OMILJENO POLJE PROUČAVANJA – CRNA GORA

 

Posebno omiljeno Bajzino polje istraživanja bila je istoriografija, kultura i bibliografija ne samo slovenskih naroda, hrvatske i srpske književnosti i istoriografije, već i crnogorskoga naroda i Crne Gore. On je naročitu pažnju i revnost istraživanja posvetio, između ostalog, crnogorskom pitanju i zlom udesu Crne Gore i Crnogoraca nakon survavanja njihove viševjekovne državne opstojnosti, gubljenju njihove autokefalne Crnogorske crkve nakon Prvog svjetskoga rata (1918 i 1920). Tu je naučnu problematiku ponajviše istorijski razradio i sistematizovao u studiji A montenegroi kérdés / Crnogorsko pitanje, Budipešta, 1927. (Budapesti szemle, a magyar tud. Akadémi megbizásáószerkesti Voinovich Géza, Budapest 1927.) koja je godinu dana kasnije (1928.) prevedena u Budimpešti na talijanski jezik pod naslovom La questione montenegrina kao posebno izdanje (Dott. Giuseppe de Bajza, La questione montenegrina, Gasa editrice Franklin,  Budapest 1928.)

 

Prije nekoliko godina tu su instruktivnu i dragocjenu publikaciju preveli s talijanskog jezika na crnogorski jezik Vera Tomanović i Maria Teresa Albano, a u redakciji i opremi istaknutog profesora crnogorske istorije dr sci Branislava Kovačevića i kulturologa Marijana Miljića, naučnih poslenika u državnom Instituta za istoriju Crne Gore u Podgorici. Objelodanili su je pod naslovom Crnogorsko pitanje 2001. godine (Studija je obznanjena dvojezično: s jedne strane na crnogorskom jeziku, a s druge strane na talijanskom jeziku. Ostaje za požaliti što ova studija nije objelodanjena i na mađarskom i engleskom jeziku) i tako je ponovno receptivno približiti široj crnogorskoj naučnoj javnosti. Bajza je i prije navedene studije objavio i nekoliko manjih istorijskih i diskurzivnih tekstova o crnogorskom štamparstvu, o dinastiji Petrovića, crnogorskom vladikatu, usmenoj književnosti i drugim aktuelnim temama iz crnogorske prošlosti (crnogorskoj drami, bibliografske dvotomne teme o CrnojGori) i slično (Viđi instruktivan i iscrpan Predgovor prof. dr. Branislava Kovačevića i Marijana Miljića u Bajzinoj citiranoj / prevedenoj) knjizi).

 

SAMOBITNI DUHOVNI I KULTURNI IDENTITET

 

U  naslovljenom radu  nastojaćemo osvijetliti koncizno i sintetički Bajzine cjelovite poglede na crnogorsko pitanje. O njemu je s neskrivenim žarom javno progovorio, obznanio i otvorio mnoga sporna pitanja koja su vezana za samobitnost crnogorskog naroda i njegova duhovnog i kulturnog identiteta. Svojim «pitanjima» i moralnim stavovima ukazao je Bajza na temeljne uzroke propasti crnogorske višestoljetne državnosti, osvijetlio njezinu bogatu kulturu, apostrofirao crnogorski jezik, duh i narodnu crnogorsku tradiciju. Posebno se založio za nužnost obnove crnogorske državnosti, njezine istorijske autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i njezina nacionalnoga bića koje je ostalo u međunarodnoj evropskoj konstelaciji kao «problem međunarodne savjesti i pravde». No upravo radi kulturne i naučne javnosti potrebno je na ovom mjestu izložiti detaljnije i šire siže cjelovite strukture knjige Crnogorsko pitanje Józsefa  Bajze. 

