Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

RJEŠAVANJA PITANJA CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U RALJAMA

PODJELA CRNOGORSKIH INDIPENDISTA

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

Podgorica, 26. februar 2016.

Ovogodišnja proslava Badnjeg dana na Cetinju u organizaciji Crnogorske pravoslavne crkve još jednom je pokazala osipanje suverenističke crnogorske energije. Na trgu „Kralja Nikole“ ispred njegovog dvorca jedva da se okupilo stopedesetak njenih vjernika i poštovaoca. Taj trend opadanja interesovanja, entuzijazma i energije prisutan je već nekoliko godina unazad, što je uzrokovalo da Trg, iz godine u godinu bude sve prazniji i prazniji. Paradoks je u tome da je, uprkos sve relaksiranijoj  društvenoj atmosferi (bez bilo kakvih  pritisaka ili ometanja od strane države, što je, u ne tako davnoj prošlosti, bilo nezamislivo), boljoj, sadržajnijoj, osmišljenijoj, programski potpunijoj, scenski i tonski neuporedivo opremljenijoj organizaciji ovog vjerskog praznika, naroda   sve manje. Ova otužna slika vraća me na sam početak. Na godinu 1991. prošlog vijeka, kad je započelo nalaganje badnjaka i kada se, uprkos policijskoj zabrani  skupa i  njihovim brojnim i do zuba naoružanim snagama, opremljenim i bornim kolima kojima su potiskivali i prijetili da spršte učesnike skupa, na Trgu okupilo pet - šest hiljada ljudi i kada su se, sa jednog kupastog nanosa snijega, okupljenom narodu  – zagovornicima vrtanja Crnogorske pravoslavne crkve i crnogorske države, obratili pokojni profesor Dušan Gvozdenović i književnik Jevrem Brković. Vraća me to i na one šeste januare koji su potom slijedili, kada je probuđena nacionalna i državotvorna svijest Crnogorcima „nalagala“ da moraju stremiti vrtanju pogubljenih crnogorskih vrijednosti. Otrći ih  od zaborava i „očistiti“ od obmana, laži i iskrivljenih istorijskih činjenica koje je širila zahuktala velikosrpska, klerofašistička miloševićevska medijska mašinerija, snažno podržana od strane   političke, kulturne i naučne elite, a, nažalost, i od većine izmanipulisanih građana,  kako se ne bi ime crnogorsko zatrlo.  Sve te godine, do pred sam završetak dvadestog vijeka, odnosno do rascjepa  u Demokratskoj partiji socijalista, praćene su  zabranama i jakim policijskim snagama, koje su na putu Podgorica – Cetinje imale nekoliko kontrolnih punktova, zaustavljajući gotovo svaki automobil i legitimišući putnike u njemu, a na samom Cetinju formirale  trostruki  prsten oko  cetinjskog trga, đe je nalagan badnjak. Posebno je bila turbulentna i za crnogorske indipendiste neprijatna godina 1993. kada je za Lučindan, na narodno-crkvenom zboru, obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva, a Antonije Abramović izabran za njenog mitropolita. Tada je vođena najprljavija,  najprimitivnija, najneljudskija i  bespoštedna gebelsovka, policijsko-medijska propaganda u cilju  moralne diskreditacije vladike Antonija, a bogami i  crnogorskih suverenista. Ta nečasna i necivilizovana propaganda, uz demonstraciju sile, bila je i u funkciji zastrašivanja i obeshrabrivanja  dolaska namjernika na ovaj  dostojanstveni državotvorni skup, a krajnji cilj je bio,  spriječavanje njegovog održavanja. Trebalo je po svaku cijenu u korijenu saśeći tu „hidru“ koja je svojim grananjem mogla mijenjati društvene i političke prilike u zemlji. No, tada „oslobođenu“ crnogorsku energiju, na žalost tadašnje vlasti, a na sreću crnogorskog društva i države, nijesu mogle obuzdati ni laži, ni obmane, ni manipulacije, ni jake policijske snage, ni njihova oklopna vozila. Uprkos svemu tome,  trg „Kralja Nikole“ godinama je bio dupke pun.

