Jesu li Crnogorci Srbi?
Da li su Crnogorsku naciju izmislili komunisti? 

 

1) Da li su Crnogorci Srbi?

Istoričari su utvrdili da preci današnjih Crnogoraca nijesu Srbi, već stari dukljanski Sloveni etnički pomiješani sa balkanskim starośediocima. Stvaranje srpske nacije u Crnoj Gori počelo je tek u 19. vijeku, kao posljedica djelovanja Sima Milutinovića Sarajlije, kao i propagandno-špijunske djelatnosti predviđene Načertanijem, tajnim programom “spoljne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine”. Do 19. stoljeća pojam “Srbin” je za stare Crnogorce označavao isključivo pravoslavca i nije se odnosio na etničku pripadnost, kao ni nazivi “Latinin” i “Turčin” za katolike i muslimane (viđeti odgovor na pitanje br. 4).

Naziv “Srbin” je tek s Petrom II Petrovićem Njegošem u Crnoj Gori počeo dobijati nacionalno značenje. Njegošev učitelj u ranoj mladosti bio je pjesnik Sima Milutinović Sarajlija, velikosrpski nacionalista i špijun, pod čijim je snažnim uticajem Njegošu nametnuto uvjerenje da su Crnogorci dio srpskoga naroda. Ova zabluda je masovno prenijeta Crnogorcima preko Gorskoga vijenca i u njemu stvorene ideologije kosovskoga mita.

Istorijski izvori pokazuju da su prije Njegoša Crnogorci sebe posebnim narodom u odnosu na Srbe:

- Vladika Vasilije Petrović Njegoš 2. maja 1753. u pismu grofu Šuvalovu ističe:

“Na to Otomanska Porta 1714. godine posla više od 100 hiljada naoružanih vojnika, predvođenih Numan-pašom Ćuprilićem, na našu Crnu Goru (budući da smo mi od svojih saveznika Srba, podanika turskih, ostavljeni bili)…”

- Vladika Vasilije isto ponavlja u svojoj “Istoriji o Černoj Gori”, objavljenoj u Moskvi 1754. godine: “Crnogorci od svojih saveznika Srba, turskih podanika, bjehu ostavljeni…“

- Vasilije Petrović u pismu ruskome grofu Šuvalovu 16. decembra 1757. sebe naziva “smirenim pastirom svoga otečestva naroda crnogorskoga” i ističe:

… “Kako je već poznato cijelom svijetu kolika je briga Vaše Svijetlosti o našoj potpori i o drugoj opskrbi, posebno o nama, koji se držimo pokroviteljstva uzvišenog sveruskog dvora, da bi i naša ostala braća hrišćani, oni, koji stenju u turskom podaništvu: Albanci, Makedonci, Bošnjaci, Srbi i Bugari, gledajući na našu protekciju, ne samo u pravoslavlje ostali, nego kada dođe dan, s nama se sjediniti u službu sveruske slavne imperije. Ako li mi propadnemo, izgubiće i oni nadu svoga izbavljenja i primiće muhamedansku vjeru.” …

- Petar I Petrović Njegoš piše ruskome konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću (o Srbinu Simu Milutinoviću Sarajliji, koji se nastanio na Cetinju i postao narodni sekretar):

“Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan.”

- Petar I Petrović Njegoš piše Savu Plamencu:

…U prošasti utornik dođoše tri uskoka, koji su uskočili u Srbiju, i donesoše mi ova pisma od našeg O…. i od Miloša Obrenovića, koja vi šiljem, da vidite, što pišu. Ja se čudim, kako mi verhovni vožd ništa ne piše, ali može biti da ne može bez pozvolenija rosijskoga, oli su ga Njemci zavistljivi obratili na svoju stranu, kako i Simo piše, jer ja dobro znam kakvi su i kako ne bi radi, da se narod slavenski nikad oslobodi, ni da se mi i Srblji sastanemo.
19 apr.

(Ovo je kompletno pismo Svetoga Petra Cetinjskoga upućeno Savu Plamencu, zavedeno pod rednim brojem 206. u drugom dijelu knjige “Petar I Petrović: Djela”. Knjigu je izdao podgorički CID 1999. godine, a štampala “Vojna Štamparija” iz Beograda. )

- Iz poslanice Svetoga Petra Cetinjskoga glavarima:

[...] Ja krepku u Boga uzdanicu imam, da ćemo … generala Manuilova rodom Srbina i sina … s vojskom u Srbiju, pak i u Bosnu i Hercegovinu; … pa neka paze Crnogorci i Brđani u kakvo će … ostati ratujući jedni s drugijem i kako će se pred Rusima i pred Srbima prikazati, da ne ostanu zadnji od svakoga u vrijeme kad bi mogli najprvi biti, da hoće slogu i poslušanije imati. [...]

V pročem ostajem vaš dobroželatelj

Na Cetinje,
avgusta 19. – 1828.
VLADIKA PETAR

- Knjaz Danilo Petrović Njegoš jednom je pitao Novicu Cerovića jesu li bolji Srbi ili Crnogorci:

“Jednom zapita Gospodar u Biljardi Novicu koji su bolji, ili Srblji ili Crnogorci. Novica mu na to odgovori: ‘Gospodaru, bolji Srblji, zato što su jači i bogatiji.’ Tada Gospodar pljune mu u brke, i grdno mu se nešto izbleji! Novica jadan ublijedi, a pokojni Pero i Đorđe dovate ga te ga povedu u kuću, i od zlije misala razaberu ga s razgovorom i pićem. I po tome malo postoji, pa s golemom familjom s Cetinja otide u Moraču. I da nije pomišljao na svoju sitnu dječicu, baš ćaše učiniti krvavo obileže.“

(Iz knjige “Kotorska pisma”, 1963 : 113. Događaj je zabilježio Vuk Popović Rišnjanin u pismu Vuku Karadžiću 31. 1. 1854.)

- S druge stane su i sami Srbi, prije masovne velikodržavne propagande, bili svjesni samobitnosti crnogorskoga naroda. Tako i Načertanije, glavni tajni velikosrpski program iz 1844. godine, u kome se ističe jači “upliv Srbije na sjeverne Arbaneze i na Crnu Goru” i koji preporučuje instaliranje srpske agenture (špijunaže) među suśedne narode, jasno razlikuje Crnogorce od Srba! Naime, u poglavlju pod naslovom O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije navodi se i sljedeće: Neka Srbija i u Crnoj Gori primier Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu u novcu. – Srbija će na ovaj način za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može. Ovde moramo još to primetiti, da odlaganje ove podpore na poslednje magnovenje neće imati poželani uspjeh i sledstvo; budući da će Rusija pravedno moći na svoju mlogogodišnju i stalnu podporu pozivati se, a srpski novi predlog moći će kao samo iz nužde učinjeni ocrniti i u podozrenije dovesti; i Crnogorci bi onda rekli: Srbi nisu nama pomagali kad smo u nuždi bili, što je dokazateljstvo da nam nisu prijatelji, nego nas samo za sad upotrebiti žele.

