Italijanski naučnik i crnogorsko pitanje (XIII dio)
Francuska je odgovorna za zločin ukidanja Crne Gore počinjen u Versaju
Mi ne želimo da francuski narod jednog dana ispašta za zločine što su ih članovi njegove vlade počinili protiv malih nacija pod maskom pravde, bratstva i slobode koji su bili tako dragi napoleonovcima. Nadamo se da će za te zločine jednog dana platiti neposredni krivci, kao što se dogodilo u Italiji i kao što je sada pravilo u mnogim drugim zemljama, pisao je Žan Arsil
Autor: Mr Novak ADŽIĆ, doktorand istorijskih nauka
U radu pod naslovom u prijevodu sa italijanskog na crnogorski jezik FRANCUSKA I CRNA GORA i Otvoreno pismo francuskom narodu, objavljenom 1926. u Milanu, prof. dr Antonio Baldaći piše: “Više od mjesec dana koje sam proveo u Parizu u kontaktu s ličnostima iz svih partija učvrstilo me u mišljenju stečenom u velikoj metropoli u vezi sa francuskim gledištem o crnogorskom pitanju. Najbolniji zaključak do koga svako odmah može doći jeste da Francuska danas, možda i više nego juče, istrajava u neoprostivoj odgovornosti za zločin ukidanja Crne Gore počinjen u Versaju. Francusko javno mnijenje danas podržava taj zločin. Ono odbija da se iskupi za tu sramotu koja strašno srozava ugled francuske prošlosti, izgrađen na tri osnovna stožera Revolucije.
Zločin protiv Crne Gore najgrozniji je i najizopačeniji zločin kakav je ikada neka sila, koja samu sebe naziva liberalnom, mogla počiniti protiv suvereniteta jednog malog naroda, koji se i danas krvavo buni protiv svake tuđinske prevlasti. Ke d'Orsej sa Mileranom i Berteloom, prethodnicom masonerije (čudovišne i gnusne hobotnice koja u Francuskoj stoji iznad svakog obzira prema slabijima i priznaje samo oblike bankarskog i oligarhijskog imperijalizma), u Italiji predvođen ljudima iz naše Vlade (koji su u Rapalu potpisali ubistvo Jadrana u mržnji prema pobjedi), tražio je gašenje, čak robovanje Crne Gore, koje je jedna grupa lažnih slovenskih rodoljuba, bjelosvjetskih skitnica, zagovornika francuske hegemonije na Mediteranu kojima bogatstva i počasti nikad nije dosta, nametnula našoj tadašnjoj budalastoj diplomatiji.
Jedan časni Francuz i idealista u vrijeme Mirovne konferencije, Žan Arsil, pisao je 1919. godine: "Svi Crnogorci su se žrtvovali za zajedničku stvar; hoćemo li dozvoliti da srpski imperijalizam anektira Crnu Goru? Francuzi! Vi nećete dopustiti da ‘Živjela Jugoslavija’ znači, na lošem srpskom: ‘Smrt Crnoj Gori!’" A Klemanso je sa svojim podrugljivim osmijehom dodavao: "Mi sami, koji toliko saosjećamo sa Srbima, šta smo učinili za Crnu Goru?" A ishod svega je da Crna Gora, predodređena žrtva Francuske, po odluci njenog autoriteta i dalje stenje pod srpskom čizmom.Mi ne želimo da francuski narod jednog dana ispašta za zločine što su ih članovi njegove vlade počinili protiv malih nacija pod maskom pravde, bratstva i slobode koji su bili tako dragi napoleonovcima. Nadamo se da će za te zločine jednog dana platiti neposredni krivci, kao što se dogodilo u Italiji i kao što je sada pravilo u mnogim drugim zemljama.
Ljudi u vladi treba da osjete koliko su trnovite iste te ruže koje žele da uzgajaju. No u međuvremenu, Francuska se suočava s jednom od najstrašnijih kriza koju je iskusila u svom hiljadugodišnjem postojanju; s krizom koja užasava, jer se gleda ka sjutrašnjici koja bi mogla da ugrozi njenu ulogu velike sile.
Francuska sada pije krv zločina počinjenih Versajskim mirom, koji je ona željela, najogavnijim djelom koje se moglo izroditi iz neizmjerne klanice svjetskog pokolja.
Kad bi željela, Francuska bi još imala vremena za jedno veliko i plemenito djelo u korist Crne Gore. Kad bi ona preuzela inicijativu, Engleska, Italija i Sjedinjene Države, kao i ostatak svijeta, slijedili bi je bez oklijevanja. Makdonald je nedavno govorio bečkim novinarima:
"Gdje god da sam bio, mogao sam primijetiti živu želju za mirom. Ako želimo da ostvarimo trajan mir, ne treba da se zadovoljimo postignutim rezultatima. Čitav niz pitanja čeka na rješenje. Među njima, jedno od glavnih mjesta zauzima problem manjina, koji i dalje izaziva veliku napetost u najvećem dijelu Evrope. Dok taj gorući problem ne dobije razumno rješenje, nikada neće biti trajnog mira. Zemlje sa problemom manjina predstavljaju žarišta nezadovoljstva i time i mogućih iznenadnih povoda za buduće ratove. Rješenje za ove probleme je neophodno i stoga mora da privuče nepodijeljenu pažnju svih naroda".
Makdonald je, dok se izražavao na ovaj način, imao u vidu Crnu Goru, čije mučeništvo i okolnosti koje razdiru tu zemlju poznaje u svim pojedinostima.