Već na samom početku svoje nevelike studije autor je mađarsku i evropsku javnost onoga vremena sintetično upoznao s milenijumskom povijesnom državotvornom tradicijom Crne Gore. Posebno je apostrofirao postojanje crnogorske dinastije Vojislavljevića, Balšića i  Crnojevića pa sve do vladike Danila Šćepčeva Petrovića (1672–1735), Svetog Petra I Cetinjskog (1748 –1830), njegova sinovca Petra II Petrovića Njegoša (1813 – 1851) i knjaza Danila Stankova Petrovića (1826 – 1860) – rodonačelnike vladičanske i vladarske kuće i demokratskih predstavnika te dinastije. Cjeloviti diskurs poglavlja knjige posvećen je i vladavini kralja Nikole I Petrovića Njegoša (1841 – 1921), ukazujući na transformaciju Crne Gore od knjaževine do kraljevine (1910.) pod njegovom dugogodišnjom vlašću. U tom kontekstu smještena je i uloga kralja Nikole I Petrovića u zbivanjima za vrijeme burnih ratnih događanja u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu te njegova uloga u kreiranju i podizanju kulturnog života u Crnoj Gori. Ističemo posebno Bajzino pravilno viđenje «stvaranja» zavjere srpske vlade protiv svoje saveznice Crne Gore «u kojoj je bilo osnovno da se eleminišu crnogorska dinastija, vlada i vojska u kreiranju politike nakon rata kao bilo kakav značajni činilac u budućem srpsko-jugoslovenskom ujedinjenju. Zato je bio 'potreban' slom crnogorske države i vojske, njihova kompromitacija kod saveznika i širenje lažne priče o navodnoj 'crnogorskoj izdaji' (Predgovor knjizi  Józsefa Bajze, str. 14).

 

​«ĐAVOLSKA» PROPANGANDA SRPSKE VLADE

 

​Posebni naglasak u studiji, uz brojno navođenje relevatnih istorijskih izvora, autor Bajza upravo stavlja na uspjeh srpske propagande koja je, prema njegovim navodima, «đavolski obavila svoj zadatak». A taj «đavolski zadatak» rezultirao je gubitkom crnogorske milenijumske državnosti 1918. godine i ubrzo abdikacijom kralja Nikole I Petrovića i njegove vlade u izgnanstvo. Naime, sva nastojanja kralja i vlade u egzilu da revitalizuju Crnu Goru kao viševjekovnu nezvisnu državu i povrate njen suverenitet ostali su bezuspješni vapaji u pustinji. Prema Bajzinom mišljenju u tome je ponajviše participirala Mirovna konferencija u Parizu 1919. godine, đe je napravljena velika nepravda i težak zločin međunarodnih razmjera. Ovo poradi toga što je likvidirala jedan narod, jednu državu «koja je osuđena, a da nije imala ni mogućnosti da se brani, bila je saveznička država Crna Gora» (Isto, str. 1).

 

BRUTALNI I SUROVI «BIJELI TEROR»

 

Poslije sloma crnogorske državnosti, Bajza posvećuje surove i sumorne stranice svoje knjige crnogorskoj okupaciji, raščlanjujući detaljnije uzroke nelegitimne Podgoričke skupštine 1918. godine. Pośljedice tog čina bile su duboko kobne i tragične za Crnu Goru i njezin napaćeni crnogorski narod. A ta tragedija se očitovala svakodnevno u brutalnom i surovom «bijelom teroru» koji su provodili dojučerašnji srpski i evropski saveznici. Teror je «uzrijevao» do najgorih brutalnosti i ljudskih poniženja koja su činjena u ime «srpstva» i «svetosavlja» po bijelom danu, skrnavljeći i uništavajući sve što je crnogorsko i što pośeća na njihovu viševjekovnu dinastiju Vojislavljevića, Crnojevića, Balšića i Petrovića. Posebno se u tom povijesnom kontekstu razlaže i «Božićna pobuna» («spontani ustanak») Crnogoraca koji su pokrenuli najznačajniji patrioti crnogorskog, a napose Cetinjskog okruga, patrioti crnogorskog naroda odmećući se u zelene šume u vidu «konfederalista» ili, kako su kasnije prozvani popularnim nazivom «zelenaša». Prema tome, «Zelenaši» su bili istinski borci za povratak crnogorske državnosti. Oni ne samo da su se odmetnuli u zelene gore da se gerilski bore protiv «bijelog srpskog» terora, već su svoje zapovijedi i sve druge poruke slali na zelenom papiru, po čemu su najvjerojatnije i dobili naziv «zelenaši» za razliku od «bjelaša» koji su svojim zlokobnim aktivnostima izazivali najgore okrutnosti i zločine «svega onoga skarednog i neljudskog» što se odvijalo u po bijela dana.

