogle izreći. U slobodnim i demokratskim društvima svaki pojedinac koji pristupa nekoj partiji i odlazi iz nje je u startu ekskulpiran bilo kakve vrste odgovornosti. Jedino je u totalitarnim državama i drustvima, naci-fastitickog ili boljševicko-staljinističkog i drugog tipa, moguće da se neko proglasi „izdajnikom partije“ ili „izdajnikom vodje“ pa da trpi pravne i moralne sankcije, kazne, posljedice. U slobodnim i demokratskim drustvima takvo nešto je apsurd.

          Savko Perović politički somnabulno-iluzionistički optužuje hiljade i hiljade bivših članova bivšeg LS da su „izdajnici LSCG“ i njega licno, a zaboravlja da niko i nikad od nekadasnjih članova tog bivšeg LSCG nije javno polagao zakletvu toj partiji i vođi, a takva rješenja u nijednom statutu LSCG nijesu bila predviđena, pa, prema tome, ne mogu biti izdajnici nečega ili nekoga oni koji tome nijesu polagali zakletvu i ritualno čitali i ponavljali njen tekst. Toga teksta i rituala polaganja zakletve partiji i lider u bivšem LS nikad i niđe nije bilo, tako da su Peroviceve konstatacije o izdaji i izdajnicima samo njegova jetfina propagandna frustirajuća luzerska konstrukcija. To sto je Perovic izgubio, prokockao, autoritet i uticaj koji je nekad davno imao, i povjerenje koje je nekad uživao, neka dominantno zahvali sebi samome - svojoj promašenoj politici koju je vodio i nekorektnim odnosom prema ljudima, saradnicama i sljedbenicima, koji je okončan tako da je u etapama ostajao i ostao bez njih. Niko mu za vlastiti politički pad i za pretvaranje u političkog marginalca nije kriv - sem njegov kratkovidi i opskruni politički monokl i totalni deficit za percipiranje real-politike. Kad Slavko Perović dijeli diskvalifikacije tako što ljude etiketira nazivajuci ih izdajnicima, zaboravlja u kom vremenu živi; zaboravlja da on nikad nije bio Kralj, Car-Imperator-Kazjer-; da nije živio na Dvoru i nije kao monarh, odjeven u vladarsku odeždu, s krunom na glavi i mačem u ruci, okupljao vitezove-svoje ratnike i rukovodio ceremonijalom polaganja zakletve sebi samom od strane svojih vitezova koje bi svojom voljom proglašavao. Valjda Perovic nije u svojoj opčinjenosti umišljenom „veličlinom“ uobrazio i to da su njegovi nekadašnji podržavaoci, dok je zastupao zdravu politiku koja je korespondirala s interesima Crne Gore, klečali pred njim kao pred svojim vladarem, a on im ritualnim činom dodira njihovog ramena svojim mačem dodjeljivao titule vitezova, koji bi se pritom zaklinjali na vječnu odanost svom gospodaru. Niko od bivših članova bivšeg LS, koji su se razišli s Perovićem nijesu njemu polagali zakletvu, tako da ih on nema pravo, niti može klevetati i besmisleno nazivati „izdajnicima“. Uostalom, takvo političko trućanje Slavka Perovica i neregistrovanje i ignorisanje onog sto on piše i govori u najvećem dijelu crnogorske javnosti je najbolji dokaz da u slobodnoj i demokratskoj Crnoj Gori Peroviceva rijec više nema nikakvu ozbiljniju političku tezinu i značaj. To je samo marginalna retorika od perifernog bivšeg političara u dobrovoljnom samo njemu poznatom izgnanstvu u Pragu.

           Vrlo je interesantno kako u stranoj štampi niđe ne pročitasmo da je Perović imao dugo godina unazad bilo kakve razgovore sa nekom istaknutom ličnošću iz evropskog politickog, kulturnog i intelektualnog miljea. Njegovo „izgnanstvo“ u Pragu ustvari nije nikakvo političko izgnanstvo, vec Perovićeva propagandana floskula i pokušaj bacanja prašine u oči neupućenima. Niti je Perović, sem u svojoj fatamorgani, politički emigrant, niti ga je iko primorao da traži i politički azil od Česke Republike, niti je ikad dobio politički azil. Niti je javnosti poznato da je ovaj bivši crnogorski političar, koji se uzaludno pokušava vratiti u politički život Crne Gore, održao neko političko predavanje na nekom značajnim mjestu ili skupu u centralnoj i jugoistocnoj Evropi ili u državi u kojoj duže vrijeme živi. A to što on, preko pojedinih štampanih i elektronskih medija govori u zadnje vrijeme je sa stanovišta činjenica najobičnije medijsko simuliranje i paradno foliranje. Na način kako govori ne samo o vlastima u Crnoj Gori, nego o samoj Crnoj Gori je jako i ružno i žalosno ne po njih nego po njega samoga. Njegova politička sudbina u izvjesnom smislu liči na nekadašnju političku sudbinu Jovana Simonova Plamenca, dakako sa značajnim razlikama, ali i određenim sličnostima.

