ANALIZA: Institucija Zaštitnika ljudskih prava ostala bez reakcije na silne zloupotrebe državnih organa na štetu građanki i građana Crne Gore, brojne sporne odluke i izmjene zakona

Više je nego potrebno preispitati status ombudsmana Siniše Bjekovića i izabrati ličnost koja će nepristrasno i uz odolijevanje pritisku vlasti odgovorno obavljati svoj posao
 

 

piše: Slobodan L.Jovanović

Institucija Ombudsmana prvi put se javlja u Švedskoj 1809. godine. Još u 19. vijeku ugrađena je u Ustav Švedske i postala je važno tijelo koje je parlamentu davalo neophodna sredstva za nadzor nad ponašanjem državne uprave i pravosuđa. Izraz - ombudsman je engleski prijevod švedske riječi umbudsman, što znači - zastupnik ili punomoćnik.

Članom 2. Zakona o zaštitniku/ci ljudskih prava i sloboda Crne Gore predviđeno je da „zaštitnik/ca samostalno i nezavisno, na načelima pravde i pravičnosti, preduzima mjere za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kad su povrijeđena aktom, radnjom ili nepostupanjem državnih organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave i lokalne uprave, javnih službi i drugih nosilaca javnih ovlašćenja (u daljem tekstu: organi), kao i mjere za sprečavanje mučenja i drugih oblika nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja i mjere za zaštitu od diskriminacije“.

Član 19 istog zakona propisuje da „zaštitnik/ca može da pokrene postupak pred Ustavnim sudom Crne Gore za ocjenu saglasnosti zakona sa Ustavom i potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima, odnosno saglasnosti drugih propisa i opštih akata sa Ustavom i zakonom“.

Sunovrat ljudskih prava

Crna Gora je promjenom vlasti 30. avgusta 2020. ušla u vrlo turbulentan period, koji je karakterisao trijumfalizam koalicije koja je formirala novu vlast, praćen otvorenim nasiljem, posebno na śeveru Crne Gore, prema nacionalnim manjinama, naročito islamske vjeroispovijesti. U tom periodu je došlo do masovnog kršenja ljudskih prava na što ombudsman nije adekvatno reagovao, niti istražio nedopustivo veliki broj slučajeva, iako bi to morala biti njegova dužnost. Paljene su i unižavane zastave Crne Gore, vitlalo se zastavama druge države, išarano je trobojkama sve što se moglo išarati, otpuštani su ljudi koji su držali državne zastave na radnim stolovima, premještani na niža radna mjesta...

Iako je Skupština Crne Gore 23. novembra 2020, kada se mimo ustavnih procedura ušlo u ustavnu nadležnost donošenjem Odluke o dopunama Poslovnika o radu Skupštine Crne Gore, kojima je omogućeno poslanicima učešće u radu Skupštine bez ličnog prisustva śednicama, čime su direktno prekršene odredbe člana 91. Ustava Crne Gore, ombudsman nije našao za shodno da reaguje i zatraži od Ustavnog suda da se izjasni o tome. Zatim, donešene su dopune Poslovnika o radu Skupštine Crne Gore, kojim je to omogućeno, na temelju instituta vanredne situacije koji ne postoji ni u Ustavu, ni u pravnom sistemu Crne Gore. U Crnoj Gori nije bilo uvedeno ni ratno, ni stanje ratne opasnosti, ni vanredno stanje, saglasno članu 132 i 133 Ustava, da bi se primjenjivao član 222 Poslovnika Narodne skupštine („Sl. list CG“ broj 59/17). Ovo je takođe ostalo bez reakcije ombudsmana!

Na śednici 28. decembra 2020. godine, bez kvoruma, sa 40 prisutnih poslanika, bez kvalifikovane većine u odnosu na 81 poslanika, dakle ilegalno, suprotno Ustavu i Poslovniku i bez uvjerenja DIK-a, verifikovan je mandat poslanici sa liste „Crno na bijelo“ Suadi Zoronjić.

Ovo su sve krupna kršenja Ustava Crne Gore, Poslovnika Skupštine Crne Gore i zakona Crne Gore, na osnovu kojih su donešena mnoga akta sa dalekosežnim posljedicama po crnogorsko društvo, uključujući i sporne izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, što je moralo makar zainteresovati ombudsmana.

Poduži je spisak događaja, izjava i kršenja zakona da bi u jednom ograničenom prostoru bili svi iznešeni, tako da ćemo navesti samo neke koji su nesumnjivo zahtijevali reakciju ombudsmana, ali je ona izostala.

Poput donešenog Zakona o javnoj upravi kojim su sniženi kriterijumi do banalnosti, nezakonita postavljenja i smjene i otkazi, posebno u oblasti obrazovanja, kada je klasičnim marifetlukom Ministarstva smijenjeno jednim aktom više stotina direktora škola u Crnoj Gori, otkaz nastavnici OŠ „Lovćenski odred“ Sanji Vujović zbog prenošenja učenicima tradicije antifašizma, uskraćivanja zakonskih sredstava Fakultetu za crnogorski jezik od strane Ministarstva, napadi na Fakultet i dekana Adnana Čirgića i još mnogo toga.

Konstantni napadi na medije od strane najvišeg vrha vlasti, prijetnje demoliranjem Radio Skali iz Kotora, konstantne tužbe provladinog medija Vijesti i njenih rukovodilaca prema drugim medijima, sa ogromnim novčanim zahtjevima i namjerom da se finansijski iscrpe, konstantne prijetnje nasiljem prema urednicima nekih medija preko društvenih mreža, prijetnje zatvaranjem Gradske televizije od strane aktuelnog premijera (Dritana) Abazovića, prijetnje i Pobjedi i drugim medijskim kućama, manje ili više sofisticiraniji pritisci na medije ostali su, takođe, bez reakcije.

