Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

100 GODINA MOJKOVAČKE BITKE I dok mnogi sateliti SPC u dijaspori proslavljaju slavnu Mojkovačku bitku na način iskrivljenih istorijskih činjenica, uz podrsku frankfukarskih Vesti - mi prenosimo ovdje prilog Slobodana Jovanovia o tom dogadjaju, potkrijepljen istorijskim dokumentima i nespornim činjenicama.

Piše: Slobodan Jovanović





U “Domu Kulture” u Gračanici 5.01.2016. godine, istoričari Marko Marković i Jovan Aleksić bavili su se Mojkovačkom bitkom, nazivajući je jednim od najznačajnijih dogadjaja u istoriji crnogorsko-srpskih odnosa, koji se dogodio 1916. godine. I bilo bi sve u redu da su se pomenuti istoričari držali samo junačkog držanja crnogorske vojske i izvojevane pobjede nad mnogo nadmoćnijim neprijateljem. Oni su se, medjutim, latili poznatog manira srpskih istoričara, prećutkivanja gomile činjenica koje se ne uklapaju u njihovu željenu „istinu“ i iznošenja djelova kojima se iskrivljuje stvarna pozadina dogadjaja. U slučaju Mojkovačke bitke to je guranje prstiju u rane zadobijene žrtvovanjem za spas srpskih vojnika koji su se, za razliku od crnogorskih žrtava na Mojkovcu, povlačili u Albaniju i dalje na Krf. Ova dvojica istoričara konstatuju da je „nažalost, crnogorska vlada (je) donela odluku o razoružavanju vojske. Zbog odsustva kralja Nikole koji je emigrirao, vlada je naredila Janku Vukotiću da razoruža vojsku, napusti bojne položaje i vrati kućama“. Jovan Aleksić čak perfidno izjavljuje: „Ne zaboravimo da je Lovćen pao tri dana nakon pobede na Mojkovcu koji je imao jak simbolički značaj za crnogorsku vojsku. Pao je vrh države i prestonica Cetinje. A samim tim što je Kralj Nikola emigrirao i ostavio narod na cedilu izgubio je neku vrstu moralnog da upravlja tom državom”. Malo je reći da se radi o krajnje zlonamjernom tumačenju tih tragićnih dogadjaja iz istorije Crne Gore, kada je beogradski novinar u beogradskom Balkanu pisao: „Golgota, koju je preživljavala Srbija za vreme evakuacije kroz albanske gudure, ni približno nije ravna onoj Golgoti, koju je Crna Gora preživela za vreme Ujedinjenja“. Upravo to iskrivljavanje dogadjaja nakon Mojkovačke bitke služilo je kao opravdanje za nečuvene zločine nad crnogorskim narodom i nasilnu aneksiju Crne Gore od strane Srbije. Ali, da počnemo od početka.

