Od kad je svijeta i vijeka traje priča o izdajnicima i herojima. U izvrsnoj prozi „Priča o izdajniku i heroju“ iz zbirke Maštarije veliki argentinski pisac Horhe Luis Borhes pripovijeda o praunuku slavnoga irskog heroja koji pišući o svom glasovitom pretku dolazi do saznanja da je cijeli povijesni mit zasnovan na pogrešnim premisama te da se njegov prađed, zapravo, pripremao na izdaju, no budući osujećen od svojih suradnika, prihvatio odigrati posljednju životnu ulogu koja će ga pred istorijom umjesto kao izdajnika kanonizirati kao heroja. Još je Aristotel dvojio istoriju od pjesništva, tvrdeći da je povijest zasnovana na onome što se doista dogodilo, a pjesništvo na onome što se moglo dogoditi po zakonima vjerovatnosti ili nužnosti. U Crnoj Gori evo gotovo tri mjeseca nanovo se priča priča o izdajnicima i herojima, no njena je literarna upotrebljivost sasvim neznatna, ako je suditi po Aristotelu, jer ono čemu svjedočimo prije samo neki mjesec nije nam moglo djelovati ni vjerovatno, a ni nužno. Osim možda u formi farse.

U nas se pojmovi izdaje i herojstva vezuju uglavnom za velike ideološke, a nekad i totalitarne sisteme, đe su nekoć služili kao legitimizacija društvenoga poretka. No, ipak je riječ o fenomenima širega značaja bez kojih niti jedna zajednica ne bi mogla pretendovati na konstruiranje razlike između onoga što su društvene vrijednosti na kojima počiva neka zajednica i onoga što te vrijednosti urušava. Da ne duljim – dok god postoji država Crna Gora i u njoj narod koji se s tom državom identificira, u imaginariju te društvene zajednice opstajaće identifikacija s njezinim herojima i odijum prema onima koji su radili na tome da te zajednice ne bude.

Od prvih naših povijesnih vrela zabilježena je jasna svijest o tome što je herojstvo, a što izdaja. Tako još u Žitiju Svetoga Vladimira iz 11. stoljeća anonimni autor žigom izdaje obilježava župana županije Oblik koji makedonskome caru Samuilu, u vrijeme kad ovaj ognjem i mačem vojšti na Duklju, prokazuje svojega vladara Svetoga Vladimira Dukljanskog, onoga kojeg krase insignije što ih povijest pripisuje herojima.
I tako kroz povijest, sve do današnjega dana, uvijek je bivalo onih koji grade i onih koji razgrađuju. U stoljeću koji je netom minuo povijesnih iskušenja bilo je isuviše. Nije stoga teško dvojiti ko je, recimo, 1918. godine bio heroj braneći pravo, čast i slobodu Crne Gore, a ko izdajnik podvodeći Crnu Goru pod skiptar druge države i tuđih suverena. Nije teško distinkciju napraviti ni tokom Drugoga svjetskog rata na one koji su se borili protiv okupatora u ime ideja antifašizma, bratstva, jedinstva i nacionalnoga oslobođenja, od onih što su pod skutima okupatora i u službi najmračnije ideologije što ju je čovječanstvo osmislilo srljali u izdaju svojega naroda. Između Ljuba Čupića i Pavla Đurišića nikad i niko, dok god je slobodarske i antifašističke svijesti u Crnoj Gori, neće moći staviti znak jednakosti, niti prvome zanijekati status heroja, a drugom naziv izdajnika!

Potonjih trideset godina donijele su Crnoj Gori mnogo nesporazuma, produbljenih podjela, ali i osebujnih transformacija. Bilo je u te tri decenije i onih što su na povijesnu pozornicu stupili kao izdajnici, da bi prerasli u svojevrsne heroje, ali i onih što su uzlećeli kao heroji, a slećeli u duboku izdaju.

