Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

RIJEČKI STARI MOST U SNOVIMA I NA JAVI

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

          Čovjekova psihološka struktura satkana je od raznorodnih prirodnih osobina (ośećaja, nagona, emocija, racia, volje - pa i one Ničeove za moć, nade...), koje u njemu žive nekad jedna pored druge, nekad jedna protiv druge , nekad u saglasju i harmoniji, a u najvećem dijelu bivstvovanja jedna osobina nadvladava ostale i postaje  čovjekovo obilježje, bilo pozitivno ili negativno. U toj unutrašnjoj borbi razumskog i ośetilnog, koju  karakteriše smjenivost i promjena,  „brusi“  se čovjekova ličnost, odnosno njegova osobenost i individualnost. Od snage ljdskog duha i racia zavisiće unutrašnji odnos ovih prirodnih osobina - njihova  harmonija, ili preuzimanje „prevlasti“ jedne nad drugom, što će biti opredjeljujuće  za formiranje individualnog čovjekovog bitka i njegovog bivstva. No, neovisno od formirane strukture čovjekovog bitka, sa njim  kao vjerna sjenka „korača“ nada. A nada, skoncetrisana u snovima bilo onim noćnim, ili onim dnevnim – „budnim“, je zapravo izraz „pounutrene spoljašnosti“ (Sartr). Ta „pounutrena spoljašnost“, koja u čovjekovoj nutrini  dobija „osoben izgled“ i individualnu  prepoznatljivost, ima svoju nagonsku potrebu, da tako „obrađena“,  započne novi život „ponovnim ispoljavanjem“. Sada, možda i ne u onoj  izvornoj formi doživljajnosti njene „nevine“ pounutrenosti,  ali i ne odudarajući od njenog prvobitnog sušatstva. Takva unutrašnja dinamičnost govori da se gotovo cio naš život, a da toga nijesmo ni svjesni,  odvija u nama samima, u težnjama za nekim novim sadržajima ili vraćanju već doživljenom iskustvu. Potvrdu jednom takvom razmišljanju možemo naći i kod  filosofa nade Ernesta Blocha koji u svom kapitalnom djelu Princip nada kaže „Primarno svaki  čovjek, budući da nečemu teži, živi ubuduće, prošlo dolazi tek kasnije, a prave sadašnjosti gotovo uopće još i nema“. Ovo iskustvo, „uranjanjem“  u dubine sopstvenog bića, nalazimo i u njemu samom. Ono nam govori da snove koje  „budni“ sanjamo obilježavaju vrijeme naše mladosti i srednjih godina i oni su puni nade, želja i težnji ka načem boljem, dostojanstvenijem i savršenijem. Dok su noćni snovi,  po pravilu, reflektivne i fantazmagorične slike naše prošlosti i onog minulog što je „stanovalo“ u našoj svijesti i podsvijesti, a rjeđe nas ispunjavaju i toplinom  „ostvarenih težnji i želja“. Ovi drugi su, u vrijeme  čovjekove pune životne snage, gotovo nezapažena pojava, jer su, upravo, potisnuti „nabujalim“ životom i zagledanošću u neku daleku budućnost. Kako odmiču godine našeg života, tako se mijenja i unutrašnja psihološka struktura, pa i naši „dnevni“ snovi postaju više okrenuti onom prošlom, smještenom u memoriji, svijesti i podsvijesti čovjekovoj, „namećući“ mu sve više život prošlosti iz kojeg se tek nazire  čovjekova nada. Ovaj vremešni “voz snova“ koji nas vraća u dane đetinjstva i rane mladosti, podśeća na tu nevinost, bezazlenost, iskrenost i ispitivačku radoznalost čijim nedostatkom gubimo i svojstva čovječnosti, upravo me je motivisao, da kroz prizmu opisanih ljudskih osobina  i iz perspektive otpočetog „ljudskog zalaska“, te iz „pounutrene spoljašnosti“ koja, u ovim godinama, snažno „atakuje“ na „svijest“, izvučem lični doživljaj svijeta, odnosno sredine u kojoj sam se zatekao, ne svojom voljom, i vratim ga „spoljašnosti“ . Da, preko „kadrova“ moga đetinjstva i rane mladosti, kada je život započinjao svoj ovozemaljski put, iz  perspektive otpočetog „ljudskog zalaska“, dočaram sliku spoljnog svijeta sa kojim sam odrastao i kojeg sam svojem biću na „čuvanje predavao“. Dakle, da onim „potisnutim prostorima“ moje memorije  vratim svježinu i sjaj tada „usisanih“ slika svijeta i dam im novi život .

