|
|
DESTRUKCIJA DRŽAVE I MORALNA HIPOKRIZIJA
Piše: Milorad Minjo
Ražnatović
Podgorica, 25. novembar 2015. godine
Snažna opredijeljenost Crne Gore da pristupi
NATO savezu, otklanjajući na taj način mogućnost ataka na njene granice i
državni suverenitet od strane spoljnih velikodržavnih aspiranata i
projektanata, a samim tim smanji i unutrašnje tenzije koje izazivaju
antidržavni prosrpski, politički, nevladini i vjerski klerofašistički
subjekti u Crnoj Gori (koji, podstrekavani i podržavani od ekstremnih
velikosrpskih nacifašističkih snaga iz Srbije - a ne bih bio nesklon ni
tvrdnji da, u svijetlu upletenosti ruske oficijelne politike u ove događaje,
iza kulisa takve podrške stoji i zvanična srpska politika, predstavljaju
stalnu prijetnju po državnu stabilnost i urušavanje crnogorskog
subjektiviteta i identiteta), dobili su svoj epilog proteklih dana
organizacijom rušilačkih protesta dijela prosrpske opozicije u Crnoj Gori. A
i onaj dio opozicije istog predznaka koji nije zvanično učestvovao na
protestima, intimno ih je podržavao i koristio tu rušilačku energiju kako bi
izdejstvovao nelegalnu smjenu vlasti i formiranje nove vlade sastavljene od
stranaka poraženih na referendumu o obnovi crnogorske nezavisnosti. Kako
drugačije tumačiti riječi predśednika Demosa Lekića, koji i pored više nego
dokumentovanih činjenica o rušilačkom napadu protestanata na državne
institucije, kaže „...ostaje neoboriva činjenica da na njima (protestima)
niko nije ni pominjao niti se odvijao čin rušenja ustavnog poretka“(Vijesti,
8 novembar 2015.). Ovakvom „pronicljivošću“, logiciranjem i lukavstvom, je,
samozvani profesor rimske La Sapienze i protivnik crnogorske državnosti,
zbog svojih političkih i ličnih interesa, te komformističkih i hedonističkih
poriva, želio zamagliti rušilačke događaje, a zapravo je sebi napravio
medveđu uslugu, jer je na taj način doveo u pitanje sopstvenu intelektualnu
samoljubivost. U „profesorovoj“ interpretaciji činjenice su samo ono što je
eksplicitno saopšteno! Pitamo ga, zar se one ne mogu izvlačiti iz nečega što
je implicitno ali veoma jasno saopštavano?
Elem, svakom iole razumnom čovjeku, a kamoli onom obrazovanijem, je dovoljna
jasna potvrda poziva na rušenje ustavnog poretka bila ranija najava vojvode
Mandića da će, u slučaj policijskog prekida šatorskog protesta sa prasećom
pečenjadom, koji se odvijao ispred Skupštine, oni ući u nju, ili šifrovana
poruka demonstrantima da „nikakvu odgovornost ne preuzimaju (organizatori)
za ono što će se desiti“, poslanika Radunovića kao zadnjeg govornika na tim
24-oktobarskim rušilačkim protestima, poslije čega je krenuo napad na
Skupštinu Crne Gore. Taj pritisak se sve više pojačava, kako se bliži dan
donošenja odluke na Ministarskom savjetu NATO-a 1. decembra ove godine i
kako postaje sve izvjesnije da će na tom zasijedanju Crnoj Gori biti upućena
pozivnica za pristupanje ovom Savezu. U tom kontekstu najnoviji skandalozni
stavovi ruske Dume, koje naš ugledni književnik Andrej Nikolaidis, s pravom
i skalpelski precizno, naziva „Novom Rezolucijom informbiroa“, nijesu ništa
drugo do grubo miješanje u unutrašnje odnose jedne nezavisne države i
negiranje njenog suverenog prava na slobodu izbora. S druge strane, oni
imaju pretenziju pravljenja pritiska na članice Alijanse kako bi blokirali,
ili makar odgodili upućivanje pozivnice. A sa treće, sugerišu, ili
preciznije rečeno, u njihovim stavovima je sadržan implicitan poziv „većini
naroda“ (čitaj crnogorskoj prosrpskoj opoziciji) čijoj „volji protivurječji
ulazak u NATO“, da spriječi ovakav scenario. Dakle poziv na bunt! S tog, kao
i sa međunarodnog stanovišta, ovi pritisci zvanične Rusije nijesu nimalo
naivni, jer su, namijenjeni onim članicama NATO-a koje nemaju još čvrst stav
o upućivanju pozivnice. U prvom redu Francuskoj, koja se je još nije
oporavila od trgičnih događaja - terorističkih napada, a koja uz to ima
neslavnu ulogu u crnogorskoj istoriji vezanoj za 1. decembar 1918. godine
kada je Crna Gora izbrisana sa mape nezavisnih država. Da li će i ovaj 1.
