Glagoljica u Duklji - Zeti - Crnoj Gori

Glagoljica u Duklji - Zeti - Crnoj Gori: Glagoljica je kao prvo zvanično pismo Dukljana, došla čitav vijek prije ćirilice (874 - 885. g), vjerovatno iz Panonije, a donijeli su je učenici Ćirilovi i Metodijevi iz Velike Moravske (današnja Češka.  Prema riječima B. Vodnika o širenju južnoslovenske pismenosti, prvo pismo je glagoljica s juga: "Dopiraše glagoljizam preko stare Duklje, današnje Crne Gore i Hercegovine, u Bosnu i južnu Dalmaciju". Premda je u Duklju i ćirilica došla još za vrijeme Vojislavljevića, glagoljica je i dalje bila u upotrebi sve do kraja vladavine Crnojevića. Glagoljica je uz ćirilicu i latinicu smatrana svetim slovenskih tropisom istočnog hrišćanstva (pravoslavlja). Naime, iako je, zbog administrativnih razloga, već u to vrijeme u Duklji korištena i latinica (u odnosima sa strancima), Vojislavljevići su nastojali očuvati slovensku tradiciju od latinske asimilacije šireći ćirilometodsku pismenost na glagoljici, a kasnije i na ćirilici. No, ćirilica tada još uvijek nije bila u tako širokoj upotrebi, sve do okupacije Duklje od strane Nemanjića. Najpoznatiji dukljanski glagoljaši bili su iz primorja a naročito iz Boke Kotorske (Kotor, Tivat, Risan i ostrvo Sv Đurađa). I druga naša država u istoriji, Zeta, bila je poznata kao "rasadnik glagoljice" (po Vatroslavu Jagiću). Na Zetsko - Travunjskom području formirana je "Boko-kotorska glagoljičko - ćirilička pisarska škola". Prvi slovenski originalni sastavi bili su vezani za kult svete braće prosvjetitelja, te za prijevode hrišćanskih knjiga i molitvenika, kao i skriptorijumi crkava i manastira. Od tih sastava, najpoznatija je biografija Konstantina Starijeg (Ćirila), koja je sastavljena uskoro poslije njegove smrti (869.g), a, zatim, tu je i pjesma Konstantina Mlađeg, koja je zamišljena kao predgovor 'Marijinskom jevanđelju'. Ta pjesma, koja je najstarija kod Slovena, govori o "radosnoj ozarenosti što Sloveni više nijesu 'nagi'..." (što više nijesu 'bez knjiga'). Sa prvom pošiljkom rukopisnih knjiga, Sloveni su dobili i prvi zakonski tekst poznat kao "Zakon sudni ljudem". Metodijev izvod i prijevod Ekloge vizaitijskih careva Lava III i Konstantina V (postale 720. god.), Zakon je Slovenima došao kao sastavni dio Metodijevog prevoda Nomokanoia Jovana Sholastika (iz VI vijeka) i bio poznat kao knjiga „Metodije", kako piše Pop Dukljanin iz Bara u drugoj polovini 12. vijeka (librum Sclavorum qui dicitur Methodius). Ovđe posebno treba napomenuti da su velikosrbski istoričari mnoge istorijske tekstove falsifikovali i krivotvorili mijenjajući izvornike i podmećući naziv "Srbi" umjesto Sloveni, pravoslavci, hrišćani, Dukljani i tome slično ... a isto vrijedi i za ideologe takozvane "Crvene Hrvatske", koji su pokušavali kroatizirati Duklju. Sve nedoumice objašnjava Konstantin Porfirogenit koji kaže: "Hrvati, Srbi, Dukljani i ostala suśedna plemena pripadaju 'Slavinima'...". Dakle, jasno je da se radi o različitim slovenskim narodnostima koje su se oformile pod tim, svojim narodnim imenima, te su kasnije ti narodi formirali temelje sopstvene nacionalne svijesti u svojim državama.

Nestanak glagoljice: Glagoljica je čuvala sve Slovene od asimilacije i stranih uticaja, naročito kod naših predaka Dukljana koji su se našli na području sukoba između latinskih i vizantijskih misionara. Glagoljicu su njegovali i uporno čuvali narodni svještenici nazvani "glagoljaši", iz otpora prema navedenom tuđinskom uticaju preko latinskog pisma u crkvi. Prvobitna glagoljica je predstavljala tip oble glagoljice sa okruglim slovima, ali kasnije, u nekim krajevima primorja, javlja se brži oblik pisanja, sa slovima koja su postala oštrija, uglasta, sa izlomljenim linijama i zato se naziva uglasta glagoljica. Dok se u Bugarskoj, Raškoj i Makedoniji te kontinentalnom djelu Duklje većinom koristila obla glagoljica, u Hrvatskoj i primorju Duklje se koristila uglasta glagoljica. U 14. vijeku, u administraciju je nakratko ušla i nova, brža, kurzivna glagoljica, sa mnogo ligatura i abrevijacija (vezanih slova i skraćenica). Međutim, u Duklji se u tom vremenu već gotovo potpuno istiskuje glagoljica a ćirilica ima primat u pisanju. Krajem 14. vijeka Crnojevića štamparija počinje sa štampanjem knjiga isključivo na ćirilici tako da je to označilo apsolutni kraj upotrebe glagoljice u Crnoj Gori koja se već za vrijeme vladavine Petrovića više praktično ne koristi. Ipak, važno je pomenuti da je glagoljica vazda bila i ostala naše prvo, najstarije pismo kojega treba čuvati kao dio naše narodne, kulturne baštine.

Zaključak: Stara pisma nestaju ali ne bi trebala biti zaboravljena. Danas se u crnogorskom jeziku koriste latinica i ćirilica kao službena pisma, no śećanje na glagoljicu kao naše prvo pismo ostaće vječno dio crnogorske nacionalne tradicije.