Da bi se pravilno ocijenila svrha i dometi javne polemike
potrebno je, između ostalog, osvijetliti relevantnost problema i
motive koji su je pokrenuli. U ovom slučaju, važno je saznati i
uzroke zbog kojih kontinuirano, više decenija, notorne
besmislice i bizarnosti imaju status važnih, navodno sudbonosnih
pitanja u crnogorskom bantustanu.
Pomenuću najmarkantnije fantazije koje su se pojavile u
potonjih trideset godina: Crna Gora prva ekološka
država u svijetu, u vrijeme kad su se politički
sponzori ove ideje pripremali za rat, koji je srušio zemlje i
gradove; Nova Razvojna Filozofija,
koja je proklamovana u isto vrijeme, kad se pola republičkog
budžeta punilo iz šverca duvana, nafte, itd; mikro
država, čiji je ideolog planirao da cjelokupni
državni aparat ima trista trideset tri službenika(sic!), iako je
samo policija brojila nekolike hiljade uposlenika;
ustavni patriotizam, futuristička teorija koja u
Evropi – osim Švajcarske koja je sui generis – nije zaživjela ni
u najrazvjenijim liberalno-demokratskim društvima. No, prve tri
uobrazilje, za razliku od „ustavnog patriotizma u Crnoj Gori“,
nijesu imale nikakvog učinka, pozitivnog ni negativnog. Osim što
ideja „ekološke države“, u zemlji s tako niskom ekološkom i
uopšte građanskom sviješću, može izgledati i kao simpatična
dosjetka.
Kad je, pak, u pitanju ustavni patriotizam u Crnoj Gori, ova
ideja u izvjesnoj mjeri je intelektualni egzibicionizam, tipičan
za provincijalnu umišljenost o avangardnosti. Njena osnovna
ideološko-politička potka osmišljena je u štabovima koji iz
svojih nacionalnih, političkih, ekonomskih i drugih razloga,
žele da zamute ionako mutnu crnogorsku vodu: prije svega da bi
relativizovali smrtonosnu opasnost od velikosrpskog nacionalizma
čija je ambicija da promijeni društveni i nacionalni karakter,
kao i prozapadno opredjeljenje Crne Gore. U pitanju je jedan, za
crnogorske prilike, široki političko-medijsko-institucionalni
spektar, koji pseudoideologiju ustavnog patriotizma prezentuje,
implicitno ili otvoreno, u različitim formama.
Opozicione stranke velikosrpske i prosrpske provinijencije,
privatni mediji, kao i bivši indipendisti, kojima je smjena
Mila Đukanovića politički i nacionalni
prioritet, s obzirom na to da im na izborima i u pokušajima
državnog udara 2015. i 2016. nije uspjelo nasilno nametanje
velikosrpsko-panslavističke koncepcije, pokušavaju “mekim”
demagoškim metodama da promijene društveni karakter i stratešku
orijentaciju Crne Gore. K tome, apartčici i njima bliski
intelektualci, koji podržavaju kontradiktorne izjave
predsjednika Vlade o “pravoslavnoj koheziji” i da “Crna Gora
nije država nacija nego građana”, ignorišu ozbiljnost
hegemonističkih nacionalzama koji žestoko, svakodnevno i u svim
domenima duhovnog, kulturnog i političkog života, žestoko nasrću
na nacionalni i građanski integritet Crne Gore. Opterećeni
dnevno-političkim konjukturama, znatan dio Vlade i stranaka koje
su je konstituisale, vjeruju da će uvlačenjem srpskih
nacionalista u vlast produžiti svoju trodecenijsku vladavinu, te
smanjiti opaki animozitet koji srpski kleronacionalisti
propagiraju protiv zagovornika crnogorske samobitnosti i
suverenosti.
Teza da je država, ignorišući kulturno-nacionalne osobenosti,
sama sebi cilj, u balkanskoj realnosti neminovno vodi u nestanak,
ne samo male i osporavane crnogorske nacije, nego i same države.
Edmund Berk, britanski političar i filozof, u
18. vijeku je shvatio ono što danas još ne razumije većina naših
državnih čelnika i ministara: “Ljude ne povezuju papiri
i pečati. Oni se udružuju po sličnosti, saglasnosti, naklonosti.
Za nacije važi isto što i za ljude”.
