Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Piše  Svetozar N.Popović

Mato Glušac ,  prorok  koji je živio u devetnajestom vijeku. Ima ga svuda  po  Crnoj Gori  po pričanjima i prepričavanjima iz vremena kojemu je pripadao. Bio je dio jedne stvarnosti toga vremena Crne Gore i prorok mnogih dogadjaja koji su se obistinili za njegovo vrijeme i nakon njegove smrti. Po pričanju, došao je  nakon pogibije Smail Age Čengica, jer je prorekao njegovu smrt i dolazak njegove glave na njegovom zelenku* na Cetinju. Nakon ovog događaja sklonio se od zuluma Aginih naslednika i obreo se na ovim prostorima. No nećemo govoriti o tom vremenu, o kome je mnogo ispricano, vec o vremenu koje je Mato Glušac proveo kod svog kuma Lazara-Šija  Poovića u selo Zagreda na domak Danilovgrada. Po pričanjima sinova Šujovih, naslednik jednog od njih,  unuk Milovana Popovica  piše ispričanu a nenapisanu istinu o proroku Matu Glušcu u njegovim staračkim danima.

Mato Glušac bio je niskog rasta, malo poguren sa nesrazmjerno velikim rukama i palčevima na nogama koje nikada nije obucom pokrivao. U svojim mislima i gledanjima u buducnost nikada nisakim nije pričao niti odgovarao na pitanja. Uvijek je pričao sam sa sobom ili za sebe ali naglas da ga svi okolo čuju. U svojim razmišljanjima nije čuo ili nije htio da čuje ničije pitanje ili razgovor pa je zbog toga dobio nadimak Glušac /covjek koji ne čuje/ U vrijeme kada je duboko , sam sa sobom ili nekim višim silama komunicirao gugutao bi  tiho, više za sebe, držeći se za palćeve nogu  s obadvije ruke. U tom i takvom razmišljanju nastala su mnoga njegova proročanstva i desili su se mnogi značajni dogadjaji u Crnoj Gori koje je prorekao govoreći više sebe nego drugima koji su ga mogli ali nijesu morali čuti.

            Svoje staračke dane  provodio je kod svog kuma Šuja Popovića u Zagredu. Bio je kum na krštenju njegove najstarije kćerke Sindje kojoj je  dao ime. Na krštenju, sjedio je na jednoj ponjavi * iza ognjišta  sam sa svojim mislima  ne osvrćuci se na  prisutne izgovorio je ime Sinđa i prokomentarisao  na svoj  sebi svojstven način: -“Sindja, Sindja….. Nece biti u ovu uru ali u potonju, daće Bog biće… bice”.

Tada niko nije shvatio ove njegove riječi koje su bile proročanstvo koje se obistinile. ”Nneće biti…” značilo je,  nece biti više djece i bilo je tako. Sindjina majka, a Šujova žena, umrla je nekoliko godina kasnije i sa njom je Šujo imao samo jedno dijete, kćerku Sinđu. Njegove riječi“… u potonju uru, daće Bog biće… biće”, mnogo godina kasnije  obistinile su se i Šujo se ponovo oženio i imao je veliki porod šest sinova i jednu kćerku.

Kako je Mato Glušac najveći dio svog života u starosti proveo u Zagredu kod Šuja Popovića, odatle je odlazio i tu se vraćao ostalo je da se priča i pripovijeda o njegovim proročanstvima u ovom kraju od kojih prenosimo dio danas zapamćenih.

Jednog dana, sjedeći  iza ognjišta, duboko utonuo  u svoju istinu skočio je i više za sebe glasno rekao - “Uh… uh… teško tebi danac Crna Goro… Mogao sam ga spasiti, mogao, ali je bolje ovako” Na pitanje zagređana - “Što je Mato” kratko je odgovorio: “Čućese… čućese” završio je svoju  priču  ali je sjutri dan stigao glas da je Todor Kadić ubio Knjaza Danila u Kotoru. To je bilo ono Matovo” uh…uh…teško tebi danas Crna Goro”.

