U nekoliko nastavaka našeg sajta donijet ćemo poglavlje Izvanjci, inostranci i književno-kulturni dodiri s drugima iz Istorije crnogorske književnosti Milorada Nikčevića (III tom, str. 91-115), onako kako ih je sam autor naslovio, s napomenom da na ovom mjestu nijesu podudarne s naslovima u njegovoj Istoriji. (Napomena: Mihailo Mandić)

 

Istoraja crnogorske književnosti izašla je 2012. godine u tri toma, autora Novaka Kilibarde I tom (269. str.), Radoslava Rotkovića II tom (570. str.) i III tom Milorada Nikčevića (789. str.) u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost u Podgorici, dakle na preko 1.628. stranica velikog univerzitetskog formata i u kožnom uvezu. Kao takvi ovi svezci u kulturnom nasljeđu čine kapitalna djela crnogorske kulture.
Sva tri toma obuhvaćaju sintezu pismenosti i kulturnog razvoja Crne Gore od početka pismenosti do 1918. godine.
Prvi tom Novaka Kilibarde donosi pregled usmene književnosti po žanrovima i rodovima.
Drugi tom autora Radoslava Rotkovića donosi pregled književnosti i kulturnih tokova od početaka pismenosti do sredine XIX vijeka.
U trećem tomu Milorad Nikčević interpretira prozne, poetske i dramske tekstove od Petra II Petrovića Njegoša, to jest 1852. do 1918. godine kad je survana višestoljetna crnogorska državnost.

 

 

KULTURNO - KNJIŽEVNI / INTERFERENTNI SUODNOSI I DODIRI S DRUGIMA

 

Uvodna napomena:  Naredne stranice iz Prve (necjelovite) i Četvrte glave Istorije Crnogorske književnosti (1852. do 1918) Milorada Nikčevića prenesene su na ovom mjestu integralno. Ovo iz toga razloga što su u ovaj opis Istorije ušli svi autori iz Crne Gore i njezinih rubnih / graničnih područja, dakle bez obzira na to đe su stvarali ili obljavivali svoja djela. Uz njih su obrađena brojna djela izvanjaca i inozemaca koji su se svojim radom ugradili u crnogorski književni i kulturni život. Crnogorski jezik i sve druge autentičnosti iz te monumentalne monografije neće predstavljati smetnju za pravilni i receptivni doživljaj narednih stranica ove knjige! Ilustrovani materijal / slike iz same Istorije nijesu ušle u ovaj izbor. (Autor).

 

MOZAK KULTURNOG NAśLJEĐA CRNE GORE
 

U mozaiku crnogorskoga kulturnog naśljeđa, u njegovijem trajnim istorijsko-društvenijem procesima i stvaralačkim tokovima, kroz XIX stoljeće i u osvitu XX vijeka, sudjelovale su brojne i istaknute književne, prosvjetne, pravne, muzičke, pozorišne, prostorno-urbanističke, štamparske, crkvene i druge kulturne osobnosti iz drugijeh zemalja i naroda, osobito predstavnici iz Srbije/Vojvodine i Dalmacije/Hrvatske. Dugotrajno prisustvo tijeh duhovnih poslenika u političkome, društvenom, ekonomskome, a naročito u kulturnom životu Crne Gore, uticalo je umnogome, ne samo na organizaciono-političko i konstitutivno ustrojstvo crnogorske države i njene uprave u drugoj polovini XIX vijeka, već daleko više je uticalo na izmjenu istorijske, sociološke, sociolingvističke i ukupne kulturološke slike Crnogoraca i njihova identiteta. Brojni pojedinci i određene skupine kulturnijeh poslenika, ponajviše iz srpskog naroda, našli su se izvan svojega državotvornog i matičnoga okruženja, dakle izvan svog etničkog korpusa i izvan svoga autohtonog istorijskokulturnoga, jezičkog i duhovnoga prostora i ambijenta. Našli su se u novome, njima samo donekle bliskom, ali velikijem dijelom po ambijentalnosti, jeziku (govornoj komunikaciji), kulturi, etici, obredima i običajima, sasvim novom socio-etničkome i demografskom kulturnom okruženju (16: 103-126). Upravo takve ličnosti u kulturologiji, književnoj istoriji i svakodnevnome životu i narodnom žargonu Crnogoraca nazivani su izvanjcima, nedomorocima, pridošlicama, došljacima, jabancima i slično. A takvi isti ljudi iz inostranstva (zapadne i istočne Evrope) nazivani su inostrancima/inozemcima. (1)
Taj se fenomen u novije vrijeme u crnogorskoj istoriji i kulturologiji sve više naziva crnogorskijem srpstvom. Problem importovanoga tzv. crnogorskog srpstva preko izvanjaca, inozemaca, udžbenika i šire literature koja je pristizala u Crnu Goru, nužno je sagledati, kao i svaku drugu istorijsko-kulturnu pojavu, u okviru naučno-teorijskijeh saznanja i modaliteta. Već je odavno poznato da je J. G. Herder (Johann Gottfrid Herder 1744-1803) u svom znamenitom djelu Ideja o filozofiji povijesti čovječanstva (Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschlieit) inaugurirao teoriju kulturnoga identiteta u Evropi. U pojam kulturnog identiteta/naśljeđa, on je uključio kao bitnu odrednicu nacionalnu dimenziju. Uključenje nacionalne komponente u tom vremenu istorijski je uslovljeno i dijalektički opravdano. Herderovo duhovno vrijeme je, dakle, vrijeme stilske formacije romantizma u literaturama i idealističkijem filozofskim nazorima Zapadne Evrope, pa će se i kod južnoslovjenskijeh naroda usloviti pojmovi narodnoga i nacionalnog identiteta: nacionalne kulture, nacionalne istorije, nacionalne crkve, nacionalnoga jezika, nacionalnoga bića i sl. (2)
Tako je vrlo rano nastupio snažan zaokret u poimanju kulture svakoga naroda, pa samijem tim i crnogorskog. Do Herderove pojave, stilska formacija romantizma /romantike/idealizma, temeljila se, prije svega, na kategorijama kosmopolitizma, univerzalizma, neutraliteta i svevremenosti. Tek od Herderove romantike, pa sve do danas, u pojam kulturnoga identiteta jednog naroda uključuje se nacionalna kultura (kultura posebnijeh naroda), njihovih potencijalnijeh i evidentnih postulata i stvaralaca. Nacionalna kultura vezuje se od toga trenutka uz određeni narod, kulturni ambijent i geo-politički kulturni prostor. A upravo dolaskom izvanjaca/inostranaca u Crnu Goru (koji obavljaju najsloženije poslove u prosvjeti, kulturi i crkvi, političkom životu, muzičkoj, naučnoj, filmskoj i upravnoj administraciji i djelatnosti), narušava se velikijem dijelom kulturna slika crnogorskog autentičnog identiteta. To jest, dolaskom izvanjaca/inostranaca, u Crnoj Gori se otvora proces intenzivnijega transformisanja, degenerisanja i rastakanja autohtonoga crnogorskog života.
Došlo je vremenom do procesa narušavanja nacionalnoga i kulturnog prostora, do transformisanja i nastajanja određenog vještačkog oblika transformisanoga kulturnog identiteta naroda u dijaspori, kako bi se ta pojava nazvala s aspekta današnjijeh migracionih kretanja. Nije nam namjera da naučno osporavamo da duhovni, prosvjetni, crkveni, književno-kulturni život u Crnoj Gori, tokom druge polovine XIX i u osvitu XX vijeka ne bi bio moguć bez doprinosa naučnijeh, književno-kulturnih i prosvjetnijeh radnika, koji su pristigli iz Srbije/Vojvodine, Dalmacije/Hrvatske i drugih krajeva u Crnu Goru. No, ipak, sagledan u širemu kontekstu, ovaj izuzetni i složeni fenomen u Crnoj Gori, sve se više problematizuje: na istorijskijem, sociološkim, socio-lingvističkijem, teološkim, književnoteorijskijem, književnoistorijskim, jezičkijem, prosvjetnim, pa i u najširijem kulturološkim aspektima. Stoga je nužno, bez opterećenja, objektivno i egzaktno izučiti i odgovoriti na ključno pitanje: Koliko su pojedini izvanjci u Crnoj Gori uticali na razvoj prosvjetnoga, naučnog, pravnoga, društveno-političkog, crkvenoga, književnoga i kulturnog života?  Isto tako otvara se ovđe i drugi eksplicitni problem koji bismo saželi u pitanju: U kojoj su mjeri brojni izvanjci i inostranci doprinijeli da se autohtoni crnogorski nacionalni kulturni, crkveni i duhovni razvoj zemlje, njegova osobita viševjekovno-amalgamirana kultura izražena u različitijem formama crnogorizma – običaja, etike, obreda, vjerovanju, u crnogorskome jeziku i drugijem kulturnim agensima – rastoči, transformiše, novijem životom i importovanim jezikom neutralizuje, a velikijem dijelom da se raznim putevima i oblicima importovanoga djelolovanja (putem udžbenika/bukvara, školske lektire, školskijeh oficijelnih planova i programa, intenzivno uvezene ekspanzivne srpsko-pravoslavne literature i slično) smjesti i situira u ne/crnogorsku, to jest srpsku kulturu i njezin nacionalni korpus? Naravno da je sve to u posebnijem istorijskim okolnostima i kulturnijem procesima vodilo postepenome gubitku nacionalnoga autohtonog, vjerskoga i kulturnog identiteta crnogorskoga naroda. Riječju, vodilo je emocionalnome i duhovnom neutralitetu, potiranju i rastakanju crnogorskijeh nacionalnih atributa, obezvrjeđivanju tečevina crnogorske kulture do apsurda, do vlastite nacionalne negacije i negacije svoga onoga što se podvrgava pod crnogorski kulturni, etički i etnički identitet.

