STAV: Akademik Milorad NIKČEVIĆ
Već dva mjeseca tutnje crnogorskim ulicama karavani onih što
instrumentalizirani od SPC u Crnoj Gori, prizivaju svetinje,
a zapravo promoviraju odbranu nelegalno priskrbljenih
kvadrata državnoga zemljišta i snuju da te države nestane sa
zemaljskoga šara.
Kliče se Kosovu, maše zastavama manjega entiteta države
Bosne i Hercegovine, za one koji misle drugačije od njih
rezervisane su kletve da im se śeme zatre, a ispod glasa,
krijući krajnje namjere i planove, priželjkuje se
kapitulacija Države Crne Gore i obnova Dušanova carstva.
SLUČAJ PEROVIĆ
U svojim kolumnama izbjegavam pisati ad hominem, radije se
trudeći da osvijetlim neke indikativne fenomene nego same
protagoniste procesa. Ipak, ponekad je za suštinsko
razumijevanje fenomena potrebno ukazati i na djelovanje
pojedinih ličnosti.
Dvomjesečni antidržavni i anticivilizacijski protesti u
Crnoj Gori izbacili su, tako, u orbitu jednu ličnost, ranije
slabo poznatu crnogorskoj javnosti.
Oreol zvijezde ovoga dvomjesečnog Reality programa
nesumnjivo je stekao cetinjski paroh i rektor cetinjske
bogoslovije Gojko Perović. Premda sam o Peroviću od mojih
prijatelja s Cetinja znao ponešto i ranije čuti, osobito o
njegovim retoričkim vještinama i prijevarnoj misiji
zavođenja Cetinjana za Goleš planinu, tek su njegovi
učestali javni nastupi u protekla dva mjeseca pokazali
njegovo pravo lice.
Vjerujem da su mnogi neupućeni u Crnoj Gori bili dirnuti
njegovim pozivima na pomirenje i suzama prolivenim u
prizivanju braće, no kad se pažljivije analiziraju njegovi
javni nastupi i autorski tekstovi, posve je jasno da Gojko
Perović nije nikakav pomiritelj, već, riječima Svetoga pisma,
vuk u ovnujskoj koži.
“Na stranu njegovo lažno predstavljane rektorom kad se zna
da crnogorsko zakonodavstvo titulu rektora poznaje samo u
značenju upravitelja univerziteta, pa da zanemarimo i to što
rukovodi školom koja radi na divlje (a takvi su u Crnoj Gori
svi poslovi SPC), jer nije licencirana u skladu s
crnogorskim zakonodavstvom, pa previdimo i njegove davnašnje
pozive na krvoproliće, još iz vremena referenduma, te brojne
licemjerne iskaze o kojima je i pisano na crnogorskim
portalima, ovđe ćemo skrenuti pažnju na nekolika njegova
apodiktička stava iznijeta ovih dana.”
KIPRANI I CRNOGORCI
U prvome od njih Perović je crnogorske nacionalne paradokse,
poredeći Crnogorce s Kipranima, objasnio ovako: „Neko se
identifikuje prema državi u kojoj živi, a neko se
identifikuje prema rodu iz koga dolazi. (...) Trenutno među
600000 građana Crne Gore imate dva rođena brata od kojih se
jedan identifikuje prema državi u kojoj živi, prema svom
pasošu, đe mu piše tamo državljanstvo crnogorsko i to je
njegova nacija, i to je potpuno legitimno, ali imate drugoga
brata koji kaže – u redu, imam crnogorski pasoš, ali imam
istoriju Crne Gore, koja je sva srpska.“
Za Gojka Perovića, kojeg su u zvijezdu protesta lansirale
ponajviše posrnule Vijesti, čiji je i kolumnista, dakle, ne
postoji „crnogorski (na)rod“, a Crnogorci nemaju ni svoju
istoriju, već im je dozvoljeno jedino da imaju pasoš!? Što
li bi na ove riječi Perovićeve rekao Sveti Petar Cetinjski
koji je 1813. godine pisao: „Mitropolit je prirodni
Crnogorac, kako što su i prvi mitropoliti i ne može u Crnu
Goru biti mitropolit stranac, nako rodni Crnogorac iz
prvijeh crnogorskijeh familija“. Ili kad u pismu ruskome
konzulu Jeremiji Gagiću od 5. marta 1826. godine veli: „Mene
je udivitelno što ova tisuća cekinah ne ide pravo
cernogorskomu, nego slavenoserbskomu narodu. Može bit neka
pulitičeska pričina tomu.“
Za Svetoga Petra Cetinjskoga 1813. i 1826. godine postojali
su, izgleda, neki „rodni Crnogorci“, neke „crnogorske
familije“ i neki „crnogorski narod“. Danas u interpretaciji
Gojka Perovića, međutim, postoji samo crnogorski pasoš i
neki zabluđeli građani koji se, doduše legitimno, ali
antipovijesno proglašavaju Crnogorcima!? O tempora, o mores!
