Područje Grahova se nalazi između Cuca, Krivošija, Banjana i Rudina nikšićkih i kako se nekad računalo, na tromeđi Crne Gore, Boke Kotorske i Hercegovine. Središnje naselje Grahovskog kraja je Grahovo, malo planinsko mjesto sa suvim krškim poljem, zatvoreno visokim planinama: Delevcem, Liscem, Bijelom Gorom, Jastrebicom, Kosmačem, Božurovim brdom i drugim. Za razliku od susjednog Dragaljskog polja, Grahovsko polje je, uz njegove vodotoke, najznačajnije obradivo tlo na ovom izrazito krškom području. 
Na sjevernoj strani Grahova - pod Grahovcem, nalazi se Ševrljuga, izvor grahovske rijeke, a nedaleko od nje, ispod brda Kurljaja, Čelinski potok. Ova dva gorska izvora za vrijeme velikih kiša plave jedan dio Grahovskog polja, a poslije njih gube se u dubokim krškim provalijama. U Grahovu se, osim ova dva izvora, nalazi Demirova pećina, koja po jednom u deset godina izvire ispod brda Derviša, te Zaslapska rijeka na kojoj se nalazi nekoliko desetina mlinova i valjaonica. Svi ovi izvori i pored manjih šteta koje s vremena na vrijeme nanose, predstavljaju veliku korist za stanovnike i za svaki od njih vezano je po neko lijepo narodno predanje kao živa uspomena na teške dane turskog ropstva. Ali svakako da je najljepše ono što je vezano za postanak vode Dubnice. 

Poput Krivošija i ovo je izraženo depopulacijsko područje. U grahovskom kraju su 1953. godine živjela 3585 stanovnika, a 2003. taj je broj pao na 1321 stanovnika.

Šta vidjeti u Grahovu
Arboretum u Grahovu (Botanička bašta) djelo je obitelj Kovačević, koja o njemu i dalje brine. Zaštićeni spomenik prirode od 2000. godine, primjerci rijetkih biljaka iz raznih krajeva svijeta.
Grahovsko jezero je umjetno akumulacijsko jezero.
Aktivnosti: ribolov, šetnja uz jezero.
Grhovac - Crkva Svetog spasa i spomenik poginulima u bitki kod Grahovca

Istorijski pregled
19. vijek
1836.
Bitka​na Grahovu
Bitka na Grahovu, koja se dogodila 1836. godine predhodila je mnogo čuvenijoj Bitki na Grahovcu. Ona je bila mnogo manjih razmjera i jačine u odnosu na boj koji se zbio 22 godine kasnije. Ostala je upamćena po pogibiji devet Petrovića među kojima je bio i rođeni brat vladike Rada, Joko, kao i brat knjaza Danila, Stevan Petrović.
Pozadina sukoba: Mladi vladar Crne Gore, vladika Rade, po dolasku na vlast htio je ojačati sve veze s Grahovom. Turci su, a i Crnogorci, znali da onaj tko drži Grahovo ima ulaz u Hercegovinu. Međutim i hercegovački veziri su sve prijetnje i pretenzije prema Grahovu uzimali ozbiljno, jer gubitkom njega gube i ključeve Hercegovine. S druge strane u Grahovu su se okupljali hajduci, koji su radili ozbiljne probleme Turcima.
Tok bitke: U namjeri da obuzda pretenzije Crnogoraca, Ali-paša Stojčević je okupio značajnu vojsku i pomognut konjicom Smail-age Čengića kreće zaposjedati Grahovo krajem srpnja/jula 1836. Vladika Rade izdaje zapovjed odredu od 300 ljudi, pod zapovjedništvom njegovog brata Joka Tomova da krenu ka Grahovu. Vladika je po Crnoj Gori počeo prikupljati vojsku koju bi poslao put Grahova, međutim odred bez glavnine vladikine vojske napada Turke na području Čelinskog potoka, gdje doživljavaju poraz. Tom prilikom je poginulo 50 Katunjana i 20 Grahovljana među kojima i devetorica Petrovića.
Posljedice: Ovaj poraz je teško doživljen u Crnoj Gori, a pogotovo ga je teško podnio vladika Rade. U njemu se odmah počela razvijati želja za osvetom, i kovanjem plana kako da se osveti krvniku Smail-agi. Septembra 1840, Novica Cerović, Šujo Karadžić i Mirko Aleksić po nalogu iz Cetinja organiziraju ubojstvo i ubijaju Smail-agu, čiju glavu nose vladici. 
Wikipedija - Bitka na Grahovu

