Rajko Cerović:

BAJKA O ZAJEDNIČKOJ ISTORIJI CRNOGORACA I SRBA

Stereotip o istorijskom zajedništvu, odnosno zajedničkom ili istovjetnom istorijskom udesu Srba i Crnogoraca, pripada redu kapitalnih gluposti kojima je posebno obilovala političkointelektualna frazeologija bivše zajedničke države. Ne samo sa Srbijom, nego jedinstveno i originalno crnogorsko istorijskodržavno i oslobodilačko iskustvo nije ni malo slično ni jednoj drugoj zemlji u svijetu. Koja je to zemlja imala vjekovni vladikat, odnosno duhovnog i svetovnog gospodara, (čitaj: suverena) u istoj ličnosti?

U kojoj je to zemlji, kao u Crnoj Gori, nosilac nacionalnog otpora tuđinu vjekovima bila nacionalna autokefalna pravoslavna crkva, i to ne samo kao organizator i inspirator slobodarskog okupljanja i pregnuća, nego i kao nosilac državnog legitimiteta. I to, ne u feudalnom društvu u kome je crkva obavezno predstavljala prvog feudalca, odnosno najveći autoritet i moć, već u društvenom ambijentu moralno izjednačenih pojedinaca sa relativno sitnim socijalnim razlikama?
Koja je to zemlja u svijetu nastajala i istorijski opstala blagodareći vojnoodmbrambenom plemenskom društvenom ustrojstvu u kome je čitava državna teritorija, po potrebi, odmah postajala vojni logor sa jasno razrađenom komandnom i organizacionom subordinacijom, kao i pojedinačnom odgovornošću i jedinke i plemenske zajednice?
U kojoj su to zemlji i glava crkve, i svetovni gospodar istovremeno, birani od narodnog (Crnogorskog) zbora i to ne rušeći pri tom princip nasljedne vlasti u okviru istog bratstva? Ima li, uostalom, igdje u svijetu primjera da je neka tako mala zemlja, kao Crna Gora, vjekovima uspješno odolijevala jednoj od najmoćnijih i najdugovječnijih imperija u istoriji, povremeno ukrštajući oružje i sa drugim onovremenim silnicima kao, primjera radi, Francuzima ili Austrijancima?
Gdje se to dodiruju crnogorsko i srpsko istorijsko iskustvo, koje su to sličnosti između njihovih društvenih i državnih modela?
Konačno, istorijsko zajedništvo se može identifikovati samo čestim savezničkim odnosima u borbi protiv zajedničkog ili pojedinačnih neprijatelja.
U srednjem vijeku ne samo da među Dukljom i Raškom nema nikakvog savezništva, čak ni u borbi protivu Turaka, već odnose između dvije zemlje karakteriše trajno neprijateljstvo.
Bodin je kratko gospodario i Raškom, da bi Stevan Nemanja krajem 12. vijeka ne samo osvojio Duklju nego i razorio njene svetinje i gradove. Teško da se razaraju zemlje koje se ubrajaju u prijatelje i "vjekovne saveznike"?

Poslije Kosovske bitke Srbija jedno vrijeme nastavlja da živi kao Stambolu vazalna država dok Zeta ostaje slobodna. Despot Stevan Lazarević učestvuje sa svojim trupama ne samo u bici kod Angore na turskoj strani, čime je svako savezništvo između Zete i Srbije isključeno. Bila bi to saradnja sa Turskom koja gospodarima slobodne Zete ne pada na pamet.

Bajka, odnosno stereotip o vjekovnom zajedništvu dva naroda i dvije države posebno su besmisleni ako se odnose na vrijeme od konačnog pada Srbije pod tursku vlast 1459. do Prvog srpskog ustanka 1804. godine.
Tri vijeka i polovinu četvrtog Srbija ne postoji osim kao mogući geografski pojam. O kakvom onda zajedništvu može biti riječi? Slobodna Crna Gora nije pomogla Srbe u Prvom srpskom ustanku, nije ni mogla zbog geografske udaljenosti i tadašnje zauzetosti Petra I vlastitim državnim interesima na Crnogorskom primorju.

Zanimljiv je stereotip po kome je Crna Gora navodno uvijek dužna da pomaže Srbiji u nevolji, a Srbija, kao znatno veća i bogatija, bez sličnih obaveza prema Crnoj Gori?!