 

PETAR I PETROVIĆ NJEGOŠ UDARA TEMELJE

U književnoj istoriji i kritici, posebno u njegošologiji, poznato je da je Petar I Petrović Njegoš (oko 1747-1830), na temeljima svojijeh prijethodnika, postavljao osnove Cetinju kao književno-kulturnome, vjerskom i društvenom središtu zemlje. Taj kongenijalni, iskusni, obrazovani i za života nazvani Sveti vladika, i sâm opčinjen (iz državničkijeh i vjerskih pobuda) literarnim stvaranjem, u nedostatku domaće inteligencije, dovodi u svoju besudnu zemlju Crnu Goru prve izvanjce, odnosno kulturno-književne radnike; ponajprije radi toga što je Crna Gora još uvijek bila nedovoljno prosvijećena, onemogućena u širenju kontinurane pismenosti i kulture zbog stalnijeh borbi i ratova. Tako je u svoje vrijeme Petar I gajio prisne kontakte s Hrvatskom. Njegove sekretarske dužnosti revnosno obavlja književnik i kulturolog, Hrvat – FRAN DOLČI.  Kako je već poznato, na Cetinju u njegovom periodu boravi i srpski pisac DOSITEJ OBRADOVIĆ (1742-1811). On je u manastiru Stanjevićima, boravištu cetinjskijeh vladika nadomak Budve, u tamošnjoj improvizovanoj školi, učio crnogorsku đecu srpskom jeziku i pismenosti (19: 33).
Osim toga, na Cetinju je boravio, od 25. septembra 1827. do polovine marta 1831. godine (3: 43), kao sekretar pravitelju crnogorskome Petru I Petroviću i učitelj mladome Njegošu – Simeon/Simo Milutinović Sarajlija (1781-1847). O njegovu doprinosu Crnoj Gori, prije svega o njegovoj  ulozi učitelja i književnog podsticaja mladom Njegošu, u književnoj istoriji i kritici uveliko je pisano. Smatra se da je taj problem u potpunosti riješen (21: 105-122). Većina istraživača tijeh odnosa slažu se u tome da je on mladome Radu Tomovu, osim što je pružao nesistematsko i nepotpuno obrazovanje, budio stvaralačku klicu, rasplamsavao duhovno-stvaralačku imaginaciju i intelektualnu radoznalost, davao misaone i pjesničke impulse. Simo je u mladom Njegošu razvijao ljubav za poeziju, filozofiju, retoriku, uopšte za etiku i estetiku, za litetraturu, domaću i stranu.
Dolazak Sima Milutinovića na Cetinje je najznačajniji događaj u istoriji književnog stvaranja u Crnoj Gori prije Njegoša: Ovo iz toga razloga što se književni i kulturni rad u Crnoj Gori odvijao prije toga događaja, i pored povremenih dodira s vodećim srpskim piscima, Dositejom i Vukom Karadžićem, u skrajnutim predjelima izvan matičnih tokova i strujanja u srpskoj književnosti ... Još prije dolaska u Crnu Goru, on je u tri pjesme 'Srbijanke' pjevao o slavi crnogorskih boraca i neprekidnosti crnogorske slobode (naročito u pjesmi 'Neprekid'). Na istoj ideji zasnovana su tri njegova glavna djela o Cmoj Gori: 'Pjevanija crnogorska i hercegovačka' (1833-1837), 'Istorija Crne Gore' (1835) i 'Dika crnogorska' (1835) od kojih je svako djelo uticalo na Njegoševu koncepciju i pjesničku razradu crnogorske teme (21: 29).

 

PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ UDARA SISTEMATSKE VEZE

 

Pravi prosvjetni, kulturni, samijem tim i književni život, počinje da se planski i sistematski organizuje i razvija u periodu stvaranja savremene crnogorske države u vrijeme trajanja uprave Petra II Petrovića Njegoša (1813-1851). U njegovo doba Dvor, Cetinjski manastir, nekada jedina žarišta i stjecišta svjetovne, vjerske i duhovne vlasti, postaju glavna središta prosvjetnoga i književno-kulturnog života. Tome su ponajviše doprinijeli, osim samog Petra II Perovića Njegoša - vladara, vladike i pjesnika, njegovi saradnici - izvanjci MILORAD MEDAKOVIĆ, kao istoričar i budući pisac interesantne [nedovoljno pouzdane knjige o Njegošu] (10), (3) njegov sekretar i urednik crnogorskog književnog kalendara i almanaha Grlice DIMITRIJE MILAKOVIĆ (1805-1858), (4) te PETRONIJE LUJANOVIĆ (22: 27) i ĐORĐE SRDIĆ (1820-1887) (5), koji su došli iz Dalmacije. Srdić je najprije obavljao poslove kao učitelj u Kastel Lastvi (Paštrovići), potom u Ćeliji Dobrskoj i, na kraju, vrši poslove pisara u Njegoševoj dvorskoj kancelariji.

Petar II Petrović Njegoš stvara povoljnu duhovnu klimu i razvija duh hrvatskoga narodnog i kulturnoga preporoda/ilirizma u Crnoj Gori. On je u svojijem idejno usmjerenim prilozima u Danici i Kolu hrabrio Hrvate, nudio im oružanu pomoć (1848) i stavljao do znanja da nijesu sami. Stalne kontakte održava preko njihovijeh kulturnih čelnika i političkijeh vođa: bana Josipa Jelačića, Ivana Kukuljevića–Sakcinskog, Ljudevita Gaja, Mata Topalovića, Ivana i Antuna Mažuranića, Fridriha Oreškovića i drugijeh. Neki od njih u romatičarskome zanosu pośećuju Njegoša na Cetinju (1841).

Najznačajniji pjesnik iliraca i državnik IVAN MAŽURANIĆ (1814-1890) u takvom romantičnom zanosu pjeva ep Smrt Smaila–age Čengića (1846). Djelo je apoteoza Crnoj Gori i Crnogorcima, njezinome nacionalnom programu i otporu protiv tuđina. Preporoditelju, banu pučaninu, državnom kancelaru i zastupniku u Hrvatskom saboru te nadasve velikom pjesniku i Njegoševom savremeniku Ivanu Mažuraniću, Crna Gora mu se odužila za njegovo remek djelo Smrt Smail-age Čengića poluvalentnim projektom (6) i ukoričenim zbornikom pod nazivom Ivan Mažuranić (1814-1890) i Crna Gora (7). Odužuje mu se što je ispjevao u svom djelu najdublju poetsku sintezu crnogorskom čovjeku i njegovom narodu  i tako u XIX vijeku zasvjedočio o crnogogorskoj slavi i slobodi, njihovom junaštvu i rodoljublju. Insistirajući u Smrti Smail-age Čengića na etici čojstva, mnogo više nego na etici junaštva, Mažuranić je težište svoje epske pjesme–poeme prenio sa romantičarskog viteštva na problem humanosti i ljudskog integriteta. Otuda on i svog Smail-agu Čengića ne prikazuje kao neustrašivog junaka u boju kakvog ga je istorija poznavala, niti mu pak daje oreol integralne ličnosti, jer je njegov spoljašnji sjaj samo prikrivena maska, iza koje se krije simbol zla–čovjeka koji će iz junačke slave skliznuti u nečovječnost, u opšti prezir, satanizam i demonstvo. Pjesnik kaže: Dobar junak, da je čovjek taki, eleborirajući prostor u kojemu će njegovo junaštvo biti poništeno i pretvoremno na Gackom polju u nečovještvo, sadizam, brutalnu silu i "pozorište tužno". Nasuprot njemu stoji slika Crnogoraca/Brđana koji umiru "ćutke na strašnome kolju", stoički poput starca Vujadina u junačkoj narodnoj pjesmi. Crnogorci su u Mažuranićevoj viziji "zatočnici mrijet naviknuti" koje je suri crnogorski kamen i okov ogvozdio, "kojima ni đavo ne može ništa". Junačko podnošenje muka i dostojanstveno umiranje Crnogoraca slama Smail-agino junaštvo koje postaje dim i magla pred smrću vitezova - Crnogoraca. Prema tome, Mažuranić je u silniku Smail-agi simbolično i metaforično ubio jezgru koja čovjeka izdiže do dimenzije ljudske, etičke i moralne (8).

Poslije revolucionarnijeh zbivanja u Hrvatskoj 1848, Njegoša i njegovo djelo sve više štampaju hrvatski listovi, serijski časopisi i publikacije. U njima se ogleda ne samo "sveslovjenska uzajamnost" nego i očuvanje njegovoga opštejužnoslovjenskoga opredjeljenja. Njegoš i njegovo djelo postaju inspirativna tema ilirskijeh pisaca: Ivana Trnskog, Petra Preradovića, Meda Pucića, Ognjeslava Utješinovića, Stanka Vraza, N. Tomasea (Niccola Tommase) i drugijeh.