1858.
Bitka na Grahovcu
Bitka na Grahovcu odigrala se od 28.4. do 1.5.1858. godine (ne treba je miješati s Bitkom na Grahovu 1836.), kada je vojvoda Mirko Petrović, stariji brat Knjaza Danila, predvodivši vojsku od 7.500 vojnika dobio ključnu bitku protiv Osmanske vojske kod Grahovca. Značajan arsenal vojne opreme ostao je u rukama Crnogoraca, koji su bili iskorišteni u kasnijim ratovima za nezavisnost 1862. i 1875-1878.
Bitka na Grahovcu je jedna od najznačajnih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, koja je imala velikog uticaja i na šire političke događaje. Ovom pobjedom Crna Gora je dobila veliko teritorijalno proširenje, a Evropa je sve ozbiljnije gledala na Crnu Goru i njenu borbu za nezavisnost. Crnoj Gori su pripojena sljedeća područja: Grahovo, Rudine, Nikšićka Župa, polovina Drobnjaka, Tušina, Uskoci, Lipovo, Gornji Vasojevići, dijelovi Kuča i Dodoši.
​
Pozadina sukoba
U proljeće 1858., regulisanje državno pravnih odnosa između Crne Gore i Turske ušlo je u završnu fazu. I pored snažnog pritiska Rusije i Francuske, turska vlada je uporno odbijala pristati na razgraničenje prije nego što Crna Gora prizna vlast turskog sultana. Crna Gora se, međutim, smatrala potpuno nezavisnom zemljom i pristajala je na razgraničenje bez rješavanja njenog međunarodnog položaja. Naročito je sporno bilo Grahovo, koga su Turci smatrali svojim, a Crnogorci tvrdili da je sastavni dio Crne Gore. Zbog izuzetne strateško-političke važnosti Grahova i utjecaja koji je Crna Gora preko njega imala na razvoj oslobodilačkog pokreta od osmanske vlasti u Hercegovini, za njega su bile jako zainteresirane i Turska i Crna Gora.
Da bi dokazala svoje pravo na Grahovo i presjekla crnogorski utjecaj na Hercegovački ustanak, Turska je odlučila da ga osvoji. Njenim trupama od oko 4.000 regularnih vojnika i oko 6.000 bašibozluka, koje su krenule od Trebinja i Bileće, zapovjedao je divizijski general Husein-paša. Prethodnica kojom je zapovjedovao brigadni general Kadri-paša, zauzela je 4.5.1858. Banjane. Turska vojska je izbila na Grahovac 9.5. i tu se ulogorila, s namjerom da produži prema crnogorskoj granici i zauzme Grahovo. Izgradila je rovove, postavila osam topova, provela sigurnosne mjere, ali Husein-paša nije osigurao pozadinu niti osigurao odstupnicu.
Na Grahovu se tada nalazilo oko 400 Crnogoraca pod zapovjedništvom senatora vojvode Vujovića. S obzirom kako je sukob s turskom vojskom bio neizbježan, na Grahovo je prisilnim maršem pošlo oko 5.000 Crnogoraca po zapovjedanjem predsjednika Senata vojvode Mirka Petrovića, glavnog zapovjednika crnogorske vojske.
Slabo naoružane crnogorske snage zaposjele su navečer uzvišenja oko Grahovca, s namjerom da spriječe dalji prodor turskih trupa: lijevim krilom (Njeguši, Cuce, Bjelice, Ćeklići, Bajice i Donjokrajci) zapovjedao je senator vojvoda Ivo Radonjić, desnim krilom (Čevljani, Pješivci, Komani, Zagarčani i hercegovački ustanici) senator vojvoda Vukotić, centrom (knjaževa garda, Ceklinjani i Ljubotinjani) senator Đuro Kusovac i vojvoda Vujović. Za operativnu bazu izabrani su vrhovi prema turskim rovovima.
Tok bitke​28.4. turska vojska je zauzela Viluse i Grahovo i počela se utvrđivati oko Grahovca, a njihova dalja napredovanja je djelomično sprječavao narod, pružavši otpor, i time omogućio crnogorskoj vojsci da se grupiđe i usredsredi na bitku. Došlo je do prvog okršaja turske i crnogorske vojske na Grahovcu. 
29.4. (11.5. prema julijanskom kalendaru) Turci su krenuli u napad, a Crnogorci su se odlučno branili, i bilo je naređeno da se ni pod koju cijenu ne povlače. U obrani jednog od položaja na Omutiću, vojvoda Petar Vukotić s Katunjanima odbio je prvi nalet Turaka, a dio crnogorske vojske koji je krenuo na turske rovove, da bi olakšao obranu vojvodi Vukotiću, poslije obostrano teških gubitaka morao se povući. Borbe su bile teške i krvave, i bilo je oko 1.000 mrtvih i ranjenih na crnogorskoj, a oko 3.000 na turskoj strani. Nakon toga utvrđeno je jednodnevno primirje.