RUSIJA USKRAĆUJE POMOĆ CRNOJ GORI

U jesen 1912. godine Rusija je obustavila vojnu pomoć crnogorskoj vladi, koju je davala od 1910. godine, jer je Crna Gora bez znanja Rusije objavila Turskoj rat, čime je prekršila odredbe tog vojnog sporazuma. Kakav je bio odnos Rusije prema Crnoj Gori u to doba najbolje govori to što je načelnik ruskog Generalštaba, na savjetovanju 1914. godine, bio protiv stvaranja jake crnogorske armije. Trubeckoj, načelnik odjeljenja za Bliski Istok, smatrao je da crnogorska armija treba da ostane „nemoćna za samostalnu akciju“, već da samo u odsudnom momentu može ukazati bitnu pomoć Srbiji. Da je Rusija radila na tome da Crna Gora bude pripojena Srbiji rječito govore riječi pomoćnika ministra spoljnih poslova Rusije, Neratova, izrečene 1914. godine: „Bilo bi za Srbiju i opasno da se u Crnoj Gori stvara redovna vojska, jer bi ona u rukama cetinjskih separatista mogla postati smetnja za ostvarenje našeg plana o ujedinjenju". Načelnik Generalštaba crnogorske komande u vrijeme nakon izbijanja Prvog svjetskog rata bio je srpski general Boža Janković. Njega je 21.juna 1915. zamijenio pukovnik Petar Pešić. O nečasnoj ulozi Petra Pešića u slomu crnogorske vojske i crnogorske države postoji mnoštvo dokaza, koji će biti predmet ovog teksta.
Nije nikakva tajna da su kralj Nikola i crnogorska vlada osudili sarajevski atentat riječima: „Atentati i onda kad nesrećom uspiju, vazda promašavaju svoj cilj. Protivdruštvene i destruktivne teorije iz kojih su potekli, nose u sebi rodjenu klicu propasti, jer zlo, po svom prirodnom zakonu, nikada ne može roditi dobro. A što još više povećava strahotu ovakvih zločina i što zaslijepljene oči ne mogu da vide ni bolesni mozgovi da shvate, - atentate ispaštaju hiljade nevinih, i krvave tragove – tragikom sudbine – peru suze na pravdi Boga postradalih nevinih i nedužnih“. Dakle, kralj Nikola je znao što su posljedice tog sumanutog čina, ali je bio prinudjen da objavi rat Austrougarskoj, jer je sam stvorio klimu u Crnoj Gori, kako je to Njujork Tajms 1887. objavio, pišući o misiji Crne Gore i objašnjavajući zašto Crna Gora „ima pretenzije na vodjstvo na Balkanskom poluostrvu, bez obzira na prostor koji zauzima i broj stanovnika, i zašto je princ Nikola ubjedjen da može ostvariti uniju balkanskih država pod njegovom vlašću, ništa manje vjerovatnu nego ujedinjenje Italije pod Vitoriom Emanuelom Savojskim“. Šireći ideju srpstva po Crnoj Gori Nikola I Petrović Njegoš je želio da preuzme zvanje „pijemonta medju srpskom rasom“ i „povrati veliko carstvo kralja Dušana, koje je postojalo prije Turske”. Da nije preduhitrio sve objavom rata Austrougarskoj, kralj Nikola bi najvjerovatnije bio proglašen izdajnikom sa kobnim posljedicama po njega. Otuda njegove riječi pukovniku Petru Pešiću u vrijeme ofanzive austrougarskih snaga krajem 1915. godine: “Vojska je moja, ali komanda je tvoja!”. Pešić je dostavio srpskoj Vrhovnoj komandi izvještaj Str. Pov. Br. 16541, od 19.07.1915, kojim potvrdjuje takav status: "Prilikom moga naimenovanja za načelnika štaba crnogorske Vrhovne komande, kralj mi je dao reč, pred ministrom predsednikom, ministrom vojnim i ministrom inostranih dela, da se više neće mešati u operacije i da će sa vojskom opštiti samo preko mene".