Očekivati da će u Crnoj Gori zaživjeti ustavni patriotizam
jednako je smisleno kao tražiti od djeteta koje je tek prohodalo
da trči prepone. Ukoliko se u budućnosti djelimično promijeni
karakter evropskih društava, i ustavni patriotizam prevlada
etnički i liberalni nacionalizam, to će se svakako desiti u
nekoj zemlji gdje su liberalne i univerzalne vrijednosti i danas
veoma prisutne i uticajne, a ne na Balkanu, na kojemu će etničko
i klerikalno, parohijalno i ksenofobno, još prilično dugo imati
dominaciju nad univerzalnim demokratsko-liberalnim vrijednostima.
Dakle, u Crnoj Gori nijesu u sporu oni što zagovaraju
kleronacionalizam ili liberalni nacionalizam sa onima koji
propagiraju ustavni patriotizam, nego se vodi dubinska bitka u
svim kulturno-duhovnim, nacionalnim i političkim porama, između
velikosrpsko-panslavističke- antizapadne i
crnogorske-građanske-prozapadne ideologije. Zato propagatori
“ustavnog patriotizma”, zamjenom teza, svoje nacionalističke
namjere podmeću djelatnicima koji tvrde da su emancipacija
crnogorske nacije i građanski karakter crnogorskog društva
kauzalno povezani.
U ovoj, za naše prilike, sofisticiranoj podvali, kojoj je
krajnji cilj potpuno političko i nacionalno obezglavljivanje
Crne Gore, Vladimir Pavićević i njegova mala stranka imaju
efemernu ulogu. Naime, Pavićević, već prekaljen u podzemnim
beogradskim političkim igrama, shvatio je, s obzirom na konfuznu,
emocionalno plitku, često dvostruku nacionalnu svijest
Crnogoraca, i na moćnu političku i institucionalnu podršku
tlapnji ustavnog patriotizma, da bi nešto mogao uloviti u mutnom.
Stoga, važno je znati da je glavni meštar ove zakulisne, za Crnu
Goru pogibeljne igre, Dragan K. Vukčević,
predsjednik CANU, a glavni ideolog Ilija Vujačić,
kojemu je Pavićević bio asisent na Beogradskom univerzitetu. D.
K. Vukčević, predsjednik nacionalne akademije s dvije knjižice
eseja, u kojima nema nijedne originalne rečenice, misli,
zapažanja, čiji su najviši intelektualni dometi govori na
sahranama, nema intelektualni i teorijski - za razliku od
mešetarskog – kapacitet da iole suvislo obrazloži platformu
ustavnog patriotizma i zato je u pomoć pozvao Iliju Vujačića,
bivšeg dekana Fakulteta političkih nauka na Beogradskom
univerzitetu, koji je sad dekan na Vukčevićevom UDG.
Da bi se mogao bolje razumjeti ideološko-politički profil, pa
i odnos prema Crnoj Gori, glavnog ideologa ustavnog patriotizma
u Crnoj Gori, dovoljno je spomenuti dvije stvari: Vujačić je
prije samo tri godine, na Fakultet političkih nauka pozvao
Milorada Dodika, kao specijalnog gosta. Uz to,
zapaženi su i njegovi egzaltirani tekstovi o liku i djelu
Ljubomira Tadića, filozofa, porijeklom iz Pive
– oca Borisa Tadića – predsjednika
referendumskoga Pokreta za zajedničku državu Srbija i Crna Gora.
Da je stvarni povod za polemiku koju je nominalno inicirao
Vladimir Pavićević, kritika skupa o ustavnom patriotizmu u CANU
– na kojemu je od dvanaset učesnika bilo šestoro iz Srbije! – a
ne propagiranje programskih osnova njegove stranke, zapravo
privrednog društva za jednokratnu upotrebu, vidi se iz toga što
Pavićević, i polemici priključeni Predrag Zenović,
predavač na Vukčevićevom UDG, brane skup u CANU kao naučno
relevantan i društveno koristan. Po svemu sudeći, Pavićević i
Zenović – Zenović, ipak, pokazuje teorijsku potkovanost i
izvjesni intelektualni rafinman – dobili su pretežak zadatak,
koji bi teško savladao sȃm Jirgen Habermas. Jer,
“ustavni patriotizam” u crnogorskom kontekstu čista je
sholastika, gomilanje visokoučenih fraza i floskula.
Svaka politička teorija koja se ne referiše na stvarnost,
koja ignoriše ili krivotvori stvarnost, nema namjeru da
razbistri, definiše, ponudi održive odgovore nego, naprotiv, da
još više zamuti probleme, kako bi sprovela skrivene ciljeve. Na
primjer, Jirgen Habermas je ustavni patriotizam u Njemačkoj
postavio kao negaciju, prevrednovanje opakog njemačkog
naci(onali)zma: nije za nacizam tražio opravdanje u izgubljenom
ratu, ekonomskoj krizi, cionizmu, masonstvu, komunizmu, itd.