- “Dakle, vidite od tuda jasno: kako je u tom poslu težka Vaša ortografia i kako niti isti oni Harvati, Bošnjaci, Carnogorci i Sarblji, koji ovi narječjem sbore, neće da ju upotrebljavaju.” (Časopis Kolo, Zagreb, 1842)

- U tajnom ugovoru između Crne Gore i Srbije od 23. septembra 1866. godine navodi se:

“Crnogorski činovnici smatraće se kao i srpski a narod Crne Gore uživaće ista prava kao i srpski”.

- U carigradskom egzarhističkom listu “Vijesti”, br. 125. od 1910. navodi se: ”Prije svega, mi, Crnogorci, nijesmo Srbi, a tako isto ni oni koji žive u Bosni i Hercegovini, pod Austro-Ugarskom”.

- Potpredśednik takozvane Podgoričke skupštine kojom je ukinuta crnogorska država, bjelaš Savo Fatić, u zapisniku iste od 14/27. novembra 1918. godine:

“Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi.”

- Na čitulji ubijenoga komandira Šćepana Mijuškovića u Nikšiću od 1. maja 1924. godine između ostalog piše:

”Zlikovci, koji su poslati da posrbljavaju Crnogorce nijesu Srbi no dahije čiji
zločini trijumfuju u Crnoj Gori…”

- Dr Ivo Jovićević (1883-1965) u svojoj knjizi O ljudima i događajima (1892-1936) - sjećanje jednoga federaliste piše:

”Odkad postoje Crna Gora i Srbija kao dvije posebite države, Srbi su se svagda trudili da Crnogorcima podvale na sve moguće načine”.

***

2) Da li su crnogorsku naciju izmislili komunisti?

Jedino ukoliko su stari Crnogorci prije i tokom vladavine Crnojevića, ili pripadnici teokratske dinastije Petrović-Njegoš i njihovi savremenici bili komunisti! Evo kakav je tada bio odnos prema naciji Crnogoraca:

- Mustafa, islamizirani Petar Ćuda, sin Radovanov, iz Paštrovića, pojavljuje se u sudsko-notarskim spisima od 8. oktobra 1522. kao ”čovjek crnogorske nacije”;

- Završavajući svoju Istoriju o Černoj Gori 1754. godine, vladika Vasilije Petrović Njegoš zaključuje: “Ja vrlo kratko napisah ovaj izvještaj o crnogorskom nacionu” (većina prevodilaca riječju “narod” ukrivaju Vasilijev pomen crnogorske nacije);

- Na jednoj sablji iz 1766, koja se čuva u Državnom muziju na Cetinju, izgravirano je: ”Sie nož Joka Radonjića, guvernera vse crnogorske nacije”;

- Iz ugovora Petra II Petrovića Njegoša o prodaji manastira Maine, 12. oktobra 1837:

„Prodavaoc gospodin mitropolit crnogorskij i brdskij i s njim soglasno i dogovorno glavari nahijah crnogorskijeh renuncijavaju za sebe, za njihove prejemnike i nasljednike i za žitelje i naciju crnogorsku kojeh prikaživaju svakome razlogu publičnome i osobnome višepomenutoga monastirija, kućama, zemljama i ostalo istome monastiru prinadležašče, potvrđivajući i od njihove strane nastojaščij kontrakt od kupovine i prodaje.“

-Iz ugovora Petra II Petrovića Njegoša o prodaji manastira Stanjevića, 6. maja 1839:

„Prodavac, to est Ego Visoko Preosveštenstvo Gospod. Petar Petrović Njegoš Mitropolit Crnogorski i Brdski i s njim saglasno i dogovoreno glavari Nahijah Crnogorskijeh ovden prisustvujušči i koji pristaju ovome Kontraktu, renuncijavaju za sebe, za njihove pretnike i nasljednike i za onijeh koji prikaživaju Naciju Crnogorsku i istu Naciju, svakijem pravom javnenijem osobenijama vrhu pomenutom Manastiru, prinadležašće potvrdiva i od njihove strane nastojašći Kontrakt od kupovine i prodaje.“;

- U tekstu objavljenom u londonskom listu „The Times“ (30.septembra 1856) knjaz Danilo piše:

„Krv njenih junaka pala je na svaki kamen njenih visokih planina, i Crna Gora je sačuvala svoju dragocjenu slobodu. Politika velikih Sila bila bi jako pogrešna kada one ne bi uzele u obzir žrtve koje je njen narod podnio u ime Hrišćanstva – taj narod koji se, izmedu Srpskog kraljevstva, Vizantijskog carstva, kraljevstava Bugarske, Bosne i Epira, koji su svi podlegli napadima Turaka, ponosno branio medu svojim bezvodnim planinama, i koji je znao kako da sačuva, uprkos svom siromaštvu i oskudici, najsvetiji posjed koji jedna nacija može da ima – svoju nezavisnost. [...] Evropske Sile slabo ili jedva da uopšte i znaju za ovaj narod iz plainina. Kraljevi se nijesu brinuli da nezavisnost ove nacije bude priznata i da ona ude u veliku porodicu evropskih država. [...] Oslanjajući se na razloge koje sam upravo objasnio, uvjeren sam da će velike evropske Sile željeti da zaštite slabe od jakih, da će željeti da garantuju Crnogorcima integritet njihove teritorije, da će im garantovati ono što može da sačuva njihovu nacionalnost i njihova prava nepovrijeđenima. [...] Vaša Ekscelencija će se iz ove izjave uvjeriti o situaciji i poslovima ove nacije, i sumnjam da je Vaša ekscelencija neće uzeti u obzir i preporučiti pažnji Njegovog Veličanstva, čija nam hrišćanska milost i osjećaj za pravdu daju nadu da se nijesmo uzalud pozvali na njegovo ljubazno Dobročinstvo.“

- Kralj Nikola u pismu premijeru Klemansou od 26. 08. 1918:

„Crnogorsko pitanje nije dinastičko, no načelno pitanje male nacije i naroda“

- Princ Petar Petrović je pisao: ”Crna Gora postoji kao kolektivna ličnost, kao nacija” (Rimska Tribuna 31. 5. 1918.)

- Negodujući zbog uništenja crnogorske države 1918, Jovan Popović piše da se ”nad crnogorskom nacijom vrši internacionalna nepravda”, da je ”još u davnoj prošlosti crnogorska nacija umjela svojijem sopstvenim silama boriti se protiv jedne velike carevine i osnovati svoju nacionalnu državu – mnogo prije no svi ostali narodi Balkana… I tako crnogorska nacija ima istorijsku prošlost stariju za četiri vijeka od srpske” (Jovan Popović, Pogled na crnogorsko pitanje, Memorandum podnesen na Konferenciji mira u Parizu, u ime Saveza slobodnih Crnogoraca, na francuskom, kao brošura KCŠ – Neji kod Pariza, 1919).

