|
Crnogorski identitet nije uobličen Portal Analitika
Crnogorsko
društvo je tek u izgradnji. Ono pokušava da bude građansko. Sve je
komplikovano, jer je Crnu Goru pratila tragična sudbina od 1918. godine.
Ona je kasnije „rješavana“ prvo crkvom, pa onda i Crnogorskom akademijom
nauka i umjetnosti, koja je, u stvari, bila ispostava Srpske akademije
nauka i umjetnosti. Crnogorski identitet ni sada nije fiksiran, nije
uobličen, kaže Veljko Radović za Portal Analitika i dodaje da je
crnogorsko društvo neutvrđenog identiteta, zatvoreno i nedovršeno. Veliki kritičar političke i društvene scene Crne Gore i Srbije, gdje inače živi, intelektualac koji je svojim stavovima ukazivao na brojne društvene nedostatke i anomalije u ponašanju političara, po struci dramaturg i pozorišni kritičar - Veljko Radović - u intervjuu za Portal Analitika ističe da je „crnogorsko društvo tek u izgradnji“ i da „pokušava da bude građansko“. Radović napominje da je, nakon gorke 1918. godine, Crnu Goru zadesila tragična sudbina krajem vijeka u koju je prvo umiješana crkva, a kasnije Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, kao ispostava Srpske akademije nauka i umjetnosti“. - Crnogorski identitet ni sada nije fiksiran, nije uobličen. I crnogorsko društvo je neutvrđenog identiteta; ono je zatvoreno i nedovršeno društvo, smatra Radović i objašnjava da na ovim prostorima ne postoji demokratija, već samo anarhija koje, kako dodaje, „domaći intelektualčići“ poistovjećuju. - Za demokratsko društvo se treba boriti od jutra do mraka, svakodnevno. To je jedna neprestana borba. Nikada nije bilo demokratije ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori. Postoji pluralizam, ali ne i demokratije Profesor dramaturgije na cetinjskom Fakultetu dramskih umjestnosti, Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i predavač na humanističkim studijama Univerziteta Donja Gorica, ali i autor više zbirki pripovjedaka, eseja, novela i pozorišnih kritika, za koje je dobio najznačajnije državno priznanje - Trinaestojulsku nagradu - takođe kaže da je intelektualna elita u Crnoj Gori daleko ispred one u Srbiji i da je, gledano u srazmjeri država, crnogorska elita - brojnija. - U Srbiji postoji crkvena elita, elita Srpske akademije nauka i umjetnosti, i elita Udruženja književnika, i oni svi predstavljaju čisti nacionalizam – ističe Radović. Tokom devedesetih, Radović je pisao i o srpskoj politici za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, nazivajući je hegemonističkom politikom. I danas je takvog mišljenja, smatrajući da isti duh i dalje vlada u srpskom društvu. - Hegemonija u Srbiji ne jenjava. Međutim, ona je sada višestruko poražena. Izgubila je Kosovo kao svoju teritoriju. Sada, na drugi način, gubi i Vojvodinu – zaključuje Radović. ANALITIKA: Nedavno ste izjavili da je katastrofalno stanje tamošnje intelektualne elite. Da li, onda, možemo govoriti o intelektualnoj eliti u Crnoj Gori? RADOVIĆ: Crnogorska intelektualna elita je brojnija od srpske: procentualno je mnogo više onih koji su pametni, emancipovani, onih koji misle građanski i koji nemaju nacionalističke stavove, nego što je to slučaj u Srbiji. U Srbiji postoji crkvena elita, elita Srpske akademije nauka i umjetnosti, elita Udruženja književnika - i oni svi predstavljaju čisti nacionalizam. Ne može se, nipošto, govoriti o istovjetnosti intelektualne elite u Crnoj Gori i Srbiji, jer je 55 odsto stanovnika Crne Gore glasalo za njenu samostalnost, da ponovo bude suverena, da se simbolički vrati 1878. godina i obnovi njena državna nezavisnost. ANALITIKA: Da li to znači da je crnogorsko društvo građansko i