Zato bi svaki iole častoljubivi zagovornik ustavnog patriotizma,
građanskih vrijednosti, liberalnog nacionalizma u Crnoj Gori,
ukazao da je osnovni i permanentni uzrok nestabilnosti u Crnoj
Gori velikosrpski nacionalizam, te da je izjednačavanje srpskog
i crnogorskog nacionalizma jedna vrsta sljepila, kao kad bi neko
izjednačio opasnost od karcinoma i gripa.
Srpski nacionalizam je hegemonistički, klerikalan,
iracionalan, emocionalno dubok, dok je crnogorski nacionalizam
odbramben pluralistički, sklon liberalnim pogledima, ne zbog
toga što su nacionalni Crnogorci na višem civilizacijskom
stupnju od Srba, nego zato što ih populacijska malobrojnost,
grčevita borba da stalno dokazuju pravo na odjelitu kulturu,
jezik, crkvu, književnost, primorava da se prilagođavaju i traže
kompromise. Vukčević, Vujačić, Pavićević, Zenović i ostali
“ustavni patriote” svjesno prenebregavaju javno suočavanje sa
ključnim razlogom zbog čega je njihova teorija manipulativna i
neodrživa: sve relevantne srpske političke stranke, kulturne
institucije, crkva, mediji i ostale ispostave, rigidni su
sljedbenici hegemonističkog nacionalizma u Crnoj Gori. Oni ne
priznaju nijedan društveni poredak i političko opredjeljenje u
kojemu velikosrpska i panslavistička ideologija nije vladajuća i
neupitna.
Vladimir Pavićević u ovoj polemici je ljeporečiv, pa bi nekog
neukog možda mogao i zavesti, ali njegova demagogija je plitka,
providna i drska, zato što računa na neobrazovanost i zaostalost
javnog mnjenja u crnogorskom bantustanu. Prisjetimo se nekoliko
njegovih demagoških egzibicija i privida.
1. Student koji na prvoj
godini humanističkih nauka ne zna razliku između etnosa i nacije,
ne može dobiti prelaznu ocjenu. Zato vjerujem da V. Pavićević,
svjesno, a ne iz neznanja, definiciju nacije pripisuje etnosu.
Naime, u definicijama kulturološke, marksističko-lenjinističke,
etnogenetske škole nacije, etnos je “krvna zajednica” a
nacija “imaginarna zajednica”, to jest politički narod,
koji je povezan kulturom, istorijom, simboličkim indikatorima,
mitom, jezikom, religijom, zajedničkom sudbinom, planovima za
budućnost… No, da mu ne bi “propala” teza kako se ja bavim
etničkim inžinjeringom on i dalje tvrdi da su Crnogorci i Srbi
dva etnosa. Etnos, prema Pavićevićevu tumačenju, nije stvar
pripadanja nego “osjećanja”!? Ovom tvrdnjom profesor političkih
nauka ukida naciju, poput premijera Duška Markovića,
kao sociološku i kulturološku kategoriju – iako tvrdi da je
“etnija zajednica koja prethodi modernoj naciji”! – i njene
atribute pripisuje etniji, što bi u crnogorskom slučaju značilo
da, recimo, dva brata koji se izjašnjavaju kao Srbin i Crnogorac
pripadaju različitim različitim etnosima, iako su imaju isti DNK,
naslijeđen od jedne majke i jednog oca!?
2. Nije manje nesuvislo
potenciranje tvrdnje o mom etničkom inženjeringu, iako V.
Pavićević sad veli da nijesam šovinista! Ergo, nemoguće je
zagovarati etnički inženjering, a ne biti šovinista: svaka vrsta
etničkog inženjeringa – preseljenja, proćerivanja, fizičke
likvidacije, “prevođenja” naroda – je šovinistička i fašistoidna.
Svoju insinuaciju potvrđuje tvrdnjom da ja “etničke” Srbe želim
da “prevedem” u Crnogorce “štelovanjem brojeva pod ruhom
kulturne i duhovne reforme”. V. Pavićević, poput one princeze
koja se probudila iz decenijskog sna, ne konstatuje činjenicu
koju sam prethodno naveo, da je gotovo četrdeset odsto
nacionalnih Crnogoraca, u Crnoj Gori i Srbiji, lažima,
manipulacijama i pritiscima, već bilo “prevedeno” u nacionalne
Srbe, između popisa stanovništva 1981. i 2011, s krajnjim ciljem
da crnogorska nacija nestane kao relevantna kulturno-politička
kategorija.