I stranci su kroz istoriju priznavali crnogorsku naciju:

- U gramati ruskoga cara Petra Velikoga Prvog od 9. 7. 1715. Danilu Petroviću tri puta se navodi ”montenegrinska nacija” i ”nacija montenegrinska” (na originalnoj gramati je potpisan državni kancelar grof Gavrilo Golovkin, a s originalne gramate posvjedočio potkancelar Leontije Pljančukov; objavio je akademik dr prof. B. Šekularac i u Lučindanu br. 2, Cetinje, 1999).

- Francuski list “Moniteur” od 2. februara 1790. godine piše i ovo: “Jedne istorijske novine sadrže ove pojedinosti o Crnoj Gori: Crnogorci su slovenska nacija i žive u planinama koje se nalaze između dalmacije i Albanije”

- Francuski pukovnik Vijala de Somijer, koji je bio u Crnoj Gori i napisao knjigu »Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru« (1820) govori da su »Crnogorci nacija koja ljubomorno čuva svoju slobodu, u kojoj živi duh nacionalne nezavisnosti«.

- Ženevski list La Suiss navodi da ”crnogorska nacija želi po svaku cijenu da ostane slobodna u svojijem gorama, zašto silom od nje činiti podanike Srbije?”. Dalje navodi da ”mala, ali junačka nacija crnogorska treba da slobodno raspolaže svojom sudbinom” (La Suiss, ženevski list, jul 1919).

- Što se tiče drugih primjera iz novije istorije, naročito prvih decenija XX vijeka, navešćemo ih samo nekoliko. Talijanski diplomata, ambasador Romano Avecena ukazuje da ”Crnogorci, i pored naklonosti prema svojoj srodnoj braći, čuvaju posebne crnogorske nacionalne karakteristike”. Gledston, sin engleskoga državnika, naglašava da ”sloboda i nezavisnost treba da budu duh nacionalnoga individualiteta Crnogoraca”.
Gaston Rupel zbori o ”maloj naciji crnogorskoj koja nikada nije bila u lancima ropstva” Al-Henri Bezies opominje da ”crnogorska nacija ima pravo na život”, a A. Avgustin Rej zbori da je ”hrabrost crnogorske nacije poznata u cijelom svijetu” i da je ‘‘mala crnogorska nacija vazda na visini očuvala svoju čast”, što potvrđuje i Luj Avenje svojom izjavom da je ”nacija crnogorska, nacija koja je velikodušno prolijevala svoju krv za opštu stvar”. To tvrdi i Makaler koji navodi da ”nikada nije bilo hrabrije i čestitije od crnogorske nacije”, ali ni ”više mučeništva i nepravde no što ga je podnijela crnogorska nacija”. Hugo Mivinket ističe: ”Istorija bdije nad malenom, ali slavnom crnogorskom nacijom, koja sada brani, kao što je i vjekovima branila, svoju slobodu i nezavisnost”. Pižon, ministar vanjskijeh poslova Francuske Republike, 4. 11. 1918. obećava da će francuska vojska u Crnoj Gori ”sa uvažavanjem poštovati vlasti i slobodu nacije crnogorske” (iako Francuska to obećanje neće ispuniti).

Ovđe možete više saznati o jednom velikom, a opet malo poznatom Crnogorcu, Nikoli Petanoviću, koji je svoj život posvetio crnogorskoj naciji, a koji takođe nije imao nikakve veze sa komunizmom: Rekao je Nikola Petanović.

***

3) Da li su Njegoš i kralj Nikola bili Srbi?

Istorijska situacija u vezi sa ovijem pitanjem vrlo je kompleksna i o njoj zainteresovani čitalac može naći obimnu literaturu. Međutim, mi ćemo ovđe na najsažetiji način pokušati objasniti pojavu “srpstva” kod Vladike Petra II Petrovića Njegoša i knjaza/kralja Nikole, kao i to kako je nastala srpska nacija u Crnoj Gori uopšte.

- Dok je NJEGOŠ bio dječak vaspitavao ga je Simo Milutinović Sarajlija. Milutinović je bio špijun i velikosrpski propagator, poznat kao čudak. Koliko je bio opsjednut srpstvom govori i činjenica da je njemačkoga prevodioca srpskijeh pjesama po imenu Gerhard uvjerio da su svi rimski pjesnici nosili srpska imena koja su pisari kasnije samo iskvarili, pa da čak u Srbiji ima i Gerharda, samo što se oni zovu Đero!

Simo je u Njegošu probudio inspiraciju i klicu pjesničkoga stvaralaštva, ali je u njega usadio i nešto do tada potpuno nepoznato svim Crnogorcima – srpstvo! Slavljenje Kosovske bitke, Miloša Obilića, legenda o istrazi poturica, Dušanovo carstvo – sve je to bila Njegoševa inspiracija koju mu je Simo ulio u glavu. Njegoš ne bi mislio da je Srbin, da ga u njegovoj mladosti Simo Milutinović nije ubijedio da je Srbin.

Dakle, Njegoš nije bio Srbin, već je kao pjesnik bio ponijet sveslovenstvom i svesrpstvom sa kojima ga je upoznao Simeon Milutinović. Sve ovo ne znači, naravno, da Njegoš nije bio genijalan pjesnik, ali je njegovo uvjerenje o srpskom karakteru Crne Gore bilo pogrešno, bilo mu je NAMETNUTO sa strane. Tako je Njegoševa poezija, nezavisno od njene umjetničke vrijednosti, bila glavni izvor posrbljivanja Crnogoraca. Dalje proširivanje srpskog nacionalnog ośećanja u Crnoj Gori najviše su pomagale srpske agenturne mreže koje su je preplavile, predviđene tajnim velikodržavnim programom – Načertanijem.

- Kralj Nikola je svakako bio pod Njegoševim uticajem, ali je upravo on, iz posebnih razloga, “najzaslužniji” (u negativnom smislu) za širenje srpske nacije u Crnoj Gori. Zašto, pitate se? Zato što je imao duboke praktične interese – dinastičke i državničke prirode, da ubjeđuje narod Crne Gore i svjetsku javnost da su Crnogorci “najbolji”, “najrasniji”, “najelitniji” i “najčistiji” “Srbi”. Naime, lukavi Rusi i Vojvođani neosnovano su, zbog svojih političkih potreba, uvjerili kralja Nikolu da je upravo on, a ne neki predstavnik Karađorđevića ili Obrenovića odabran od strane velikih sila da bude nasljednik “Dušanove krune”, vladar velikog “srpskog” carstva. Da bi opravdao ovaj svoj navodni odabir, sve je crnogorske škole (a veliki ih je broj bio izgrađen za vrijeme njegove vladavine) i ostale institucije stavio u službu svoje opsesije, uveo trobojku kao zastavu i posrbio generacije Crnogoraca. Međutim, ovo će se kasnije nesrećnom kralju Nikoli obiti o glavu – iz toga novokomponovanoga srpstva u Crnoj Gori nastali su crnogorski izrodi i srpski plaćenici tzv. bjelaši, zbog kojih će dinastija Petrović-Njegoš biti detronizovana, a državnost Crne Gore uništena. Sve što smo naveli o kralju Nikoli izvarendno objašnjava jedan od najvećih crnogorskijeh istoričara Živko Andrijašević u sjajnom radu Srpstvo u Crnoj Gori (toplo preporučujemo da ga počitate). On tu objašnjava i šta se dalje dogodilo:

“No, kada je posljednjih mjeseci 1918. godine postalo očito da će poslije završetka svjetskog rata na Balkanu biti stvorena jugoslovenska država, državna ideologija Crne Gore je čitavu priču o crnogorskim zaslugama i žrtvovanjima ponovo morala temeljiti na novom političkom motivu. “Srpstvo” kao politički motiv, opet je zamijenjeno “jugoslovenstvom”. Dosadašnja ideološka matrica o vjekovnom žrtvovanju i zaslugama za Srpstvo, zamjenjuje se pričom o zaslugama i žrtvovanju za jugoslovenstvo, a crnogorska težnja za svesrpskim ujedinjenjem, odjednom postaje vjekovna težnja za jugoslovenskim ujedinjenjem. Iako je više od pedeset godina crnogorska državna ideologija isticala privrženost Crne Gore srpskom ujedinjenju, kralj Nikola sada pravi uočljiv ideološki zaokret. (…) Pored isticanja crnogorskog kontinuiteta u borbi za stvaranje Jugoslavije, kralj se nada da će buduća jugoslovenska država biti utemeljena na poštovanju prava naroda na samoopredjeljenje. Eto koliko je malo trebalo da se kraljevo srpstvo pretvori u jugoslovenstvo. Njegovo srpstvo, očigledno, nije bilo tako jakog korijena kao što se u novinama tvrdilo. 
Sve ove činjenice potvrđuju da je srpska nacionalna svijest u Crnoj Gori proizvod ideološkog inženjeringa u 19. vijeku.“

Međutim, činjenica da su Njegoš i kralj Nikola propagirali srpstvo ne znači da su pripadali srpskoj, a ne crnogorskoj naciji. Recimo, Njegoš u ugovoru o prodaji manastira Stanjevića 1839. navodi: “… onijeh koji prikaživaju Naciju Crnogorsku i istu Naciju, svakijem pravom javnenijem…” (za više detelja pośetite ovaj post). Sa druge strane kralj Nikola je izjavio: „Crnogorsko pitanje nije dinastičko, no načelno pitanje male nacije i naroda“.
Sve u svemu, srpska nacija u Crnoj Gori izmišljena je tokom 19. vijeka, kao proizvod više faktora: Njegoševoga pjesništva pod uticajem Sima Sarajlije, načertanijevske propagande iz Srbije i političko-ideološkoga inženjeringa kralja Nikole.

***

4) Da li su stari Crnogorci sebe zvali Srbima?

Za stare Crnogorce riječ “Turčin” značila je musliman, riječ “Latinin” katolik, a riječ “Srbin” pravoslavac, nevezano za to kojem se narodu zaista pripada, što je sa istorijskoga stanovišta potpuno razumljivo. Dokazi za ovo su zaista brojni:

Holeček kasnije dodaje: “Što se vjeroispovijesti tiče, najviše se nazivaju Srbi ili rišćani, a katolike zovu kršćani ili Latini, zato što bogoslužbu obavljaju na latinskom jeziku.”

Sigfrid Kaper je poslije boravka u Crnoj Gori u časopisu “Unsere Zeit” objavio članak “Knjaževina Crna Gora” 1875. godine. U njemu je zabilježio:

“U svim vremenima su se Crnogorci istovremeno nazivali i ‘Srbima’; naravno, prvobitno u religijskom značenju tog imena, pod kojim su se, za razliku od katoličkih i kasnije i muslimanskih južnih Slovena, podrazumijevali pravoslavni pripadnici istočne crkve, iz čega se onda tokom daljeg razvoja lako dalo izvesti nacionalno značenje.” (Sigfrid Kaper, “O Crnoj Gori”, CID, Podgorica, 1999).

 

I za Marka Miljanova Popovića naziv “Srbin” je vjerski pojam! Iz teksta Marka Miljanova ”PRVA POHARA KUČA”:

“… Kad ovo čuje skadarski vezir, upotriebi ovakvi način: dadne mito u Kuče, da se među sobom izdadu, i to mu ispadne za rukom. Neki od ostalije Kuča primiše mito od Turaka i izdadoše. Evo njihovije imena:
Ljulja Palumbov, Turčin iz sela Ledina, Pale Lekin, Latinin iz sela Banjkana, Punan Dedin, Srbin iz sela Berove, Bećo Savićev, Srbin iz Lijeve Rijeke.
Oni su četvorica uzeli iz Turaka po kapu pulja.”

Marko Miljanov, jasno, pojam Srbin nije smatrao za etnički, već za vjerski termin.
Narodnost Latinin ne postoji, Turaka po narodnosti nema u Kučima, u Kučima nema ni Srba po narodnosti, Srbin je isto kao i Latinin i Turčin – vjerski termin.

LATININ=KATOLIK
TURČIN=MUSLIMAN
SRBIN=PRAVOSLAVAC

Odnosno, kao što kaže i Bogo Grafenauer, to znači da se “upotrebljavao pri razlikovanju etničkih grupa, sve do 18. vijeka, kriterijum kog Evropa, van pokrajina turskog carstva (…) nije poznavala: nacionalna pripadnost se određivala po vjeri i crkvi“! (B. Grafenauer, “Pitanje srednjovjekovne etničke strukture prostora jugoslovenskih naroda i njenog razvoja”)

Važno je reći da su za vrijeme pripadnosti crnogorske teritorije Ohridskoj arhiepiskopiji Crnogorci ponekad, na osnovu crkvene jurisdikcije, sebe takođe zvali Makedoncima – nijesu Crnogorci zbog toga “postali” Makedonci, kao što nijesu bili ni Srbi, već se i u jednom i u drugom slučaju radilo o imenovanjima na osnovu formalnih podjela pravoslavnih crkava. Saznajte više: Kako su Crnogorci počeli da se zovu Makedoncima (pod uticajem Ohridske arhiepiskopije), a zatim Srbima (zbog pripadnosti srpskoj Pećkoj patrijaršiji).

U knjizi “Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatijsko-istrijskom svjedočanstvu” (Zadar, 1899) koju je priredio episkop Nikodim Milaš, sabrana su mnoga dokumenta, uglavnom iz zadarskih arhiva. Pod brojem CXXVI nalazi se izvještaj koga je jedan anonimni katolički sveštenik napisao je oko 1741. godine. Jedna rečenica iz tog izvještaja glasi:

“Gl’Illirici di rito grесо tutti generalmente si contengono sotto il nome di Serbi ο Serviani…”

U prijevodu: “Iliri grčkoga obreda se svi generalno sadržavaju pod imenom Serbi ili Servijani…”

(Imajte na umu da se ime “Iliri” u datome tekstu ne odnosi na stari ilirski narod, već se radi o tipičnom arhaičnom izrazu za stanovnike tzv. Ilirika, śeverozapadnog Balkana, oblasti nekada naseljene drevnim Ilirima. “Grčki obred” znači pravoslavlje.)