Kakav li se sve licemjerni i rize nedostojni svijet danas
zaklanja iza imena Hristova i časnoga krsta!
LICEMJERSTVO
Taj i takav lažipop, koji negira kako vidimo i pravo Svetome
Petru Cetinjskome da bude ono što je uistinu bio, Crnogorac,
poručuje danas crnogorskome predśedniku: „Ko njega pita je
li Crna Gora srpska!? Na posljednjem popisu imate trećinu
građana koji su se izjasnili da su Srbi, polovinu koja piše
srpskim jezikom, i još polovinu koja njeguje na neki način i
čuva vezu sa srpskim identitetom. On kao predsjednik trebalo
bi u najmanju ruku da ćuti o tome.“ U Crnoj Gori je, po
Peroviću „na neki način“ sve srpsko.
Poslije ovih njegovih verbalnih esklapada nadam se da su se
i oni naivni, koji su držali da je riječ o čovjeku
drugačijih svjetonazaora od klerkonacionalističkih viđenja
Amfilohija Radovića, uvjerili da se Perović od svojega
poslodavca razlikuje samo u retorici i metodama, a da su im
ciljevi opštega duhovnog pustošenja Crne Gore i nestanka
crnogorskoga naroda s istorijske pozornice, zajednički.
Doveden da bude marioneta, da dio Crnogoraca mekšom
retorikom privoli na rukoljub (Antih)Ristu, Perović se
izmetnuo u logoreičnu i istinomrziteljku lutku, čiji nos,
baš kao kod one Đepetove marionete, sve više raste. Svjedoči
to i njegova najnovija izjava o istorijskome kontekstu
crnogorske autokefalije.
Kako prenose portali, Perović je izjavio: „Ono što čini
autokefalnost jedne Crkve je da ona sama sebi bira poglavara,
što nikad nije bio slučaj s Crkvom u Crnoj Gori. Ona je bila
autokefalna samo u Ustavu kraljevine Crne Gore. Ni jedan
vladika nije hirotonisan na tlu Crne Gore“, navodeći pritom
primjere nekoliko crnogorskih mitropolita koji su
hirotonisani izvan Crne Gore. Svako đače bogoslovije, a
nekmoli njen rektor, morali bi znati razliku između izbora
crkvenoga poglavara i hirotonije episkopa.
Hirotonija je crkovni čin, najjednostavnije rečeno,
rukopoloženja, odnosno posvećenja i nema baš nikakve veze s
izborom poglavara crkve. Kako crkovni propisi predviđaju da
u činu hirotonije episkopa moraju činodejstvovati najmanje
dva episkopa, a Crnogorska je pravoslavna crkva tokom
istorije najčešće imala po jednoga, rjeđe 2, i tek pred sami
njen nestanak, od 1912. godine, 3 episkopa, jasno je da su
na Crnogorskome zboru izabrani poglavari Crnogorske crkve
hirotoniju morali obezbjeđivati onđe đe su postojali
kanonski uslovi za nju, odnosno onđe đe su mogli pronaći dva
episkopa koja mogu obaviti taj čin. Pa je otud vladika
Danilo hirotonisan u Pečuju, Sveti Petar Cetinjski u
Sremskim Karlovcima, Petar II Petrović Njegoš u Petrogradu i
sl.
CPC NIJE BILA PODREĐENA KARLOVAČKOJ MITROPOLIJI
Kao što se jasno vidi, čin hirotonije ne označava
podređenost nekoga arhijereja crkovnome centru u kojem se
taj čin odvija jer je samo po sebi jasno da Crnogorska
pravoslavna crkva nikad nije bila podređena ni Karlovačkoj
mitropoliji ni Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Laž je, dakle, da
je crnogorske vladike birao iko drugi do sami Crnogorci.
Uostalom, kad je Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve 1803.
godine pokušao da se umiješa u crnogorska crkvena pitanja, s
namjerom da Svetoga Petra Cetinjskog svrgne s katedre, od
Praviteljstva suda crnogorskoga i brdskoga 3. jula 1804.
godine dobio je izričit odgovor: „... Do sada naši
Arhijereji nijesu bili povlačeni ruskom Sinodu na ispite,
zato i ovog našeg Arhijereja nećemo puštiti da bi iko nad
njim trijumfovao i sudio. Kad bi on u čemu prestupio i bio
kriv, za što je nepravo oklevetan, mi bismo mu mogli sami
suditi i ne kao arhijereju, nego kao najpoštenijem građaninu
među nama.“
“Neistinita je i Perovićeva tvrdnja da „nijedan vladika nije
hirotonisan na tlu Crne Gore“, jer je poznato da je Sava
Očinić hirotonisan u Herceg Novom, Sava Petrović na Cetinju,
Arsenije Plamenac u Ostrogu, a Visarion Ljubiša na Cetinju.