 

BUDVANIN STEFAN MITROV LJUBIŠA – UTEMELJITELJ  MEDITERANSKE KULTURE

 

Budvanin STEFAN M. LJUBIŠA (1822-1878), poslanik u Dalmatinskom vijeću u Zadru i njegov predśednik; napisao je spjev Boj na Visu (1868) i za Maticu dalmatinsku u Zadru objavio prvo latinično izdanje Gorskog vijenca (1868). I kasniji hrvatski kulturolozi, znanstvenici i umjetnici pokazuju zanimanje za Njegoša i njegovo umjetničko djelo: filolog Milan Rešetar, više od pedeset godina (1890-1940) bavi se izdavanjem, proučavanjem i komentarisanjem Njegoševa Gorskog vijenca te i drugijeh njegovih djela. Nešto kasnije, isto to radi i ANTUN BARAC koji na podsticaj Matice hrvatske izdaje Gorski vijenac (1947)  u Zagrebu. Takođe, književni povjesničar TOMO MATIĆ piše atipičnu i recentnu studiju naslovljenu Osnovne misli Njegoševe Luče mikrokozma (1920). Svaki će od njih, kulturno-književnijem i organizatorskim poslovima, bitno doprinijeti da se na Cetinju veoma rano formira sistem obrazovanja, tj. prosvjete, kulture, pa i crkvenoga i književnog života.

            Nedovršeni književni, kulturni i crkveni zamah cetinjskog Dvora u periodu Petra I Petrovića i njegova sinovca Petra II Petrovića Njegoša, nastaviće se jačijem intenzitetom u vrijeme vladavine knjaza Danila (1826-1860) i Nikole I Petrovića Njegoša (1841-1921). U sveopštemu duhovnome preobražaju i razvoju zemlje, poslije śajnijeh oslobodilačkih ratova, nastupa pravi preporod na kulturno-književnome polju. Za procvat takvoga duhovnog razvoja svakako su najzaslužniji (pored domaćijeh intelektualnih snaga koje sve više stasaju!) mnogi izvanjci i inozemci. Ističemo u ovome periodu neznatnu ulogu kao prosvjetnog radnika, Dalmatinca ANTONIJA MACURU, koji je ubrzo zbog smionijeh i avangardnih pogleda, postupaka i radnji, dignut s učiteljstva; reformatora cetinjske škole, STEVANA PETRANOVIĆA, koji je trorazrednu školu izdigao na petorazrednu, preradio nastavne planove i programe, propisao raspored nastavnijeh časova i uveo nove pedagoško-didaktičke metode; NIKOLU MUSULINA (1827-1903), učitelja koji radi prvo u Dobrskom selu, a zatijem na Cetinju. Osim toga, poznati su njegovi stvaralački pokušaji na poetskome planu, u čijim se tvorevinama prepoznaju refleksi Njegoševa pjesništva. Neosporno je da su književno-kulturni doprinos Crnoj Gori i Crnogorskom primorju davali, u vrijeme vladavine knjaza Danila, saputnici Petra II Petrovića Njegoša, Vuka Stefanovića-Karadžića i knjaza Danila Petrovića - VUK VRČEVIĆ (1811-1882), Rišnjanin, njegov savremenik i sugrađanin VUK POPOVIĆ (1806-1876), pjesnik NIKOLA ST. LJUBIŠA (1868-1919) i pripovjedač Stefan M. Ljubiša (1822-1878). To, u stvari,  nijesu književnici izvanjci, kako ih je označio Trifun Đukić u studiji Književne ideje i pisci izvanjci (4: 108-113), već stvaraoci istoga crnogorskog naroda, zajedničkoga literarnog ishodišta, bez obzira na to što su Crna Gora i njezino Primorje bili u to vrijeme istorijski i državno-pravno razjedinjeni.

 

KNJAZ / KRALJ NIKOLA SVE VIŠE ŠIRI OBZORJA

 

            U vrijeme knjaza/kralja Nikole I Petrovića broj izvanjaca postaje sve veći i prisutniji u svijem sferama državnoga, crkvenog i duhovnoga života, a često su vršili i povjerljive zadatke političke (nepodobne!) prirode. Njihov broj se povećao u predasima i pauzama crnogorskijeh bojeva, u odśecima mirnih vremena u kojijema je knjaz Nikola nastojao nadoknaditi zaostalost zemlje na prosvjetnome, kulturno-književnom, crkvenome i društvenom planu.

 

Romantičarski obrisi i stvarno stanje

Potrebno je na ovome mjestu, bar u obrisima, književnoistorijski osvijetliti glavne razloge, odnosno motive njihova dolaska na Cetinje i u Crnu Goru. O razlozima i motivima dolaska izvanjaca i inozemaca u književnoj istoriji i kritici pisano je sporadično, ponajviše u sklopu isticanja drugijeh problema, a u nekim publicističkijem i naučnim radovima dosta neuvjerljivo, romantično i mutno, pa čak i nenaučno. Trifun Đukić ističe da su pojedini poslenici, a prije svega književni stvaraoci, dolazili u Crnu Goru prvjenstveno zbog simpatija i ljubavi prema njoj, njenome narodu, kulturi i već stvorenoj herojsko-epskoj tradiciji. Potkrijepivši svoje sudove navođenjem brojnijeh stihova i citata romantičarskih pjesnika i proznijeh realističkih pisaca, on zaključuje: Crna Gora je još kod prvijeh naših pjesnika u XIX vijeku postala kult i predmet romantičarskog oduševljenja za mnoge književne i javne radnike (4: 93). U takvoj sveopštoj poetskoj vokaciji, glorifikaciji i apoteozi, izrečenoj najčešće u srpskom pjesništvu o Crnoj Gori i njezinijem epskim junacima, stvarale su se, veoma često, nerealne predstave i mistifikacije, legende i bajke o njenijem uzvišenim ljudima kao natprirodnijem, mitološkim i božansko-nestvarnijem junacima. Zapis takvog karaktera, navodi T. Đukić, ostavio je srpski pripovjedač i romanopisac Jakov Ignjatović.
On u romantičarskome zanosu, glorifikaciji i ushitu, piše o kultu crnogorskog stijenja u kojemu je bilo prvo sjedište bogova. Tu je Neptun svoje vetrove uzapćene držao. O tu je stenu Mars svoj mač oštrio. I pošto su se boginje - koje ne trpe ujanje morskih vetrova - otselile na Olimp, ovde je ostao samo Mars, koji je dozvao ljude, po izboru junake, snažne, koji ropstvo ne trpe, te ih načini polubogovima (...). Eto to je poreklo Crnogoraca (4: 94).
Naravno da je ovakva nestvarna, mitsko-irealna, romantičarska i epska etnogeneza Crnogoraca palila romantičarsko-poetsku imaginaciju i ujedno privlačila mnoge rodoljube da je češće pohode, kako bi se tamo oduševljavali junaštvom i čojstvom proslavljenih gorštaka; da se u Crnoj Gori nadive karakterima oba pola; da tamo ostanu duže ili kraće vrijeme i da sudjeluju na književnom i prosvjetnom pokretu Crne Gore kaže Trifun Đukić.
Nešto ranije, Vido Latković se u svojoj disertaciji Simo Maravulj u Crnoj Gori (8) zadržao usputno i na motivima dolaska izvanjaca na Cetinje. I on smatra da je Crna Gora, prevashodno njena minijaturna prestonica Cetinje, snažno privlačila nacionalne idealiste i romantičare. Cetinje, uopšte Crna Gora, bili su pogodno tle za rad i uspeh na raznim poljima kulturnog poslovanja. Navodeći za dokaz riječi Marka Cara, koji je nešto ranije za sebe i Sima Matavulja utvrdio da im je ideal, poetski zanos i inspirativno vrelo bila Crna Gora, u kojoj su tada gledali proverbijalni balkanski pijemont, a u popularnom knjazu pjesniku nešto nalik na novog Ričarda Lavljeg - Srca. Latković u produžetku studije ističe da su, zapravo, glavni motivi dolaska izvanjaca na Cetinje poticali od samoga knjaza Nikole I Petrovića. On je želio da cijelome književno-kulturnom i prosvjetnom preporodu toga vremena dadne nacionalno širi izgled i mnogo veći kulturni i poilitički značaj. Knjaz je iz tijeh razloga, piše Latković u zaključku, gledao da na ovom poslu okupi što više i što istaknutijih intelektualaca i iz ostalih delova srpstva (8: 9-13).

I Savo Vukmanović se u članku Zmaj i Crna Gora uzgredno dotakao Zmajevijeh podsticaja i motiva koji su ga doveli da pośeti zemlju ovjenčanu vijencem slobode, ali i faktora koji su dijelom uticali da izvanjci i inozemci pośete ili duže vremena žive na Cetinju. Kao i V. Latković, i on tvrdi da je u tome zaslužan sâm knjaz Nikola. On je težio da kao književni i kulturni zaštitnik i organizator države okupi oko sebe intelektualnu svitu, najznačajnije ličnosti svoga vremena, kako bi ih što čvršće vezao uz sebe i prosperitet svoje crnogorske domovine (27: 383).