Te  predbožićne davne 1991. godine kada je, uz opisanu policijsku presiju, prvi put naložen crnogorski badnjak, ondašnja  Jugoslavija je bila na izdisaju, a kasnije će se ispostaviti i poprište krvavih ratova na njenom prostoru. Pošto se nije mogla naći formula za njen opstanak, primarno zbog nezajažljivog apetita velikosrpskog nacionalšovinizma,  četiri  njene nekadašnje republike su krenule putem nezavisnosti, što ih je osim Makedonije, koštalo ratova i razaranja. Pod geslom borbe za opstanak Jugoslavije, Miloševićeva politika uključuje široku srpsku populaciju iz svih republika ondašnje Jugoslavije, dobijajući tako obilježje masovnog pokreta koji ruši sve pred sobom. On je u malom podśećao na razarajuća dejstva fašističke Hitlerove Njemačke koja je koristeći svoju prednost u naoružanju za sobom ostavljala krv, suze, pepeo i pustoš. A zapravo taj naum, uspostavljanja granica velike Srbije, na  liniji Karlovac – Karlobag – Virovitica, u suštini je imao istu onu antiljudsku, antihumanu i zločinačku misiju kao i Hitlerov projekat,  iako je, za razliku od njegovih ambicija pokoravanja cijelog svijeta, bio skoncetrisan „samo“ na prostor bivše Jugoslavije. To je vrijeme kada Crna Gora, jedina od svih ondašnjih republika, kreće putem „spašavanja“ Jugoslavije. Zarobljena raljama nesamostalne, nesamosvojne i nedržavotvorne vlasti, iznjedrene iz Miloševićevih skuta,  podvrgnuta neviđenom    militarističkom pritisku velokosrpske opozicije, Crna Gora gubi sve atribute samostalnosti i državnosti. Da ironija bude veća, tadašnja crnogorska „vlast“,  zajedno sa Miloševićem,  pokušava „spasiti“ ono što je njegova velikosrpska nacionalšovinistička politika već uveliko bila porušila. Valjda su maštali, kao nekad i kralj Nikola, da će se ostvariti velikosrpski snovi, ali bez ambicija koje je on gajio - penjanja na svesrpski tron. Njihova najveća ambicija i počast je bila pokorno služiti ocu  „nove proširene“ Srbije, jer su u njemu viđeli  božanski lik Hristov, koji je ispunio obećanje „da će doći u slavi svojoj“. U takvoj euforiji, histeriji i propagandi, koja je stizala iz Srbije, preko njenih medija koji su tradicionalno imali veliki tiraž i uticaj u Crnoj Gori, kao i podsredstvom domaćih državnih medija  pod kontrolom tadašnjeg crnogorskog režima, stvorena je jedna duhovna praznina koju je karakterisalo većinsko neprepoznavanje svoga identiteta i svojih nacionalnih, kulturnih i vjerskih vrijednosti. Ta praznina je proizvela podaničku svijest kod najvećeg broja aktera ondašnje političke, kulturne i naučne scene, ali i kod ogromnog broja građana. Iz takve svijesti je iznjedrena mržnja prema svemu crnogorskom, koju je pratio agresivni, primitivni, grubi, omalovažavajući i necivilizovani obračun sa crnogorskim vrijednostima i njihovim zagovornicima, što je najporaznije posrnuće jednog naroda. Bio je to pokušaj  društvene marginalizacije, pa čak i neke vrste eliminacije političkih, kulturnih, naučnih i vjerskih subjekata i pojedinaca crnogorske provenijencije. Elem, ovakvom duhovnom „rastrojstvu“ nijesu kumovali samo  politički subjekti koje personifikuje tadašnji režim Momira Bulatovića i Mila Đukanovića,  već i one društveno-političke organizacije, poput ondašnjeg Saveza socijalističke  omladine (najveći dio njegovih funkcionera je kasnije osnovao Socijalističku partiju), čija je elita, na početku događanja naroda, na populističkoj miloševićevskoj energiji dospjela do ministarskih i drugih visokih pozicija u tadašnjoj vlasti. Učešće u uličnom svrgavanju ondašnjeg komunističkog režima i participacija u vlasti, te organizovanje, sa tih pozicija, „mitinga gladnih“,  u vrijeme, da uslovno kažemo, socijalnog i ekonomskog blagostanja tadašnje radničke klase (sa prosječnim platama preko hiljadu njemačkih maraka), je bilo, svjesno ili nesvjesno saučesništvo u rušenju Crne Gore i podrška Miloševićevom nacionalšovinističkom režimu zasnovanom na populizmu, velikosrpstvu i manipulativnoj politici, kojoj je ovakvo stanje pogodovalo za stvaranje slike o jedinstvenosti političkih snaga i ispravnosti svoga puta.  Iako je avantura ove političke grupacije kratko trajala, ta vremenska odrednica ih ne može iskupiti i abolirati za ogromnu štetu nanijetu tada  Crnoj Gori. Jer,  period zajedničkog djelovanja sa tadašnjim Savezom komunista, poklapa se sa periodom ulične smjene vlasti; pomahnitalog nacionalšovinizma; probuđenog militarizma i urušavanja crnogorske državnosti. Zato, oni koji danas, poput Žarka Rakčevića, ponovo potežu te teme, zbore o tim vremenima i istorijskim manipulacijama, ili beśede o sedamdesetogodišnjoj vladavini jedne partije – zaboravljajući da su izašli iz istog ideološkog šinjela, pripisujući pritom sva zla jednom čovjeku i preispitujući njegovo crnogorstvo (iako je to, sa stanovišta obnovljene države i uloge koju je Đukanović imao u njenoj obnovi, te činjenice da je on jedini crnogorski političar koji je pozitivno – demokratski i državotvorno, mijenjao sebe i svijest svojih birača, anahrono i besmisleno),  morali bi upravo zbog pune istine na koju bi  samo oni šćeli da polažu pravo, preispitujući politički kontekst i sopstvenu ulogu, greške, zablude i odgovornosti sa početka događanja naroda, sa više iznijansiranosti, realnosti, samokritičnosti i etičnosti zboriti o njima.

