Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Džemo Mahmutagić

Sa jednom pričom nas je Sarajlija Džemo Mahmutagić, u jednoj besanoj ratnoj noći, spojio sa olovkom i papirom uputivši riječi Milki koja mu je pomogla da izvede njegovu porodicu.

Moja priča je zaista moja priča, koja je nastala jedne noći dok su svi moji spavali a meni san nikako na oči. Navru sjećanja i poslije ko zna koliko čaša vina prolije se sva ta muka po komadu papira. Vratih se u vrijeme početka belaja, kad sam ispratio ženu i djecu u svijet, u neizvjesnost, nadajući se da će sve brzo proći. Medjutim….vidio sam ih ponovo tek nakon dvije i po godine. Od svega preživljenog to mi je bilo najteže. Duga priča….ne ponovilo se.

................

“Biće rata” – zamišljen, vadeći duhankesu i vrteći glavom, reče stari Hamdija komšiji Dragi.

“Ma, neće Hamdibeže” – odgovaram ja petljajući se u njihov razgovor. “Pa Tito nas je učio…”- htio sam malo da se našalim, a onda nastavih uozbiljivši se. “Ma, ne mora značit, ljudi uvijek prave od muhe medvjeda”.

On me pogleda ispod oka podižući samo jednu obrvu.

“Jah, more bit” – reče i nastavi da mota škiju. “Moj sinko, kad hoće belaj ljudi pobudale. Tako ti je vazda bilo. Misle nešto će bit’ bolje, a ne znaju da će se opet poslije svega, tute prodavat’ po čaršiji k’o i vazda što su se prodavale”.

Sad se i ja zamislih, ali na kratko. Ma šta on zna. Sad su druga vremena. Toliko pametnih, obrazovanih, pa kompjuteri, pa dvadeset prvi vijek, pa…Ma, nemoguće.

Barikade. Šta ti je to? Pa šta ta milicija radi? Što to oni dozvole? A znali su nas kažnjavati na svakom koraku i za svaku sitnicu. Vojska će to srediti.

“Jest” – veli Prle, “Hoće, samo ne znam kakva”.

Kako dodje april, počeše i granate. Sjetih se Hamdibega. Bio je u pravu. Ne ide mi u glavu da je ovo sve što se dešava stvarnost. Kao da sanjam. Valjda neće budale dugo. Valjda ima i normalnih dovoljno. Valjda.

Jest vraga. Kako koji dan, sve gore i gore. Više sam sa ženom i djecom u podrumu nego u stanu. Više osluškujemo, nego što možemo nešto vidjeti kroz mali podrumski otvor šta se dešava vani. Neka mi tegoba u stomaku. Bogami ovo neće na dobro. Gdje čovjek da se skloni? Najviše me strah za ženu i djecu. Da mi je makar njih izmaknuti. “Hajdemo kod moje sestre u Novo Sarajevo, tamo se ne puca”, veli mi žena. Ali, kako, kad mi je auto parkirano baš pored kasarne. Kako ću po auto? Popnem se u stan i provirim prema trgu da vidim ima li mi još auta tamo. Ima. A snajperi. Da hoće neko proći, da samo vidim da se može hodati ulicom. Vidjeh nekog čovjeka kako žurno ide preko mosta. Idem i ja.

“Ja odoh po auto a ti spakuj nešto od stvari i budi spremna”, rekoh ženi.

Idem preko mosta prema trgu, a noge mi kao od olova. Ne smijem ni brzo, ni polako, nego onako kao normalno, kao da se ništa ne dešava. Idem, a trg mi se čini kilometrima daleko. Idem a očekujem svaki čas da me snajper pogodi. Prilazim trgu i kasarni a iznutra, iza kapije, viri glava nekog mladog vojnika koji mi se vjerovatno čudio šta to ja radim na ulici. Mahnem mu. Valjda neće pucati. Mahnu i on meni. Nekako mi bi lakše, a mislim i njemu. Samo što dodjoh do auta, na sred trga zviznu granata. Nikad brže nisam sjeo u auto i vozio. Moji su me već čekali spremljeni. Uskočiše i ja jurnuh, što dalje odatle, što dalje od podruma, što dalje od zvuka granata, prema onom malom komadu mira u novom dijelu grada.

Dan za dan, a zvuk granata i pucnjava sve bliža. Bili smo odahnuli, ali za kratko. Belaj se primiče. Šta sad.

Telefoni još rade. Zove Milka. “Pa gdje ste, tražim vas danima? Hajde, pakujte se, ima jedan let za Skoplje. Mogu samo žene i djeca. Čekam vas kod Dječije ambasade.”  Vakum u mislima. Šta da radim? Da li da pošaljem svoje negdje vani? Ako ostanu rizikuju život ili ne daj Bože…Ne smijem ni da pomislim. A, ako odu? Možda se više nikada nećemo vidjeti. Treba se odlučiti. Nikada mi u životu vrijeme nije bilo kraće. Ne pomaže ni hodanje po sobi od zida do zida. Mozak mi stao. Šta uraditi? Nema druge, bolje da idu. Valjda nekad opet ženu i djecu vidim.