U uvodnome dijelu studije Matavulj i Crno Gora, Mihailo Ražnatović izričit je kad tvrdi da je izvanjcima pripala najvažnija uloga na planu duhovnoga izrastanja Crne Gore, odnosno na njenom približavanju kulturnijem tekovinama Evrope. Izvanjci, kao dragocjeni došljaci sa strane, pristizali (su) na Cetinje da, i riječju i djelom potvrde svoje rodoljublje, da doprinesu sebe, ili dio sebe, za uspon Crne Gore. Prosvjetni, književni i kulturni razvoj ove zemlje uglavnom je njihovo djelo (23: 253).

Jovan Čađenović u radu Romantizam kao dugotrajna stilska formacija u crnogorskoj književnosti piše kako je Crna Gora bila u doba romantizma predmet nacionalnoga oduševljenja, epska sredina i pjesnička inspiracija. Izvanjci, pretežno i sami romantičari, bili su zaśenjeni Crnom Gorom, njenom glorifikacijom i poetskom slavom, pa su kao prijemčivi stvaraoci prihvatili njezin romantični milje. Crna Gora je posve podizala stvaraoce od prizemnog realizma ka uzvišenijem sferama romantike. Ona je privlačila one pisce-izvanjce koji su u sebi nosili doživljaj romantičarske vizije života i svijeta, poput LJUBOMIRA NENADOVIĆA, LAZA KOSTIĆA i JOVANA JOVANOVIĆA ZMAJA. Tome krugu pripada i pripovjedač SIMO MATAVULJ - pisac koji je po svojoj stvaralačkoj prirodi bio realista, ali je, ipak, u ranoj fazi svoga stvaranja crnogorskijeh pripovjedaka utkivao dosta romantičarskih elemenata.
Dalje Čađenović izričito kaže: Ova mala zemlja bila je piscima uzor, oni su htjeli da liče na njene heroje, što je ponekad dobijalo komične forme, da oponašaju njen izraz. Sve to govori o međusobnoj ljubavi, uticanju i prožimanju pisaca iz drugijeh krajeva i duhovnog miljea Crne Gore koji je takođe na njih stvaralački i podsticajno uticao (2: 343).

Ne poričemo u cjelosti prijethodno navedene razloge zbog kojih su mnogi romantičari-izvanjci pjevali i pisali o Crnoj Gori, mahom je u svome romantičarskom zanosu slavili, veličali i izdizali do svjetlonosnoga simbola; isticali i hvalili njene borce i njihove herojsko-etičke vrline, agon i podvige. U tome zanosu oni su stvarali posebnu agonalnu tradiciju, ne samo kod srpskijeh romantičara, već mnogo više kod drugih neslobodnih južnoslovjenskijeh naroda. S ushićenjem su pjevali o toj maloj i nepokorenoj Crnoj Gori i njenoj vjekovima čuvanoj i sticanoj slobodi.
Ne samo da su pjevali romantične tirade, estatičke spjevove, nego su mnogo više o njenoj iskri slobode i muževnim Crnogorcima pisali  u  stranijem i našim listovima brojne epove, memoare i putopise. Strani pośetioci su Crnu Goru, iako slobodnu, doživljavali kao usamljenu zemlju, kao bastion slobode koji je prepušten sam sebi. Nazivali su Crnu Goru vojničkijem crnogorskim logorom, a vrlo često u srpskoj štampi i srpskijem Pijemontom koji odolijeva premoćnoj turskoj sili. Uz to, o podvizima crnogorskijeh junaka, njihovome pregalaštvu i herojici, čojstvu i junaštvu, pjevane su junačke epske pjesme, ispredane herojske anegdote, legende, mitovi, bajke i drugi literarni žanrovi, koji su se, po zakonitostima i modelima usmene književnosti, najčešće transformaciono mijenjali, upotpunjavali, uobličavali i pretakali u nove književne forme i strukture. Sigurno je sve to uticalo na pojedine kulturno-književne radnike iz drugijeh krajeva da se odluče da dođu da žive u crnogorskoj prijestonici (Cetinju), da stvaraju i rade u Crnoj Gori.

 

RIJEČJU  I  DJELOM  POTVRĐUJU  SVOJE  RODOLJUBLJE

 

 Dolazili su da bi, kako reče Ražnatović, riječju i djelom potvrdili svoje rodoljublje, da bi dali sebe ili dio sebe za crnogorski razvoj i uspon.

I pored naznačenijeh motiva, postojali su i neki drugi, možda znatno suptilniji i neuhvatljiviji razlozi koji su mnogo više privlačili, antejski vezivali kulturne i društvene radnike, stvaralačke poslenike, ne samo da pośete Cetinje već da kraće ili duže vrijeme žive u njemu, a i radi obavljanja određenijeh poslova u tajnim i diplomatskijem misijama. Vjerovatno su kod velikoga broja izvanjaca, osim naznačenih stvaralačko-duhovnijeh razloga, bili nerijetko prisutni i motivi političke prirode, o čemu je u dosadašnjoj literaturi bilo veoma malo govora. Ostaje da se ispita, prije svega u istorijskoj literaturi, koliko su književni izvanjci i inozemci dolazili u Crnu Goru iz političkijeh, obavještajnih (špijunskijeh) i agentskih pobuda. Tek kad se ta dimenzija egzaktno prouči, moći ćemo stvoriti pravu sliku o motivima dolaska i boravka brojnijeh kulturnijeh, vojnih i drugijeh poslenika u Crnoj Gori.
Svakako treba istaknuti i to da je Crna Gora i njena sloboda za mnoge izvanjce, osobito za one književno-kulturne radnike koji su se već ranije stvaralački ogledali i potvrđivali u kontaktnijem zemljama, bila ne samo zemlja nade i obećanih ideala, romantičarskijeh zanosa i snova, kolijevka pravde i slobode, već, prevashodno, zemlja-zazov, utočište pred naletima i progonima tuđinske, prvjenstveno turske, mletačke i austrougarske vlasti, s onijeh područja u kojima je uporno gušena sloboda, poricano ljudsko dostojanstvo, a samijem tim gušen i svaki stvaralačko-umjetnički impuls. Potcrtavajući ovu  tezu, Novak R. Miljanić napisao je da su razlozi dolazaka izvanjaca u Crnu Goru bili čisto prozaični, bezbjednosni i politički (...). Simo Popović pravnik, književnik i novinar, bio je primoran policijskim progonima u Austriji i Srbiji da ih napusti i da se uputi u Crnu Goru, gdje je dočekan sa uvažavanjem, zbog već stečenog ugleda i potreba za tako obrazovanim čovjekom. Stevan Petranović je zapisao o sebi da je morao bježati iz rodne Dalmacije od progona austrijske policije i đenerala Lazara Mamule. Jovan Pavlović je osuđivan šest puta kao novinar i prešao je u Srbiju, odakle je protjeran, pa je pošao put Cetinja, jedinog pribježišta … Kao oni, istu sudbinu su doživjeli Vasa Pelagić koji je osuđivan od turskih vlasti u Bosni, progonjen iz Srbije i Austrije, pa je i on morao da bježi u Crnu Goru, Jovan Ljepava koji je ranije učiteljovao u Mostaru, dr. Lazar Tomanović koji je morao da se opredijeli za odlazak iz rodne Boke Kotorske u Srbiju ili Crnu Goru, tragični Mitar Ivelić i mnogi drugi (11: 1143-1444).
Crna Gora je bila, simbolično i mataforično kazanao: morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. ... Zemlja nade očajanja, snova i snoviđenja (13: 4). Bila je zemlja stjecišta, nade, slobode, inspirativnoga miljea i arela zanosa i ispunjenijeh snova. Zbog toga je moguće objasniti da je velik broj izvanjaca, učenijeh ljudi, umjetnika i naučnika, iz Vojvodine, Srbije, Dalmacije, Hrvatske, Austrougarske, Češke, Slovačke, Rusije i drugih krajeva, pohrlio u Crnu Goru u periodu vladavine knjaza/kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Svi ti književno-kulturni radnici u slobodnoj su Crnoj Gori viđeli, prije svega, ostvarenje svojijeh duhovnih želja, stvaralačko-umjetničkijeh nagona i kreativnih planova, a istovremeno, zapošljavajući se u sigurnim (iako do kraja nedefinisanijem) institucijama i društveno-državnim ustanovama i organima vlasti, osiguravali su sebi egzistenciju, privremeno ili na duže vrijeme. U tome kontekstu interesantno bi bilo detaljnije proučiti i problem: koliko je stepen postignute slobode, demokratičnosti i samostalnosti zemlje, bolje reći koliko je ostvareni model svjetovne države Crne Gore u vrijeme knjaza/kralja Nikole I u Crnoj Gori, zaista uticao na prisustvo izvanjaca i inozemaca i, ujedno, na razmah njihovijeh tvoračkih i inspirativnijeh moći i ostvarenja, tj. na njihov ukupni doseg i doprinos na prosvjetnome, crkvenom i kulturno-književnome planu. Isto tako, potrebno je sagledati odnose izvanjaca i knjaza Nikole, s jedne strane, i izvanjaca i crnogorske epsko-herojske sredine, koja nije bila ponekad naklonjena strancima i izvanjcima (15: 385-392), s druge strane. Potrebno je, naime, viđeti koliko je sâm knjaz/kralj Nikola I Petrović, kao obrazovan vladar, koji je ujedno imao i literarnijeh pretenzija, odista uticao svojom osebujnom ličnošću, pogledima i demokratskijem duhom, na razmah i podsticaj ukupnoga stvaralaštva i duhovnog napretka Crne Gore. Zasigurno je jedan od razloga bio taj da se Crnoj Gori u razdoblju kralja Nikole I Petrovića organizovano nametne prodor srpskijeh izvanjaca i pravoslovlja (svetosavlja). Stoga bi bilo veoma dobro istražiti: koliko je knjaz/kralj Nikola I Petrović Njegoš bio demokratski civilizovan i svjestan da svojom prosrpskom politikom neprimjetno ruši temelje svoje države, podumijente vlasti, koja će ga, na kraju krajeva, dovesti do tragične pozicije i gubitka svoje teško stečene Kraljevine i njezine vjekovno sticane slobode!