U srijedu, 30. aprila, komandanti su se sporazumjeli da se dozvoli sahrana mrtvih, i da se ranjenici pokupe i iznesu iz borbenog rasporeda. Vojvoda Mirko nije prihvatio Husein-pašin zahtjev za primirjem u trajanju od osam dana ali mu je dao rok od četiri sata da se turska vojska snabdije vodom sa izvora Grahovske rječice koji se, tada, nalazio na crnogorskoj strani. Tokom noći, garda i dio crnogorskih jedinica su zauzeli položaje između Klobuka i Grahovca, i tako opkolili tursku vojsku i prekinuli joj komunikacije.

Na Spasovdan 1. maja, i slučajno, muslimanski praznik Bajram, crnogorska vojska je prešla u napad na cijelom frontu. Razvila se krvava bitka. Bosanski vezir uputio je tri tabora vojske u pomoć Husein-paši. Vojvoda Đuro Kusovac je sačekao i do nogu potukao pojačanja koja je poslao bosanski vezir. Drugo tursko pojačanje koje je iz Trebinja vodio Kemal-efendija, sporo se kretalo i bilo daleko, te nije predstavljalo opasnost. Kada se vodila najžešća bitka vojvoda Đuro Kusovac, sa gardom i Uskocima, udario je iz pozadine glavnu tursku vojsku. Brzi pokret crnogorske vojske usporavala je turska artiljerija od osam topova. U jurisu na topove ginu hrabri komandanti vojvoda Đuro Kusovac i pop Luka Jovović. Garda i Uskoci povikaše u jedan glas: "Naprijed da osvetimo komandante". Zablistaše oštri jatagani i zakliktaše mrki Crnogorci da se nebo prolamalo. Osam turskih topova, kao plijen, padoše u crnogorske ruke. Sa ovim je bitka bila riješena u korist Crne Gore.
U trenutku kada su Crnogorci uspjeli oteti topove od Turaka, među njima je nastala pometnja i počeli su se povlačiti i bježati, sto je značilo i kraj bitke. Crnogorci su gonili razbježanu tursku vojsku sve do Klobuka.
Posljedice bitke
Među turskom vojskom je ukupno bilo 6.000 mrtvih i ranjenih, među njima i Kadri paša, koga je po jednoj verziji posjekao Spasoje Vučetić iz Vilusa, a po drugoj Staniša Koprivica iz Banjana. Crnogorska vojska je imala oko 2.000 mrtvih i ranjenih, a među poginulima su bili pop Đuro Kusovac, zapovjednik knjaževe garde, serdar Đuro Đurašković, kapetan Boro Stanojević i dr.​
Knjaz Danilo je Grahovačkom medaljom, odlikovao sve borce sa Grahovca, a vojvodu Mirka zlatnom medaljom i skupocjenom sabljom na čijoj jednoj strani je pisalo „Danilo I“, a na drugoj: „Grahovac 1858.“, i dodijelio mu zvanje Velikog grahovskog vojvode. Na mjestu gdje se nalazio šator Husein paše, kralj Nikola je 1864. podigao Crkvu Sv. Spasa, a vlada Crne Gore 2008. godine, nedaleko od mjesta gdje se odigrala bitka, spomenik u čast svim poginulim borcima sa Grahovca.
I na spomeniku i na crkvi piše: „Spomenik je vašeg junaštva, Crna Gora i njena sloboda“.
Husein paša je treći dan nakon bitke stigao u Trebinje, osramoćen i postiđen bez vojske i zapovjedništva, i u tome se gradu zadržao, sve dok nije bio pozvan u Carigrad pred vojni sud.
Nikšićke novine "Onogošt", broj 4., 1899.g. donose tekst: "Spasov-dan. - Kao svake godine tako i ove bi proslavljen Spasov dan na najsvečaniji način. Petrova crkva bila je dupkom puna pobožnog naroda. Poslije svete Leturđije opslužen je bio parastos za upokojenje duša našijeh junaka poginulijeh za vjeru i otačastvo na Grahovcu 1858. god..."
29.4.1864. (11.5. prema julijanskom kalendaru) u čast crnogorskim junacima poginulim u bici na Grahovcu, na mjestu na kojem je bio Husein-pašin šator, počela je izgradnja crkve koja je trajala koliko i bitka – tri dana. Podizanje crkve počelo je, naime, 11. a završeno 13. maja u devet sati prije podne.