Meni, dakle, bivši asistent profesora Vujačića, pripisuje
ista nepočinstva prema crnogorskim Srbima, koja su
Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Milorad Vučelić, Amfilohije
Radović, Veselin Đuretić, Aleksandar Raković, Milo Lompar…
radili, ili još rade, u odnosu na nacionalne Crnogorce. Ipak,
Vladimir Pavićević, vrhunac drskosti i licemjerja demonstira
tvrdnjom da on brani “etničke” Srbe, “zato da niko, nikada i
niukom slučaju ne bi mogao to isto da traži ili poriče svima
koji se osjećaju kao etnički Crnogorci”.
Dakle, pravi još jednu logičku i faktografsku inverziju,
svjesno fasifikujući činjenice da ja nikad u gotovo
četrdesetogodišnjem javnom djelovanju, nijednom rečenicom,
nijesam osporavao srpsku naciju, niti se uvredljivo odnosio
prema srpskoj tradiciji i kulturi, dok, s druge strane, postoji
toliko obimna pisana hrestomatija, falsifikata, uvreda, psovki,
tvrdnji na nacionalni Crnogorci, zapravo, i nijesu ljudi, već
podljudi ili životinje, da ne bi mogla stati u najveću privatnu
biblioteku.
3. Da nemam elementarnu
nesnošljivost, kamoli asimilatorske i genocidne nakane u odnosu
na nacionalne Srbe, najbolje bi mogao svjedočiti sȃm Vladimir
Pavićević. Jer, poslije njegovog povratka u Crnu Goru, i nakon
što ga je Purko Ivančević ustoličio za predsjednika Crnogorske,
bivši docent je tražio da se upozna sa mnom, i ja sam mu se
obradovao, uvjeren da jedan obrazovani Srbin, građanske
provinijencije, može biti osvježenje u našem zapuštenom
intelektualnom i političkom miljeu. Nijesam, čak, smatrao
anomalijom što je predsjednik stranke koja se zove Crnogorska
nacionalni Srbin sa beogradskim bekgraundom, i pokušao sam, u
okviru svojih moći, da mu pomognem savjetima i kontaktima, u
sferi medija i kulture. Ova činjenica dosta govori, ne samo o
skrivenim političkim namjerama V. Pavićevića, nego i o njegovoj
psihosocijalnoj i moralnoj strukturi.
4. Ono što Vladimir
Pavićević i većina zagovornika ustavnog patriotizma danas
mimkrijski rade – u dilu s otvorenim velikosrpskim
nacionalistima – s ciljem razvodnjavanja, ionako plitke i
konfuzne, nacionalne svijesti Crnogoraca, s krajnjim ciljem da
se taj entitet ukloni s kulturno-političke scene kao remetilački
faktor, ima svoj kontinuitet, koji se decenijama strateški i
taktički prilagođavao različitim političkim okolnostima.
Svjedočio je Pavle Mijović, predratni komunista,
o tome da mu je nakon hapšenja u Belvederskim demonstracijama
1936. policijski isljednik rekao: “To što ste komunisti nekako
vam možemo i tolerisati, možda će se i zakonski legalizovati
komunistička stranka, ali ako budete tražili crnogorsku naciju,
sve ćemo vas istražiti”.
Poslije rata Cana Babović je na nekom
zasijedanju napala Andra Mugošu zbog toga što
Crnogorci “žele da stvore posebnu naciju”, krajem šezdesetih
godina prošlog vijek grupa cetinjskih i titogradskih profesora i
pjesnika, koja se usudila da kritički preispita
Skerlićeve, Cvijićeve, Erdeljanovićeve, Belićeve, Ruvarčeve
kanone o Crnoj Gori, doživjela je pravu demonizaciju, ne samo od
beogradskih intelektualnih i političkih krugova, nego i od
domaćih političkih komesara. O nama nekolicini iz
Književne opštine 1988., samo nekoliko mjeseci prije AB
revolucije, zasijedalo je partijsko i republičko rukovodstvo da
bi nas osudilo za nacionalizam i liberalizam. Tom prilikom,
Radovan Radonjić, glavni ideolog SK CG, izjavio je da će
“isušiti bare i barice nacionalizma”. Nakon dolaska
velikosrpskih populista i oportunista na vlast 1989., pisci i
novinari koji su se zalagali za odbranu crnogorske kulturne i
nacionalne samobitnosti, bili su izloženi atentatima,
policijskom i sudskom progonu, fizičkim napadima, potpunoj
profesionalnoj diskriminaciji… Poslije raskola u DPS-u 1997. i
odvajanje Đukanovića od politike Slobodana Miloševića, u sklopu
ukupne emancipacije Crne Gore, stihijski i necjelovito se
odvijala kulturna i nacionalna obnova, i zbog njenih
kontroverznih učinaka dio režima je poslije izbora 2016. odustao
od ideje da crnogorski identitet bude stožer ukupnog građanskog,
multikulturnog bića Crne Gore.