decembar, u režiji Francuske, biti ponovo koban po Crnu Goru, ili će se ona
pozitivnim odnosom prema članstvu iskupiti za nanesenu istorijsku nepravdu,
vrlo ćemo brzo saznati? U svijetlu ovih opstrukcija i pritisaka, ni sama
pozivnica za pristupanje NATO savezu ne garantuje i njihov momentaln
prestanak. Naprotiv, oni će biti nastavljeni sve do prihvatanja pozivnice i
donošenja odluke o učlanjivanju. Bilo kako bilo, Crna Gora mora biti vječno
zahvalna najvećem broju članica za otvorenu podršku pristupanja NATO-u, a
posebno onim koje su iskreno i predano, ne štedeći svojeg znanja, autoriteta
i energije lobirale na dobijanju pozivnice. U tom kontekstu treba istaći
SAD, Slovačku, Sloveniju i Hrvatsku i Mađarsku, čiji šef diplomatije Peter
Sijarto, nekoliko dana uoči donošenja odluke o upućivanju pozivnice,
ohrabrujućim, dirljivim i istorijski vrijednim riječima, posla poruku
članicama Alijanse i crnogorskim građanima: „Ostaćemo u sali dok ne dobijete
poziv za NATO“. Ovaj čin potvrđuje istorijsko prijateljstvo ustanovljeno još
za vremena doktora filosofije Jožefa Bajze, mađarskog akademika, svestranog
naučnika - istoričara, bibliografa i publiciste, koji je osvetljavajući
istinu udesu Crne Gore 1918. godine i učinjenoj joj nepravdi, vodio veliku
intelektualnu borbu za obnovu crnogorske nezavisnosti, što je krunisao i
svojom studijom Crnogorsko pitanje.
Najnovija ruska anticrnogorska diplomatska ofanziva morala bi biti
otrežnjavajuća i za one Crnogorce koji bezrezervno doživljavaju Rusiju kao
iskrenog istorijskog prijatelja i dobročinitelja. Jer, istorijske činjenice
su neumoljive a one nam govore da se uvijek radilo o prevlasti i ogoljenom
državno- političkom interesu koje je ova moćna država imala na Balkanu. O
tome, opet, više nego ilustrativno śedoči i pomenuti, kobni 1. decembar
1918. godine. Dok gođ je Crna Gora imala ulogu bastiona slobode i prepreke
osvajačkim turskim pohodima, do tad je bilo vojne i ekonomske pomoći, te
zaštite njenih državnih interesa. Kada je ta uloga, poslije balkanskih i
Prvog svjetskog rata, oslabila, Rusija prstom nije mrdnula da zaštiti
crnogorsku državnost, već je mirno gledala kako nekadašnji saveznici u krvi
guše njen ponos i slobodu, rušeći njeno desetovjekovno državotvorno biće.
No, stavovi ruske zvanične politike su interesantni i sa stanovišta
aktuelnih protesta u Crnoj Gori iz razloga što su oni na najogoljeniji način
demantovali organizatore rušilačkih demonstracija, pa i svoje ranije izjave,
da nema osnova za optužbe o njihovoj upletenosti i podsticanju ovih događaja.
