Mijat Šuković, akademik …

Država je vlasnik crkvene imovine

Država je vlasnik crkvene imovine



Crnogorsko primorska mitropolija Srpske pravoslavne crkve i druge eparhije te Crkve koje djeluju na teritoriji sjevernog dijela Crne Gore u posjedu su gotovo svih pravoslavnih vjerskih objekata u Crnoj Gori i imovine koja pripada tim objektima.
Njihov posjed, kao i posjed svakog drugog, zaštićen je pozitivnim pravnim poretkom Crne Gore. Samo na jedan od načina propisanih zakonom koji važi u Crnoj Gori, eparhije Srpske pravoslavne crkve mogu biti legalno lišene posjeda bilo kojeg vjerskog objekata koji posjeduju i imovine koja pripada tim objektima. Svaki pokušaj lišavanja posjeda mimo prava bilo koga, pa i Srpske pravoslavne crkve, država Crna Gora je dužna sprečavati. Time ona štiti i svoj pravni poredak.
Ovo pravno ne može biti sporno.
Da li su eparhije Srpske pravoslavne crkve koje djeluju na teritoriji Crne Gore zaista vlasnice pravoslavnih vjerskih objekata u Crnoj Gori koji se sada, nesporno, nalaze u njihovom posjedu i imovine koja pripada tim objektima? Ovo pitanje traži činjenično i pravno utemeljen odgovor.
Četiri kompleksa činjenica krucijalno su važna za odgovor na ovo pitanje.


Prvo

Do 1868.godine, do reformi izvršenih te godine, knjaz Gospodar, u ime države Crne Gore, kao i njegovi prethodnici Petar I, Petar II i knjaz Danilo, bio je titular svih objekata i sve imovine na teritoriji Crne Gore što nije bilo u privatnom vlasništvu, uključujući i sve pravoslavne vjerske objekte i imovine koja je tim objektima pripadala. Do tada je on, kako piše u Crnogorskom godišnjaku "Orliv" za 1869.godinu, sa svim tim "dobrima kao sa svojim vlastitim dobrom raspolagao bez da ikome računa daje". Na Skupštini glavara održanoj "na Cvijeti 1686. godine", na Cetinju, odlučeno je da se crkveni pravoslavni objekti i imovina koja pripada tim objektima predaju "upravi preosvećenog G.Ilariona sadašnjeg Mitropolita crnogorskog", s tim "da glava crkve pod bilo kakvim izgovorom, bez znanja vlasti, ne može ništa prodati, promijeniti ili darovati od onoga što crkvi prinadleži" (Orlić", 1869. str.62. i 63).
Crnogorska crkva je vjerske objekte i pripadajuću im imovinu, dakle, od države dobila na upravljanje, suštinski u posjed, a ne u svojinu. Osim što se izričito kaže da joj se predaje na upravu, uslov pod kojim je predaja izvršena kazuje da država ima pravo raspolaganja tim objektima i pripadajućom im imovinom, što je srž svojinskog prava. Kazuje da je država i nakon te predaje njihov vlasnik.
Tako uredjeno pravno stanje osnažuje se odredbom u članu 719. Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru od 1888.godine, koja glasi: Nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira ne mogu se prodavati ili inače istupati bez naročitog dopuštenja državne vlasti". Odredba koja utvrdjuje da Crnogorska pravoslavna crkva nema ključni elemenat svojinskog prava na crkvenim objektima koji su joj dati na upravu i da to pravo ima "državna vlast".
Ovo zakonsko odredjenje nije ni izričito, ni implicitno promijenjeno u Crnoj Gori do njenog nestanka kao države na osnovu nelegalne i nelegitimne Odluke Podgori9ke skupštine 1918.godine.