Kako se iz Zagrede, ispred kuće Šuja Popovića, vidi cijela bjelopavlićka ravnica od Pandurice do Veljega brda, Mato je sa pidžuna* koji i danas postoji, gledao bjelopavlićku ravnicu, koja  tada nije  bila naseljena. Nije bila  kuća osim nekolike plotnjače* Mato je pitao: “Vidite li ovu ravnicu…? Doće vrijeme kad će mačka, s krova na krov, da ne stane na zemlju, moći da je pređe. Neće to biti ovakve plotnjače to će biti neko drugo vrijeme kad će žuta rasa*  polako početi da naseljava ove prostore . Na pitanje: Kako to misliš Mato? Kratko je odgovorio: “Ja rekoh ali mi to nećemo dočekati. Neće dočekati ni naša đeca, ali će dočekati Bjelopavlići i Crna Gora” Na pitanje:”… kad će to biti”? Rekao je: “biće … biće. No biće i još ponešto. Ovom ravnicom protećiće se crna zmija s kraja nakraj i ista opasati Garač. Biće muke, ali idobra… Kako za koga kao i u svako vrijeme”.

Proročanstvo se danas obistinilo Bjelopavlići su gusto naseljeni a magistrala od Stubice do Novoga sela protegla se kao zmija, gledano iz Zagrede, a i Garač je opasan asvaltnim putem pa eto istine u njegovom proročanstvu.

Osim ovih pričaju se i prepričavaju još neka proročanstva koja će se možda obistiniti u vremenu koje dolazi ali o njima će  pisati neko drugi.

Mato Glušac je u svemu bio poseban, pa je ostalo zapamćeno iz priče, da je uvijek  ijo iz istog vagana istom ožicom I nikada nije dao da mu se prispe*. Uvijek mu je bilo dosta onoliko koliko je zavatkom* jednom zavaćeno. Nikada mu nije bilo mnogo, sve bi poio što bi mu se postavilo na trpezu. Kad je pio vodu pio je iz istog putiera I svaku kap bi popio. Iza njega ništa nije ostajalo u posudi koju je koristio.

Jedne večeri , u dubokoj starosti ustao , počeo je da se sprema . Na pitanje” Đećeš noćas Mato…” kratko je odgovorio: “Đe i drugi ljudi, pa oću da budem bliži” Pozdravio se sa ukućanima i krenuo niz Plato* put Glavice. S praga je, zadnji  put, rekao zbogom, i dodao:”Kad umrem moj grob će obilježiti jedno drvo koje rađa, a ničemu ne služi. Tako ćete znati đe Mato počiva”.

Otišao je i više se nije vratio. Umro je u mjesto Glavica pored Danilovgrada i sahranjen je pred crkvom Sveta Tekla/ Ćekla/ a na njegovom grobu iznikla je košćela koja i danas postoji i svjedoči o Matu Glušcu kao proroku i vremenu u kojem je živio.      

            ______________________________________________________________________________

*zelenko: konj
*ponjava- tkana prostirka na koju se sjeđeli
*pidžun – isklesani kamen na kojemu se sjeđeli a obično je bio pored ulaznih vrata kuće.
*plotnjača –Koliba opletena od pruća I oblijepljena blatom koja je služila da se skloni glava od kiše I nevremena
*Žuta rasa – Najvjerovatnije se to odnosi na Kineze ali je pitanje dali je I kako on mogao znati o postojanju žute rase
*Prisuti – dodati još hrane
*zavatka – drvena kašika kojom se hrana dijelila iz kotla iznad ognjišta onima koji su se zatekli na ručak ili večeru
*Plato –Strma strana koja spaja Bjelopavliće I Zagredu

Fotografija ne postoji stavite nešto kao podrška naslovu iz vašeg arhiva. Ovo je mali dio priče koji su ispričali autoru sinovi Lazara-Šuja Popovića  kuma Mata Glušca.

Zahvaljujem na mojim objavljenim tekstovima