Śećanja na te  dane, ispostavit će se, su najasnija, a slike formirane tada najčistije i najblještavije „sekvence“ moje memorije. Svježina i snaga tih doživljaja, te opčinjenost njima, proizilazi iz toga što u tim  godinama svijet tek počinjemo spoznavati,  njegove čari i ljepote intezivno upijati,  a dušu njima pothranjivati.  Te slike bezbrižnog života, ispunjene prirodnim ljepotama i ljudskim savršenstvom izvajanim dobrima - kulturnim znamenitostima i urbanitetom življenja, koji je pružala Rijeka Crnojevića, su ostavile trajan pečat u mojem ljudskom razvoju.  Vraćajući me tim nezaboravnim danima đetinjstva i rane mladosti,  „opominju“ me da ne zaboravim odakle sam, đe sam započeo svoje životno putovanje i što je uticalo na oblikovanje moje ličnosti. Slika koja iz tog perioda dominira i koja „preplavljuje“ moja śećanja, na koju se,  kao na filmskoj traci, nadovezuju sve ostale, je slika Starog (Danilovog) mosta. Ova krepka kamena starina, pješacima namijenjena, koju polovinom devetnaestg vijeka -1855.[1],  zajedno sa kamenom spratnom kućom sa njegove lijeve strane (Mostina), u spomen na svog oca Stanka - na mjestu đe to tada bijaše drveni most koji podiže vladika Rade, sazda crnogorski vladar knjaz Danilo (prvi svjetovni vladar iz dinastije Petrovića i jedan od najznačajnijih vladara u hiljadugodišnjoj crnogorskoj istoriji) i preda Crnogorcima da se njime vjekovima služe i diče, već više od vijeka i po uspješno odolijeva zubu vremena i „napadima“ nabujale rijeke. Izgrađen na samom početku riječkog pazara, gledano sa njene istočne strane,  ispod brda Obod, spajajući gradsko jezgro Rijeke Crnojevića sa nekadašnjom crnogorskom prijestonicom Ivana Crnojevića (nekoliko vjekova kasnije izrasta u gradsko naselje Riječki Grad),  jedno vrijeme je nosio ime po svom graditelju, da bi se, po podizanju Novog mosta 1905. godine, izgrađenog nizvodno na oko dvjesta metara udaljenosti, u narodu ustalio naziv Stari most. Povezujući ljude, događaje  vjekove i istoriju riječkog kraja i Crne Gore, ovaj biser graditeljske umjetnosti,  sa četiri lučna otvora, ili okna kako ih Riječani zovu,   podjednako intenzivno i snažno živi u meni i onda kada je, stopljen sa pitomom riječkom prirodom u skladnu urbanu cjelinu,  blistao  svojim najljepšim sjajem, a bogami i onda kada je rijeka koja protiče ispod njega svojom divljom nabujalošću prijetila njegovom opstajanju. Svježinu tome doživljaju  daje to što sam sa njim odrastao, pogledom na njega (iz porodičnog stana  udaljenog pedesetak metara) u san tonuo i nove zore dočekivao. Snažno u meni žive prvi jutarnji zraci, koji su ga  svojom toplinom milovali, a  svjetlošću ljepotu otkrivali, kao i zalasci,  koji su ga posljednjim odsjajima sa mirne i bistre površine rijeke spektrom  najživopisnijih boja „umivali“, spremajući  ga tako elegantnog i kočopernog za „zasluženi noćni počinak“. Ili, možda  za neku novu noćnu „avanturu“ koju  će mu prirediti vremenske (ne)prilike i nikad predvidljiva rijeka.  Śećanje na te „avanture“,  kada su kasne, uporne, jesenje i zimske  kiše, dosta često uz južni vjetar ili garbin (zapadni vjetar)[2], uslovljavale nabujalost, ustalasalost i divljinu rijeke,  koja je u meni  unosila nespokoj i strah za sudbinu mosta, i danas uzburkavaju moj duh. U tim prvim danima kiša, sve dok bi se  izlila iz svog korita - plaveći riječku pijacu; livade na  njenoj desnoj obali i kamenu zidanu stazu (rivicu) koja ih presijeca, skoro metar  iznad tla izdignutu, protežući se kao glista od mosta do podnožja Riječkog Grada; najmanje okno i  djelove svodova mosta koji se spuštaju prema obalma, što joj je oduzimalo rušilačku snagu i davalo mirnoću jezerskog izgleda, rijeka je besemučno „atakovala“ na lučne svodove mosta, pokušavajući da svojom neobuzdanošću, „strgne stavljene joj okove“ i oslobodi nesmetan tok za svoju „divlju igru“. A most je  dostojanstveno „trpio“, postojano odolijevao i izazivački prkosio svim „nasrtajima“ nabujale rijeke. No, ta „borba“ rijeke i mosta, nosila je sa sobom i neku vrstu njihove igre i poseban ośećaj ljepote onog ko je to doživio. Silno udarajući o kamene lučne svodove mosta, uz karakterističan huk koji prati neprestalne udare riječnog brzaka u neku prirodnu ili vještačku prepreku, vodena masa se od njih, za trenutak,  u lučnom pjenušavom kovitlacu unatrag odbijala,  praveći „predah“ i „iščuđavajući“ se što njena snaga ne može preći postavljenu „zapreku“,  da bi ponovo, kao da se pribrala i svu svoju nemoć shvatila, u mirnijem toku, zaobilazeći svodove mosta, nastavila svoje putovanje u jezerski smiraj. I tako godinama, decenijima i vjekovima, most, ne samo da je potvrđivao neprolaznu ljepotu svoje arhitekture, već i svoju čvrstinu,  postojanost i dugovječnost. Izdignut iznad prozirno plavomodre rječne površine, na dovoljnoj visini,  koja, u najvećem periodu godine, onemogućava rijeku ispod  da ugrozi njegovu svakodnevnu namjenu, „preturio je preko „svojih leđa“ mnoge generacije Riječana i Crnogoraca kojima je vjerno služio i turiste im dovodio. Prema svima koji su njime koračali jednak je bio. Stanovnike sa obije strane rijeke, predano služio, a on u njihovim srcima ljubavlju zračio. Nijemo, mnoge vojske preko sebe prevodio i uzdanica im bio. Raspjevane i razigrane svadbare gostio, a tužne povorke preko svojih leđa prenosio i mnoge generacije Riječana na vječni put ispraćao. Zetske i krajinske trgovce sa prepunim čunovima razne robe do riječke pjace sprovodio. Riječke ribare sa njihovim ribarskim brodićima i čunovima opremljenim mrežama u lov ispraćao, a u povratku sa ulovom do  riječke rive na sidrenje dovodio. Pecaroše što na udicu ribu pecaše, dobrim domaćinstvom gostio i zadovoljstvo u njihove duše unosio. Najmlađim plivačima u svojim prvim nevještim plivačkim zaveslajima na „proputovanju“ ka plivačkim vještinama, stjenoviti temelj srednjeg okna, stanica za odmor bio. Đečjim vragolijama i mladalačkoj neobuzdanoj snazi, za skokove u vodu služio i time ih radosnim činio. I jatima gracioznih galebova, što ih je put u dugom letu za obrok ribe u Rijeku dovodio, za predah služio. Crnogorske ekipe na fudbalski teren „Osredak“ provodio.  Nestvarnom ljepotom svojom, slikare i fotografe  nadahnjivao, zavodio i umjetničku inspiraciju njihovu mamio, a Rijeku Crnojevića, po umjetničkim djelima, sa figurom mosta na njima, van crnogorskih granica prepoznatljivom činio.