Drugo

Isto je utvrdjeno i u crkvenim propisima sa najjačom pravnom snagom- Ustavom Svetog sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, donesenim 30.decembra 1903/12.januara 1904. i Ustavom pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori, donesenim 1/14 januara 1904.godine. U njima se utvrdjuje obaveza čuvanja i dobrog gazdovanja sa imovinom kojom Crkva upravlja, a odredbom i 9l. 109. Ustava pravoslavnih konsistorija se precizira: "Nepokretna dobra ne mogu se prodavati, zamjenjivati ili ustupiti. Ako interes dotične crkve zahtijeva da bi trebalo kakvo dobro prodati ili promijeniti sa drugim u ovakvom slučaju Konsistorija će prethodno učiniti sve potrebne izvidjaje i tada će podnijeti predlog Ministarstvu prosvjete i crkvenih djela. Posljednja riječ o ovakvim stvarima pripada Knj.Državnoj vlasti".
I u crkvenim pravnim propisima najjačom pravnom snagom, dakle, izri9ito je utvrdjeno da Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi ne pripada, vev državi Crnoj Gori, klju9ni sadržaj svojinskog prava - pravo raspolaganja - na vjerskim objektima i imovini koja pripada tim objektima.
Ovi crkveni propisi sa najvišom pravnom snagom takodje nijesu mijenjani do 1920.godine.
Dakle, i po svjetovnim i po crkvenim propisima sa najjačom pravnom snagom Crnogorska pravoslavna crkva nije imala pravo svojine na crkvenim objektima i imovini koja njima pripada 1920. godine kada je Aleksandar Karadjordjević proglasio da se i "Arhijepiskopija Cetinjska i Mitropolija Crne Gore, brda primorja", kako se konstatuje u njegovom bezimenom aktu (akt nema naziv ni dekret, ni ukaz, ni pravnu snagu akata te vrste , kako se tvrdi, već je bezimeni akt), ujedinjuje u jednu Autokefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca" (Glasnik Ujedinjene srpske pravoslavne crkve broj 1, od 1/14.jula 1920.godine). Aktom koji nije ni objavljen u državnom službenom glasilu, već samo u crkvenom, što nije bez značaja za ocjenu njegove pravnosti.
Proglašenjem tog ujedinjenja i njegovim faktičkim ostvarenjem u realnosti, stoga, sa Crnogorske pravoslavne crkve na Srpsku pravoslavnu crkvu moglo je biti preneseno samo ono što je ona imala u tom času, to jest pravo posjeda, a ne i pravo svojine. Sveto je pravilo još od Rimskog prava, izričito propisano i u pravu Crne Gore, onda i sada, da se na drugoga može prenijeti pravo koje ima, a ne što nema.
U ozna9enom aktu Aleksandra Karadjordjevića nema ni slova o imovini crkava čije je ujedinjenje proglašeno i prenosu te imovine na Srpsku pavoslavnu crkvu.
Pravo svojine na tim objektima i imovini koja im pripada, kao i nad cjelokupnom drugom državnom imovinom Crne Gore, preuzela je, po sili nelegalne i nelegitimne Odluke Podgoričke skupštine, prvo država Srbija do 1.decembra 1918., a potom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevina Jugoslavija. Ne postoji nijedan pravni akt njihov ili ugovor izmedju njih i Srpske pravoslavne crkve da su se one odrekle prava svojine na pravoslavnim vjerskim objektima i imovini koja im pripada u korist Srpske pravoslavne crkve i da su to pravo prenijele na nju.
U času nestanka Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941.godine, dakle, Srpska pravoslavna crkva nije bila vlasnik pravoslavnih vjerskih objekata i imovine koja im pripada na teritoriji Crne Gore.


Treće

Država Crna Gora obnovljena 1944.godine restitucijom je povratila sva imovinska prava koja su joj oduzeta nelegalnom i nelegitimnom Odlukom Podgoričke skupštine 1918. U svojinu obnovljene države Crne Gore vraćeno je sve državno na njenoj teritoriji. U tom okviru su svi istorijsko - kulturni objekti, uključujući i vjerske, sva vojna imovina, sve državne zgrade, uključujući školske, sudske, policijske i tako dalje. To je i formalno pravno potvrdjeno Odlukom o nevažnosti pravnih propisa donesenih do 6.aprila 1941.godine suprotnih novom i pravnom poretku u Federalnoj Jugoslaviji i Crnoj Gori.
Putem legitimne i legalne restitucije država Crna Gora obnovila je i svoje pravo svojine na pravoslavnim vjerskim objektima i imovini koja im pripada. Kao vlasnik poštuje činjenicu da su ti objekti i njima pripadajuća imovina u posjedu eparhije Srpske pravoslavne crkve na teritoriji Crne Gore i ostavlja joj je u posjed.
Nema javno objavljenog pravnog akta ili ugovora sa sadržinom koji kazuje da se država Crna Gora od 1946.godine do sada odrekla svog prava svojine na pravoslavnim vjerskim istorijsko kulturnim objektima i imovinom koja im pripada. Naprotiv, od kada se vode katastarske knjige do 1997.godine, u Crnoj Gori su svi ti objekti njihova imovina upisivani kao opštedruštveno dobro, sa oznakom da je titular pojedinih od njih država, opština ili mjesna zajednica, zavisno od vrste i namjene objekta.