Dio vladajućih stranaka DPS-a i SD-a, s premijerom Markovićem
na čelu, implicitno su prihvatili “ustavni patriotizam”, jer ih
ova nejasna floskula ne obavezuje na političku akciju, ni na
bilo kakav intelektualni napor. Sve ovo se događa u prevečerje
popisa stanovništva 2021. za koji su zvanična Srbija, Srpska
pravoslavna crkva, srpske stranke u Srbiji i Crnoj Gori, njihovi
mediji, prosvjetne i kulturne institucije, stvorili akcioni plan
kako bi “preveli” još jedan broj nacionalnih Crnogoaca, da bi na
taj način Srbi postali većinska nacija u Crnoj Gori. U toj
razuđenoj strategiji agresivne i meke propagande, koja će se
kretati od potenciranja navodnog srpstva Petrovića Njegoša, do
kriminalizovanja vlasti koja je pobijedila na referendumu,
protagonisti ustavnog patriotizma, na čelu s CANU, imaju
značajnu ulogu, za destruiranje ionako slabe, nesigurne i
konfuzne nacionalne svijesti Crnogoraca.
5. Vladimir Pavićević
navodi sadašnju koaliciju u Budvi kao ogledni uzorak za ustavni
patriotizam, vjerujući da je saglasnost oko podjele plijena u
bogatoj prijestonici turizma, između stranaka toliko programski
različitih da ih, narodski kazano, “u jedan kota svariš ne bi im
se čorbe smiješale”, dovoljno vjerodostojan argument za
budućnost zemlje. Pritom, ne spominje orgijanje u čast datuma
nestanka Crne Gore, ali i to da su skupovi i plakati u počast
Podgoričke skupštine samo mali segment velikosrpske duhovne i
kulturne politike, koja se u ljetnjim i zimskim programima,
promoviše na budvanskim trgovima, u dvoranama i bogomoljama. Ako
bi neko pogledao spisak kulturnih programa, i da na njima ne
piše mjesto u kojemu se održava, mogao bi pomisliti da je
nabasao na flajer nekog kulturnog programa u Novom Sadu, Nišu,
Trebinju ili Banja Luci.
6. V. Pavićević, kao glavni
dokaz da je model ustavnog patriotizma u Budvi već
profunkcionisao, navodi i želju Marka Carevića,
predsjednika crkvene opštine Srpske pravoslavne crkve i
predsjednika Budve, da se sretne s Milom Đukanovićem i Duškom
Markovićem! On vjerovatno računa da većina čitalaca ne razumije
nužnost ekonomske i sistemske povezanosti opština i centralne
vlasti. Da Budvom vlada sȃm Amfilohije Radović, a da su na
vlasti u Podgorici Ramuš Haradinaj i Hašim Tači,
gradonačelnik Budve bi bio prinuđen sarađivati. Čak i kad bi
sadašnja Budvanska skupština, nalik na Podgoričku skupštinu
1918., proglasila prisajedinjenje Srbiji, opet ne bi mogli
prekinuti odnose s Podgoricom, jer ovaj turistički grad, pored
ostalog, nema sopstvene izvore vode, električnu centralu,
aerodrom, pa bi morali praviti međudržavne ugovore o vitalnim
privrednim, saobraćajnim, carinskim i drugim pitanjima.
Gornji pasus svjedoči da je daljnja polemika s Vladimirom
Pavićevićem izgubila smisao, i stoga ću je okončati. Pavićević
je dobio je ono što je tražio, a ja ću, ako se budem, u dogledno
vrijeme, ponovo oglašavao na temu ustavnog patriotizma, tražiti
druge spornike – glavne komesare i ideologe ove opasne i
podmukle pričine.