 

 

EKONOMSKA MARGINALIZACIJA CRNE GORE

 

Nijesu izostale ekonomske i političke analize u Bajzinim interpretacijama nakon sloma crnogorske državnosti. «Ekonomska politika beogradskog režima težila je ka potpunoj marginalizaciji i pasivizaciji Crne Gore», dok su, prema Bajzinim kritičkim opservacijama i stavovima, te iste prilike u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji – budućoj državotvornoj kvazi – konstituciji Jugoslaviji bile mnogo bolje i na većoj ekonomskoj razini. Nijesu izostala u Bajzinim viđenjima i aktivnosti kralja Nikole I Petrovića i njegove vlade u izgnanstvu koji su činili sve da se osigura učešće Crne Gore na mirovnoj konferenciji u Parizu. Ti sumorni dani postaju još sumorniji, tragičniji i teži za Crnu Goru i njezin narod nakon smrti crnogorskog suverena kralja Nikole I Petrovića, a njegova porodica u izgnanstvu doživljava, kao i njegov narod u domovini, pravu kalvariju, duhovni slom i povijesnu agoniju. Osim srpskih faktora u toj crnogorskoj tragediji Bajza je stalno naglašavao nečasnu ulogu velikih sila, podcrtavajući njihovu perverziju i naglašavajući da Crna Gora «nije nestala voljom svog naroda» već «voljom» onih evropskih sila kojima je Crna Gora bila odani saveznik! «Međunarodno pravo se oglušilo –  ističe Bajza – o crnogorsku državu, njeno vjekovno postojanje i pravo na opstanak». A u sintetičkom i veoma studiozno instruktivnom  Predgovoru Bajzine knjige autori Kovačević – Miljić su nadopisali i ovo:

U velikoj savezničkoj igri i sljepilu pred srpskom politikom i propagandom, nekoliko godina nakon rata, nestalo je 'crnogorsko pitanje' 's horizonta međunarodne politike', iako ono nije razriješeno sa međunarodno – pravnog gledišta. Ali ostala je nada da će crnogorsko pitanje u budućnosti 'opet doći na dnevni red'.  Do tada, po Bajzi ostaje da se afirmišu  ona gledanja koja nastoje da utvrde 'uslove jedne realne crnogorske politike na osnovu činjenične situacije'. Državna svijest crnogorska, vjerovao je on, mora pretrajati, ako se ne uspava. Bajza, neumljivo prijatelj Crne Gore, nije bibliograf i zastupnik pred evropskom javnošću i sudom istorije – upozoravao je: 'državna svijest je uslov crnogorskog opstanka': 'Ako ova svijest živi u narodu, onda će svoju državnost ponovno osvojiti prvom prilikom, evolucijom ili revolucijom  (podcrtao M. N.);  ali ako je ta svijest mrtva, uzaludan je svaki pokušaj (...) – zaključuje dr József Bajza (Predgovor Bajzine knjige, str. 15).