Neispunjavanje dužnosti

Prećutao je ombudsman i dodjeljivanje nagrade „Miroslavljevo jevanđelje“ Milutinu Mićoviću za djelo u kojem negira postojanje crnogorske nacije i drugih naroda („Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci“) i iznosi teške uvrede i kvalifikative protiv Crnogoraca. Nije reagovao ni na izjave njegovog brata, mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikija, da je Crna Gora „projektovana kao mala Ukrajina“ aludirajući na mogućnost da doživi sudbinu Ukrajine i njenog zločinačkog razaranja i masovnih zločina koje sprovodi Rusija u Ukrajini, na njegovo nazivanje pripadnika crnogorske nacije „ustašama“, iako se radi o izrazito antifašističkom dijelu građana Crne Gore koji baštine tekovine partizanskog pokreta u Jugoslaviji… Nije crnogorski ombudsman našao za shodno da reaguje ni na davanje pomena od sveštenika Crkve Srbije ratnim zločincima i saradnicima fašizma, na vjersku indoktrinaciju maloljetne đece, njihovo ćeranje da kleče i bauljaju po zemlji pred popovima, itd, itd…

Ombudsman nije izvršio ni svoju dužnost time što je izostalo prisustvo te institucije na događajima od 5. septembra 2021. godine, iako je bilo poznato da će tog dana doći do protesta građana, kada su upotrijebljena nedozvoljena sredstva i nedozvoljene količine hemijsklih sredstava protiv mirnih građana i kada je izmišljen nepostojeći „Molotovljev koktel“ bačen na policiju i poslužio za izgovor ondašnjem premijeru i vicepremijeru, i kada su otrovani građani i građanke na Cetinju. Da je bio prisutan ne bi morao da uvažava glupave i lažljive izvještaje državnih organa, kao što ne bi morao da uvaži lažni izvještaj Instituta za javno zdravlje, koji je odgovornost za trovanje građana Cetinja podijelio između bačenih hemijskih sredstava od strane policije i zapaljenih guma.

Bio je dužan da ispita i nezakonito korišćenje helikoptera Vojske Crne Gore, ko su bili naoružani civili u Cetinjskom manastiru i kakva je uloga u svemu bila srpske službe bezbjednosti. A i da reaguje na sramnu izjavu ministra Jakova Milatovića o prihvatljivoj smrti desetak Crnogoraca!

Nije ombudsman reagovao ni na događaje na proslavi 13. jula u Nikšiću ove godine, kada je policija Crne Gore namjerno propustila grupu provokatora iz pravoslavnih bratstava Crkve Srbije sa trobojkama i šovinističkim pjesmama, kako bi izazvali sukob sa slavljenicima, a onda, ničim izazvana, bacila suzavac na okupljane građane koji su proslavljali 13. jul – Dan državnosti i Dan antifašističkog ustanka, pritom bacajući patrone suzavca direktno u građane, polomovši ruku i dva rebra Nikšićanki Ranki Božović! Ti događaji su tražili objašnjenje uloge policije i ko stoji iza naređenja da se propušte provokatori i napadnu mirni građani! Ali ombudsman nije insistirao na njima?!

Nije se ombudsman oglasio ni oko kontroverzi oko tzv. temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije, netransparentnosti njegovog donošenja i potpisivanja, pitanja negove ustavnosti i zakonitosti, pitanja zašto nije bilo javne i stručne rasprave, pitanja privilegovanog statusa Crkve Srbije i diskriminatorskog odnosa prema drugim vjerskim zajednicama, davanja javnopravnog statusa Crkvi Srbije, tendenciozne preambule, uključivanja vlasničkih prava u ugovor i prava na upis objekata koji nijesu još u vlasništvu Crkve Srbije, kršenja člana 3 Ustava Crne Gore i još mnogo toga.

Iako su skorašnje masovno ubistvo na Cetinju, koje je, malo je reći, uznemirilo čitavu Crnu Goru, pa i region, pratile razne kontroverze oko reakcije policije, pravovremenosti i tačnosti informacija vlasti i nadležnog ministarstva o tom događaju, (ne)adekvatne reakcije nadležnih institucija da se preduprijedi zločin, ni to nije ponukalo ombudsmana da svojim djelovanjem doprinese rasvjetljavanju svih pojedinosti vezanih za taj strašan zločin i, što je još važnije, pomogne da se utvrde propusti i odgovorni kako se nikada više ne bi događale slične stvari u Crnoj Gori.

Svojim ponašanjem je g. Siniša Bjeković, koji trenutno obnaša funkciju ombudsmana, pokazao da nije dorastao tako odgovornoj funkcije i da je svoje namještenje i strah od njegovog gubitka pretpostavio dužnosti zbog koje je imenovan. Ovim tekstom nijesu obuhvaćeni svi slučajevi kad je izostala adekvatna reakcija g. Bjekovića i njegove službe, te je više nego potrebno preispitati njegov status ombudsmana i izabrati ličnost koja će nepristrasno i uz odolijevanje pritisku vlasti odgovorno obavljati svoj posao. To je u interesu i pozicije i opozicije, jer se nikad ne zna kada će nekome biti potrebna reakcija ombudsmana. A najviše građana Crne Gore, kojima je potrebna zaštita od neodgovornog ponašanja vlasti i kršenja njihovih prava.