(Ne)zaboravljeni komita

Stotinu je ljeta prošlo od pucnja prve božićne puške za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Stotinu ljeta borbe za svaki pedalj, za obraz i grm, za svaku humku i spomenik koji će našem pamćenju biti pečat da je neko baš tu položio život za vječiti ideal rodoljublja i patriotizma. Neke heroje će pjesma ili legenda ovjekovječiti i utkati u niti istorije naših gora, a neki će nas tiho napustiti odnoseći sa sobom gorčinu i jed zbog fizičkog, a nikako duhovnog, poraza koji doživješe. 

On, Stanko Vlahović, od oca Puniše, rodjen je 1892. godine u Mušovića rijeci, u Kolašinu, kao jedno od sedmoro đece. Imao je braću Milisava i Dušana, a trećem se ne zna imena, i sestre udate u: Božovića, Pekovića a trećoj se ne zna domovina. O samom životu koji je Stanko vodio u Kolašinu, do priključenja komitskom pokretu, nema puno informacija.Zna se da je prvi brak imao sa Milevom, sa kojom je imao dvije šćeri: Milku i Leposavu. Mileva nije dugo živjela, umrla je usljed nepoznatih okolnosti 1923. godine, pa se Stanko ženi drugi put, sa Milenom Bjelojević iz Morače. 

U vrijeme kada je izmučena Crna Gora, ponovo gordo i hrabro, ustajala iz pepela ratnoga požara koji je zapalio čitav svijet, doživje da joj onaj drugi, neudareni obraz, jako zabridi od novog udarca, udarca bratske ruke. Baš onda kada se sa Mojkovca prebrojaše žrtve koje padoše za odbranu, ispostaviće se, istorijskih zabluda, u ledja se zari nož zarad ostvarenja nekih vječitih, velikodržavnih ideja čiji sljedbenici kasnije, gle čuda, i na fašističkoj strani ratovaše... No, Stanko je bio medju prvima koji su na pragu svoje kuće stajali i branili plamen slobode i državnosti, koji je utihnuo, ali nikad se nije ugasio, do dan danas. U razbijenim redovima komitskih jedinica uvukao se strah od osvete familijama, ali se nazad nije ni moglo, a ni htjelo. U vrijeme kada je čitav svijet nezainteresovano okretao glavu od malene Crne Gore, tek po neki novinski članak i čuveni sto na Cetinju, na kom je bilo urezano "Montenegro", bili su jedini svjedoci nekadašnjega postojanja male države velikoga naroda. 

Spašavajući svoj život, a i živote supruge Milene i dvije šćeri Milke i Leposave, Stanko je iz Kolašina, oko 1920. godine, prebjegao u selo Boljanina, kod Bijelog Polja. Za njim su došla i njegova dva brata Milisav i Dušan. Treći brat, sudbini nepoznatog imena, ostao je u Kolašinu i njegova životna pričaje ostala nepoznata. U zaseoku Kovačica zateći će ga vihor II svjetskog rata. Sve do sredine 1943. godine, partizanski odredi nijesu često navraćali u ove krajeve, kojima su već harali odredi sastavljeni od četnika i muslimana, koji su se savršeno uklopili u slagalicu građanskoga sukoba, naćeravši i one mirne, porodične ljude, da se opredijele za jednu ili drugu stranu. Neđe sredinom rata, Stanko i Milena dobili su sina Maksima, koji je preminuo u 7. godini života. Ubrzo po smrti svog sina, Stanko se ženi i treći put sa ženom po imenu Marta. Zanimljivo je da, iako pripada konzervativnoj društvenoj zajednici, svoju suprugu Milenu nije udaljio iz porodične kuće, naprotiv! Kuću u kojoj su, do treće ženidbe, živjeli, kao i imanje koje su obrađivali Stanko i Milena, Stanko je podijelio na dva dijela: jedan dio pripao je njegovoj dotadašnjoj supruzi, a drugi njemu i njegovoj trećoj supruzi.