 

 

MANIPULACIJE S CRNOGORSKIM KULTURNIM NASLJEĐEM

 

Veoma snažno i otvoreno József Bajza je ukazao i na političke manipulacije s crnogorskim kulturnim nasljeđem koje je, kako implicitno ističe, započelo u ranom 19. stoljeću, programima uspostavljanja srpske dominacije na Balkanu, to jest stvaranjem velike Srbije putem zloglasnog velikosrpskog ideološkog programa  Narčetanija u vođenju vanjske i nacionalne politike (1844–1854) Ilije Garašanina i kulturnom monogenetskom «revolucijom» Vuka Stefanovića – Karadžića iskazanoj u programskoj knjižici Srbi svi i svuda . U tom Vukovom monogenetskom pamfletu  Srbi svi i svuda («Kovčežić», Beč 1849).  lansirana je  «naučna teza» da su gotovo svi južni Sloveni, to jest pored Srba i Crnogoraca, Hrvati, Bošnjaci, pa čak Makedonci i Bugari, etnički narodnosno i nacionalno Srbi (!?) triju vjerozakona: grčkog, rimskog i islamskog. Ovo iz toga razloga što se samo međusobno  sporazumijevaju «srpskijem štokavskijem jezikom»!?

 

Od svoga pada pod srpsku dominaciju 1918. Crna Gora čini «kontinuiranu konstantu» ne samo srpske nacionalne politike, već i kulture koja odgovarajućom kvazi argumentacijom i lažnom opstrukcijom opskrbljuje (Srbija – M. N.) naučne, vaspitne, kulturne i  subkulturne institucije u zemlji i inostranstvu. A sve to čini sračunato u svrhu poništavanja svijesti Crnogoraca o svojoj nacionalnoj autohtonoj samobitnosti, kontinuiranoj višestoljetnoj povijesti, jeziku, Crnogorskoj autokefalnoj pravoslavnoj crkvi i o svojoj nacionalnoj i kulturnoj posebnosti kako bi se zatrli i obezličili istorijski tragovi, izvori i istorijska vrela o najstarijoj i najmanjoj balkanskoj zemlji koju duboko amalgamiraju i sublimiraju državni višestoljetni kulturni slojevi, identiteti i samobitnost od  srednjovjekovne  Duklje / Doclea / Dioklitija, Zete i na koncu u petnaestom vijeku Crne Gore. Dakle, u Bajzinim interpretacijama i naučnim premisama potvrđuju se one dalekosežne misli estetičara, književnika i filozofa Milana Kundere da se mali narodi likvidiraju tako da im (se) ponajprije oduzme pamćenje. Unište im se njihove knjige, njihova kultura, njihova povijest i crkva. A neko im drugi napiše knjige, daje im drugu kulturu i izmisli im drugu povijest. Narod tada počinje zaboravljati ko je i što je bio   (Viđi Milorad Nikčević, Irski usud crnogorskog naroda u knjizi Odsjaji kultura Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima, Zagreb MMII, str. 150).

 

PROKULJANI NEOFAŠIZAM

 

Obrazlažući svoje teze naučno i unoseći često asocijativno-esejistički emotivni ton, Bajzina se studija doima kao impresivni racionalno-emotivni esej, posebno u onim dijelovima kad naglašava da su se sva zla i opačine na crnogorski narod, državu i crkvu, njegovu kulturu, osobito snažno ispoljile u razdoblju zanosa za «jugoslavensku konstituciju», kad se vršila beskrupulozna paranaučna premetačina i lopovluk svih slojeva kultura i narodâ u doticaju, a posebno crnogorske, albanske, muslimanske i hrvatske kulturne baštine; posrbljavanja svega što nosi atribuciju crnogorskog s iznimkom nekih elemenata folklora crnogorskog naroda i čovjeka, od kojeg su elementa mnogoljudnija «braća» pravili prototip crnogorskog patrijarhalnog, primitivnog «zavičajnika», «regionalnog čovjeka» sa svojim «pokrajinskim», «primitivnim» i «provincionalnim» jezikom, govorom koji su posisali sa usana svojih majki; crnogorske tradicije i arhetipa svojih «prađedova». U najgrubljoj riječi ismijavali su i pravili od Crnogoraca «crnogorski tip heroja 'hokštaplera', svojeglavog 'nezavisnog' junaka zadojenog 'kosovskim mitom' i srenjovjekovnim žitijama, maštanijama i čudesima», koje su korišćene, čak i najnovijoj savremenosti, za srpsku propagandu i njihovu jeftinu komediografsku tiražnu produkciju. Pogledajmo u ovom insertu Bajzin emotivni naboj koji iskreno i s neskrivenim žarom śedoči o srpskim zločinima i zlodjelima takozvanog «bijelog terora» i prokuljanog protofašizma:

U ime savezničkih i udruženih snaga, srpske trupe, većim dijelom neregularne i pod komandom Francuske okupirale su Crnu Goru. Ove trupe su otpočele nečuveni teror (...). 