            U medijima, nedavno preko TV VIJESTI i dnevnika “Dan”, a konstantno preko svog privatnog bloga (koji je emanat najcrnjeg primitivizma, đe se objavljuju uz njegovu saglasnost najgori vulgariteti iz bulevarskog rječnika i mentalnog sklopa), Slavko Perović pokazuje do kraja svoje, političko lice i naličje. Da li je ono i ranije bilo takvo, a on ga vješto kamuflirao ili se on transformisao unazad 10-12 godina u odnosu na svoj raniji period političke aktivnosti, to u osnovi više nije ni bitno.  To što je on davno zaključao partiju, a indirektno najvaljuje da bi je mogao i razbraviti i odmrznuti, to me se ne tiče ni u kom smislu, jer je to odavno bila njegova privatna latifundija, a ponosan sam na sebe što sam prije skoro 13 godina istupio iz te partije, i to malo koga u Crnoj Gori više interesuje. Perović s viškom emocija i verbalne energije “grmi” preko mas-medija, izrugujući se sa Crnom Gorom, klevetajući i pljuvajuci ljude i poziva svojim riječima otvoreno na puč i prevrat u Crnoj Gori. Samo on izgleda ne shvata da njegova retorika ne samo da nije javno zakonski dopuštena, već da je i nasilna, da u njoj nema ničeg demokratskog, već ona sadrži, kada se analiziraju njene poruke i smisao, poziv na rušenje ustavno-pravnog poretka u Crnoj Gori. To sto Perović emituje je ne samo govor mržnje već ima elemenata na počinjene radnje koje su inkriminisane zakonskim krivično-pravnim normama Crne Gore.

          Vrhunac besmislice je fama Slavka Perovića o diktaturi koja navodno vlada u Crnoj Gori. Pa je li moguće da, recimo, u diktaturi postoji sloboda štampe i drugih medija i da on dobija prostor da izgovara onakve riječi kojima ljude na najcrnji način vrijeđa? Da li diktatura sama po sebi dozvoljava napadanje diktature? Naravno, ne, a te Perovićeve konstrukcije su banalne propagandne gluposti. Crna Gora je slobodno i demokratsko društvo, a da je u njoj diktatorska vlast, kako u delirijumu besmisleno papagajski ponavlja Perovic, dakako, on ne bi mogao pisati i govoriti kako govori. Ne bi dobio javni medijski prostor. Jer, diktatura i sloboda govora ne idu zajedno. A u diktaturi je slobodan samo jedan čovjek-dikator. I u diktauri nema slobode govora i štampe. U Crnoj Gori postoji jako razvijena sloboda govora i štampe-postoje nevladini i nezavisni mediji, elektronski i stampani, jako razvijeni politički demokratski stranački pluralizam. Da Crna Gora nema slobodu govora maksimalno izraženu i da ova vlast nije demokratska legalna i legitimna vlast, ne bi mogao Perović onako govoriti na ličnoj osnovi o najistaknutijim nosiocima vlasti i o drugim ljudima iz javnog života Crne Gore. U evropskim zemljama i SAD, državama sa dugom demokratskom tradicijom za riječi koje koristi Perović u verbalnom napadu na čast i ugled, lično dostojanstvo, ljudi propisane su stroge novčane sankcije. Perović nikako da shvati da „pravo prestaje tamo đe počinje njegova zloupotreba“-kako je govorio Hegel. Nikako da shvati da je njegova retorika zloupotreba slobode govora, javne riječi. Slavko Perović čak u svojoj ideološko-političkoj ekstazi prezentira anarhističke stavove. Perović je samo u verbanom smislu liberal, (nekad je govorio da nacionalno nije Crnogorac, nego liberal), ali, u praktičnoj političkoj akciji on je neka kombinacija anarhiste i boljševika.