Iz takvog političkog i duhovnog miljea teško je bilo iznjedriti  masovnu političku i društvenu snagu koja će se oduprijeti ovom pogubnom projektu. No,  i pored takvih uslova i preovlađujuće svijesti koja je žigosala i na stub srama „zakivala“ svakog ko nije aminovao velikosrpsku ideju,  u Crnoj Gori  se, kao što gore kazasmo, javlja jedan, za te prilike, respektabilan, odlučan i neustrašiv pokret otpora politici rata, velikosrpskoj ideji i neofašizmu, koji se preko podaničke vlasti i velikosrpske opozicije, te raznih novoformiranih udruženja, „uvozi“ iz Srbije u Crnu Goru. Svemu ovome, zamah je davao Liberalni savez Crne Gore iz kojeg je kuljala ogromna suverenistička energija, a pripomagale su mu, u okviru svojih političkih moći, i ostale partije crnogorske indipendističke provenijencije (Socijaldemokratska partija, odnosno partije iz kojih je nastala), kao i nezavisni intelektualci.

 Svijest o svojoj nacionalnoj samobitnosti, samosvojnosti, državotvornosti, kulturalnosti i duhovnosti bila je snažan indipendistički pokretač na obnovi tih vrijednosti. Otuda  proističe iskrena želja, nepokolebljiva odlučnost, ogromna energija, neustrašiva borbenost i snažna potreba crnogorskih suverenista za obnovu Crnogorske pravoslavne crkve. Iako, velika većina njih, nijesu bili vjernici, bili su svjesni svojih korijena utemeljenih u hiljadugodišnjem istorijskom, državotvornom, etničkom i duhovnom biću. Znali su da je, poslije države Crnojevića, viševjekovna istorija crnogorske državnosti vezana za Crnogorsku crkvu i obratno, da se bez obnove Crnogorske crkve,  teško može obnoviti Crna Gora o kojoj je državotvorna istina gotovo jedan vijek zatirana. Ovo je  bio dovoljan razlog da se zanemare ogromne egzinstencijalne nevolje i opasnosti koje je donosilo jedno takvo angažovanje, kada se za najobičniju kritičku opasku na račun tadašnje politike, prko noći ostajalo bez posla.