Zanimljivosti
18.1.1876 - U Nikšićkoj Župi i Grahovu, Međunarodni Crveni krst formirao je prve bolnice, mjesec i po dana nakon što je u Genevi Crna Gora postala članica Međunarodne organizacije Crvenog križa.
Grahovsko polje
Grahovsko polje je malo krško polje u jugozapadnom dijelu Crne Gore, nedaleko od granice s Bosnom i Hercegovinom, sjeveroistočno od Orjena. Obuhvaća površinu od 6,4 km² (prema Radojčiću, dok je prema Raduloviću 7,5 km²), dugačko je oko 7 kilometara (Radulović, 6,3 km), široko 1,5 kilometar (Radulović, 1,2 km) i izduženo u smjeru zapad-istok. Nalazi se na nadmorskoj visini između 695-780 metara (Radulović, 687-850 m, uz prosječnu visinu oko 730 m). Od Risanskog zaliva je udaljeno 6,5 km. Sjeveroistočno od polja prostire se prostrana krška zaravan Katunskog krša i Banjana, a prema zapadu se uzdiže Orjen (1894 m) i njegovi ogranci.
Za postanak ovog polja od posebnog značaja je čitav sastav rasjeda njegovim istočnim i sjeveroistočnim obodom i njegovim sjevernim obodom. Duž tih rasjeda došlo je do spuštanja osnovnog gorja današnjeg polja. Današnji oblik tog polja modelisale su površinske sile tj. krška, riječna i ledenjačka erozija.
Grahovsko polje pripada skupini periodično (sezonski) plavljenih krških polja, stoga su ovdje bili dobro razvijeni ratarstvo i stočarstvo. Nalazi se u slivu Crnogorskog primorja, preciznije, u slivu Bokokotorskog zaliva (Risanskog zaliva). Poljem teče Grahovska rijeka, na kojoj je podignuto vještačko jezero za navodnjavanje. Srednja temperatura Grahovskog polja je 2°C u I. te, 23°C u VII. mjesecu. Prosječna godišnja količina padavina iznosi oko 2895 mm. Njive obuhvaćaju 50% površine polja, a ostalo su livade.
Na sjevernom obodu polja nalaze se izvori Grabovice, Grahovske rijeke i Čeline. U polju se nalazi i arheološko nalazište - nekropola Petkovići te naselje Grahovo. 