Tako je, primjerice, aktuelni crnogorski predśednik Đukanović na krilima Antibirokratske revolucije, koja je dirigovana iz Beograda s ciljem stavljanja Crne Gore pod imperijalne interese (Velike) Srbije, ušao u politiku kao saučesnik krvavoga raspada Jugoslavije. Suštinu izdajničkoga djelovanja tadašnje crnogorske političke vrhuške sažeo je ondašnji predśednik Crne Gore Momir Bulatović, u trenutku kad se, pokazalo se bezuspješno, pokušavao izvući iz kandži te opasne kolaboracije: „Ako je kriterijum dobre vlasti u Crnoj Gori i od naroda prihvaćene vlasti poslušnost i apsolutna identičnost s onim što dolazi iz Beograda, onda ovom narodu ne treba vlast.“ No dok je Bulatović, nažalost, istrajao u slijeđenju pogubnoga puta izdaje Crne Gore, Đukanović se u ključnome trenutku otrgao od te tragične politike i usmjerio Crnu Goru na put državne i nacionalne emancipacije što je rezultiralo okretanjem zapadnoevropskim civilizacijskim vrijednostima, obnovom crnogorske državnosti, izgradnjom građanskoga i sekularnog društva, učlanjenjem u NATO i dr. U trideset godina političkoga rada Đukanović je, dakle, prošao put od Miloševićeva kolaboranta do heroja.
No, ima i onih koji su išli suprotnim smjerom. Tako će dva tajkuna čiji je uticaj u formiranju nove crnogorske vlasti ključan, Miško Perović i Žarko Rakčević, bude li izglasana predložena vlada, od heroja crnogorskoga emancipatorskog pokreta 90-ih, prerasti u političke zombije koji koaliraju s mrakom klerofašizma, prepuštajući mu najvažnije poluge vlasti. Uzaludni su bili njihovi medijski pokušaji da prikriju svoje nečasne nakane usmjeravajući svu odgovornost na bivšu vlast, za čijega su zemana i izrasli u tajkune. Ni Miškova nihilistička krilatica da su na izborima poraženi i četnici i partizani, ni Žarkova licemjerna poruka da će se on protiviti utapanju Crne Gore u „Srpski svet“, neće moći da prikriju izdajničku platformu njihova djelovanja, jer onoga trenutka kad poslanici njihove Ure dignu ruku za izbor Vlade 12 apostola apokalipse, odgovornost za svu štetu koju budu Crnoj Gori nanijeli mračnjaci SPC-a koji kontrolišu Vladu pašće isključivo na njihova pleća.

Njihov, pak, pitomac Dritan Abazović, provincijski fićfirić koji je umislio da će ga povijest upamtiti kao onoga koji je srušio Đukanovićevu vlast, nesvjestan da će njegovoj izdajničkoj službi jedino trajno mjesto boravka biti smetlište istorije, ni ne trudi se da svoju izdaju prikrije. Njegov model poricanja stvarnosti do te je mjere proziran da samo još intelektualno insuficijentni nijesu u stanju da vide kako je Ura već jednim korakom onđe đe je već odavno Pokret za promjene, u brlogu velikosrpskoga klerofašizma. Tako Dritan nedavno izjavi da će lako promijeniti 6 članova Zakona o slobodi vjeroispovijesti jer je, kako on reče, riječ o diskriminatorskome aktu s neustavnim rješenjima. Kako već i ptice na grani znaju evo skoro pa godina da je taj zakon preporučila Venecijanska komisija, da za sve ovo vrijeme niko Ustavnome sudu nije podnio prijedlog za ocjenu ustavnosti (iako su to iz SPC uporno najavljivali), da je Zakon prihvatljiv za sve vjerske zajednice u Crnoj Gori, osim za SPC, koja je jedina neregistrovana u CG, da je zakon predvidio zaštitu crnogorskih kulturnih dobara, ali i garantovao sva prava vjerskim zajednicama i sl. više je nego jasno da Dritan Abazović ne govori istinu kad ponavlja mantre srpskih popova za koje je zakon diskriminatoran samo zato što će ih naćerati da više ne djeluju mimo crnogorskoga ustava i zakona.
K tome, Abazović koji se predstavlja kao ekolog i politikolog sebi daje za pravo da ocjenjuje ustavnost Zakona, iako prethodno nije učinio ništa da tu svoju tvrdnju provjeri na nekoj od relevantnih pravnih instanci. Sramni su ovi Dritanovi pokušaji da u korist jedne paramilitarne organizacije čiji je očigledno najamnik, mimo svih zakonskih i ustavnih procedura, diskredituje jedan važeći crnogorski zakon. Tu već dolazimo do nove Dritanove obmane da „predloženim sastavom vlade nije ugrožena sekularnost i građansko ustrojstvo države“, jer je sekularizam ugrozio sam Dritan odlaskom pod Ostrog da pregovara o mandataru đe je, po njegovu svjedočenju jednome uglednom beogradskom analitičaru, ključnu riječ odigrao pokojni mitropolit Amfilohije! To je Dritan priznao ljudima izvan Crne Gore, ali u Crnoj Gori, pa i svojim glasačima, prodaje maglu da sekularizam nije ugrožen činjenicom da mandatara i najveći dio Vlade delegira crkva i da su u toj Vladi svi pripadnici jedne religijske zajednice i, po svemu sudeći, jedne nacije. I to one koja se već nekoliko decenija žali na diskriminaciju i ugroženost.