 

ŽELJE I ASPIRACIJE KRALJA NIKOLE DA UBZANO PREMOSTI ZAOSTALOST  CRNE GORE

 

            Posmatrajući iz fiksiranoga ugla spomenute probleme, možemo kazati i to da je knjaz Nikola I Petrović upravo svojijem otvorenim i demokratskijem duhom, željan da ubrzanim hodom premosti zaostalost svoje zemlje, okupljao oko sebe širok krug izvanjaca, onijeh književno-kulturnih, naučnijeh i prosvjetnih poslenika koji su svojom umješnošću i organizatorskijem sposobnostima, vlastitom tvoračkom vokacijom, a donekle i praktičnim radom, doprinosili da se Crna Gora na duhovnome planu razvije do znatnijeh kulturnih, književnijeh, prosvjetnih, crkvenijeh i drugih, naučnijeh i tehničkih visina.

               Prvi veći krug izvanjaca u vrijeme knjaza Nikole oformio se na Cetinju još 60-ijeh i početkom 70-ih godina XIX vijeka. Prvjenstveno su obavljali dužnosti učitelja i nastavnika u osnovnijem i srednjim školama, bili prosvjetni inspektori, urednici periodičnijeh, serijskih, dnevnijeh i drugih publikacija; pokretali i rukovodili kulturno-umjetnička društva i institucije na Cetinju i u drugijem slobodnim krajevima Crne Gore. Crnogorci su vrlo brzo uočili da im pridošli ljudi mijenjaju običaje, navike, unose novine u vjerske obrede, običaje, rastaču im njihovu etiku, nameću ekavski srpski idiom i koješta drugo. Osim JOVANA SUNDEČIĆA (1825-1900), došljaka iz Dalmacije, koji je inače bio porijeklom Crnogorac, potomak Šundića (1: 22-25) potrebno je pomenuti one kulturne i javne radnike, izvanjce, koji su došli iz krajeva koji su se nalazili pod austrougarskom vlašću, iz dalmatinskog, tj. hrvatskog i bosanko-hercegovačkog i vojvođanskog područja. To su: NIĆIFOR DUČIĆ (1832-1900), MIHAILO MRŠIĆ, BOŽO NOVAKOVIĆ i ŠPIRO KOVAČEVIĆ. Najduže se zadržao NIĆIFOR DUČIĆ (Lug na Trebišnjici/Trebinje 1832 – Beograd 1900). Za arhimadrita je proizveden na Cetinju (1863), a iste je godine otvorio prvu bogosloviju na Cetinju. Bavio se naučnim i publisističkim radom. Objelodanio je Besjeda govorena na Cetinju (Cetinje, 1862), a sljedeće 1864. objelodanio je na Cetinju Junački spomenik, pjesme velikog vojvode Mirka Petrovića te monografiju Crna Gora (Beograd, 1862)

Njima su se ubrzo pridružili i izvanjci koji su došli iz Vojvodine i Srbije, npr. SIMO POPOVIĆ (1846-1921) koji se istakao kao prosvjetni, kulturno-književni, naučni i društveni radnik; VASO PELAGIĆ, socijalista i vodeća figura Ujedinjene omladine srpske; GAVRO PEŠIĆ i drugi. Njihovome krugu pripadao je povremeno, kao najmarkantnije ime, pratilac Petra II Petrovića Njegoša kroz Italiju i tvorac čuvenijeh Pisama s Cetinja, LJUBOMIR P. NENADOVIĆ (1826-1895), koji je po treći put boravio u Crnoj Gori od 21. novembra 1874. do 1875. godišta (27: 169-182). Ti su izvanjci davali svojijem stvaralačkim, organizatorskijem, a posebno pragmatičnijem programsko-nastavničkim, publicističkijem i književno-umjetničkim radom, značajan pečat crnogorskoj kulturi. Ipak, neki od njih, već na samome startu, ili nešto kasnije, utopiće se u vodama blijedo-učmale crnogorske sredine ili će bezmalo demonstrativno i razočarano napuštiti Cetinje i Crnu Goru.

            Već 80-ijeh godina XIX vijeka, na njihova mjesta dolazi ekspanzivnija, školovanija, sposobnija i poletnija grupa izvanjaca. Oni će, ujedno, ostaviti vidnije i mnogo dublje tragove u svijem sferama crnogorskoga ljudskog duha: u kulturi, prosvjeti, nauci, zakonodavstvu, muzici, filmu, književnosti i društveno-političkome životu crnogorske sredine. Iskre toga poletnog duhovnog razvoja na Cetinju 80-ijeh godina XIX vijeka autentično je zabilježio sadionik tijeh zbivanja, izvanjac - Simo Matavulj, u svojim memoarskijem i impresivnim Bilješkama jednog pisca. Pored toga što je u njima prikazivao (iako ne uvijek dośljedno i pouzdano) pojedince, dao je autentične izvore književno-kulturnijeh, prosvjetnih i političkijeh prilika crnogorskih toga vremena. Istovremeno je ispisao stranice dragocjene književno-memoarske literature. U njoj se ponajprije govori o dvorskoj (cetinjskoj) atmosferi, prosvjetno-književnome životu, o brojnijem književnim i Matavuljevijem saputnicima i sabeśednicima, koji su zajednički sudjelovali na večernjim sijelima u odžakliji knjaza Nikole. Govori se potanko i o onijem kulturno-književnim poslenicima koji su, kao stranci, davali svoj vrijedni doprinos toj sredini, ne samo kao organizatori prosvjete, animatori kulture, nauke, zakonodavstva, već i kao autentični i nadareni umjetnici i stvaraoci. Mnogi od njih su, zapravo, u takvijem okolnostima svoje tvoračke i inspirativne pobude nastojali transponovati u poetskijem, prijevodnim, dramskijem, pripovjednim ili nekijem drugim žanrovima, formama i strukturama. Ukratko, svoj su umjetnički i stvaralački duh i credo, pokrenut u novoj sredini stvaralačkijem podsticajima, nastojali pretočiti u autentični literarno-umjetnički i naučni izraz i život

Pogledajmo koje poslenike spominje Simo Matavulj na Cetinju: A evo koje (došljake, domoroce i izvanjce - M. N.) zatekoh gore. Tri Vojvođanina: Dra M. JOVANOVIĆA BATUTA, šefa saniteta; Jovana Pavlovića, urednika Glasa Cmogorca; SIMA POPOVIĆA, vojvodu. Od Hercegovaca nađoh: ljekara MILJANIĆA (inače iz Banjana, śeverozapadna Crna Gora - M. N.), apotekara Dreča, učitelja Ljepavu, sva trojica u Rusiji školovana. Primoraca, već razumije se, bješe najviše, a po imenu: arhimandrit Ljubiša i Ban, docnije oba vladike, (iz Crnogorskog primorja - M. N.); dvorski ljekar Dr MIŠETIĆ, profesor BEARA i NOVAKOVIĆ, učitelj BRKANOVIĆ, dva ili tri činovnika i toliko učiteljica u osnovnoj i višoj ženskoj školi (9: 86). I sâm je Simo Matavulj izvanjac u Crnoj Gori. On je Šibeničanin, ali su njegovi preci porijeklom iz Uskoka u Crnoj Gori, a kao učitelj boravi je na Cetinju (1881-1888) i objavljivao djela iz crnogorskoga života: roman Uskok, pripovijest Sveta osveta i druga djela. I Ilija Beara (Zaljevo/Dalmacija 1842) ostao je kao učitelj na Cetinju sve do svoje rane smrti (1887). Bio je profesor Bogoslovije (od 1870), pa direktor Cetinjske gimnazije, Sarađivao je u periodičnim publikacijama i bavio se naukom. Uz njega spomenimo i PERA BOGDANOVIĆA, Vojvođanina iz Rume đe se i rodio 1875., a umro je u Novi Sad, 1927. Obnašao je dužnosti profesora Cetinjske gimnazije, bio upravnik pozorišta na Cetinju i urednik Glasa Crnogorca (1917-1920), a pisao je i publicističke radove.