Bajkovitost, postojanost, trajnost, čvrstina, koketnost, gazelska gracioznost,  atraktivnost, stopljenost sa prirodnom okolinom i ljepota Starog mosta, ogleda se njegovoj blagoj nagnutosti prema desnoj obali, četrdesettrometarskoj dužini mosta  „opasanoj“ kamenom ogradom, koja se, prateći sve njegove ravnine i kosine, stepenaste uspone, odnosno padove prema obalama rijeke, spušta do posljednjeg-najmanjeg luka, kao i u njegovoj  skladno „vajanoj“  četvorolučnoj kamenoj konstrukciji različitih raspona. Najveći lučni svod raspona 14,18, a visine 3,30 metara, strmo se uspinje  sa stjenovitog masiva izdignutog iznad rijeke na njenoj lijevoj obali i u tako polukružnoj „putanji“  nalazi svoj  oslonac na  stijeni koja izranja iz sredine riječnog korita. Nadovezujući se na prvi, drugi lučni svod – središnji,  temelji se na  ovoj stijeni i formira okno raspona 3,30, a visine 2,08 metara, koji ujedno služi i kao „noseći stub“ mosta. Treći lučni svod, raspona  12,88 i visine 3,30 metara - drugi po veličini, započinje svoje oblikovanje  iz srednjeg luka, skladno se spuštajući i svoje ishodište nalazeći na pjeskovitoj lijevoj obali rijeke. Ovaj  stepenasto silazi na onaj četvrti – najmanji, raspona 1,55  i visine 2 metra, koji je već uveliko „iskoračio“ na desnu obalu rijeke, ojačavajući  tako konstrukciju mosta i propuštajući vodu izlivenu iz korita rijeke, a u isto vrijeme nadopunjavajući estetski izgled mosta[3]. Svu ovu neprolaznu ljepotu i dugovječnost mu podariše: Knjaževa  idejnost, vizionarstvo i posvećenost razvoju Rijeke Crnojevića kao stare crnogorske prijestonice[4]; konstruktorska stručnost, darovitost, maštovitost, umjetnička kreativnost, svevremenost i arhitektonska atraktivnost (nažalost i pored uloženog truda nijesam mogao doći do podatka o konstruktoru mosta, mada, iz razgovora sa pojedinim istoričarima i ljudima koji se bave ovom tematikom, moglo bi se pretpostaviti da je bio podanik Austrijskog carstva); te vješte, vrijedne i žuljevite ruke primorskih majstora koje, uz ogroman trud, rad i požrtvovanje,  ljuti crnogorki krš više od dvije godine obrađivaše  i sa njim i dio svojih života u most ugradiše, kako bi on vječno živio i predano služio generacijama koje dolaze.