Sve  elaborirano navodi na pitanje zašto je cetinjski  Trg, posljednjih godina, prilikom nalaganja badnjaka, prazan? Đe se zagubi ona masovnost, energičnost i odlučnost crnogorskih indipendista koja je iskazivana u najtežim vremenima, a koja je i sada potrebna gotovo kao i tada, da napravi pritisak na crnogorsku vlast, kako bi ova, poslije desetogodišnje hibernacije (od vrtanja nezavisnosti), konačno počela rješavati pitanje Crnogorske pravoslavne crkve, koje je od sudbinske važnosti za crnogorski identitet i suverenitet? Jedno je sigurno: na ova pitanja se ne može odgovoriti na simplifikovan način, jer postoji više faktora koji su uzrokovali ovakav odnos  crnogorskih suverenista. Neke od tih uzroka ću, shodno svojem iskustvu i saznanjima,  pokušati da identifikujem. Počeću od one, u iskustvu potvrđene, opšta mentalne osobine Crnogoraca, koja je zasnovana na blickrigu, odnosno brzom rješavanju određenih političkih, društvenih pa i državnih tema. Ukoliko se to „preko noći“ ne uradi, onda energija i motivacija drastično padaju, osipa se interesovanje i gubi strpljenje za dugotrajnije rješavanje određene društvene pojave.

Drugi uzrok bi se mogao potražiti u tragičnoj podijeljenosti crnogorskih suverenističkih subjekata, intelektualaca i uopšte građana ove provenijencije, po gotovo svim pitanjima. Ona je najizraženija oko ekonomskog razvoja, percepcije kriminala i korupcije, te i oko pojedinih identitetskih pitanja, kao što je standardizovani crnogorski jezik. Ovu podjelu možemo u najopštijem smislu, uslovno kazano, svrstati u tri grupacije: jednu čini intelektualni krug, dio društvenih organizacija i određene stranke, okupljene oko tabloida Vijesti i njihovog političkog satelita - Ujedinjene reformske akcije (URA), kao i njihovi podržavaci,  koji su spremni sa crnim đavolom praviti koaliciju da svrgnu vlast, ne osvrćući se na štetu koju bi pritom nanijeli državi; s druge strane imamo poziciju – partiju na vlasti sa svim svojim manama, slabostima, nedosljednostima, neefikasnostima, inertnostima, halapljivostima, interesima i njihove podržavaoce; a treću grupaciju čine iskrene patriote zabrinute za sudbinu Crne gore – određene parlamentarne i vanparlamentarne političke partije, crnogorske kulturne i naučne institucije (PEN, DANU, Matica crnogorska ...), dio nezavisnih intelektualaca i pojedinaca koji su svjesni neophodnosti promjena, ali ne onih koje se zasnivaju na kolaboraciju sa profašističkim, antidržavnim, antinatovskim i velikosrpskim partijama, što bi neminovno istorijsko klatno vratile unazad, u predreferendumsko vrijeme. Posebno snažna podijeljenost i antagonizam su prisutni između dvije prve grupacije, što determiniše i odnos prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Tako imamo pojavu da, ukoliko vlast na bilo koji način podrži neku akciju ili zahtjev Crnogorske pravoslavne crkve, što je u krajnjem prirodno, poželjno i logično, ova druga grupacija  reaguje na način što bojkotuje skupove u njenoj organizaciji i ravnodušno,  nezainteresovano i ignorantski se odnosi prema njenim zahtjevima i problemima. Ova nesrećna podijeljenost u „crnogorskom bloku“ je, dobrim dijelom, doprinijela iskazanoj neozbiljnosti, neodgovornosti i oportunosti u rješavanje ovog po državu veoma značajnog pitanja.