Oslobodivši se tako najopasnijih patriota, Srbi su zaveli teror nečuven i neprimjeren Evropljanima. Nakon što se potčinio Beogradu, Plamenac opisuje ovako crnogorske događaje u jednim novinama glavnog grada: '1918. i 1919. godine Crna Gora je svedena na groblje. Zapaljeno je hiljade kuća i pobijeno na hiljade Crnogoraca (....).  Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru; djeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremni čekali. Nesrećnicima koji su davali znakove života kidali su uši, jezik, nos... Žene su silovane; vezivali su im ispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijelo ovih nesrećnica. Formirale su se bande koje su kao Huni, pustošile oblasti jednu za drugom, pljačkajući sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka (...) vukući i prijeteći po blatu kao pravi divljaci kosti Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog samo zato što su bili crnogorski sveci (...) (József  Bajza, cit. djelo, str. 43). 

 

Inače, Plamenac je bio ministar u vladi kralja Nikole I Petrovića. On je organizovao Božićnu ustanak 1919. Da bi izbjegao masakre crnogorske vojske i naroda Wilson se obratio kralju Nikoli I Petroviću u Neuilly / Neju, moleći ga da obuzda pobunu svojih pristalica konfederalista. I zaista 22. januara 1919. godine kralj Nikola šalje brzojav u domovinu (sastavio ga je sâm Wilson!?) u kojem moli da se preda oružje, što je jedan dio crnogorskih patriota i učinio, a ostatak je zajedno sa Plamencom napustio Crnu Goru. U svom posthumnom radu Prilog obradi otpora novoj vlasti u Cetinjskom okrugu krajem 1918. godine i tokom 1919. godine Dragoje Živković (Zadarska smotra, br. 1 - 3, Zadar 2003, str. 227-260) otpor crnogorskog naroda u cetinjskom središnjem arealu sažima na ovaj dramatičan način:

(...) Protiv izvana nametnute vlasti crnogorski se narod masovno pobunio, što je dovelo do izbijanja ustanka početkom 1919. Tim ustankom započeo je krvavi građanski rat u zemlji, koji je s nejednakim intenzitetom trajao nekoliko godina. Podijeljeni na dva krila neoformljemnog građanskog društva – zelenaše i bjelaše – Crnogorci su vodili međusobni rat, omogućujući nestabilnoj okupacijskoj vlasti da se održava.

Jedno od središta građanskog rata bio je Cetinjski okrug. Odmah nakon ugušenja seljačkog ustanka i uvođenja mjera represije nad njegovim sudionicima, u Okrugu se stalno proširivao gerilski pokret. Osim što je u najvećem dijelu stao uz gerilu, narod je i na razne druge načine iskazivao svoje nezadovoljstvo i otpor novoj vlasti. Tu treba spomenuti odbijanje regruta da služe u vojsku koju nisu smatrali svojom, dezertiranje iz vojske onih koji su već od ranije služili u njezinim redovima, podršku naroda svim opozicijskim odupiranjima novom pokretu. S druge strane, narod je svojim obavještajnim kanalima i metodama širio propagandu i agitaciju protiv porobljivačke vojne vlasti i postavljao zahtjeve da sam odlučuje o svojoj sudbini. Svim tim i drugim oblicima aktivnosti vlast je pokušala parirati narodu, vršeći nad njim represalije, hapšenja, šikaniranja, pljačku, ograničavanje kretanje i drugo. U svemu tome, međutim, nije imala uspjeha. Naprotiv svaka njena nasilna mjera imala je suprotan efekt, pridonoseći nacionalnom otrežnjavanju i unutrašnjoj homogenizaciji narodnog bića. Onaj pak znatno manji dio građanstva, osim ako se nije pokajao zbog zavrbovanosti i tražio priklanjanje zdravom biću naroda, bio je odbačen i prezren. I pored svih zala koja mu je nanio građanski rat, crnogorski narod je iz njega izvukao i važnu pouku o potrebi vraćanja samom sebi i povezivanju s drugim jugoslavenskim narodima na bazi pune ravnopravnosti (...) (Isto, 227).  