I tako most živi svoju prošlost, sadašnjost, ali i svoju budućnost. Žive sa njim i legende o njemu, kao što je ona koju sam u đetinjstvu i mladosti slušao od starih Riječana, koja govori o lanacu ugrađenom u „tavan“ srednjeg luka. Po toj legendi on je bio namijenjen za vješanje prekršioca zakona, prvenstveno ubica i lopova, ali i služio kao prijetnja „nesavjesnim“ graditeljima mosta. Je li ona istinita, ili je plod mašte i pizme Crnogoraca nenaviknutih na bilo kakve stege, čime je trebalo izraziti „prijeku“ prirodu i „surovost vladanja“ knjaza Danila,  opstruirajući tako njegovu riješenost na ustanovljenju zakona  i njihovom strogom poštovanju, nepoznato je? Kao što je nepoznato da li je zaista neko o tom lancu obješen, jer ni jedna od ovih priča koje sam slušao to nije pripovijedala, niti je istorijski zabilježena?

Sve ove slike, iznjedrene iz sopstvenog iskustva, svježine pamćenja i snažnih emocija, čine da most živi sa nama i u nama, kao što je živio sa mnogim prethodnim generacijama i kao što će ispraćati bezbroj narednih poslije nas, śedočeći o svojoj dugovječnosti i neprolaznoj ljepoti. Zato smo mi, koji sa njime odrastasmo i životu  se radovasmo, ljepotom njegovom dušu napajasmo, a „gostoprimstvom“ se čašćavasmo i vječnu zahvalnost mu dugovasmo, u obavezi  da kroz śećanja posvećena njemu, kroz neku lijepo ispisanu riječ, stih, fotografiju ili umjetničku sliku, na njegovo nesebično „davanje“, sa brižnošću i ljubavlju uzvraćmo. Dok su, državne institucije dužne, da ovaj simbol Rijeke Crnojevića i Crne Gore, kao značajno arhitektonsko djelo i dragulj kulturno-istorijske baštine, povremenom obnovom,  od  „ugriza“ vremena čuvaju, a njegovu okolinu zaštite od modernih graditeljskih zahvata, koji nijesu u saglasju sa njegovom arhitekturom, što može i ljepotu njegovu narušiti. To je trajna obaveza i budućih generacija, a most će samo uz takvu brigu,   svom svojom ljepotom blistati i dobrom nam, kao što je to i do sada činio, vraćati.