Dakle, bez obzira na stvarnu etničku i nacionalnu pripadnost nekog južnoslovenskog naroda, on bi, ukoliko je pravoslavne vjeroispovijesti, pod uticajem srpske crkve dobijao srpsko ime (izuzimajući Makedonce i Bugare, naravno).

***

5) Da li Crnogorci i Srbi pripadaju jednome kulturno-nacionalnom korpusu? Jesu li Crnogorci porijeklom Srbi?

Crnogorci i Srbi jesu dva srodna narodna, ali su na kulturno-istorijskom i državnom planu oduvijek bili zasebne nacionalne kategorije. Navedimo samo nekoliko primjera ove posebnosti kao ilustraciju:

- Crnogorci NIKADA u istoriji nijesu dobrovoljno dopustili da Crna Gora postane dio Srbije – ni 1186. (kada je Stefan Nemanja ognjem i mačem zauzeo Duklju, satro dukljansko ime i nemilosrdno razorio dukljanske gradove) ni 1918. (kada je sprovođen teror nad crnogorcima koji su se borili protiv tragičnoga i sramnoga ukidanja Crne Gore, odnosno njenoga prisajedinjenja Srbiji na nelegalnoj i nelegitimnoj tzv. Podgoričkoj skupštini). Sa druge strane, malo je poznato da je Dukljansko kraljevstvo, najstarija crnogorska država, pri vrhuncu svoje moći za vrijeme kralja Bodina, obuhvatala pokorene oblasti Raške i Bosne (saznajte više ovđe). I Njegoš je bio svestan da su Nemanjići bili strani osvajači, ništa gori od Turaka, kada je kazao: „No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni za Murate ni za Bunaparte; oni svi biše i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi; a to ti je u slavi.“ (“Golubica”, 1843/44, 5, 18-22)

- NAJNAČAJNIJA bitka u čitavoj istoriji srpskoga naroda je nesumnjivo boj na Kosovu. Zetska vojska, tj. preci današnjih Crnogoraca, proslavljeni po hrabrosti iskazanoj u mnogijem bojevima, nijesu učestvovali u Kosovkoj bici. Kosovski mit i slavljenje Miloša Obilića će u Crnu Goru tek u 19. vijeku unijeti velikosrpski propagator i špijun Simo Milutinović Sarajlija, koji je nekoliko godina na Cetinju bio Njegošev vaspitač.

- NAJZNAČAJNIJI srpski svetitelj je Sveti Sava. Svetosavlje nije postojalo u Crnoj Gori sve do propagande u kasnom 19. vijeku. Ovo najbolje dokazuje činjenica da Njegoš nije NIKADA pomenuo Svetoga Savu, odnosno Rastka Nemanjića. (Saznajte više ovđe)

- Prvi kralj Crne Gore (koja se tada zvala Duklja) bio je Mihailo Vojislavljević 1077 godine. Prvi srpski kralj bio je Stefan “Prvovenčani” 1217. godine, dakle 140 godina kasnije. Naziv Prvovjenčani jasno oznacava – prvi ovjenčani, prvi krunisani, tj. prvi srpski kralj. Prvi ovjenčani/okrunjeni Srbin – prvi kralj Srba. Drugijem riječima – Crnogorci su svoga kralja imali prije no što su ga Srbi imali.

- Prvi srpski ustanak dogodio se, po zvaničnoj srpskoj istoriji, 1804. godine (iako je zaista počeo tek 1805). Crnogorci su daleko prije 1804. ili 1805. dizali ustanke protiv Turaka i vodili žestoke okršaje, to jest - bilo je mnogo crnogorskih ustanaka prije prvoga srpskoga ustanka. Ako su Crnogorci Srbi, kako je to moguće?

- Crnogorci su se nekada zvali Dukljani, odnosno dukljanski sloveni (više o njima); zato za Dukljane, kao i za drevne Zećane možemo reći da su preci današnjih Crnogoraca. Istorijski izvori govore da oni nijesu bili Srbi. Konstantin Porfirogenit, na primjer, precizno navodi koji slovenski narodi na Balkanu spadaju u Srbe, a koji u Hrvate, dok Dukljane predstavlja kao poseban narod! Pod uticajem srpske vlasti je u Duklji/Zeti dotadašnje katoličanstvo je uglavnom zamijenjeno pravoslavljem, ali to naravno ne znači da su preci Crnogoraca postali dio srpskoga naroda, što redovno jasno dokazuje vladarsko titulisanje zetske dinastije Balšića. Na primjer, Đurađ Balšić vladao je “zemljom Zetskom i Pomorskom i polovinom Srpske zemlje, dijelom i Grčke” (obladajuštu že togda zemliju Zet’skoju i Pomorskoju i pol Sr’b'skie, ot česti že i Grčkoju). Đurađ je neko vrijeme, poslije Stracimirove smrti, držao Metohiju sa Prizrenom i Peći, i to je ta polovina srpske zemlje! Očigledno je da zemlja na kojoj su živjeli preci današnjih Crnogoraca nikada nije ubrajana u prostore koje naseljavaju Srbi. Prema tome: Balšići su znali što je zetsko (tj. crnogorsko) a što srpsko!

Izabrali smo samo neke najreprezentativnije i najdomljivije činjenice iz čitavoga mora primjera. Pomenimo još i to da najznačajnije socio-antropološko obilježje crnogoraca – plemensko uređenje, nije ni u tragovima prisutno kod Srba. O tome što ni u crnogorskijem ni u srpskijem istorijama (prije nego što su počele načertanijevske propagande) nikada nijesu među srpske dinastije ubrajani Vojislavljevići, Balšići i Crnojevići – i da ne govorimo.

***

6) Da li postoji Crnogorski jezik?

Crnogorski jezik postoji u onoj mjeri u kojoj postoje hrvatski, srpski, ili bosanski. Stari Crnogorci, tačnije najprirodnije nastrojen običan narod, sve do širenja velikosrpske propadande nikada svoj jezik nije nazivao srpskim – već isključivo naškim!

Danas ima mnogo srpskih i prosrpskih “stručnjaka” koji negiraju postojanje crnogorskoga jezika. Međutim, ako se njihovi “argumenti” podvgrnu najprostijoj logičnoj analizi, dolazimo do zaključka da su sve te kritike utemeljene na potrebama nacionalističke politike, a ne na parametrima lingvistike. Dvije njihove glavne optužbe su da je crnogorski jezik:

a) novokomponovan  b) arhaičan.