 

NEGACIJE I PREĆUTKIVANJA U ENCIKLOPEDISTICI

 

Čitavo razdoblje crnogorske zlatne povijesti Duklje / Dioklitije / Zete – koja je oko 150 godina bila samostalna država s dinastijom Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića s predominacijom mediteranskog toposa, katoličanstva i bogatom kulturom na latinitetu i domaćem crnogorskom jeziku i pismu nigdje se u enciklopedističkim srpskim pregledima ne spominje ili je zaobilaze u «nedostatku» vjerodostojnih istorijskih izvora kako bi je situirali u državotvorni okvir i «kontinuitet» svoje srpske pravoslavne (čitaj svetosavske!?) srednjovjekovne crkve i države. U razdobljima crnogorske nacionalne klonulosti svjetsku inostranu naučnu i publicističku literaturu usluživala je, kako ističe Bajza, «naučna srpska škola» pa se u mnogim svjetskim izdanjima početak crnogorske državnosti i njezine kulture antidatira i situira u srpsku dinastiju Nemanjića, a Crnogorsku autokefalnu slobodarsku i potpuno nezavisnu autokefalnu crkvu («jedino slobodnu u moru turskog carstva»!!) proglašavaju svetosavskom kamilavkom i njihovom tradicijom. József  Bajza eksplicite navodi da  «godina 1766. označava nezaboravan datum u istoriji Crne Gore. Turci su te godine ukinuli Pećku patrijaršiju i zbog toga je Crnogorska pravoslavna crkva dobila autokefalnost. I kulturno-istorijski spomenici dukljanskog razdoblja koji nose pečat suptilne civilizacije evropskog Zapada, odsjaja Mediterana, u cilju razgrađivanja i potiranja autohtone crnogorske tradicije i njezinog nasilnog uguravanja u vizantijski i srpski kulturni krug, prepuštaju se zaboravu i zubu vremena jer je politička manipulacija sračunata na nisku razinu obaviještenosti prosječnog civilizovanog svijeta. Ovakvim otvorenim, smjelim i nadasve moralnim invektivama József Bajza je protkao cijelu svoju povijesnu studiju. 

 

NEPRAVEDNO DIFAMIRANJE I NAPADANJE

 

Zbog toga je bio grubo napadan, nepravedno difamiran od «povjesničara» s jugoslavenskog intelektualno-političkog prostora. Oni su bili zaslijepljeni novom porobljivačkom politikom i ideologijom Srbije nakom 1918. godine. Bajzino Crnogorsko pitanje osporavano je kao nenaučno, pamfletsko, dodvoravajuće i difamirajuće, a autora Józsefa Bajzu su nazvali «takozvanim» «kvazi povjesničarem» «bolesno-pomračenog uma i lažnog akademika». Njegove (Bajzine) istinoljubive i naučne motive smještali su u dnevnopolitičkim niskim ciljevima i «zloj namjeri» Mađarske akademije nauka i umjetnosti te mađarske oficijelne tadašnje politike uopšte prema mladoj karađorđevićkoj nakaznoj i unitarnoj tvorevini južnoslavjanskog ujedinjenja koje je niklo na ruševinama austro-ugarske civilizovane monarhije.