Govori se da je ruska diplomatija u Parizu postavila pitanje Crne Gore i da su Čičerin i Rakovski o tome dugo i temeljito razgovarali sa Brijanom. Činjenica je da, sve dok sa Ke d'Orseja ne budu udaljeni prijetvorni likovi što podržavaju beogradski imperijalizam, pritisci drugih neće mnogo postići. Brijan će, kao i tolike druge njegove kolege, biti ugušen u stisku tih zmija koje šire svoj otrov putevima masonskog bankarskog poslovanja.
Francuski kapital želi da dominira na Balkanu putem svoje tvorevine, Jugoslavije. Usljed toga, najviše je Pariz neprestano pun svih vrsta srpskih oficira koji se šepure svojim uniformama, i njihovih žena zaduženih da izvode što savršenije plesove radi pripajanja dunavskog satelita prostranom evropskom sistemu čiji je Francuska militaristički centar.
Srbi, koji odlično poznaju prirodna bogatstva Crne Gore, požurili su da u Parizu razviju mrežu međunarodnih interesa, koji su se, s Vesnićem na čelu, a posredstvom specijalizovanih poslanika, širili po čitavom svijetu. Bertelo se, nažalost, uz pomoć nekih naših ljudi, posebnopobrinuo da utiče na francusku i italijansku politiku tako da one malu savezničku državu žrtvuju svojim interesima.
Iza Berteloa stoje stari ambasadori i opunomoćeni ministri, koje
on pokreće kao marionete i uspijeva da ih postavi na
najosjetljivija mjesta sa kojih se donose odluke u političkim i
finansijskim organizacijama, sačinjenim od srpskih državnih
zvaničnika i francuskih bankara i finansijera, koji imaju svoje
povjerenike u Gornjem i Donjem domu, a prije svega apsolutno
upravljaju štampom i nadležnim ministarstvima.
Radikalna stranka, koja je u Srbiji na vlasti, krajnje je
centralistička. Ona je potčinjena Pašićevoj diktaturi. Crna Gora
je bila prva žrtva ove partije, koju Francuska podržava svim
sredstvima. Trupe kralja Aleksandra, pod zaštitom francuskih,
okupirale su zemlju nakon povlačenja Austrijanaca.
Italijani, zatečeni francuskom-srpskom igrom, izgubili su orijentaciju i pustili uzurpatore bez ometanja, jer bi morali da povuku punomoćje koje je Italija, preko Đolitija i Sporazuma i po volji Francuske, dala beogradskim političarima, a oni nemaju drugi cilj do da od Srbije načine imperiju kako bi obnovili Istočno carstvo.
Francuski narod svakako neće ignorisati to što je njegov manji brat po oružju, narod Crne Gore, žrtvovao sve što je imao, i mnogo više nego što je mogao, radi otpora i zajedničkog cilja. Francuski narod ne smije zaboraviti da se Crna Gora borila potpuno nesebično, bez prestanka i pobjedonosno, sa svojim kraljem na čelu, dok god je imala oružja i namirnica i najnužnijih sredstava.
Kad je nastupio mir, trebalo je, po pravu koje je stekla nakon podnijetih žrtava, da odlučuje ravnopravno s ostalim saveznicima, i sama da plebiscitom utvrdi da li bi radije da je upije i uništi beogradski srbizam ili da ostane nezavisna kao što je oduvijek bila ili da učestvuje u novoj hibridnoj državi Južnih Slovena kao dio federacije.
Francuski narod, kome je dosta ratova, mora se složiti da je bilo dosta i da Jugoslavija ne može biti ništa drugo do prikriveni izgovor za imperijalizam Ke d'Orseja, masonerije i banaka:Crna Gora ne smije vječno biti žrtva u tom paklu, kao srpska kolonija ili provincija.
Arsil je još napisao: "Srbi u Crnoj Gori čine stvari koje bi bile kažnjive čak i u neprijateljskoj okupiranoj zemlji: pokolji civilnog stanovništva, mučenja civila, izgladnjivanje populacije, utamničenja, otmice, uzurpacija vlasti, obavezna regrutacija stanovnika, pljačke, konfiskacija dobara, devalvacija papirnog novca, nelegalne rekvizicije, devastacija i uništavanje zemljišnih posjeda i istorijskih spomenika, zloupotreba bijele zastave tokom pobune, itd...! sve to kako bi se Crnogorci primorali da se pokore Srbiji".
Zar su dakle sve stare sudije sa Mirovne konferencije umrle? Naša je dužnost da branimo Crnu Goru, ali to je još veća dužnost za Francusku. Crnogorci su se oduvijek borili za civilizaciju protiv varvarstva. U posljednjem ratu i nakon Versajskog mira, Crnogorci su bez oružja i namirnica, samo uz podršku svojih vjekovnih prava, dokazali da su i dalje junački i neukrotivi sinovi Crnih Planina. Oni uz to i dokazuju, svojom junačkom borbom, da se nikada neće pokoriti Jugoslaviji.
Francuzi! Vaša je dužnost da iznesete pitanje Crne Gore pred Društvo naroda. Čemu služi to Društvo, ako nema mogućnost da ispravi nepravde mirovnih sporazuma; nepravde koje su stvorile nemoguć svijet i koje razvijaju sve preduslove za širenje anarhije?
Invazija Srba u Crnoj Gori nije sprovedena sa žarom nacionalnog prozelitizma, kao kod drugih naroda, već jedino uz duh prevlasti, i poricanje svakog idealističkog osjećaja. Jezik i vjeroispovijest bili su samo sredstvo i izgovor”
25.11.2023.