ŽRTVOVANJE CRNOGORSKIH VOJNIKA

Da bi se stekla prava slika o tim vremenima nužno je reći da se, nakon poraza na Drini generala Poćoreka na početku rata, u Srbiji mislilo da više nema opasnosti od neprijatelja. Započelo se sa političkom akcijom za neku vrstu ujedinjenja. Da bi se to postiglo, smatralo se potrebnim da nezavisnost Crne Gore potpuno nestane. Kralj Nikola je stalno bio u strahu od pokreta za ujedinjenje sa Srbijom tokom rata. Crnogorsku Vrhovnu komandu činili su oficiri srpske vojske poslati u vojnu misiju. On ih je sam imenovao 24.VIII 1914. na tu funkciju, ali je zato imao i svoje specijalne agente (ne posve pouzdane) u odredima vojske. Vladi je često prebacivao da toleriše „bukače u vojsci“. Koliko je bila razvijena propaganda u vojsci najbolje govori slučaj kada je prilikom čitanja večernje zapovijesti, 4. maja 1915. godine u Podgorici, naveče, u Djačkom bataljonu, veći broj pitomaca bataljona odbio da sasluša naredbu, a potom bez odobrenja pošli u varoš pjevajući "demonstrativne pjesme". Na ulicama Podgorice čuli se povici "Živjelo ujedinjenje!" "Živio kralj Petar I!", "Živjela Srbija!", pa čak i "Dolje kralj Nikola!"
Nakon sloma srpske vojske i njenog pokreta ka Albaniji, prvo dolinom Morave, a nakon napada Bugara - preko Crne Gore, Petar Pešić je povukao sve crnogorske snage iz Hercegovine, sa Drine i iz Albanije i poslao ih najvećom brzinom u Srbiju “da spasavaju što se dalo spasti”. Sredinom novembra 1915, srpska Vlada je stigla u Skadar koji su držali Crnogorci, a krajem mjeseca ostaci srpske armije su stigle u Podgoricu. Dok se srpska vojska povlačila crnogorska vojska u Srbiji i Sandžaku zaustavila je napredovanje 60.000 Austrougara pod komandom generala Fon Keveša! Regent Aleksandar Karadjordjević je 17. novembra 1915. godine došao u Cetinje da se zahvali kralju Nikoli, a Nikola Pašić 9. decembra da „izrazi poštovanje kralju Nikoli i da mu zahvali za velike usluge koje je njegova vojska učinila Srbiji u vrijeme njene katastrofe“. Januara 6. 1916.godine dolazi do napada na sektor Mojkovac – Lever Tara, čime je otpočela čuvena Mojkovačka bitka. Crnogorska vojska je na ovom sektoru imala oko 4,000 vojnika, a neprijateljska 14.000. Ni u prvom ni u drugom pokušaju nakon tri dana austrougarska vojskla nije uspijela da probije liniju i nastavi ka Kolašinu i Podgorici, odnosno u sredinu CG. Nakon dva dana krvave borbe crnogorske vojske protiv 60.000 austrougarskih vojnika u Sandžaku i oko 30.000 na mojkovačkom frontu, neprijateljske trupe su počele da se povlače. Tri dana ranije, u šest sati ujutro, austro-ugarske snage su napale Lovćen. Lovćenski sektor, dug nekih deset kilometara vazdušne linije, branilo je svega 7.000 Crnogoraca. Prirodna konfiguracija terena bila je izložena djelovanju artiljerije, pa je austrougarska pješadija pod njenom zaštitom mogla da se slobodno kreće bez najmanje opasnosti sve do samog podnožja planine. Pukovnik Pešić je smatrao da je čak i jedan nekompletan bataljon dovoljan za odbranu Lovćena; upravo stoga je tri petine crnogorske vojske uputio u Srbiju i Sandžak. U pismu (br. 0-8274) od 8. januara 1915, pukovnik Pešić obavještava kralja Nikolu da “neprijatelj napreduje; da nije dalje od Cetinja od tri sata marša i da on (Pešić) ljubazno predlaže da se Cetinje odmah evakuiše zarad mira i spokoja”. Medjutim, u trenutku kad je ova poruka došla u ruke kralja Nikole, Kuk nije bio pao, niti je neprijatelj bio na tri sata marša od Cetinja. U stvari, neprijatelj je bio na oko tri i po sata marša od Cetinja, ali to je inače bila razdaljina od crnogorske prijestonice do austrougarske granice. Tek što je stigao u Podgoricu, pukovnik Pešić je počeo pripreme za odlučujuću bitku koja je neposredno predstojala na položaju Carev laz. Za ovu “odlučujuću bitku” Pešić je imao svega 4.000 polugladnih Crnogoraca. Ipak, ovaj “genijalni” srbijanski strateg želio je da pokaže svijetu šta može da uradi sa 4.000 Crnogoraca koji nijesu imali nijedan top, i sasvim nedovoljne zalihe pušaka i municije, protiv 46.000 vojnika naoružanih do zuba, pod komandom austrijskog generala Trolmana! Pukovnik Pešić je, pišući kasnije u srpskoj vojnoj reviji Ratnik, pravdao takav amoralni čin time da je žrtvovao 4.000 crnogorskih života da od zarobljavanja spasi 80.000 vojnika koji su se povlačili kroz Albaniju. U toj računici život crnogorskih vojnika za njega nije imao nikakvu vrijednost.

U STATUSU ZARAĆENE STRANE

Pošto je austrougarska vojska 10. januara ovladala ključnim pozicijama na Lovćenu, crnogorska vlada istoga dana naveče donosi odluku da predloži kralju Nikoli da se od Austro-Ugarske zatraži privremeno primirje, a „ako zatreba da se potom pristupi i daljim pregovorima o prekidu neprijateljstava“. Austrougarska Vrhovna komanda je tražila bezuslovnu kapitulaciju crnogorske vojske i okupaciju crnogorske teritorije. Niko od ambasadora u Crnoj Gori nije bio protiv. U referatu 13. januara 1916. pukovnik Pešić (Vrhovna komanda O.br.9034) savjetuje kralja Nikolu I: „Tražiti mir sa neprijateljem". Sa ovim je bio saglasan i Ljubomir Mihailović, srpski ambasador u Crnoj Gori. „Medjutim, srpska vlada je prva koja je, preko svojih agenata, ovu ponudu mira prikazala kao izdaju savezničke stvari", kako piše u memorandumu Vlade Kraljevine Crne Gore od 5. marta 1919. godine, a kako nam žele to predstaviti navedeni istoričari u Gračanici.
Vlada Lazara Mijuškovića podnijela je 12. januara 1916. ostavku, jer Nikola I nije prihvatao njenu ideju da se K. und K.monarhiji ponudi mir – kralj je insistirao na primirju. Srpski oficiri u crnogorskoj vojsci, a medju njim i načelnik štaba crnogorske Vrhovne komande, Petar Pešić, napustili su Crnu Goru 17. januara i iz Podgorice otišli u Skadar. Kralj je 19. januara otišao u Skadar, odakle će preko Medove nastaviti put u Italiju i Francusku – da se nikad više ne vrati u Crnu Goru. Tri ministra koji su ostali u Podgorici, zajedno sa kraljevim sinom Mirkom, smatrajući da na osnovu člana 16 Zemaljskog ustava imaju pravo da funkcionišu kao vlada, donose odluku da se obustavi povlačenje crnogorske vojske i da se ona raspusti kućama. Ministri koji su ostali u zemlji, uz saglasnost serdara Janka Vukotića i knjaza Mirka, donijeli su 21. januara 1916. odluku o raspuštanju vojske. Na Cetinju su 25. januara 1916. potpisane Odredbe o polaganju oružja. Kraljevina Crna Gora je ostala u statusu zaraćene strane (poput druge dvije okupirane kraljevine, Belgije i Srbije), jer je kralj Nikola odbio da izda punomoćje „krnjoj Vladi“ u domovini da potpiše ugovor o miru. "Pri iskrcavanju na italijansko zemljište, 20. januara, ponovio je kralj telegrafski izrične naredbe komandantu crnogorskih armija generalu Janku Vukotiću i to na način koji svaku dvosmislenost isključuje".