Već je uočljiva besmislenost ovih etiketiranja. Kako crnogorski jezik može biti novokomponovan ako je arhaičan? A arhaičan sigurno ne može biti jer je >đe<, >će<, >śe<, >źe<, nastalo jotacijom od >dje<, >tje<, >sje<, >zje<; dakle, riječi đevojka, ćeranje, śekira, źenica, nastali su iz starijih oblika djevojka, tjeranje, sjekira, zjenica. Prateći logiku protivnika crnogorskoga jezika, dolazimo do zaključka da su upravo nejotovani oblici (>dje< – djevojka, >sje< – sjekira, itd.) arhaizmi! Moramo ovđe naglasiti da moderna norma crnogorskoga jezika prihvata i jotovane i nejotovane forme, tako da je ispravno reći i đevojka i djevojka, lećeti i letjeti, ośećaj i osjećaj, mrźeti i mrzjeti i slično.

Još jedan argument koji koriste protivnika crnogorskoga jezika može se sažeti u sljedeću izjavu koju oni iznova i iznova ponavljaju: “Amerikanci ne pričaju američkim jezikom, već engleskim, Austrijanci ne pričaju austrijskim, Švjacarci švajcarskim, niti Brazilci brazilskim. Kad tako veliki narodi ne moraju jezik kojim govore imenovati svojim nacionalnim imenom, zašto bi onda šaka Crnogoraca morala da se pravi posebna i zove svoj jezik crnogorskim umjesto srpskim?” Ovakvo razmišljanje pokazuje sklonost ka pravljenju tendecioznih, politički subjektivnih paralela, kao i suštinsko nepoznavanje crnogorske istorije. Situacija kod jezika Crnogoraca i, recimo, Amerikanaca, ne može se upoređivati. Nacije kao što su američka, kanadska, meksička ili brazilska nastale su od bivših kolonija, što nije slučaj sa crnogorskom – Crnogorci nikada nijesu bili ničija, pa ni srpska kolonija. Austrijska i švajcarska nacija su se vremenom odvojile od jedinstvenog njemačkog etnosa, i zato zadržale njemačko ime jezika, ali Crnogorci i njihova nacija se nijesu “odvajali” od srpske, već su imali potpuno samostalan život i istorijski razvitak još od prije dukljanskog vremena. Jednostavnije rečeno: Crnogorci su oduvijek govorili svojim sopstvenim jezikom i nijesu ih Srbi naučili kako da pričaju – tako da njihov jezik ne može biti srpski, i niko sa strane nema pravo da im određuje kako da ga nazovu.

Jezikoslovac Ljudevit Jonke je tačno istakao: “Kakva zla ima u tome ako i Crnogorci žele svoj jezik nazivati crnogorskim. I oni su narod, oni svoj jezik nisu primili ni od Srba ni od Hrvata, imaju ga od iskona, pa ga mogu nazivati kako hoće.”

Srpski književnik Ljubomir Nenadović u svojem poznatom djelu O Crnogorcima 1856. objavio je kako je prilikom pośete Crnoj Gori ustanovio da Crnogorci govore crnogorskim jezikom. On je takođe ostavio zapis kako je obavljao propagandu da se u crnogorskim školama izučava srpski jezik, i da će, ne bude li tako, tvrdio je Nenadović, razlike između crnogorskoga i srpskoga jezika u budućnosti biti još veće:

“U svim školama jezik je crnogorski; u mnogome različan od onoga priznatog, lepog jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kojem se dosada najviše pisalo i radilo, ostaće zauvek kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole, kao do sada, onda posle sto godina između ta dva jezika biće veća razlika nego sto je između portugalskog i španskog. Ja ne kažem koji je jezik lepši; samo napominjem: da bi, za ljubav književnog jedinstva, trebalo da manjina pristupi većini… No na Cetinju nisu nimalo skloni tome” .

Slično svjedoči i Simo Matavulj u “Bilješkama jednog pisca”. U njima navodi sljedeće riječi Crnogorca Tomaša Vukotića povodom traženja neke pozorišne grupe za izvođenje drame “Balkanska carica”: I zar ti skitači umiju govoriti po naški, onako čisto crnogorski, kâ što je pisano? Bože sačuvaj! Ne bi im svaku treću razumio… Ni najbolji glumci u Biogradu ne umiju govoriti našijem govorom…

Mađarski slavist Jožef Bajza je u svojoj studiji Crnogorsko pitanje (izvorno A montenegrói kérdés) 1927. napisao:

“Petovjekovna borba koju su Crnogorci vodili sa Turcima izolovala ih je od svijeta i sabila u vrletne i nepristupačne klance. I zato su ostali izolovani i lingvistički. Njihov se jezik razvijao nezavisno i dobio je originalno obilježje. Čak i u jeziku se manifestuje državna i nacionalna nezavisnost Crne Gore”.

Navodimo dio odgovora jednoga od najznačajnijih jugoslovenskijeh lingvista, Dubravka Škiljana, kojeg je dao listu “Vreme” (23 .08. 1996.), na pitanje: “Koliko su uopšte srpski i hrvatski jezik različiti?”:

Najbliži tome da se izdvoji kao poseban jezik nije hrvatski nego crnogorski – onog trenutka kada u svoj standardni jezik uvedu meko Š, Ž i Z kao posebne foneme, koji će vjerovatno imati, što nije neophodno, i posebne grafičke znakove, oni ce napraviti puno odlučniji korak nego što su sve promjene učinjene ovdje u svrhu razdvajanja jezika. Jer, to je nešto što čvrsto definira jezičnu strukturu, broj ili sistem fonema…

***

7) Da li je postojala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva?

Sa istorijske tačke gledišta je van spora da Crnogorska pravoslavna crkva ne samo da je postojala, već postoji i danas. Ogroman je broj dokaza za ovu neoporecivu činjenicu. Ukratko, Crnogorska pravoslavna crkva kao autokefalna postoji od 1766. do danas, s prekidom od 1920. do 1993. godine.

Crnogorska pravoslavna crkva je faktički bila autokefalna od ukidanja srpske Pećke patrijaršije 1766. Praktično ni dotad, ali od toga vremena i de jure, niko nije imao kanonske juruisdikcije da se miješa u crkveni život crnogorskih pravoslavaca, a svoga duhovnog poglavara Crnogorci su sami birali na Opštecrnogorskom zboru – jednoj vrsti predstavničke narodne skupštine koja se ispred Cetinjskoga manastira održavala povodom donošenja najvažnijih odluka. Samostalno biranje vrhovnog vjerskog poglavara (arhipastira) jeste glavni znak raspoznavanja autokefalne crkve.

Crnogorski crkveni poglavari ujedno su bili i političke vođe tadašnje crnogorske države iz dinastije Petrovića. Mitropolit Petar I Petrović (Sveti Petar Cetinjski) i Petar II Petrović Njegoš kao nasljedno dostojanstvo crnogorskih vladika su isticali bijele kamilavke koje po kanonima mogu ponijeti samo autokefalni pravoslavni poglavari.

Carigradski patrijarh je službeno, sa stanovišta kanona, priznao autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Zvanični katalog Ruske crkve od 1851. navodi Crnogorsku pravoslavnu crkvu kao autokefalnu. U službenom dokumentu – Katalogu autokefalnih pravoslavnih crkava Sintagma koji je, po odobrenju Carigradske patrijaršije, objavljen u Atini 1855. godine, pod rednim brojem 9. navodi se Crnogorska pravoslavna crkva kao autokefalna. Sa druge strane, Carigradska patrijaršija nije navela Crnogorsku crkvu u katalogu u kojem nabraja crkve koje su pod njenom jurisdikcijom.