 

IZVANJCI / INOZEMCI SU DAVALI ZNAČAJAN DOPRINOS RAZVOJU CRNE GORE

RASTAKAN JE CRNOGORSKI AUTENTIČNI ŽIVOT, JEZIK I SVIJET

 

         Svaki od naznačenijeh izvanjaca, kao što je rečeno, davali su svojijem radom značajan doprinos prosvjetnome i književno-kulturnom životu Crne Gore. Osobito su se u tome istakli JOVAN PAVLOVIĆ (1843-1892) i Jovan Ljepava (1850-1916). Prvi je još 1884, nakon smrti Visariona Ljubiše, postao prvo v. d. ministrom, pa ministrom prosvjete i crkvenijeh djela u Crnoj Gori, a poznato je, pored ostaloga, i njegovo pregalaštvo na širenju i unaprjeđenju školstva, nauke i drugijeh duhovnih oblasti. Jovo Ljepava se najviše istakao kao nastavnik cetinjskih škola, rektor Bogoslovsko-učiteljske škole i načelnik Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova. Za potrebe svojih učenika pisao je školske udžbenike od kojih su najtrajnije ostali da se primjenjuju Teorija književnosti (stilistika, retorika, poetika) (1896) i udžbenici ruskoga jezika o čemu će biti naprijed više govora. (9) Svi ti udžbenici bili su napisani u duhu srpske kulture i srpskoga jezika. Oni su, istina, popunjavali udžbeničku prazninu, ali su svojijem sadržajima i srpskim jezikom bili nedovoljno primjereni za crnogorsku sredinu i njenu rodoljubnu i emocionalno prijemčivu mladež.

Ovom krugu pridružio se 80-ijeh godina XIX vijeka proslavljeni srpski pjesnik LAZO KOSTIĆ (1841-1910).
On je prvi put boravio na Cetinju kao izaslanik vojvođanskijeh Srba još 1871. godišta, na proslavi krštenja prijestolonaśljednika Danila Petrovića. Drugi put je boravio u Crnoj Gori mnogo duže, od 1884. do 1891. Tu je, između ostaloga, uređivao Glas Crnogorca. Brojni radovi književnijeh istoričara, kritičara i memoarista, kao i najnovija književnoistorijska ispitivanja Dušana Ivanića (7: 141-176), pokazuju u čemu je njegov stvarni književno-kulturni doprinos Crnoj Gori. Uz to, brojnom istorijsko-bibliografskom građom Ivanić je pokazao šta je sve taj veliki pjesnik objavio u crnogorskoj periodici, dnevnijem glasilima i listu koji je uređivao.

Krajem XIX stoljeća na Cetinju su boravili i radili Primorci, što će reći opet Crnogorci - pjesnik i pripovjedač FILIP KOVAČEVIĆ (1860-1922), visoki funkcioner cnogorske vlade DR LAZAR TOMANOVIĆ (1845-1932) te MITAR IVELIĆ, NIKO IVANKOVIĆ, ANTONIJE-ANTON KOBLIŠKA. Ovaj pośljednji radio je u crnogorskoj službi u zvanju državnog veterinara, od novembra 1886. do aprila 1899. godine. Autor je nekoliko stručnijeh članaka koji su publikovani u crnogorskoj periodici (12: 121). Preduzimani su i određeni koraci (od samoga knjaza Nikole I Petrovića!) da se krajem 80-ijeh godina XIX vijeka na Cetinju naseli proslavljeni pjesnik i iskreni ljubitelj Crne Gore - JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ (1883-1904). I pored toga što je prijethodno u mnogijem svojim stihovima ekstatično i ljupko pjevao o Crnoj Gori, iako je pratio kao ljekar knjaza/kralja Nikolu na putu za Rusiju, uprkos tome što je bio odlikovan najvišijem crnogorskim odličjima (Danilovim ordenom), bez obzira na to što mu je, iz naklonosti i ljubavi, poklonjen dvorac u Novom Baru i veliko kompleks dobre oraće zemlje sa dvjesta korijena maslina u Ulcinju, Zmaj se nije doselio u Crnu Goru. Zapravo, on je svega dva dana, 1888. godine boravio u njenijem krajevima. Pośetio je Podgoricu, Skadarsko jezero, Bar, Ulcinj i Kotor, a odatle je ponovo otputovao za Beč. Iako su ga Crnogorci s poštovanjem i svečanijem gostoprimstvom dočekali, on nije mogao da se pomiri sa tamošnjim životom. Njega su, po riječima Sima Matavulja, pomalo zbunili i more i crnogorski krševi: 'Beše u tome, dabome, i uživanja, ali pomešana s nečim neprijatnim, neočekivano surovim, čemu se iznenađen čovek instinktivno odupire, a u isto vreme što ga neobično draži. Verujemo da je Zmaj u Crnoj Gori očekivao patrijarhalnu' (bolje: tradicionalnu - M. N.) 'prostotu i starinsku toplinu', ' a 'naišao na nameštenu pompu i dvorski ceremonijal', ali isto tako on nije mogao da udobnosti i mogućnosti bečke sredine zameni sa crnogorskom, oskudnom i surovom (27: 384-388). To su ujedno, vjerujemo, glavni razlozi i motivi zbog kojih se J. J. Zmaj, i pored solidno obezbijeđenijeh uslova života i crnogorske naklonosti, nije za stalno naselio u Crnoj Gori.

Duže vrijeme na Cetinju je boravio BALTAZAR – BALDO/VALTAZAR BOGIŠIĆ (1834-1908). Došao je početkom 1873. i boravio, uz duže i kraće prekide, do 1888. godišta. U tome je razdoblju radio na čuvenom Imovinskom zakoniku i drugijem zakonskim propisima. Po drugi put boravi od 1839-1899. u svojstvu crnogorskog ministra pravde. Ovaj veoma obrazovani Cavtaćanin, znalac ne samo pravnijeh nauka već i izvanredni sociolog, filolog i književnik, te proučavalac istorije slovjenskih država i prava, ušao je u istoriju crnogorske kulture kao etnograf, sakupljač usmenoga narodnog blaga i izvanredni poznavalac crnogorskoga duhovnog i običajnoga života. I danas je aktuelna njegova zbirka Narodne pjesme iz starijih najviše primorskih zapisa s opsežnom studijom o bugaršticama. Uz Bogišićevo ime spominjemo i hrvatskoga istaknutog slikara VLAHA BUKOVCA (1844-1922), jednoga od najvećijeh slikara druge polovine XIX i prvih decenija XX stoljeća, takođe Cavtaćanina, koji je jedno vrijeme proveo kao profesor likovne umjetnosti na Cetinju. Uz njih ističemo i poznatoga dalmatinskog neimara Josipa Slade (1828-1911), čije će ime ostati trajno zapisano u istoriji crnogorskoga građevinarstva, urbanizma i arhitekture. Ovaj, već ranije potvrđeni projektant, ostavio je (u vrijeme poslije Berlinskoga kongresa) niz značajnijeh građevinskih projekata (put od Kotora do Cetinja, kolski put od Cetinja do Rijeke Crnojevića i dalje, do Podgorice, zatijem put od Bara do Virpazara i dr.); projektovao je niz arhitektonskijeh spomenika i prostora-eksterijera (pozorišnu zgradu Zetski dom, zdanje Austrougarskog poslanstva na Cetinju, urbanistički plan grada Nikšića, Dvorac knjaza Nikole, Carev most u Nikšiću) i drugo (20: 181-204).

Prikaz književno-kulturnijeh poslenika na Cetinju i Crnoj Gori u drugoj polovini XIX vijeka ne bi bio iscrpan ako ne spomenemo i doprinos nekoliko inostranaca, odnosno inozemaca, kako su ih Crnogorci običnije nazivali. Među njima su se naročito istakli: PAVLE APOLONOVIČ ROVINSKI (1831-1916), BERNARD ŠVARC (Bernardt Schwarz) (1844-1901), JOZEF HOLEČEK (1853-1929)  i njegov zemljak slikar JAROSLAVA ČERMARKA (Prag, 1831 – Pariz, 1878). Sva su trojica, iako su kraće vrijeme boravili u crnogorskoj sredini, dali izvanredan doprinos kulturnoknjiževnoj istoriji Crne Gore, doprinijeli boljem upoznavanju i predstavljanju njezinijeh materijalnih i duhovnijeh tekovina evropskijem narodima.

 

KRUG IZVANJACA / INOZEMACA SE ŠIRI

 

Najznačajniji među njima jeste Pavle Apolonovič Rovinski. Ovaj poznati ruski etnolog, geograf, bibliograf, lucidni i radoznali proučavalac i publicista, pedagog kojega spominje i F. M. Dostojevski u svojoj prozi, zaslužuje posebnu monografsku obradu. Proveo je u Crnoj Gori, nakon mnogo godina stranstvovanja i progonstva (od maja 1879. godine) nešto više od 27 godina života. Pośljednji put napustio je Crnu Goru početkom 1907, ali samo fizički, jer, kako je znao često govoriti, u Rusiji je živio tijelom, a duh mu je bio u Crnoj Gori. Uporan i radoznao u istraživanju crnogorskoga materijalnog i duhovnoga naśljeđa, Pavle Apolonovič bavio se preko trideset godina (sve do smrti) arheologijom, geografijom, folkloristikom, usmenom književnošću, dijalektologijom, etnografijom, filozofijom, speleologijom, botanikom i istorijom književnosti. Ovaj izuzetni i monaško prilježni istraživač objavljivao je svoje naučne i stručne radove u jugoslovjenskoj i svjetskoj periodici. Osim toga, rezultate svojijeh istraživanja publikovao je u svojim obimnijem analitičko- sintetičkim radovima, od kojijeh su najpoznatiji Черногоpия в её прошлом и настоящем (Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti), književnoistorijska studija pod naslovom Rovinski o Njegošu, koja je prevedena i na naš jezik 1967. godine. Ističemo i njegov vrijedni doprinos na istraživanju retrospektivne bibliografije Crne Gore.