Četvrto

Prethodno konstatovani kompleksi činjenica kazuju da do 1997.godine eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori nijesu vlasnici pravoslavnih crkvenih objekata na teritoriji Crne Gore i imovine koja pripada tim objektima, već samo njihovi pravno zaštićeni posjednici. Bez obzira kada su stvarani i ko ih je stvarao, neokrnjeno su do te godine imali pravni status "opštedruštvenog dobra", dobra za narod u cjelini. Dobra sa krucijalnim svojinskim pravom države da raspolaže njima. Od 1997.godine, medjutim, nastaju okolnosti koje ne dovode u pitanje konstatovani nalaz o stanju u dugoj istorijskoj prošlosti, ali unose smutnju i do tada pravno čistu situaciju, tako da se kategorički, čvrsto i sa egzakutnim dokazima ne može odgovoriti na pitanje ko je sada vlasnik pravoslavnih crkvenih objekata i imovine koja im pripada na teritoriji Crne Gore. Da bi se to moglo kategorički odgovoriti, potrebno je da nadležni državni organi pruže podatke na osnovu čega, kojeg zakona ili drugog propisa, sudske odluke, ugovora ili čega drugog je od 1997.godine izvršena promjena titulara predmetnih objekata i njima pripadajuće imovine u katastarskim knjigama tako što su umjesto države Crne Gore, opština ili mjesnih zajednica kao legalnih titulara opštedruštvene imovine, narodnog dobra, upisani Crnogorsko-primorska mitropolija ili Srpska pravoslavna crkva, u nekim slučajevima i pojedinci koji ih predstavljaju. Podaci o toj promjeni u katastarskim knjigama u javnim istupima iznose se kao dokaz o svojini. Pri tome niko nije kazao što je pravni osnov za izvršene promjene u katastarskim knjigama.
Nije kazano da li je imovinski zastupnik države dao saglasnost za tu promjenu, bez čije saglasnosti, kada nema zakonskog naloga, sudske odluke ili ugovora, promjena nema valjan pravni osnov. O tome se ne izjašnjava ni državni organ koji je imovinski zastupnik države Crne Gore, i Uprava za nekretnine koja je nadležna za sve promjene u katastarskim knjigama, iako je konflikt o svojini predmetnih dobara veoma užaren u stvarnosti i obavezuje da se javno saopšti pravni osnov promjene eventualna odluka kojom država poništava "opštedruštveni status" istorijsko-kulturnih vjerskih objekata ili nije, je li se odrekla svoga prava svojine na njima i ako jeste, kada i ko je to u ime države odlučio. Nužno je znati je li procesno i materijalno pravno zakonito ili sa povredom zakona izvršena promjena u katastarskim knjigama. Važno je da se sve to zna da bi se kategorički moglo kazati ko je sada vlasnik njihov. Sve je ovo daleko od kanona i crkvenih predaka. Sve ovo je u domenu svjetovnom.


Opštedruštvena dobra
U p9etnoj fazi izgradnje pravnog poretka obnovljene države Crne Gore nakon njenog oslobodjenja 1945.godine, država Crna Gora sva istorijsko kulturna dobra na svojoj teritoriji pravno proglašava opštedruštvenim dobrom" kojim se upravlja kao "narodnim dobrom". Pravoslavni vjerski objekti time su obuhvaćeni, jer su prvoredna i istorijsko kulturna i narodna dobra. Istorijsko-kulturni spomenici, muzeji i njima slična " "opštedruštvena dobra", data su na upravljanje posebnim institucijama, a produženo je važenje prava posjeda vjerskih institucija na istorijsko-kulturnim dobrima vjerskog karaktera.


Podaci u katastru dokaz o posjedu
Kategorički se može konstatovati: po važećim zakonima podaci u katastarskim knjigama nijesu dokaz o svojini, već o posjedu. Samo su pretpostavka o postojanju prava svojine. Pretpostavka može postati neoboriva činjenica tek ako se dokumentima dokaže jedan od pravno valjanih zakonom precizno propisanih, osnova i načina sticanja svojine. Katastarska pretpostavka o svojini, dakle, nije neprikosnovena, već oboriva.


Gram pravde preteže tovar sile
Nadležni organi države su na potezu. Njihovo relativiziranje značaja ovog pitanja, o kome kazuje njihovo prećutkivanje da se o tome jasno, činjenično, istinito i državnički odgovorno izjasne, doprinos je pravnoj i društvenoj nestabilnosti i stvaranju stanja koje produkuje konflikte koji mogu ugroziti bitne vrijednosti društva. Valja se sjetiti narodne mudrosti. Gram pravde preteže tovar sile!
 

Vrati se na početak
 www.montenegro.org.au