Treći uzrok bi mogao biti  sadržan u dislociranju nalaganja badnjaka u više crnogorskih gradova. Naime, već jedan duži niz godina, crkveni odbori Crnogorske pravoslavne crkve, pored Cetinja, nalaganje badnjaka organizuju u Podgorici, Nikšiću, Danilovgradu, Baru, Kotoru, a jedno vrijeme i na śeveru, u Beranama i Mojkovcu. Opredjeljenje Crnogorske pravoslavne crkve, koje su saopštili na Badnji dan ove godine, da će ubuduće nalaganja badnjaka organizovati samo na Cetinju, je pokušaj vraćanja nekadašnje masovnosti i energije koju je ona nosila. Već ćemo se iduće godine uvjeriti da li će ovakvo opredjeljenje dati pozitivne rezultate?

Četvrti uzrok koji podstiče veliku rezignaciju Crnogoraca leži u činjenici da imamo jednu potpunu raspojasanost okupatorske Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koja se ispoljava u anticrnogorskom djelovanju; u narušavanju skladnog multietnacionalnog, multikulturalnog i multivjerskog suživota,  za što nam kao najilustrativniji primjer može poslužiti  instalirana limenka na Rumiji – planini, simbolu ovih vrijednosti; u primitivnom, necivilizovanom, nehrišćanskom i rječniku prepunom uvreda na račun Crnogoraca; u ruženju vlasti i pozivima na njeno rušenje, te traženje pripomoći za to od strane Rusije, podstičući pritom podjele koje su usmjerene na izazivanje unutrašnjih sukoba....  Prvi pop ove Crkve, kad gođ mu se ukaže prilika, a njih je bezbroj, proklinje i zakiva Crnogorce za Vezirov most, upoređuje ih sa životinjskim okotom i kopiladima i pokušava da Crnu Goru odvrati od svog puta ka evroatlanskim integracijama. Širi antievropejstvo, nazivajući njihovu politiku satanskom - nastavljačima njemačkog fašizma i ubicama. To radi i za Uskrs, i za Božić, i na Bogojavljenje i... A kad gođ mu padne na pamet smisli neku novu „svađalicu – rugalicu“ Crnoj Gori. On u stilu iskusnog diplomate, iz svog klero-fašističkog vrednosnog suda, pokušava Crnoj Gori popovati o tome sa kime iz okruženja uspostavljati državne odnose a sa kime ne. Ovo nije ništa drugo do pokušaj odvraćanja od puta uspostavljanja dobrosuśedskih odnosa sa našim bliskim komšijama, sračunat na izazivanje reakcije manjinskih naroda u Crnoj Gori i  zaoštravanja međunacionalnih odnosa, kao i na usporavanje dinamike evropskih, a potpuno zaustavljanje NATO integracija. Pokušao je ovaj politički pop da se na isti način miješa i u državnu politiku Srbije, ali je od njene vlasti grubo ušutkan, pa mu je jedino ostalo da svoje političke porive i frustracije (jer on ne pośeduje ništa duhovničko) plasira u Crnoj Gori i preko Crne Gore. Njemu ništa nije sveto, a od države  mu je sve dozvoljeno.  Postavlja se logično pitanje, dokle je Srpska pravoslavna crkva spremna da ide u destruiranju i unižavanju države i vlasti; u remećenju međunacionalnih i međudržavni odnosa, kao i koje su granice vlasti da to toleriše, i da li one uopše postoje? Prema dosadašnjim iskustvima mogli bi zaključiti, da tih granica nema. Nema granica primitivizmu, anticrnogorstvu, mržnji, ruganju i omalovažavanju Crnogoraca i Crne Gore,  ali ni granica tolerancije takvog ponašanja od strane državnih pravosudnih organa.