Posmatrajući gore iznesene činjenice kroz prizmu već viđenih dešavanja na
našim prostorima, koji su širili nepodnošljivi „zadah truleži“ nad ondašnjom
Jugoslavijom, što je proizveo „krvavi pir“ osmišljen u monstruoznim glavama
velikosrpskih projektanata, nije ni bilo za očekivati da će organizovani
protesti biti mirni i civilizovani. Tim prije što se takav scenario mogao
jasno prepoznati u njihovim ultimativno postavljenim zahtjevima, koji se
drugačije nijesu mogli ni završiti do nasiljem i napadom na ustavni poredak
Crne Gore. Svakom iole politički upućenijem građaninu bilo je jasno kakva se
pizma (zagriženo neprijateljstvo, mržnja, pakost, zloba) i destrukcija valja
iza jednonacionalnih „mirnih protesta“, pa je to valjda trebalo biti još
jasnije dijelu političkih, intelektualnih i medijskih elita koje su uložile
svoj trud, znanje i energiju u vrtanje crnogorske nezavisnosti, a u
zavijenoj formi, ili pak otvoreno, su podržali ove proteste. Kao što im
treba biti jasno i to, da je, zbog stepena mržnje koja hrani organizatore i
učesnike ovih protesta, veoma moguće očekivati i nove atake na državne
institucije i suverenitet Crne Gore. Bojati se, da takav scenario
nagovještavaju i nastavljeni protesti navedenih subjekata, koji se održavaju
diljem naše države. Sa tog stanovišta indikativni su događaji sa posljednjeg
podgoričkog skupa na kojem su demonstranti, „opkoljavajući državne
institucije“, iskazali zabrinjavajući, ali ne i neočekivani, nivo
agresivnosti, prostakluka, primitivizma i riješenosti dase ultimativni
zahtjevi ostvare pošto poto. Žrtva ovako necivilizovanog ponašanja,
determinisanog dubokim naslagama srednjovjekovne mitomanske svijesti, ovog
puta je bila ekipa TV Crne Gore i posebno njena novinarka Ivana Šebek koja
je, vulgarno, brutalno i kukavički, na sreću, ovog puta verbalno,
onemogućena od strane demonstranata i poslanika Radunovića, da izvrši svoj
profesionalni zadatak i uživo obavijesti gledaoce o događanjima na
protestima. Ovakvo ponašanje dodatno onespokojava, jer nagovještava moguće
destruktivno ponašanje koje bi se moglo izroditi iz najavljenog decembarskog
finalnog protestnog skupa u Podgorici. Mogućnost takvog raspleta pojačava i
saznanje da su organizatori ovih skupova konzervativne stranke koje su po
svojoj prirodi nedemokratske – totalitarno-firerovskog ustrojstva; da su se
napajali i napajaju na svetosavsko-garašaninovskoj velikosrpskoj ideologiji;
da snaga njihovih motiva izvire iz, gotovo, dvadesetogodišnjih gubitničkih
frustracija, koja, sjedinjena sa unutrašnjim supstratom (ne)etičnosti bića
pojedinih vođa i ne malim iskustvom u organizovanju rušilačkih demonstracija
bez preduzimanih sankcija od strane sudskih organa, prosto podstiče ove
strukture na necivilizovano ponašanje. U tom kontekstu kao ilustraciju
navodimo primjer jednog od nekadašnjih lidera opozicije koje je sinonim
svega onog negativnog, što politiku definiše kao „kurvu“.
Ova perfidna politička figura, „majstor za političku ravnotežu“ (Božidar
Ilijin Miličić – U političkom ogledalu, str. 43), manipulator izbornim
procesima i rezultatima (sada navodni borac za fer i poštene izbore), vješti
zakulisni igrač kome ništa nije sveto i koji je u cilju ostvarivanja svojih
političkih interese preko noći mijenjao svoje mentore, pritom žrtvujući
svoje „prijatelje“, a u posljednjih dvadesetak godina je inspirator i
organizator rušilačkih antidržavnih demonstracija. Ekvilibristički
izbjegavajući zakonske sankcije, ličnost ovakvih moralnih karakteristika,
predstavlja najzloćudniji tumor na tijelu crnogorske političke scene. Na
žalost, on je i danas, i pored svih političkih poraza, jedan od
najvatrenijih zagovornika rušenja crnogorske države. Prethodna saznanja
ubjedljivo demantuju i razobličavaju manipulacije, motive i ubjeđivanja onih
„nepopravljivih optimista“, nekadašnjih indipendista, koji nas gotovo od
vrtanja nezavisnosti, iz svojih ugodnih opozicionih političkih, tajkunskih i
tajkunsko-medijskih interesnih pozicija, povezanih ogromnim bogatstvom
sumnjivog porijekla, da su prošla vremena nasrtaja na crnogorsku nezavisnost
i suverenitet, te da nijedan politički subjekt u Crnoj Gori nije prijetnja
njenoj državnosti i da u tom smislu treba praviti najširu koaliciju, kako bi
došlo do smjene vlasti i navodnih promjena. Trebao je ovo biti trenutak
susreta ovih subjekata sa samim sobom, svojom savješću, svojim „istinama“ i
širenim zabludama. Nažalost, ni ova opasnost, najveća po Crnu Goru od
vrtanja njene nezavisnosti, nije ublažila njihov resantiman, frustracije,
nezadovoljstva i mržnju. „Ugasite mržnju! Ljudi su nam potrebni i nikako se
ne može živjeti bez praštanja“ poručuje Arhimed. Uzalud! Ni ovi događaji,
koji su imali i imaju jasne antidržavne motive (sprječavanja upućivanja NATO
pozivnice i promjenu crnogorske političke scene sa dominantno srpskim