 

SVJEDOČENJA WHITNEY WORRENA

 

Na vertikali Bajzinih povijesnih svjedočenja nastala je nešto ranije i knjiga na engleskom jeziku Amerikanca Whitney Warrena:  Montenegro – The crime of The Peace Coference (Newiyork, 1922) koja je tek 2000. godine prevedena pod naslovom Crna Gora  – zločin Mirovne konferencije. Obojica autora svjedoče iz svog vidnog ugla o tragičnom brisanju nekadašnje najmanje države na Bakanu koja se znala uspješno oduprijeti Otomanskom carstvu. Svoje refleksije i osude nestanka te države Warren je ukazao tri godine nakon održavanja Mirovne konferencije u Parizu, dok je József Bajza nastojao da sagleda crnogorskorsko pitanje u cjelosti, njegovu povijest, i genezu, posebno da definiše njegovu bit. «Prvi je želio da dokuči razloge zbog čega Crna Gora nije mogla da učestvuje na konferenciji koja je odlučivala njenu sudbinu, ukazujući šta se u vezi sa tim dešavalo iza političke scene, kakve su se zakulisne radnječinile, savezničke i srpske, kakve su se intrige plele da se spriječi Crna Gora, da postavi svoje pitanje – pitanje opstanka i dalje budućnosti. On daje živu sliku kampanje protiv Crne Gore, njenog suverena i vlade, raznih kleveta i optužbi o navodnoj crnogorskoj izdaji. Amerikanac Voren poziva na proklamovano načelo i pravo malih naroda na samoopredjeljenje koja nijesu važila samo i jedino za Crnu Goru. On je još uvijek vjerovao da će se istorijska drama, ipak, povoljno završiti po Crnu Goru, da će protagonisti i saučesnici morati priznati zločin protiv ove evropske mučenice (...)» (Viđi: Predgovor, cit. Bajzine knjige, str. 10 i 11).

Međutim, najnovije kritičke analize Bajzina djela ukazuju na to da se u njegovom slučaju radi o naučnoj fundiranosti, naučnoj ozbiljnosti tekstova mađarskog vrsnog akademika i intelektualca, koji nije bio «pomućenog», zaboravljenog i «samobulnoga« »cementiranog uma«. On se je rukovodio naučnom istinom, savješću i visokom sviješću istoričara, istorijskim naučnim premisama istine svoga vremena u kome su njegova povijesna svjedočenja ostala, da govore, da žive u prilog istine i budućnosti istorijske zbilje. One su tokom najnovije povijesti demantirale njegove zlonamjerne kritičare i žestoke kudioce! Geneza «crnogorskog pitanja» potvrdila je racionalnost i dalekovidost Bajzinog naučnog promišljanja i ispravnost njegovih političkih stavova, vizija, osobito u ovoj našoj savremenosti. Ostvaruju li se i jesu li na vidiku sve Bajzine epohalne vizije, njegove proročke slutnje i poruke iskazane u konstataciji: da će se Crna Gora kad-tad «evolucijom ili revolucijom» osloboditi dominirajućeg srpskog ropstva i zagreljenog uticaja»!? Bajzine istorijske vizije i premise postaju svakim danom sve bliže, jasnije našoj savremenoj crnogorskoj zbilji i najnovijoj istorijskoj perspektivi savremene države!

 

 

​

 

CVJELOVITI POGLEDI JÓZSEFA BAJZE (1885-1938) NA CRNOGORSKO PITANJE KAO «PROBLEMU MEĐUNARODNE SAVJESTI I PRAVDE»

 

(Povodom prijevoda studije: Dott. Giuseppe de Bajza, A montenegroi kérdés / La questione montenegrina,  Budapest 1927. i 1928)

 

Sažetak

 