Peti i najbitniji uzrok, koji predstavlja esencijalno pitanje djelovanja i rada Crnogorske pravoslavne crkve, ogleda se u pomanjkanju volje vlasti da riješi pitanje vrtanja ogromne crnogorske imovine,  koja je, na talasu velikosrpskog fašističkog projekta, sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, nezakonski – pravnom hajdučijom, uz nesebičnu pomoć tadašnje vlasti, prešla u vlasništvo izvanjske crkve, a preko nje i u vlasništvo druge države. Na taj način je,tradicionalnoj, autohtonoj, autentičnoj i državotvornoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, onemogućeno da služi u manastirima i crkvama koje su podizali naši đedovi, prađedovi i naša Crkva. Da ova crnogorska kulturna dobra budu u funkciji duhovne misije Crnogorske pravoslavne crkve iz koje će izranjati još snažniji identiteski, nacionalni i državotvorni ośećaj, a država Crna Gora valorizovati to ekonomskim koristima, koje sada, podsredstvom crnogorskih kulturno-vjerskih dobara, izvlači jedna strana crkva - državi i crnogorskom narodu neprijateljska institucija, ne dajući im ni mrvice od tog izuzetno bogatog kolača. Doduše, u ovom kontekstu nije zgorega podśetiti, da je razgranavanju Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori,  kumovala prethodna komunistička vlast, koja jeste vrnula dostojanstvo Crnoj Gori kao državi i učinila je jednakom sa ostalim jugoslovenskim republikama, ali nije imala snage, vizije, volje i interesa da, kao Makedonija, riješi pitanje svoje crkve i vrne u pośed cjelokupnu imovinu koju je zapośela Srpska pravoslavna crkva,  što je u periodu jednopartijskog monopola, bilo najlakše i najbezbolnije učiniti. Ovo je, mišljenja smo, suštinski razlog opadanja interesovanja, jer marginalizacija ovog pitanja i izgubljeno povjerenje u državne organe da će učiniti  neophodne zakonske poteze kako bi se Crnogorska pravoslavna crkva ośećala kao svoj na svome, djeluje deprimirajuće na njene vjernike, poštovaoce i podržavaoce. Naime,  i pored obećanja crnogorskih zvaničnika i programsko izbornih dokumenata u kojima se naglašava posvećenost ovom, po Crnu Goru, gorućem pitanju, koalicija na vlasti nije gotovo ništa uradila da bi započelo njegovo rješavanje. Elem, vjernici Crnogorske pravoslavne crkve su, i pored desetogišnjice obnove crnogorske države, još uvijek prinuđeni da svoje vjerske potrebe, pored manastira i crkava koje su gradili naši preci, obavljaju pod vedrim nebom, dok se u našim vjerskim objektima komodaju crnogorski okupatori.

Polazeći od navedenih uzroka, postaje očito da su potrebni radikalniji potezi i osmišljenija strategija vlasti kako bi se  počelo rješavati crkveno pitanje. Potrebna je hrabrost, istrajnost i odlučnost, koja se mora iskazati prilikom konačnog uobličavanja Nacrta zakona o vjerskim zajednicama, koji  predstavlja dobru osnovu za trajno rješavanje i statusa Crnogorske pravoslavne crkve i otete državne imovine. Da je to dobar put,  najslikovitije śedoče  burne reakcije, osporavanja i protivljenja njegovom usvajanju izvanjske Srpske crkve. Ukoliko Crna Gora  ne istraje na ovim rješenjima, to će biti jasna poruka i Crnogorskoj crkvi i suverenistima da je država nemoćna, ili nespremna da na pravedan način riješi ovo pitanje, te da je po srijedi kapitulacij pred okupatorskom crkvom. Prepuštanjem Crnogorskoj crkvi da vodi samostalnu i neravnopravnu borbu za svoj status i za crnogorsku imovinu, bez realne nade na uspjeh, još će je više gurnuti na marginu društvenih zbivanja,  onemogućiti njeno „omasovljavanje“ i vršenje snažnijeg društvenog uticaja, koje bi značajno doprinijelo čvršćoj pripadnosti građana crnogorskom državnom identitetu, bez čega bi, u budućnosti, bila ugrožena i sama državna egzistencija.