Grahovo
Naseljavanje Grahova 1687. godine
Pred crkvom Svetog Nikole na Grahovu, pored svoga oca Jovana, sahranjen je Maksim Baćovića, banjski (banjanski) vojvoda, rođen 1848. godine (Klenak, Banjani), izgubio je život 20.1.1876. u boju na Radovanovom ždrijelu, klancu na putu Trebinje–Dubrovnik, u mjestu Gluva Smokva, tokom napada na tursku karaulu. Sa 24 godine došao je na čelo plemena, a dvije godine kasnije dobio titulu vojvode. Isticao se velikom hrabrošću i zapovjedanjem u više bojeva tokom Hercegovačkog ustanka. Njegova pogibija imala je odjeka u ustaničkim redovima, inostranstvu i slavenskom svijetu, zabilježena je u novinama toga vremena i opjevana u crnogorskoj i muslimanskoj epici. 
Legenda o Dubnici i Milici Bulajić
Turčin, beg korjenićki, vlasnik velikog dijela zemlje u Grahovcu, silno se zagleda u Milicu, kćer kneza Bulajića iz Grahova. Milica se ne htjede poturčiti niti za njim poći, iako je bio gledan i na glasu, no mu pred ljudima reče: „Napravi bunar u Baru, i u njega dovedi živu vodu Ševrljugu ispod Grahovca, pa ćeš onda biti moj gospodar". Mladi beg posluša lijepu Milicu i po njenoj želji pristupi velikom i teškom poslu - gradnji vodovoda. Pripremi veliku građu i sprave i silom okupi raju da bunar i vodovod grade kulukom. Kad je čula kneževa kćer da Turčin muči i sili raju, poruči mu: „Ako rabotu ovako nastaviš, onda da smo prokleti oboje. Tebe ću prokleti ja zbog narodnih suza i znoja, a mene će prokleti narod što sam mu nesreću navukla i vjeru pogazila. No, ako misliš da sam tvoja, skrati raji muke i plati joj rad onako kako bog zapovjeda". Beg i na ovo bez pogovora pristade, produži gradnju i za godinu i po dana završi rad na zadovoljstvo Grahovljana, kneza i njegove kćeri. Na svečan dan, kad se otvarao vodovod, u prisustvu bega, njegove svite, kneza i Grahovljana, mlada Milica pregledala je vodovod - dar svoga zaručnika. Zatim se s ocem i mladim begom popela na voat i gledala kako bistra voda Ševrljuga otiče u bunar. Narod se veselio i igrao, knez se radovao, a mladi beg je sijao od zadovoljstva. I baš u tom trenutku mlada Milica raširi ruke i viknu: „Zbogom oče, zbogom i vi, braćo, i ne pominjite me po zlu". Ljudi potrčaše da je zaustave, a ona vrisnu i strmoglavice skoči u bunar i utopi se.
Anto Daković  (1823.-1889.) ​
Crnogorski vojvoda i senator. Rođen je 1823. godine na Grahovu. Osnovnu školu je završio u Risnu. Zbog zasluga u borbama vođenim 1852.-1853. godine, protiv vojske Omer-paše Latasa, knjaz Danilo odlikovao ga je visokim ruskim odlikovanjem. Za grahovskog vojvodu izabran je 1857. godine. Učestvovao je u bitci na Grahovcu 1858. godine i u ustaničkim borbama 1861-1862. godine. U boju u klancu Duga, 3.5.1861. godine, posjekao je nikšićkog junaka Omera Bečića. Po završetku crnogorsko - osmanskog rata 1862. godine, napustio je Crnu Goru zbog neslaganja s knjazom Nikolom Petrovićem oko nekih pograničkih pitanja i preselio u Rusiju, gdje mu je ruski car Aleksandar II dao spahiluk u Odeskoj guberniji, a njegovog sina Jakšu (Jakova), primio u Carsku akademiju. U Crnu Goru vratio se 1870. godine. Tokom osmansko-crnogorskog rata od 1876-1878. godine, bio je imenovan za crnogorskog brigadira. Sudjelovao je u organiziranju ustanka u Hercegovini 1878. godine. Napisao je Memoare (objavljeni 1955), u kojima je iznio sjećanja o prošlosti Grahova i Banjana, kao i podatke o borbama s osmanskim vlastima od 1836. do 1878. godine. Umro je 1889. godine na Cetinju, a sahranjen je u Grahovu.
Marko Vujačić
Grahovo, Rastoci, 14.1.1889 - Rastoci, 2.10.1974.Crnogorski pisac i političar. Učestvovao je u "Bombaškoj aferi" 1907. i zbog toga bio osuđen. Bio je aktivist Zemljoradničke stranke Crne Gore, senator i narodni zastupnik. 
Narodnooslobodilačkoj borbi priključio se 1941. i bio je delegat na zasjedanju i potpredsjednik AVNOJ-a, a poslije i potpredsjednik Prezidija Skupštine FNRJ do 1953. Marko Vujačić je napisao nekoliko knjiga o poznatim crnogorskim i hercegovačkim junacima i poznatim Crnogorkama. Djela su: "Znameniti crnogorski i hercegovački junaci" (pet knjiga), "Vojvoda Mirko Petrović", i dr.
Bijela gora