Na Cetinju su 1756. godine mitropolit Sava i Vasilije
Petrović hirotonisali i arhimandrita Vladimira Bukovskog za
episkopa zetskog. Što se tiče čina hirotonije, njega je još
1832. godine sasvim precizno objasnio ruski dvorski
savjetnik Aleksandar Rojc: „Crnogorska crkva je samostalna
(...) što se on (crnogorski mitropolit – M. N.) posvećuje
izvan svoje zemlje, to zavisi od okolnosti i starog crkvenog
prava, a to ne znači da je on nekom podložan.“
Kad bi Perovićeva tvrdnja da je Crnogorska crkva bila „autokefalna
samo u Ustavu kraljevine Crne Gore“ bila tačna, to bi
značilo da su svi oni arhijereji pomjesnih crkava koji su
priznavali Crnogorsku crkvu i opštili s njenim arhijerejima,
bili u kanonskome prijestupu. Podśećanja radi, prije nego
što je donesen Ustav kralja Nikole, mitropolit Mitrofan Ban,
nakon posvećenja u Petrogradu 1885. godine piše
Vaseljenskome patrijarhu Joakimu IV: „Mi smo se iz Rusije
povratili i u ime Božije zauzeli smo svetu katedru
Mitropolije Autokefalne Crkve u bogoštićenom Knjaževstvu
Crnogorskom na koju smo i Duhom Svetijem i pozvati“.
Mitrofan Ban, pokazuju to nesporni istorijski izvori, punih
20 godina prije donošenja ustava, za koji Perović veli da je
izmislio autokefalnost Crnogorske crkve, svoju mitropolitsku
katedru označava kao autokefalnu i to u pismu Vaseljenskom
patrijarhu.
STAV VASELJENE
Da je Vaseljenska patrijaršija uvažavala takav njegov status
svjedoče brojni dokumenti, kao što je, primjera radi, pismo
patrijarha Joakima III iz 1910. godine, u kojem mitropolitu
Mitrofanu Banu poručuje: „Gospod neka podari bogate darove
Vašem Visokopreosveštenstvu, svetoj Crnogorskoj crkvi,
blagovjernom gospodaru i pobožnom narodu.“ Slične poruke
šalju i drugi crkveni velikodostojnici.
Kao sebi ravnom Mitrofanu Banu 1910. godine piše
petrovgradski mitropolit Antonije: „Bratski vas pozdravljam
sa znamenitim jubilejem, izražavajući tople želje da Vašem
Visokopreosveštenstvu pastironačelnik Gospod Bog naš Isus
Hristos udijeli dugi život u plodotvornoj službi Vašoj za
dobro Crnogorske crkve“. Te iste godine i srpski mitropolit
Dimitrije, u to vrijeme prvosveštenik Pravoslavne crkve u
Kraljevini Srbiji, piše Mitrofanu Banu: „Srpska crkva, kao
sestra i po veri i narodnosti, deli radost Crnogorske crkve.“
Uostalom, i u tomosu Vaseljenske patrijaršije i patrijarha
Meletija IV, donijetog u Carigradu 19. februara 1922. godine,
izričito se navodi da je Crnogorska crkva bila autokefalna.
Perović, dakle, tvrdi da je pravoslavna vaseljena priznajući
autokefalni status Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi krajem XIX
i početkom XX vijeka bila u kanonskome ogrješenju!?
Budući da su priznavali ono što po Peroviću nije moglo imati
kanonski status, njegova interpretacija nameće zaključak da
je kompletna pravoslavna istorija do 1922. godine u
kanonskome prijestupu, pa mu ne preostaje ništa drugo do da
njegova pretpostavljenog, glasovitog bacača kletvi
Amfilohija Radovića, nagovori da retroaktivno iz
pravoslavlja isključi i grdnom kletvom prokune srpske i
ruske mitropolite, carigradske i jerusalimske patrijarhe i
sve pravoslavne arhijereje, baš sve koji su do 1922. godine
nekanonski priznavali autokefalni status Crnogorske
pravoslavne crkve.
Neće to Radoviću biti nikakav problem budući da je već
jednom pisao ruskome patrijarhu 1992. godine da iz ruskoga
Diptiha iz 1850. godine izbriše spomen autokefalne
Crnogorske mitropolije. Kad pospremi po vlastitome aršinu
istoriju pravoslavlja, lako će mu kasnije biti da
Crnogorcima oduzme njihovu istoriju i prepiše je, baš kao i
one silne kvadrate imovine, śevernim suśedima.