antidržavnim subjektima, što bi bio neophodan uslov kako bi njihov konačan
cilj - preispitivanja crnogorske referendumske odluke o nezavisnosti, te
revizije crnogorske državnosti, simbola i identiteta, mogli realizovati na
desetogodišnjicu proglašenja crnogorske nezavisnosti), nijesu uspjeli, kod
jednog dijela bivših indipendista, probuditi nacionalni ponos i svijest o
potrebi formiranja jedinstvenog društvenog i političkog „fronta“ u odbrani
napadnutih crnogorskih vrijednosti. Naprotiv, kao da se nije ništa desilo,
nojevski – zabijene glave u pijesku i dalje, sa još većim žarom i
entuzijazmom nastavljaju sa pričom o nužnoj promjeni vlasti po svaku cijenu
i insistiranjem na formiranju tehničke vlade, vlade nacionalnog jedinstva,
ekspertske-nestranačke vlade, ili kako je već zovu. Uz to, i ovi
političko-intelektualno-tajkunkso-medijski krugovi, sinhronizovano, sa gore
navedenim prosrpskim subjektima, nastoje zamagliti suštinu rušilačkih
protesta i pokušaja državnog udara, skrećući pažnju javnosti na navodno
prekoračenje upotrebe sile od strane policije. A pitanje je da li uopšte
može biti prekomjerne upotrebe sile kad demonstranti pokušavaju nasilno da
osvajaju državne institucije? Da li se u takvim okolnostima može govoriti o
mirnim građanima, koji su jadni oni „ni luk jeli ni luk mirisali“, eto onako
da bi viđeli što se dešava, prošetali do Skupštine? Bilo koja demokratski
uređena država bi u ovakvim okolnostima kada je ugrožen ustavni poredak,
upotrijebila neuporedivo više sile nego što je uradila crnogorska policija u
navedenim događajima. Svakome dobronamjernom i poštenom građaninu je jasno
da je policija u toj noći haosa, opšteg napada demonstranata na njih i
državu, veoma profesionalno (osim u jednom slučaju koji je već u
tužilačko-sudskoj krivičnoj obradi) i državnički odgovorno obavila svoj
posao, štiteći ustavni poredak i nasilnu smjenu vlasti. Otvorenu podršku
ovakvom raspletu događaja daje i jedna, tobože suverenistička
vanparlamentarna stranka, koja svoju zlURAdost pokazuje stvaranjem tijesnog
saveza sa dvjema prosrpskim strankama (crmničkog „mudraca“ i politički-
demokratskog punoglavca), kao i nezaobilazni tajkunsko-medijski koncern o
čijoj profesionalnosti, objektivnosti i nepristrasnosti slikovito govore
osmijesi njihove vlasničko rukovodne strukture iz prvih redova
petnaestonovembarske Radne skupštine Demosa. Na sreću, ostale opozicione
indipendističke stranke, parlamentarne i vanparlamentarne, kao i gotovo sve
stranke manjinskih naroda, odbacuju ovaj koncept smjene vlasti. Ovom
prilikom možemo konstatovati, da po svojoj odlučnosti u odbrani crnogorskih
državnih interesa prednjači Pozitivna Crna Gora. Stranka koja se, poslije
početničkih političkih lutanja i pravljenih grešaka, uslovljenih interesima
i pritiscima njihovih nekadašnih mentora i osnivača - pomenutog
medijsko-tajkunskog koncerna (Vijesti, TV Vijesti i Monitor), a
artikulisanih preko tadašnjeg predśednika Savjeta, te raskida sa tom
politikom i ljudima koji su je personifikovali, snažno vratila na put
odbrane crnogorskog državotvornog bića. Shvataju ove partije (da li i
pojedinci iz vlasti?), da bi mijenjanje političke stvarnosti na način kako
to zagovaraju antirežimski subjekti, bio poguban po Crnu Goru. Razumiju, da
bi smjenom Demokratske partije socijalista, u novoj vlasti, indipendističke
stranke bile izrazita manjina u odnosu prosrpske, profašističke i
antidržavne stranke, te da bi na taj način bilo ugroženo crnogorsko državno,
multietničko, kulturološko i duhovno biće. Svjesne su i one potrebe
pozitivnih promjena, žešćeg obračuna sa korupcijom i organizovani kriminalom,
te stvaranja boljeg ekonomskog ambijenta u kojem ćemo svi srećnije živjeti,
ali nijesu spremni na promjene po svaku cijenu. Promjene, koje bi
državotvorno klatno zanjihale u daleki predreferendumski period. Ovakvom
stanju agresivnih ataka na crnogrske vrijednosti, umnogome doprinose naše
političke suverenističke vrhuške, oličene u vladajućoj koaliciji (na što sam
upozoravao u više navrata u mojim prethodnim tekstovima, a o tome najbolje
śedoči i moja knjiga Združeni udar). Zaokupljene partijsko-partikularnim
interesima, prenebregavaju agresivnu političku ofanzivu klerofašističkih
prosrpskih subjekata i prijetnje koje dolaze od njihovog velikodržavnog
projekta. Uz to, pravljenje povremene vanparlamentarne i parlamentarne
saradnje sa njima, zapravo govori o pomanjkanju svijesti o opasnostima koje
prijete državnom biću i zanemarivanju brige o državi koja se manifestuje
stalnim odlaganjem primjene pravnih mehanizama na efikasnoj zaštiti njenih
institucija i interesa, ohrabrujući tako antidržavne subjekte u njihovim
namjerama vaninstituconalnog destruiranje državnih institucija, što
upečatljivo potvrđuju najnoviji rušilački protesti.