 I češki publicista i novinar, putopisac, romanopisac i pripovjedač, prevodilac i proučavalac književnosti, Jozef Holeček, dao je crnogorskome kulturno-književnom naśljeđu vidne rezultate. Zadojen, poput svojijeh prijethodnika Jana Kolara i Ljudevita Štura (L'udovit Štúr), idejom i ideologijom uzajamnosti slovjenskijeh naroda, tj. panslavističkim idejama, putuje po mnogijem južnoslovjenskim zemljama. O njima piše veći broj publicističkijeh, putopisnih i naučnijeh radova. U periodu poznatih ratova 1876-1878. našao se, kao dopisnik češkog Narodnog lista, u Hercegovini i Crnoj Gori, te u drugijem našim krajevima. Kao dobar poznavalac određenoga književnog stvaralaštva južnoslovjenskijeh naroda, prevodi sa crnogorskoga i srpskog jezika narodnu epiku, poeziju Petra II Petrovića Njegoša, radove Ljubomira Nenadovića, poeziju J. J. Zmaja i dr. Osobito se istakao napisima o vojvodi Marku Miljanovu Popoviću, koje je objavio kao integralnu studiju u poglavlju  Marko Mijanov, u drugoj svesci poznate knjige Crna Gora u miru (6). I njegov zemljak Jaroslav Čermark je za vrijeme svog boravka u Crnoj Gori izradio brojne portrete mnogih istaknutih čeških i crnogorskih ličnosti i tako uspostavio trajne veze češkog i crnogorskog slikarstva. U taj intelektualni krug svrstavamo i Roberta Tolingera (1859-1911), kompozitora i horovođu koji je predavao muziku u Cetinjskoj gimnaziji i Bogosloviji u vremenu od 1890. do 1935. Svakako uz njega treba spomenuti i češkog muzičara Franju Vimera (1865-1897) koji je boravio u Crnoj Gori od 1889. do 1916. godine. Bio je kapelnik Druge crnogorske vojne muzike i jedan od omiljenih umjetnika na Cetinju. Svi oni su izuzetno zaslužni za razvoj muzičkog, likovnog i svakog drugoh duhovnog života u Crnoj Gori u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka.

I njemački naučnik, geograf, putopisac, etnograf, profesor univerziteta Bernard Švarc ostavio je niz dragocjenijeh zapisa i djela o Crnoj Gori i drugim zemljama u kojijema je boravio. Susret s našim krajevima i ljudima, svoje naučno i publicističko viđenje Crne Gore i njezinoga stanovništva, s mnogo pohvala i simpatija, iznio je u veoma iscrpnome djelu Montenegro (Leipzig, 1883). Djelo je koncipirano iz dva dijela, pri čemu prvi ima više reportersko-narativni karakter, svojstva pripovjedne proze i obiluje interesantnijem opservacijama o Crnoj Gori i Crnogorcima u drugoj polovini XIX vijeka. Drugi dio sadrži geografsko-demografsku dokumentacionu građu. (10)

Razrijeđeni, donekle, potisnuti od sve brojnije crnogorske inteligencije, koja je vremenom sve više stasavala i bila učenija i pripremljenija te zauzima određene položaje u prosvjeti, kulturi, crkvi, nauci, društvenijem i državnim institucijama Crne Gore, izvanjci i inozemci postepeno gube dominaciju krajem 90-ijeh godina XIX i u prvoj deceniji XX Većina njih, nezadovoljni i razočarani, poput Laza Kostića, S. Matavulja, dr. M. Jovanovića-Batuta, napuštaju Crnu Goru. Veoma omiljenoga i učenog J. Pavlovića, prof. Bearu, crnogorskoga arhimadrita Ljubišu, muzičara R. Tolingera, ljekara Miljanića, otrže smrt iz crnogorske sredine, ostavljajući za njima prazninu, ali i brojna umjetnička i stručna djela te velike rezultate u sferama crnogorske materijalne i duhovne kulture. Manji dio izvanjaca (poput učitelja BRKANOVIĆA i NIKA IVANKOVIĆA), koji su bili pristalice socijal-demokratskijeh ideja, bivaju proćerani iz crnogorske sredine kao nepoćudni politički prekršioci i opasni sljedbenici Pelagićevih, odnosno marksističkih ideja (17: 101-112). Jedan od poznatijih javnijeh radnika, koji se u Crnoj Gori samo kraće vrijeme zadržao, jeste pjesnik Dragutin J. Ilić, brat čuvenoga srpskog pjesnika Vojislava Ilića.

I nekoliko novopridošlica, domorodaca i izvanjaca koji su se u prvoj deceniji XX vijeka našli u crnogorskoj sredini, poput pjesnika i pripovjedača BORISLAVA SL. MINIĆA (1879-1929), pjesnika BOGDANA MILANOVIĆA-KRAJIŠNIKA, prof. Bogdanovića i publiciste STEVANA RADOSAVLJEVIĆA, bili su, u stvari, pośljednji proplamsaji književno-kulturnoga života tog vremena. Spomenemo li uz njih prof. MIHA BROZA, katoličkoga sveštenika i pjesnika, dr. Frana Kulušića, i filologa Luku Zoru (1846-1906), iscrpili smo gotovo sve kulturne poslenike koji su svojijem doprinosom ostavili trajne tragove i rezultate u književnome, kulturnom, prosvjetnome, naučnom, pravnome, građevinskom, muzičkome i svakom drugom životu i naśljeđu Crne Gore.

 

JOSIP JURAJ ŠTROSMAJER I FRAN MILOBAR DUHOVNI INSPIRATORI

 

JOSIP JURAJ ŠTROSMAJER nije boravio u Crnoj Gori, ali je ponajviše uticao na razmah duhovnoga i konfesionalnog suživota u Crnoj Gori, uobličujući ga zajedno s kraljem Nikolom I Petrovićem Njegošem i nadbiskupom barskijem Šimunom Milinovićem, u šire mediteranske prostore i evropske razmjere. Zajedno sa Svetom stolicom uspostavljaju Konkordat (1886) za potrebe katoličkoga stanovništva u Crnoj Gori, te štampaju glagoljski Misal (1893) Antuna Parčića, čiju je upotrebu spriječila Austro-Ugarska Monarhija (18). Štrosmajer održava prijateljske odnose s Jovanom Sundečićem i Stefanom Mitrovijem Ljubišom, predstavnikom austrougarske vladavine za Dalmaciju u bečkom Carevinskom vijeću. Sudjelovao je i na otvaranju JAZU 1867. i tom prigodom održao zapaženu Napitnicu. Franjo Rački imao je prisne odnose s kraljem Nikolom I Petrovićem.

Pośljednji izdanci takvoga doprinosa bili su književnici i naučnici: ILIJA OKRUGIĆ SRIJEMAC i prof. dr FRAN MILOBAR (1869-1945). I oni nijesu nikada boravili u Crnoj Gori, ali su se svojim stvaralačkim bićem okrenuti crnogorskoj istoriji, inspiriraju se njezinom slobodom ili pojedinim istorijskim ličnostima i njezinom prošlošću. Hrvatski pjesnik Ilija Okrugić Srijemac koji je živio i djelovao u Vojvodini, tokom dvije posljednje godine svog života, 1896. i 1897. napisao je dvije poduže epske pjesme na narodnu i posvetio ih je Nikoli I Petroviću Njegošu. U duhu ilirskog načela slavenskog jedinstva i sloge, Okruglić u Vidovdanu i Đurđevdanu na Cetinju, pjeva hvalospjev crnogorskom knjazu/kralju Nikoli I Petroviću Njegošu i srpskom kralju Aleksandru Karađorđeviću. Očito zadojen Štrosmaerovim narodnjačkim preporodom i jugoslavenstvom, Okruglić, kao i svi drugi romantičari njegova perioda, idealizuje Crnu Gori i Srbiju. Povijesne evokacije Okruglićeve oslanjaju se na steriotipe iz srpske i crnogorske epske tradicije, a i njegova stilska sredstva uglavnom su poznata iz pučke usmene književnosti (11).