"Naredjenja su glasila:
1. Treba dati energičan otpor;
2. Odstupanje ima se izvršiti u pravcu srpske vojske...
5. Crnogorski kralj, kao i vladari Srbije i Belgije, polaže, pošto je ispunio vjerno i iscrpno svoju dužnost, sudbinu svoje zemlje u ruke svojih saveznika, uvjeren u ishod borbe u kojoj on namjerava istrajati".

KLEVETE I SRPSKA PROPAGANDA

U Gornjem domu engleskog parlamenta tokom 1920. godine vodjena je rasprava o tragičnom položaju Crne Gore pod srpskim trupama. Lord Sidenem, koji je detaljno iznio stanje u kojem se Crna Gora našla nakon srpske okupacije i pripajanja Srbiji, govorio je o prljavoj propagandi koju je sprovodila Srbija, a koja je imala dosta odjeka medju saveznicima: „A onda je došlo do promjene pa su počele da kruže priče sa ciljem da se diskredituje crnogorski kralj i njegov hrabri narod. Govorilo se da postoji tajni sporazum sa Austrijom i da je mala crnogorska vojska predala planinu Lovćen na osnovu nekog dogovora sa neprijateljem. Ja ne mogu da nadjem nikakvu potvrdu za takve priče, i vjerujem da su one napuštene ali ne prije nego što su nanijele ozbiljnu štetu crnogorskom pitanju. Te priče nijesu čak bile ni vjerovatne. Austrija je po nasljedstvu bila neprijatelj Crne Gore, a kada su Crnogorci 1814. godine bili naši saveznici protiv Napoleona, i kad su zauzeli Kotor - njihovu prirodnu morsku luku - u sadejstvu sa britanskim eskadronom, Austrijanci su im ga oduzeli Bečkim sporazumom. Tu činjenicu Crnogorci nikad nijesu zaboravili. Sa druge strane, crnogorska armija koja je držala Lovćen sastojala se od 5.000 vojnika sa pedeset starih topova; nedostajala im je municija i hrana, kao i oprema i sve ono što je modernoj vojsci potrebno. Protiv te šačice gorštaka Austrijanci su nagomilali 50.000 vojnika, 480 topova i jedan broj aviona; pored toga imali su vatrenu podršku sa svojih ratnih brodova iz luka. Pravo je čudo da se Lovćen uopšte držao, i surova je kleveta pripisivati njegovo zauzimanje izdaji od strane Crnogoraca.“
Teško je osporiti činjenicu da je Petar Pešić upotrijebio crnogorsku vojsku da pokrije odstupanje srpske armije i uspori napredovanje Austro-Ugarske. Austrijska flota stigla je, u medjuvremenu, na rijeku Bojanu blizu Skadra čime je Crnogorcima izlaz bio zatvoren. Kralj Nikola se lično jedva izvukao. Nije mali broj onih koji smatraju da je crnogorska vojska svjesno uništena i onemogućena da se povuče preko Albanije u Grčku. „Da je Pešić spasio crnogorsku vojsku ona bi brojčano bila jednaka sa ostacima srpske vojske desetkovane u ratu: trebalo je dakle učiniti da neprijatelj zarobi crnogorsku vojsku. Da su kralj i crnogorska vlada jednostavno napustili zemlju našli bi se u istoj situaciji u kojoj su se nalazili srpski kralj i vlada. Trebalo ih je dakle osumnjičiti, kompromitujući ih pregovorima o primirju i separatnom miru. Za ostalo bi se poslije pobrinula srpska propaganda. A ona je zaista djavolski obavila svoj zadatak“, piše madjarski akademik Jožef Bajza u svom djelu „Crnogorsko pitanje“, izdatom 1928. godine. Treba li veći dokaz o ulozi Petra Pešića u slomu Crne Gore nego kad je izvještavajući srpsku Vrhovnu komandu o reakciji diplomatskog kora na Cetinju, povodom toga što je Crna Gora zauzela Skadar, juna 1915. godine, pukovnik Pešić predložio: "Prema ovome, najbolji je trenutak (sada) da Srbija prekine veze sa Crnom Gorom... Medutim, ako naši interesi zahtevaju da se Crna Gora dovede u očajan položaj, bolje je koristiti drugu priliku a ne Skadar. Naprimer kada se kralj počne mešati u vojsci" (Str.Pov.O.Br.16541 od 19,07,1915).
U drugom izvještaju, podnijetom srpskoj Vrhovnoj komandi (O.Br. 17218/15), u kome je opisao "raspoloženje i pokret u korist Srbije", pukovnik Pešić je zaključio: "Ponovo molim pošaljite mi nekoliko odlučnih oficira. Naša stvar bi dobila mnogo". Što je mislio pod "naša stvar", pukovnik Pešić je objasnio u odgovoru generalu Živku Pavloviću i pukovnicima Bojoviću i Martinoviću (ova trojica, koja optužuju Pešića kao krivca za kapitulaciju crnogorske vojske, bez uvijanja su rekli "General Pešić vrlo dobro zna na kakav način je odredjen za Crnu Goru!.... Bolje bi bilo da ćuti"): "Jesu li kada razmišljali (Pavlović i ostali) o tome, kakva bi situacija bila za naš narod da se na Solunskom frontu, pored srpske Vrhovne komande našla i crnogorska Vrhovna komanda, a po proboju ovog fronta (solunskog) i ulaska u otadžbinu, da se pored kralja Petra našao i kralj Nikola?" (Pravda, 25.5.1925). U martu 1918. godine, specijalni dopisnik zagrebačkog dnevnika "Jutarnji list" intervjuisao je serdara Janka Vukotića. Evo što je Vukotić, izmedju ostalog, rekao: "Nije istina da sam ja bio generalisimus crnogorske vojske u ovom svjetskom ratu. Ja sam bio šef štaba od početka rata do 22. avgusta 1914... Od tada pa sve do 17. januara 1916, godine, bio sam isključivo komandant crnogorske Sandžačke vojske".