U naslovljenom radu Pogledi Józsefa Bajze na crnogorsko nacionalno pitanje kao «problemu međunarodne savjesti i pravde» nadodaju se isti problemi koje je aktualizovao i prof. dr. Dragoje Živković u svojim najnovijim kapitalnim djelima i studijama. Posebno omiljeno Bajzino polje istraživanja bila je povijest, kultura i bibliografija crnogorskoga naroda i Crne Gore. On je naročitu pažnju i revnost posvetio, između ostalog, crnogorskom pitanju i zlom udesu Crne Gore i Crnogoraca nakon rušenja njihove višestoljetne državne opstojnosti nakon Prvog svjetskoga rata (1918). Tu je znanstvenu tendencija ponajviše povijesno sistematizovao u studiji A montenegroi kérdés / Crnogorsko pitanje, Budipešta, 1927. koja je godinu dana kasnije (1928) prevedena u Budimpešti na talijanski jezik (La questione montenegrina) kao posebno izdanje. Prije nekoliko godina došlo se u posjed njegove studije na talijanski jezik, pa je prevedena na crnogorski jezik, u redakciji i opremi s opsežnim Predgovorom istaknutog profesora crnogorske istorije dr. sci Branislava Kovačevića i kulturologa Marijana Miljića, objelodanjena je pod naslovom Crnogorsko pitanje 2001. godine u Podgorici. Bajza je i prije navedene studije objavio i nekoliko manjih istoriografskih tekstova o dinastiji Petrovića, crnogorskom štamparstvu i drugim aktuelnim temama iz crnogorske prošlosti (crnogorskoj drami, bibliografske dvotomne teme o Crno Gori) i slično. 

U  naslovljenom radu  nastojali smo osvijetliti koncizno i sintetički Bajzine poglede na Crnogorsko pitanje. U njemu je s neskrivenim žarom javno obznanio i otvorio mnoga pitanja vezana za samobitnost crnogorskog naroda i njegova duhovnog i kulturnog identiteta. Svojim «pitanjima» i moralnim stavovima ukazao je Bajza na uzroke propasti crnogorske višestoljetne državnosti, osvijetlio njezinu kulturu, crnogorski jezik, duh i narodnu crnogorsku tradiciju. Posebno se založio za nužnost obnove crnogorske državnosti i njezina nacionalnoga bića koje je ostalo u međunarodnoj evropskoj konstelaciji kao «problem međunarodne savjesti i pravde».

 

 

(On the translation of the study: Dott. Giuseppe de Bajza, A Montenegrin Kerdes / La questione Montenegrina, Budapest 1927 and 1928)

 

Summary

​The work titled Jozsef Bajza’s view of the Montenegrin national issue as a “problem of international conscience and justice” identifies the same problems as Dragoje Zivkovic, PhD, in his most recent major works and studies. Bajza’s favourite field of research was history, culture and bibliography of Montenegro and the Montenegrin people. He dedicated special attention and devotion, among other things, to the Montenegrin issue and the evil fate of Montenegro after the fall of its centuries-old statehood after World War I (1918). Bajza historically systemised this scientific approach in his study A montenegroi Kerdes / The Montenegrin issue, published in Budapest in 1927. It was translated into Italian (La questione montenegrina) as a special edition in Budapest in 1928. Several years ago Bajza’s study in Italian was obtained and translated into Montenegrin, edited and equipped with an extensive Foreword by the eminent Montenegrin history professor Branislav Kovacevic, PhD and culturologist Marijan Miljic. It was published under the title The Montenegrin Issue in 2001 in Podgorica. Even before the above mentioned study, Bajza had published several smaller historiography texts on the Petrović Dynasty, the Montenegrin print houses and other current themes from Montenegrin history (Montenegrin drama, bibliographic two-volume themes on Montenegro) and similar.

 

​In this paper we tried to concisely and synthetically shed light on Bajza’s views of the Montenegrin issue. With uncovered passion he publicly raised and revealed many questions related to the spiritual and cultural identity of the Montenegrin people. With his “issues/questions” and moral standpoints, Bajza pinpointed the causes of the fall of the centuries-long Montenegrin statehood, highlighted its culture, the Montenegrin language, spirit and popular Montenegrin tradition. He advocated in particular the necessity to restore the Montenegrin statehood and its national identity which remained in the international European constellation as the “problem of international conscience and justice”.