Izvanredna i veoma utemeljena povijesnokulturološka studija Frana Milobara Dukljanska kraljevina (1899/1900) ostala je skoro nepoznata široj javnosti Crne Gore. Ovo iz toga razloga što je prvotno štampana u skoro nepoznatoj periodičnoj publikaciji "Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine" pod autorskim inicijalima "dr. F. M." i drugo, što u svoje vrijeme,  ta studija nije imala većeg receptivnog odjeka. Upravo nas je to i motiviralo da smo 2008. godine izdali integralno Dukljansku kraljevinu Frana Milobara s predgovorom akademika Vojislava P. Nikčevića o  književnosti dukljanskog perioda. Dodatni motiv za izdavanje ove knjige je hvale vrijedan napor autora da što jasnije i tačnije odredi granice političkog odnosa Duklje sa susjednim državama (…) te da njenu istoriju, koju pisci obično konfudiraju sa srpskom i hrvatskom, pokaže na onom stepenu dosegnute samosvojnosti i individualnosti u periodu od 950. god. do 1180. god. (12)

I dvojica književnika i kulturologa iz Like: prof. DUŠAN S. ĐUKIĆ (1883-1927), DUŠAN S. VUKSAN (1881- 1944) inspirisali su se Crnom Gorom, pa je to bio glavni motiv njihova boravka u Cetinju. Prof. Dušan S. Đukić (1883-1927), o kojemu će biti detaljnije zbora, i Dušan S. Vuksan (1881- 1944), ostavili su duboke tragove u crnogorskoj književnosti, književnoj istoriji i kulturologiji. Prvi krajem XIX i početkom XX vijeka, a drugi ponajviše u periodu između dva rata. Obojica su se, inače, intimno ośećali (kao i Jovan  Popović, Jovo Ljepava, Borislav Sl. Minić i neki drugi), zbog prisne sraslosti s crnogorskom sredinom i zbog svojega burnog i veoma plodonosnoga stvaralačkog rada u Crnoj Gori, pravijem crnogorskim umjetnicima i domorocima te cetinjske sredine.

-------------------------------------

(1)   Termini izvanjci, inostranci i  inozemci upotrebljavaju se u književnoistorijskoj literaturi dvojako. U starijoj literaturi tijem se imenom nazivaju oni književno-kulturni poslenici, uopšte umjetnici, koji su sa prostora izvan ondašnjijeh crnogorskih granica došli da žive i rade u Crnoj Gori. Zapravo, kako je do Berlinskog kongresa (1878) današnja Crna Gora bila društveno-politički, pravno i administrativno razjedinjena, tijem su imenom nazivani i oni ljudi koji su došli iz Boke Kotorske i onijeh krajeva koji su ulazili u sastav Hercegovačkog sandžaka, odnosno kasnije pašaluka Turske Carevine. Otuda je Trifun Đukić (4: 103-126) tretirao pisce iz Boke Kotorske (Stefana M. Ljubišu, Vuka Vrčevića, Vuka Popovića i Nikolu Ljubišu) kao pisce izvanjce. U novijoj književnoistorijskoj literaturi termin izvanjci upotrebljava se kao oznaka za one javne, književno-kulturne radnike, naučnike i političare koji su došli iz krajeva izvan današnjijeh granica Crne Gore, koji nijesu Crnogorci, a termin inozemci  upotrebljava se za takve radnike koji potiču iz stranoga naroda Istočne i Zapadne uvrope.
(2)  O tome: Josip Babić: J. G. Gerder i njegove ideje u u južnoslovenskome književnom i kulturnopolitičkom kontekstu 19. stoljeća, Osijek, 2008, posebno str- 103-130.
(3)   U Cetinjskom arhivu čuva se Uvjerenje (Svideteljstvo) koje je izdao Njegoš M. Medakoviću. U njemu se navodi da je M. Medaković službovao u Crnoj Gori četiri godine i osam mjeseci kao učitelj ondašnje mladeži tačno i prilježno izvršavajući svoju dužnost i čestno vladajući se (22: 78).
(4)   Izvanjac Dimitrije Milaković, porijeklom Mostarac, filolog i pravnik bečke škole, došao je na mjesto S. M. Sarajlije, tj. za sekretara mladom Njegošu. Na Cetinju je ovaj obrazovani intelektualac, znalac stranijeh jezika, ostao više od 20 godina, obavljajući najodgovornije poslove u ondašnjoj državnoj administraciji. Viđi: 24: 27; 25: 272-282).
(5)    O njemu detalnije viđ u poglavlju Istorije: Bio/bibliografije važnijih pisaca.
(6)   Vidi: Dani Ivana Mažuranića (1814 -1900) u Crnoj Gori 2009. Program manifestacije & knjiga sažetaka. Uredio prof. dr Milorad Nikčević; Cetinje, Novi Vinodolski, Osijek, 2009, 243 str.
(7)   Ivan Mažuranić (1814 -1900) i Crna Gora, Zbornik radova, Glavni i odgovorni urednik  prof. dr. sc. Milorad Nikčević. Cetinje, Osijek, 2011, 860 str.
(8)   Isto, 87.
(9)   Prva ruska čitanka za I i II raz. Cetinjske gimnazije štampani su na Cetinju, 1904., bez potpisa autora.
(10) Njegovo djelo Crna Gora preveo je s njemačkog jezika Radoslav Medenica.
(11) Vidi: Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca crnogorskom knjazu Nikoli I. Petroviću Njegošu i
srpskom kraljku Aleksandru Obrenoviću u zborniku Milorada  Nikčevića Između dviju domovina, Osijek, 2011, 339.
(12) Prof. dr. sc. Milorad Nikčević citat iz Bibliografske napomene u Fran Milobar, Dukljanska kraljevina, Osijek, 2008, 243.

 

Literatura

1.     Banjević Branko – Pleme za oblakom, Grafički zavod, Biblioteka Luča, Titograd, 1973.
2.    Čađenović Jovan – Romantizam kao dugotrajna stilska formacija u crnogorskoj književnosti u Zborniku radova         profesora i saradnika Nastavničkog fakulteta u Nikšiću, br. 5-6, Nikšić, 1982.
3.    Dragićević Risto – Njegoševo školovanje u knjizi Članci o Njegošu, Cetinje, 1949.
4.    Đukić Trifun – Pregled književnog rada C. G. od Vasilija Petrovića Njegoša do 1918., Narodna knjiga, Cetinje, 1951.
5.    Đurković Živko – Književno djelo Ljubomira P. Nenadovića, Nikšić, 1985.
6.    Holeček Jožef – Černa Hora v miru. Prag, 1883. Preveo s češkog Savo Orović.
7.     Ivanić Dušan – Književno djelo Laze Kostića, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1982.
8.    Latković Vido – Simo Matavulj u Crnoj Gori, „Južna Srbija“, Skoplje, 1940.
9.    Matavulj Simo – Bilješke jednog pisca, Srpska književna zadruga, Beograd, 1939.
10.  Medaković V. M. G. – P. P. Njegoš, posljednji vladajući vladika crnogorski, Novi Sad, 1882.
11. Miljanić Novak R – Povodom priloga „Crnogorska narativna proza“, Stvaranje, br. 8-9, Titograd, 1984.
12.  Miljanić Novak R – Prilog pitanju nekoliko pseudonima u cg periodici XIX vij, Bibliografski vjesnik, br. 1-2, Cetinje, 1978.
13. Moto Veljka Vlahovića u knjizi Crna Gora, Černagorija, Montenegro, Organizacioni odbor Dana cg kulture, Titograd, 1981.
14. Nikčević Milorad – Crnogorska pripovijetka između tradicije i savremenosti, Univerzitetska riječ, Titograd, 1988.
15. Nikčević Milorad – Jovan Sundečić kao pripovjedač, Zadarska revija, br. 5-6, Zadar, 1986.
16. Nikčević Milorad – Kulturna klima i opšti rast u knjizi Crnogorska pripovijetka između tradicije i savremenosti, NIO Univerzitetska riječ, Titograd, 1988.
17. Nikčević Milorad – Na tragu polemike Ivana Milčetića i Stefana Mitrova Ljubiše (I)  u Zborniku o Ivanu Milčetiću, Hrvatski studij Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2002.
18. Nikčević Milorad – Staroslovenski jezik u funkciji bogosluženja katolika Barske nadbiskupije i o (ne)riješenom pitanju Parčićeva Misala, 1893, Prvi hrvatski slavistički kongres. Zbornik radova, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1997. Isto u knjizi Na civilizacijskim ishodištima (Književni suodnosi i interferencije), CKD „M-M“, Osijek, 1999.
19. Nikčević Milorad – Transformacije i strukture (Književne studije i metodički modeli), NIRO Školske novine, Zagreb, 1982.
20. Nikčević Milorad – U ozračju stvarateljskog rada Josipa Sladea – zaboravljenoga hrvatskog graditelja u knjizi Hrvatski i crnogorski književni obzori, Zagreb, 1995.
21. Nikčević Vojislav P – Simo Milutinović Sarajlija u ulozi učitelja i književnog podsticaja mladom Njegošu u knjizi Mladi Njegoš (Pjesnikovi putevi ka sintezi), Obod, Cetinje, 1978.
22. Popović Petar – Postanak i razvitak prve škole u Crnoj Gori u knjizi Cetinjska škola (1834-1934), Beograd, 1934.
23.  Ražnatović Mihailo – Matavulj i Crna Gora, Stvaranje, br. 6, Cetinje, 1955.
24. Šuković Radivoje – Grlica, najstarija crnogorska publikacija literarnog smjera, Stvaranje, br. 9-10, Titograd, 1963.
25. Šuković Radivoje – O Grlici, njenim saradnicima i uredniku u knjizi Crnogorski almanasi i kalendari (1835-1914), Univerzitetska riječ, Titograd, 1986.
26. Vukmanović Savo – Ljubomir Nenadović u Crnoj Gori, Bibliografski vjesnik, br. 12, Cetinje, 1982.
27. Vukmanović Savo – Zmaj i Crna Gora, Stvaranje, br. 6, Cetinje, 1978.