Od 1904. godine Crnogorska pravoslavna crkva imala je svoj Sveti Sinod (Sinod je najviši crkveni organ upravljanja koji mogu imati samo autokefalne crkve).

Čitav niz legislativnih akta svjedoči o ustrojstvu i funkcionisanju Crnogorske pravoslavne crkve. U tom pogledu od fundamentalne važnosti je spomenuti: Ustav Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori (1903.); Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori (1904.); Zakon o parohijskom sveštenstvu (1909.). Status Crnogorske pravoslavne crkve reguliran je i državnim Ustavom Knjaževine Crne Gore koji je usvojen na Nikoljdan 1905. godine.

U državnom Ustavu Knjaževine Crne Gore 1905. godine bilo je normirano u članu 40. sljedeće: “Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori“.

Član 40. Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905.

Crnogorska autokefalnost bila je prije 1918. opštepoznata činjenica, o njoj 1911. godine piše, u posebnoj odrednici, i Enciklopedija Britannica.

CPC bila je nekanonski ukinuta dekretom srpskoga regenta Aleksandra Karađorđevića. Na osnovu sporazuma između Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine “Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje Ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi eparhija u Južnoj Srbiji, Bosni i Hercegovini”. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobađa od svoje vlasti i prisajedinjuje Ujedinjenoj Pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom “i priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija”. “Tako autokefalne crkve – Crkva Kraljevine Srbije, Karlovačka i Crnogorska i neki djelovi crkve Bukovinsko-dalmatinske sjedinili su se 1920. godine”. “Sinod je priznao proglašenje ujedinjenih autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke”.

Prvi vladika obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve 1993. bio je vikarni episkop Antonije Abramović, što je naišlo na politički motivisane bijesne reakcije Srpske pravoslavne crkve.

Nakon Antonijeve smrti 1996, na crnogorskome narodnome zboru na Cetinju, Badnjeg dana 1997, za crkvenog poglavara predložen i izabran dotadašnji paroh Carigradske patrijaršije u Rimu, arhimandrit Miraš Dedeić. U crkvi Svete Paraskeve u Sofiji, 15. marta 1998. godine, hirotonisan za episkopa od strane Patrijarha Bugarskoga Pimena i sedam mitropolita i episkopa Bugarske pravoslavne crkve. Na Cetinju, 31. oktobra 1998. godine, intronizacijom je za mitropolita utoličen kao Njegovo Blaženstvo Arhiepiskop Cetinjski i Mitropolit Crnogorski Mihailo.

Proces obnove Crnogorske pravoslavne crkve početkom 1990-ih bio je važan temelj nacionalne samospoznaje Crnogoraca i stremljenja ka obnovi državne nezavisnosti do čega je i došlo u maju 2006. godine.

***

8) Da li su Crnogorci i Srbi jedan narod?

Jedino ako smatramo da su svi Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati i Srbi jedan narod. Ukoliko ih posmatramo kao zasebne cjeline, onda Crnogorci i Srbi ne pripadaju jednome narodu. I u jednome i u drugome slučaju ne implicira se da su Crnogorci Srbi. Jer, čak i da su oni jedan narod, onda se radi o tzv. jugoslovenskom, a ne srpskom narodu, što jasno dokazuje argumentacija koju smo prethodno iznijeli.

Crnogorci inače imaju potpuno zasebno istorijsko i etnogenetsko nasljeđe u odnosu na Srbe. Preci Crnogoraca bili su Polapski Sloveni: Veleti i Obodriti (Abodriti), odnosno Ljutići i Bodrići te još neka manja plemena iz Pomorja i sa ostrva Rujana (Rugen).
Naselili su oblasti savremene Crne Gore najranije krajem 5. vijeka, u toku cijelog 6. i najkasnije početkom 7. vijeka, da bi u toku 10. vijeka oformili svoju prvu nezavisnu državu Duklju. Nazvali su se Dukljanima prema staroj rimskoj provinciji i gradu Doclea (Dioklitia ili Dioklija). Prvi Sloveni miješali su se sa starośediocima – ilirskim Docleatima, Keltima i rimsko-grčkim naseljenicima. Svi oni su učestvovali u etnogenezi današnjih Crnogoraca, čitav vijek prije dolaska Srba i Hrvata (7. vijek).

Slovenska plemena na teritoriji Duklje činila su savez od kojeg je, pod vođstvom dinastije Vojislavljevića, nastala Kraljevina Duklja, prva crnogorska država. Mihailo Vojislavljević je 1077. godine od pape Grgura VII dobio kraljevske znakove (rex Sclavorum) čime je Duklja bila priznata kao kraljevina.

Duklja je bila katolička zemlja. Od 1089. tadašnja biskupija iz Bara je, odlukom pape, uzdignuta na rang nadbiskupije koja se u Ljetopisu popa Dukljanina pominje kao Dukljanska crkva. U stoljećima koja će uslijediti nakon nemanjićkog osvajanja Duklje pravoslavlje će postati dominatna vjera na ovoj teritoriji.

Kasniji naziv Zeta država je dobila po istoimenoj rijeci Zeti koja protiče kroz centralni dio današnje Crne Gore i kod Podgorice se uliva u rijeku Moraču. Rijeka Zeta dobila je ime po slovenskom plemenu Ze(n)tići (žeteoci) doseljenome iz Pomorja. Tu regiju vizantijski hroničari prema njima nazivali su Zenta ili Genta (žitnica – žitorodna oblast) a njene stanovnike Zenti (Genti). Naziv se nakon nekog vremena mijenja u Zećani. Prvi pomen Zete kao teritorije Dukljanskoga kraljevstva nalazimo u Ljetopisu popa Dukljanina s kraja 12. stoljeća.

U periodu od 1183. do 1189. godine raški župan Stefan Nemanja uspio je, posredstvom brutalne i beskrupulozne vojne sile, okupirati Duklju i potčiniti je Raškoj. Nakon što je Nemanja okupirao Dukljansku kraljevinu, naziv Duklja, kao i etnonim Dukljanin, sistematski su potiskivani, i uskoro su u potpunosti bili zamijenjeni zetskim imenom. Taj je proces bio motivisan kako vjerskim tako i državno-nacionalnim razlozima – nakon što su razorile skoro sve dukljanske gradove, srpske vlasti su nastojale da u potpunosti izbrišu svijest o etničkoj pripadnosti i satru državnu tradiciju Dukljana. Međutim, zbog svog specifičnog položaja, Duklja/Zeta će čak i u sastavu Raške biti zemlja sa znatnim stepenom autonomije.