“Ma, proći će ovo za mjesec, možda dva”, žena i ja lažemo jedno drugo, a i sami sebe. Nastojim svim silama da sakrijem suze, ali bojim se neću moći.

“Tajo, volim te” – maše mi kćerkica kroz prozor autobusa.

“Volim i ja tebe mišu moj mali”.

Sin je malo stariji. Drži se. Ili se samo pravi da je jak.

“Ti si sad jedini muškarac u kući i pazi na njih” – velim mu.

“Hoću tata, ne brini”.

Izgledao mi je nekako stariji i odvažniji u tom trenutku. A imao je samo trinaest. Otrgnut od djetinjstva, od bezbrižne jurnjave za loptom, od preskakanja ograde stadiona da bodri svoje. Osjetio je težinu rastanka i neizvjesnosti koja ih čeka. Bože, šta li će biti sa njima. Žena je samo šutila i plakala ne skidajući pogled sa mene.

Autobus krenu. Nekako prebrzo. Mogao je još koji minut… Cigareta mi je dogorjevala medju prstima i pržila me, ali bol nisam osjećao.

Otišli su. Bože, budi uz njih.

Pogledah oko sebe. Puno je ljudi okolo a ja se osjetih strašno usamljen, kao stranac, kao da sam slučajno zalutao ovdje, u ovaj grad, medju  ove ljude što prolaze pored mene. Gdje da krenem? Kući? Tek onda bih osjetio koliko sam odjednom sam. Idem prema čaršiji. Nešto bih popio, ljuto, da me spali iznutra. Dišem nekako polako i pomalo. Kao da nemam dovoljno zraka. Noge se mehanički pokreću. Gdje ja to idem? Bilo gdje, samo ne kući.

Mjesec za mjesecom prolazi, a život za mene kao da je stao. Svaki dan je isti. Kao da nije svanuo novi, nego opet onaj isti, jučerašnji dan. Znam da se ni taj dan neće ništa novo desiti. Opet će stradali ljudi biti samo brojevi, kao i jučer, kao što će biti i sutra. Nadu koja me je u početku držala više ne osjećam. Više ništa ne vjerujem . Ni da će sve ovo prestati, ni da ću opet normalno ići ulicom bez straha od granate, ni da ću vidjeti svoje najdraže. Rekoše, kad se sve izgubi ostaje samo nada. Sve više mi se čini da smo i nju izgubili.

Zalihe hrane se troše. Navikavamo se na glad. Prodje neki čovjek noseći kost bez imalo mesa na njoj. Svi se okreću. Blago njemu. Po ulicama hrpe smeća jer nema ko da to odveze. Psi lutalice krvavih njuški od lizanja praznih konzervi. Ulicom polako ide stara nena. Pridje jednoj hrpi smeća ne bi li našla nešto za jelo. Ne nadje ništa. Podiže neki zgužvan  papir, odmače se prema sredini ulice i raširi ga na komadu asfalta nepokrivenom smećem. Prstom pažljivo obliza masnoću sa njega, onda ga opet zgužva i vrati na istu hrpu smeća. Valjda je u njemu nekad bila zamotana hrana.

Opet počeše granate. Bože, ima li te?

Moji su u Zagrebu. Prošla je godina. Više ne znam ni kako izgledaju. Nemam mogućnosti ni da se čujem sa njima ili da im bar napišem pismo. Sve veze su prekinute. Moj prijatelj novinar me slikao. Veli, pošalji ženi i djeci, biće im drago da te vide. On ide vani i ponijeće sliku i pismo sa sobom. Mislio sam da se šali sa praznim aparatom. Ipak je za nekoliko dana donio sliku. Ne mogu sam sebe da prepoznam, kako će tek moji. Ostario sam, smršao, osijedio, oči upale, ni ne ličim više na sebe.

Nisu me poznali. Mislili su da je to slika moga oca. Nije ni čudo.

Samo da ne puca, pa neka se dogovaraju godinama. A onda ti nije više važno ni što puca, ni što si stalno gladan, ni hoćeš li se imati čime ugrijati. Ništa ti više nije važno. Baš ništa.

Ipak, ljudi se kreću, idu. Čini mi se bez nekog cilja. Samo da prodje ovaj dan. Valjda sutrašnji neće biti  kao ovaj danas. Valjda. Izgovaram ove riječi nade, ali bez nade da će zaista biti nesto drugačije.

Bože, ima li te?