da li sebe smatrate dijelom tog društva? RADOVIĆ: Ne, nikako, ne treba tako posmatrati stvari. Crnogorsko društvo je tek u izgradnji. Ono tek pokušava da bude građansko. Sve je komplikovano, riječ je o procesu jer je Crnu Goru pratila tragična sudbina još od 1918. godine. Crnogorska sudbina je kasnije „rješavana“ prvo crkvom i njenom djelatnošću, pa onda i djelovanjem Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, koja je, u stvari, bila ispostava Srpske akademije nauka i umjetnosti. Crnogorski identitet ni sada nije fiksiran, nije uobličen. I crnogorsko društvo je neutvrđenog identiteta. Ono je zatvoreno i nedovršeno društvo. Ja sam isključivo - građanin. Ja sam građanski Crnogorac: mislim građanski i svojom glavom. Nikakav nacionalizam kod mene nije prisutan. Nisam svadljiv čovjek, ja samo postupam hegelovski. Misliti svojom glavom je obrazac građanskog ponašanja. S druge strane, građanski sloj u Srbiji je vrlo plitak. Pa i ti glasači Čedomira Jovanovića nisu sasvim umni, mislim u političkom smislu. Ali - sve je to današnja Srbija. ANALITIKA: Kritički govorite o demokratiji. Da li je on neizostavni dio svake društvene sfere, i u Srbiji i u Crnoj Gori? RADOVIĆ: Ne. Ovdje nikada nije bilo demokratije, nego samo anarhije. Za demokratsko društvo se treba boriti od jutra do mraka, svakodnevno. To je jedna neprestana borba. Mišljenje da je demokratija - anarhija, kako ovi domaći intelektualčići kažu, nema smisla. Nikada nije bilo demokratije ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori. Ima samo pluralizma, ali ne i demokratije. ANALITIKA: Nerijetko ste kritikovali politiku Srbije smatrajući je hegemonističkom; kakva je situacija danas? RADOVIĆ: Crna Gora je imala tragediju da je 1918. godine okupiraju Karađorđevići, dinastija koja je, kako to kaže i Latinka Perović, obrazac besmisla. Nad Srbijom se 1903. godine - atentatom na Aleksandra Obrenovića i državnim udarom koji je na vlast doveo Petra Karađorđevića - nadvila tama. I sve do 1940. godine nad Srbijom neprestano bdiju Karađorđevići. Jedina reformska struja u Srbiji bila je dinastija Obrenović. Milan Obrenović je bio i pametniji i sposobniji državnik nego što je iko od Karađorđevića to bio. Ali, hegemonija u današnjoj Srbiji ne jenjava. Međutim, ta je politika sada višestruko poražena; izgubila je Kosovo kao svoju teritoriju. Sada, na drugi način, gubi i Vojvodinu. Vojvodina praktički postaje ostrvo, jedno nezavisno vojvodstvo, i više ne želi da bude špajz Beogradu. Vojvodina sada već ima svoje predstavnike u Briselu. Naravno, ne mislim da ona može da bude država, taman posla - ona jeste dio Srbije, jer je doborovoljno pristala na ujedinjenje sa njom 1918. godine. Ali, s druge strane, zašto bi Beograd postavljao upravnike pozorišta u Novom Sadu? Zbog čega? ANALITIKA: Upravo ste, govoreći na večeri posvećenoj književniku Radomiru Konstantinoviću, kazali da Srbija nije svjesna kakvog je intelektualca imala i da ga se nije sjetila ni nakon smrti. Da li je tako u cijeloj Srbiji? RADOVIĆ: Vojvodina, eto, ima jednog Lazu Kostića, kome je spomenik u Novom Sadu postavljen 101 godinu poslije smrti. I to je poražavajuće, jer je veliki Laza Kostić - kojeg nije razumio palanački Beograd - umro 1910. godine. Isti je odnos Srbije prema piscima Todoru Manojloviću i Oskaru Daviču. A prema onome što se nedavno desilo, izgleda da ni Konstatinović nije Srbin. Njegovog oca, Mihaila Konstantinovića, zvali su „sporazumaš“, jer je bio za banovinsku Jugoslaviju i zato su ga smatrali izdajnikom. Mislim da je zato i Radomir Konstantinovć bio usamljen, da je bio izdvojen. To je loša slika današnje Srbije.
|