CRNA GORA SVEDENA NA GROBLJE

Janko Tošković, narodni poslanik u Skupštini Crne Gore u vrijeme kapitulacije, 1957. godine je objavio brošuru pod nazivom "Istina o kapitulaciji Crne Gore 1916", u kojoj piše da je „po shvatanju Petra Pešića i onih kojih je on bio eksponent trebalo Crnu Goru potpuno kompromitovati i odvojiti od saveznika, da se docnije kao porobljena i ponižena zemlja, kako su to oni mislili, mora, htjela ne htjela ujediniti...“
U pismu Nikoli Pašiću i Ljubomiru Davidoviću na Krfu u kome obrazlažu značaj prisajedinjenja Crne Gore Srbiji za srpski nacionalni projekat, Todor Božović i Jovan Djonović pišu 24. 0+7. 1916. godine: .Mi smo u toku našeg nacionalnog rada i naše borbe sve do danas imali jedno neizmenjeno gledište, koje nisu izmenili ni ljudi ni dogadjaji, i za koje smo imali čast čuti i od Vas, Gospodine Predsedniče, prilikom vidjenja na Krfu, da je opravdano dogadjajima, na ime: po opšte srpske interese štetno je trpeti odvojenu Crnu Goru od Srbije; i da Crna Gora, kao i sve druge neslobodne pokrajine, mora ući u sastav kompaktne Velike Srbije“. I ušla je na način koji Jovan Plamenac opisuje u beogradskom Balkanu: "1918. i 1919. godine Crna Gora je svedena na groblje. Zapaljeno je hiljade kuća i pobijeno na hiljade Crnogoraca... Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru; djeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremni čekali. Nesrećnicima koji su davali znake života kidali su uši, jezik, nos... Žene su silovane; vezivali su im ispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijela ovih nesrećnica. Formirale su se bande koje su kao Huni, pustošile oblasti jednu za drugom, pljačkajući sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka... vukući i prljajući po blatu kao pravi divljaci kosti Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog samo zato što su bili crnogorski sveci"