No, da vidimo kakvi odnosi između dvije zemlje vladaju od početka novije državnosti Srbije, dakle od 1829. kada sultanovim hatišerifom Srbija stiče autonomiju u okviru Osmanskog carstva. Crna Gora u devetnaestom vijeku vodi tri rata protiv Turske: 1853, 1862. i 1876. do 1878. godine. Ni jednom tokom pobrojanih ratova Srbija nije poslala ni jedan metak Crnoj Gori, a kamoli vojnika.
Umjesto pomoći iz Srbije su dolazile izjave "Bila bi velika sreća za nas kad bi Crna Gora propala" (Ilija Garašanin 1862). Bilo je, istina, Srba koji su drukčije mislili, ali pjesmom Padajte braćo Đura Jakšić nije uspio da probudi osjećanje solidarnosti sa Crnom Gorom, ili u tom smislu utiče na vlast u svojoj zemlji.
Koliko su prijateljski odnosi vladali u devetnaestom vijeku između dvije države za ilustraciju najbolje može poslužiti sudbina Vasojevića koji su, preko turskog Sandžaka i uz veliki rizik, izvršili poznati pohod u Srbiju 1861. godine. Srpske vlasti su ih uhapsile, razoružale i svezane namjeravale vratiti u Crnu Goru. Kad su se zarobljeni Vasojevići pobunili oružje im je vraćeno.
Izginuli su na povratku, jer im nije uspjelo da dva puta istim tragom, i bez zasjeda, prođu turskom teritorijom.
Kralj Nikola im je podigao spomenik na Cetinju koji je srušen 1897. godine. Uklonjen je zbog toga što je srpski kralj Aleksandar Obrenović tada namjeravao posjetiti Cetinje, pa ga nije bilo zgodno iritirati i podsjećati na srpsko izdajstvo - kaže Simo Popović u svojim memoarima.
Eto, to je priča o zajedničkoj srpskocrnogorskoj istoriji, državnom bratstvu i savezništvu koju danas beskrajno ponavljaju pristalice zajedničke države i manje pismeni crnogorski independisti. Srbija i Crna Gora su, s obzirom na vjekovnu stabilnost Osmanskog carstva, bile toliko međusobno udaljene da je i eventualna međudržavna korespondencija išla čak preko Trsta.

Sve veze sa svijetom Crna Gora je održavala prvo preko mletačkih, a zatim austrijskih teritorija. Bile su znatno intenzivnije sa Hrvatima, koji su imali manji ili veći stepen kulturne i druge autonomije u okviru Habzburškog carstva, nego sa Srbijom i Srbima. Očekivalo bi se da je balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine, kad je prvi put došlo do zajedničke granice i neposrednog teritorijalnog kontakta, zajedništvo dvije zemlje iznenada procvjetalo.
Na žalost, tek tada se jasno vidjelo da se ne samo dinastije gledaju poprijeko, nego i da postoji potencijalni sukob oko podjele osvojenih teritorija. U tek zauzetoj Metohiji samo što nije došlo do međusobnog krvoprolića! Uostalom, nije ni malo nepoznato da je Srbija, koristeći u balkanskim i Prvom svjetskom ratu nesebične žrtve i usluge Crnogoraca, već planirala crnogorsko razdržavljenje i anšlus koji će nad svojim glavnim ratnim saveznikom biti realizovan 1918. godine. Fino zajedništvo i zanimljivo bratstvo!

Teško je, zaista, dokazati istorijsku istovjetnost, odnosno zajedničku sudbinu dva pomenuta naroda i dvije države. Toliko su putevi njihovog državnog nastajanja, razvoja i opstanka različiti, toliko međusobnih neprijateljstava, pa i obilno krvavih tragova opterećuju njihove odnose u prošlosti. To sigurno ne znači da se u dvadeset prvom vijeku ne mogu naći mnoge dodirne tačke i međusobno usaglašeni interesi, da se ne može pisati nova stranica u odnosima između dvije države. Ima za to samo jedan nezaobilazni preduslov: svako mora posjedovati puni državni subjektivitet.
Najmanje su zbog toga potrebne šarene laže i uljepšavanja istorije.