Zeta vraća nezavisnost oko 1360. godine, pod drugom poznatom istorijskom crnogorskom dinastijom Balšića. Do 1451. je Zeta opet bila pod vlašću srpskih despota iz Smedereva i cara Dušana (Stefan Uroš IV) koji je u krvi ugušio pobunu zetskih plemića koji su se borili za nezavisnost. No, ta je srpska vlast bila osporena, te konačno i potpuno zbačena 1451. od strane Crnojevića, moćne porodice iz planinskoga dijela Zete, između planine Lovćen i Skadarskoga jezera koji se nazivao Crna Gora.

Nakon što je zbačena srpska uprava, trajno će se ustaliti novi naziv za Zetu – Crna Gora.
Ime Crna Gora (staroitalijanski Montenegro) po pisanim dokazima se prvi put spominje još u vrijeme države Zete 1296. u jednom spisu u Manastiru Sv. Nikole, a oko 1430. nazivi Crna Gora i Crnogorci su u opštem korišćenju.

Tokom dugog perioda svoje povijesti crnogorski narod morao je voditi borbu za oslobođenje Crne Gore od Osmanskog carstva. Ona se završila pobjedom Crnogoraca u vidu očuvanja nezavisne crnogorske države. Nakon Balkanskih ratova Crna Gora je proširila svoje granice, integrišući u svoje teritorije mnoge oblasti koje joj etnički i istorijski pripadaju. Međutim, neposredno nakon Prvog svjetskog rata srpske trupe (uz francusku pomoć) prodiru u Crnu Goru i okupiraju je. Na nelegalnoj i nelegitimnoj “Podgoričkoj skupštini” grupa plaćenika srbijanskog režima dinastije Karađorđevića neustavno je zbacila s vlasti dinastiju Petrović Njegoš i proglasila prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Nakon nasilne aneksije, Crna Gora je u sastavu velike Srbije ušla u Kraljevinu SHS, a nove jugoslovenske vlasti sprovodile su do tada neviđeni teror, mučeći i ubijajući sve Crnogorce koji su se protivili bjelaškom posrbljavanju Crne Gore i podržavali zelenaški pokret vjeran kralju Nikoli I Petroviću Njegošu.

Fašističke trupe okupirale su Crnu Goru 1941. godine, na prijevaru zadobijajući povjerenje patriotske elite crnogorskih suverenista, da bi kasnije sklopile čvrst savez s velikosrpskim četničkim pokretom.

Poslije pobjede Narodnooslobodilačkog poketa nad fašizmom, Crna Gora ulazi u sastav nove jugoslovenske države kao jedna od šest ravnopravnih Republika. Za vrijeme raspada SFRJ u Crnoj Gori sačuvao se mir, ali su politička zbivanja bila veoma burna.

Nezavisnost, tragično izgubljenu u srpskoj okupaciji 1918, crnogorski narod je obnovio na referendumu 21. maja 2006. godine, odabirom da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom. Ova odluka konačni je garant očuvanja etničke posebnosti i nacionalne slobode Crnogoraca.

***

9) Ako postoji srpstvo, da li postoji i crnogorstvo?

To je nepobitno u svijetlu sljedećijeh istorijskijeh izvora:

- Čuvena patriotska zavjetna kletva kralja Nikole Petrovića iz opere „Balkanska carica“ glasi: „Ko Crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljud’ma svud bio tjeran!“

- U zvaničnom crnogorskom listu Glas Crnogorca, iz januara 1884. (br. 5), pisalo je:
Crnoj Gori je životno načelo Crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale ove iste stijene i krši, možda još zaodjenute šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti više naroda, bogatijeg i prosvijetljenijeg, – ali to više ne bi bila Crna Gora kad u njoj ne bi bilo Crnogorstva.

- Mogla se pročitati i sljedeća konstatacija ”Crnogorstvo je duša naše države kao što je, na primjer, germanizam duša njemačka, a galicizam duša francuska”.

- I izvanjci su prihvatali crnogorstvo kao nepobitnu činjenicu. Jovan Pavlović, Vojvođanin, koji je zauzimao najistaknutija mjesta u crnogorskoj prosvjeti, u zvaničnom listu “Glas Crnogorca” piše: “U Crnoj Gori je formirano životno načelo crnogorstva, koje treba da se temelji na čojstvu i junaštvu. (…) Crnogorstvom je dakle održana Crna Gora. Mi smo je naslijedili. Čim ćemo je mi održati i predati u nasljedstvo svojim potomcima? U prvoj liniji opet crnogorstvom.” Dalje navodi da kultura i civilizacija “ne mogu ubiti crnogorstvo“.

***

 10) Kakve veze Ilija Garašanin i Načertanije imaju sa Crnom Gorom?

Načertanije je Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine Ilije Garašanina, srpskoga državnika. U njemu je opisan plan posrbljivanja naroda koji okružuju Srbiju, između ostalih i Crnogoraca. U “Načertaniju” piše:

“U političeskom obziru imalo bi ovo sredstvo ne manju važnost, jerbo će se nov agent srbski nalaziti medu žiteljstvom srbskim i ova prilika prinela bi jače upliv Srbije na sjeverne Arbaneze i na Crnu Goru, a ovo su upravo oni narodi koji imadu ključeve od vrata Bosne i Hercegovine i od samoga mora Adrijatičeskog. Postavljanje ove agencije srbske i utemeljenje njeno onamo mi smo uvereni kao političeski postupak Srbije smatran bi bio od neobične važnosti medu onim narodima i tešnji sojuz ovi žitelja sa Srbijom postigao bi se vrlo lako.”

Još se može pročitati: ”Neka Srbija i u Crnoj Gori primier Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu u novcu. – Srbija će na ovaj način za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može.

Ovde moramo još to primetiti, da odlaganje ove podpore na poslednje magnovenje neće imati poželani uspjeh i sledstvo; budući da će Rusija pravedno moći na svoju mlogogodišnju i stalnu podporu pozivati se, a srpski novi predlog moći će kao samo iz nužde učinjeni ocrniti i u podozrenije dovesti; i Crnogorci bi onda rekli: Srbi nisu nama pomagali kad smo u nuždi bili, što je dokazateljstvo da nam nisu prijatelji, nego nas samo za sad upotrebiti žele.”

***

11) Da li su vladari dinastije Petrović-Njegoš sebe smatrala Slavenoserbima? Šta su Slavenoserbi?

Često se manipuliše time što su vladari iz dinastije Petrović-Njegoš sebe zvali “Slavenoserbima”, jer mnogi odmah pomisle da je to samo arhaični izraz za “Srbe”. Međutim, kritička istorija je utvrdila da taj termin označava sve južne Slovene, i da je najvjerovatnije do crnogorskih vladika došao preko srpske crkve. Njega su Srbi osmislili da bi barem nominalno dali srpski predznak svim južnim Slovenima. Ovo je evidentno u prvom broju Letopisa Matice srpske, đe su i Bugari, kao južni Sloveni, ubrojani u Slavenoserbe, a Crnogorci su, u okviru te kategorije, izdvojeni u odnosu na Srbe:

Izvor: hamdocamo.wordpress.com/
https://crnogorskapitanja.wordpress.com