Kada je početkom 1943. godine, naredbom Pavla Đurišića, počeo pokolj muslimanskog življa na području Bjelopoljskog sreza, zahvaljujući upravo Stanku, ni jedna muslimanska kuća u zminačkom kraju nije bila zapaljena. Iako je stanovništvo već bilo u zbijegu od četničke horde, zauvijek će ostati upamćene Stankove riječi: "Ne, ne palite kuće mojih komšija. To su dobri ljudi. Ako hoćete da ih palite, zapalite prvo moju, pa onda i njihove". Upravo zahvaljujući njemu, pri povratku iz pećina i zaklona, muslimanski stanovnici su se vratili u očuvana ognjišta. 

Po završetku II svjetskog rata, Stanko je nastavio svoj život u Boljanini. O njegovom komitovanju i borbi za crnogorsku slobodu pisale su novine '60ih godina XX vijeka. Prema sjećanju mještana, u tadašnjoj "Borbi" ili "Pobjedi" pisalo je da je izvjesni Stanko Vlahović komitovao sve do 1923. godine, a da se pretpostavlja da je nakon toga utočište našao u muslimanskim krajevima južnog Sandžaka. Obzirom da ondašnje stanovništvo nije imalo prava proučavanja i zadiranja u tekovine borbe za pravo, čast i slobodu Crne Gore, nerijetko je u prepričavanju čuvenih priča i pročitanih tekstova, Stanka i njegov pokret nazivalo "nekakvim ustašama", ni ne sluteći o kakvim istorijskim bitkama je riječ.

Ljudi ga pamte kao visokog, vještog i mudrog čovjeka koji nije puno govorio. Bio je poprilično povučen čovjek za tadašnje doba, a ispod crnogorske kape i gustih brkova krila se teška sudbina crnogorskog komite. Svoje ovozemaljsko bivstvovanje okončao je 1957. godine u Boljanini, đe je svoj mir i utočište našao nakon propasti ustanka koji je branio našu domovinu. Obzirom da nije imao muških potomaka, sahranjen je u kraju u kojem je udata njegova šćer Leposava, u današnjem naselju Kisjele vode, nedaleko od Bijelog Polja. Zanimljivo je da se, u neposrednoj blizini mjesta đe danas počiva, nalazi ljekoviti izvor Kraljevine Crne Gore, za koju on upravo nije žalio dati život. 

Premda nikada nije pričao o svojoj sudbini, niti je isticao njegovu ulogu u svojoj službi otadžbini, priču o njegovom komitovanju danas slušamo od njegovih praunuka i unuka. Međutim, iza njega nijesu ostali samo potomci i priče... Danas, u jednoj uvali zminačkog kraja, nedaleko od mjesta đe je Stanko dočekao potonji čas, teče Stankova voda. Mještani svjedoče da je po njemu nazvana, a tvrde i da je to najljepši izvor vode u ovom kraju. Stankovo ime nije naročito poznato ljudima iz naših krajeva, pa je vremenom iščezlo sjećanje nacrnogorskog komitu kojeg je sudbina dovela u ove krajeve... 

Ostaje vjerovanje da danas njegov slobodarski duh šeta boljanskim i zminačkim krajevima, luta njihovim šumama i čuje da je slobodna Crna Gora ponovo rođena! Njegova, moja, naša Crna Gora je, odjekuje u ovim crnim gorama, ponovo slobodna i nezavisna, sto godina po ustanku njenoga naroda! Sada konačno njegova duša udiše slobodarski crnogorski vazduh i pije vodu sa izvora koji po njemu dobi ime...
Jer, nezaboravljenom komiti je ovim spomenik dižen, u čast stogodišnjice Božićnog ustanka... do vječnosti! Za pravo, čast i slobodu Crne Gore,

Asmir T. Pućurica
apucurica@yahoo.com