Zbog svega prethodnog, treba konstatovati, da bez jedne sveobuhvatne,
osmišljene državne strategije, te kontinuiranog, stručnog, posvećenog i
iskrenog rada, koja će ojačati svijest građana o crnogorskoj državi, naciji,
kulturi, jeziku, crkvi, simbolima..., teško da možemo otkloniti prijetnje po
crnogorski identitet i samosvojnost. Te prijetnje se ne mogu otkloniti ni
NATO integracijama koje mogu biti brana od spoljnih ataka na našu
nezavisnost, ali ne i unutrašnjem urušavanju crnogorskog državotvornog bića.
U tom kontekstu neophodno je da Crna Gora konstruktivno odgovori na napade
koji prvenstveno dolaze od srpskih velikodržavnih projektanata u Crnoj Gori.
Kao što je onomad, sveobuhvatnom obnovom Njegoševog mauzoleja, odgovorila na
Amfilohijevo kontinuirano i agresivno zalaganje za obnavljanje Aleksandrove
kapele na Lovćenu, tako je efikasno i nedovsmisleno trebalo odgovoriti i na
Amfilohijevo „zabadanje trnovog kolca„ u skladne međunacionalne i
međukonfesionalne odnose u Crnoj Gori, premještanjem instalirane limenke sa
Rumije. To ova vlast mora uraditi što prije ako misli da sačuva svoj
kredibilitet i sklad među različitim nacijama, vjerama i kulturama. Dakle,
na destrukcije odgovoriti konstrukcijom, odnosno izgradnjom novih i obnovom
postojećih, kulturnih, istorijskih i vjerskih objekata koji će biti u duhu
autentične crnogorske kulture. Na nepoštovanje pravnog poretka i pravno
nasilje, odgovoriti pozitivnim zakonskim propisima i sankcionisanjem takvog
ponašanja.
U tom kontekstu država mora poništiti sve protivpravne, nelegalne i
neligitimne odluke i dokumenta, koja su u daljoj i bližoj prošlost, donešena
na štetu Crne Gore. To, prvenstveno podrazumijeva poništenje odluka
takozvane Podgoričke skupštine, kao i dokumenata na osnovu kojih crnogorska
državna imovina nelegalno prisvojena i na prevaru upisna na Srpsku
pravoslavnu crkvu.
Dakle, zemljišta, manastira i crkava koje su za svoje vjerske potrebe
podizali naši đedovi i prađedovi. U ovom kontekstu je veoma značajno
istrajati na zadržavanju ključnih odredbi Nacrta zakona o vjerskim
zajednicama, koji će omogućiti vrtanje opljačkane imovine crnogorskoj državi.
Samo na ovaj način će se Crna Gora izdići iznad začaranog kruga unutrašnjih
antinomija, negiranja i destruiranja, stvarajući dobar temelj za opstajanje
i vječno trajanje sveukupnog crnogorskog bića! Ovo je ogroman posao, koji
zahtijeva, pored stručnosti, posvećenost, odanost i ljubav prema državi, što
u nijednom elementu nije moguće ostvariti sa koalicijom koju bi činila
srpska prefektURA u Crnoj Gori, jer je ona najveći antipod svemu crnogorskom!
Odštampaj stranicu
|
|