            Slavko Perović izmišlja da je lično on osnovao brojne nezavisne književne i kulturne organizacije u Crnoj Gori. Ekstremno i napadno politički narcisoidno prisvaja sebi zasluge drugih. Oko vracanja Crnogorske pravoslavne crkve i dolaska mitropolita Antonija na njeno čelo nesporno je odigrao ulogu, ali ne presudnu. Niđe ne pominje velike zasluge u tome činu Steva Vučinića i pokojnog Bozidara Boba Bogdanovića i brojnih drugih crnogorskih rodoljuba nezavisno od partijske pripadnosti. Niđe ne pominje članove i predsjednike Odbora za vracanje autokefalnosti Crnogorske crkve-prof. Dr Dušana Gvozdenovica, prof. dr Dragoja Zivkovica i Vjerske zajednice Crnogoraca dr Danila Radojevića i slikara Mila Pavlovića. Nidje ne pominje, kad se nalagao prvi badnjak CPC na Cetinju kako se vodio sudski proces protiv istaknutih boraca za crnogorsku autokefalnost dr Dušana Gvozdenovića, književnika Milorada Popovica, Jevrema Brkovica, Mila Pavlovića, Mladena Lompara. Crnogorski liberali, cetinjska, barska, kotorska, nikšicka, podgoricka, budvanska i druga liberalna suverenistička mladost je nosila na krilima ljubavi prema Crnoj Gori breme golgotne borbe za obnovu crnogorske crkvene autokefalnosti. Učinili su to s podjednakom ljubavlju i energijom i pripadnici SDP Crne Gore, te nekadašnjeg Crnogorskog federalističkog pokreta Sretena Zekovića kao i pripadnici crnogorskih nezavisnih književnih i kulturnih institucija i medija. Niđe Perović oko obnove Crnogorske crkve ne pominje ulogu mnogih stanovnika Bajica, koji su donosili badnjak crnogorski na trg ispred dvora Kralja Nikole. Niđe ne pominje da je u procesu obnove CPC igrao ulogu veliki broj intelektualaca i građana, čija se imena nalaze ispisana kao svjedočanstvo u arhivi Odbora za obnovu CPC i u brojnim novinskim i drugim člancima napisanih na tu temu. Niđe oko osnivanja i djelovanja Crnogorskog PEN centra Slavko Perović ne pominje doprinos i ogromnu žrtvu akademika prof. dr Pavla Mijovića, te Jakova Mrvaljevića, Sretena Perovića, Sretena Vujovića. Niđe Slavko Perović ne pominje da je jedino njegov nekadašni gimnazijski profesor Sreten Zeković, zbog autorstva Predgovoru i recenzije „Etnogenezofobiji“ Sava Brkovica 1988. godine, u izdanju Književne opštine Cetinje, čiji je tada Perović bio predsjednik, iz političkih razloga zbog crnogorskog patriotizma i zbog autorstva predgovora Brkovićeve knjige izgnan, ostao bez posla i hljeba, a da je sam Perović, nakon izvjesnih političkih partijskih problema koje je imao, isključen je iz partije, pa je kasnije vraćen u partiju, ipak, na koncu, uspio da par godina potom avanzuje u državnoj upravi-postao je direktor Državnog arhiva Crne Gore, sa koje funkcije je nešto docnije zbog svog tada politički ispravnog i patriotskog djelovanja nepravedno smijenjem voljom Momira Bulatovića i drugih, koju su preuzeli vlast nakon pučisticke AB revolucije. Niđe odavno Perović ne pominje ulogu u građenju i profiliranju LS jednog visokoetičnog, mudrog i odmjerenog čovjeka-pokojnog Velimira Koka Vujovica, prvog predsjednika LSCG. Perović u borbi za slobodno i demokratsko društvo i nezavisnost Crne Gore početkom i tokom devedesetih prisvaja sebi i tuđe zasluge, ali zaboravlja da su svjedočanstva o borcima i borbi za nezavisnu Crnu Goru ostala zapisana kako u štampanim medijima, brošurama, knjigama, tako i na brojnim vhs i dvd snimcima. Naravno, on nastupa s tendencijom da neupućenim u zbivanja u bivšem LSCG plasira hipokritsku priču i da makazama ili gumicom pokuša izbrisati doprinos i angazman ljudi u LSCG i van njega u borbi za državotvornu i nacionalnu emancipaju Crne Gore. Ali, Perovica, naravno, u Crnoj Gori niko politički ozbiljan odavno više ne uzima za ozbiljno.Nemaju željenog učinka Perovićeve senzancionalističke gluposti i Potemkinova sela. On bi da bombastickim nastupom folklorne retorike pokuša reinkarnirati svoj  politički autoritet, kojeg je nekada imao, a kojeg je nepovratno odavno izgubio, zbog svoje politicke ostrašćenosti, metamorfoza, egoizma. Perović ima jasan izbor, ako će da se vrati na politicku scenu Crne Gore. Neka odmrzne partiju, pa s njom na izbore da se izmjeri i tako pokuša da vrati izbubljeni legitimitet. Pod uslovom da može sastaviti izbornu listu, pa tek onda da uđe u izbornu utrku za glasovima.