Obmanjuje Dritan javnost i kad tvrdi da će Ura čvrsto braniti nacionalne interese jer nacionalni interesi države Crne Gore nijesu da na čelu izvršne vlasti ima čovjeka koji Crnu Goru smatra srpskom državom, nekoga ko širi vjerski fundamentalizam tvrdnjama da se vjerom planine i fizički pokreću te da se nije moguće zaraziti tokom pričešća, ko međunarodnoga teroristu proglašava „simbolom borbe protiv diktatora“, nekoga ko ljubi zastavu tuđe države i služi interesima (pseudo)vjerske organizacije čije je śedište izvan Crne Gore, a čiji sveštenici otvoreno vrijeđeju Crnu Goru i Crnogorce, što uostalom i on čini svodeći pojam Crnogorac na regionalnu odrednicu, poput Hercegovac, Vojvođanin i sl....

Nije nacionalni interes sigurno ni to da na mjestu na kojem se kreira obrazovna, kulturna i naučna politika śedi deklarisani srpski nacionalista i, po vlastitim riječima, „četnik“, neko ko Crnogorce negira kao narod nazivajući ih „Novocrnogorcima, Montenegrinima, Milogorcima, Dukljanima koji su pristali da budu dio etničkog inžinjeringa“, neko za koga su i najliberalniji Hrvati „ustaše“, neko ko poziva na rušenje Njegoševa mauzoleja i sl. Kao što nije ni ekološki interes, a Ura se gordi svojom zelenom profilacijom, da na čelu ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma bude arhitekta minihidrocentrala i najveće kič konstrukcije u savremenoj Crnoj Gori u formi podgoričkoga hrama svetosavlja.

Zalud su Abazovićeva opravdanja da je mandatar svoje zetove i intimuse, snahe, brataniće, braću i savjetnike ljudi iz SPC u CG, birao kao svoj tim, jer taj neskriveni klero-klijentelističko-nepotistički model ustrojstva Vlade ne može biti pravdan mandatarovom odgovornošću, niti šupljom pričom da im treba dati priliku. Nema Crna Gora vremena za opasne eksperimente s klerofašističkom Vladom u službi tuđih nacionalnih interesa, jer štetu po sekularno i građansko ustrojstvo Crne Gore koju ta družina kani
načiniti ne znam da li ćemo ikad više biti u prilici da ispravimo.

Kad se jednoga jutra probudimo u novoj Bosni na Balkanu, neće za taj razur crnogorskoga društva biti kriv ni mandatar ni njegovi apostoli apokalipse. Jedinu krivicu snosiće ona 4 poslanika Ure što će po nalogu svojih beskrupuloznih gazda, bivših suverenista Miška i Žarka, pristati da izdaju sekularnu i građansku Crnu Goru i pod noge bače sve njene istinske vrijednosti. Baš kao i mnogi slični prije njih i oni će završiti u ropotarnici povijesti, obilježeni za sva vremena statusom što će im obezbijediti mjesto u devetom krugu Danteova pakla.

Prof. dr Milorad Nikčević