piše: Mio Iličković
 

 

Keep true to the dreams of your youth.
Friedrich Schiller
 

Uvijek kada sa prijateljima izlazim na Lovćen podsjetim se na prvo putovanje, expediciju, kada sam davno, kao dječak, po dubokom snijegu i mrazu, pješice prošao tim putem.

Evo te neobične priče u spomen mojim drugovima iz V-a Cetinjske gimnazije:

Nas nekoliko drugova iz razreda odlučili smo da odemo do Ivanovih Korita gdje su se obično za vikend okupljali naši drugovi iz starijih razreda i organizovali skijaška takmičenja. Kada danas o tome razmišljam vidim kolika je to bila ludost. Po snijegu i hladnoći uputiti se na Lovćen - i to kasno poslije podne, ne vodeći računa da su dani kratki i da noć brzo pada! Usto slabo opremnjeni, ja nijesam imao niti cipele -  posudio sam od druga iz razreda Petra Vujovića.
Upadali smo u duboki snijeg, provukovali se izmedju žbunova  grabovina . Mrak nas je zatekao daleko od Ivanovih Korita. Nijesmo paničili, mada je svako od nas isto imao na umu – vukove koji su u to vrijeme bili brojni i motali se oko seoskih torova. Bili smo presrećni kada su se konačno ukazala svijetla planinarskog  doma. Prihvatili su nas uz mnogo kritike i upozorenja da se nebi ponovo usudili na ovakav poduhvat.
Kakvo olakšanje kada smo na ognjištu, po sredini velike prostorije, ugledali da bukti vatra. Pridružili smo se ozeblim planinarima koji su sjdjeli okolo i sušili mokru obuću. Pomislio sam da su možda oko jedne ovako veličanstvene vatre sjedjeli i crnogorski glavari slušajući filozofiranje Igumana Stefana.
Po dolasku u školu doznali smo da druga grupa naših starijih drugova, koji su se takodje uputili na Lovćen, nije bila iste sreće. Traumatizirani, pričali su što im se desilo.
Pošli su kasnije od nas. Nijesu bili daleko odmakli kada ih je zatekla noć. Zalutali su. Iz daljine se čulo  zavijanje vukova utjerujući strah u kosti. Na sreću naišli su na napuštenu pojatu, popeli na tavan i zamotali u plastove sijena. Sve bliže čulo se ćabakanje vučića i grondanje vučice. Čopor je uŝao za njima u pojatu i ustrmili da dosegnu tavan. Tako su proveli noć, oni gore zgrčeni u strahu, a ispod njih vučica sa gladnim vučićima. Kada se razdanilo vukovi su otišli. Jedan iz te družine Pero “gluvi” kako smo ga nazvali doživio je ono što bi danas nazvali “post traumatic stress disorder” i dugo vremena nije ništa čuo.
Ali, kako je moguće da se dječaci poput nas , 15 – 16 godina, upute u jednu ovako rizičnu avanuturu!?

Možda je sve počelo onoga dana kada mi je profesor književnosti  Banjo Šaranović dao ključ od školske biblioteke sa upustvom  –  “sredi biblioteku i klasiraj knjige”!  Zatočen hladnom cenjiskom zimom bilo je zadovoljstvo sjediti u toploj prostoriji okružen knjigama. Nakon što sam apsolvirao obaveznu programsku lektiru počeo sam da čitam Puškina i Ljermontova, jer je profesor ruskog Šaro Vukčević tražio da njihove poeme recitujemo na ruskom “na izust” - tj napamet! Ali kada su se pridružili drugovi iz razreda Petar i Mišo Ivanović, Veljko Čelebić i još neki  stavili smo na stranu klasike i “navalili” na avanurističke pripovijesti koje su nam ‘zavrćele glavu’! Priče sa južnih mora, ostrvo sa blagom ekspedicija Kon-Tiki koju je predvodio norveški istraživač  Thor Heyerdah prelazeći splavom od Južne Amerike do Polinezije. Već smo zamiŝljali  sebe kao putnike po južnim morima i afričkim prašumama poput Davida Livingstona.

A onda je jednog dana Pero Ivanović naišao na knjigu o expediciji Roald Amundsena koji je prvi došao do Juznog Pola. Gledajući Cetnje okovano u ledu i snijegu odmah smo shvatili da je to ono parvo i da treba da se pripremamo za jednu sličnu expediciju. Da bi bili fizički i mentalno spremni trebalo je početi odmah. Organizam treba da se prilagodjava godinama na extremne uslove. Petar je napravio plan. Njegova porodica imala je veliku kamenu kuću u Donji Kraj, a uz kuću dogradjena prostorija sa otvorenim prozorima u kojoj se na promaji sušilo meso. Odlučili smo da tu spavamo  –  goli sa jednim ćebetom!  Ujutro trčanje po snijegu i umivanje hladnom vodom.
Pravo je čudo da niko od nas nije dobio upalu pluća, čak ni kijavicu! Uz brdo iza kuće napravili smo skakaonicu i skiaŝku stazu. Umjesto skija prikačili smo duge od bačve. Nakon nekoliko nedjelja priprema Lovćenska expedicija tebala je da bude ispit izdržljivosti i snalaženja na nepoznatom terenu! A zatim je došlo proljeće, otišao snijeg i naše pripreme sa njime.

Nakon škole razišli smo se,  svako je otišao svojim putem.

Petar i još neki otišli su u pomorce i putujući okeanima vjerujem zive svoj dječački san.

Što se polarnih expedicija tiče možda sam ja otišao najsjevernije.

Ali nije bilo romantike !

Kao student u sjeverno njemčakom gradu Hamburgu, sa nekoliko kolega, odlučili smo da odemo na Island i nadjemo dobro plaćeni posao u lovu na haringe. I tako, uz težak rad, obišli smo sjeverna mora, Skandinaviju, prolazili polarni krug.

Prvi izlazak na Lovćen bio je put u jedan san koji još traje.

Mio Iličković
Pod Lovćenom, 20 Avgusta 2017