Bijela gora, sjeverni dio Orjenskog masiva, je prostrana krška visoravan, nadmorske visine 1200-1500 m, koju su oblikovali ledenjaci i karakterističan je primjer glaciokrša - krša razvijenog u glacijalnim terenima. Za vrijeme ledenog doba na Bijeloj gori se razvila jedinstvena ledena kapa površine oko 50 km² od koje se spuštalo par ledenjaka - jedan od njih i prema Grahovskom polju. Najviši vrh Bijele Gore je Velika Jastrebica (1862 m).
Glavni gospodarski resursi Bijele gore bila su rijetko naseljena pasišta i prostrane bukove šume. Od botaničkog značaja su endemske dinarske šume jele na karbonatnoj podlozi te nekoliko pronađenih rijetkih vrsta biljaka.
Šumske površine s jelom i bukvom na Orjenu naseljavaju duboko zemljište na morenama. Iznad guste šume pojedinačne grupe jele i munike se nalaze na strmim stijenama. Jela je naročito zanimljivo drvo. Populacija na Bijeloj gori se nekim osobinama razlikuje od ostalih dinarskih populacija, osim možda onih na Biokovu. Naime, u pleistocenu je došlo do hibridizacije dviju balkanskih vrsta jele, evropske i grčke. Hibridnih populacija ima naročito u Makedoniji, Bugarskoj i Grčkoj. Detaljnija istraživanja orjenske populacije nijesu rađena. Primjerci jele su odneseni i u botanički institut Bayreuth u Njemačkoj. Prašume s jelom ostale su djelimično na Gvozdu i duž grebena od Gumbara do Veljeg leta. Nažalost, počektom 1960-ih godina počela je sječa šuma u Bijeloj gori, pa su znatne količine devastirane. Ostatak, i po estetskoj vrijednosti i genetičkom potencijalu, treba sačuvati.
Jele Bijele gore su opjevane i u narodnim pjesmama.
Na Bijeloj gori ima jelena i veprova, rijeđe divokoza i smeđih medvjeda.
Grahovac
BROJ STANOVNIKA: 117 (2011.);
Grahovac se nalazi na krškoj visoravni nad Grahovskim poljem i Grahovskim jezerom. Ova visoravan je krajnji južni dio crnogorskih Rudina koja prema istoku prelazi u Katunsku kršku zaravan. Selo je poznato po čuvenoj Bitki na Grahovcu, nakon koje je ono pripalo Crnoj Gori. Ono je vjekovima bilo granično mjesto između Turske Carevine i Stare Crne Gore, te je bilo predmet stalnih borbi za prevlast. 
Stanovništvo: Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 269 stanovnika (1948. godine); 289 (1953.); 265 (1961.); 264 (1971.); 214 (1981.); 188 (1991.); 119 (2003.); 117 (1911., od čega Crnogoraca 91 odn. 77,8%, Srba 24, odn. 20,5% te 2 neopredjeljena)​
Što vidjeti i posjetiti
Grahovac, Crkva Svetog spasa
Crkva Svetog Spasa na Grahovcu je podignuta u čast velike bitke odigrane u ovom mjestu 1858. godine. Sagrađena je po nalogu kralja Nikole 1864. godine, na simboličan način, jer je njena gradnja počela u utorak, a završena u četvrtak, na Spasovdan, baš kao i bitka na Grahovcu. Njeni temelji su iskopani na mjestu gdje se nalazio šator Husein paše, komandanta turske vojske.
Crkva je malih dimenzija, jednobrodnog tlocrta s polukružnom apsidom i jednim zvonikom. Na nadvratnoj gredi je uklesan križ (krst). Slijepa rozeta je u obliku kormila i ugrađena je na sredini fasade. Na crkvi je postavljena spomen ploča, prilikom proslave stogodišnjice bitke (1958.) , s natpisom: Spomenik je vašeg junaštva, Crna Gora i njena sloboda. Ikonostas je izradio Vaso Krstov Vujičić 1907. godine. Crkva posjeduje i značajne obredne predmete ruskog porijekla. U unutrašnjosti se nalazi ikonostas, koji je također 1907. godine napravio Marko Đ. Vujović s Cetinja.
Grahovac, Spomenik u čast poginulim borcima u Bitci na Grahovcu
Vlada Crne Gore je 2008. godine, nedaleko od mjesta gdje se odigrala bitka, podigla spomenik u čast svim poginulim borcima sa Grahovca. I na spomeniku i na crkvi piše: Spomenik je vašeg junaštva, Crna Gora i njena sloboda. Spomenik je, napravljen u formi obeliska, iz kamena iz Danilovgrada, koji je slabo otporan na vremenske uslove te brzo propada.

Naseljavanje Grahova 1687. godine
(www.montenegrina.net)

U Rimu je 1896. godine izašla knjiga koju je priredio Ferdinando Ongania. Knjiga je sastavljena od izvještaja kotorskih providura Veneciji, a u knjizi su objavljeni i drugi dokumenti iz venecijanskog arhiva, vezani za Crnu Goru iz perioda 1687. - 1735. godine. 
 

Knjiga je izdata sredstvima talijanske kraljevske kuće. Knjiga je izdata u vrijeme stupanja u brak Jelene Petrović (kćerke kralja Nikole), sa italijanskim prestolonasljednikom. Motiv zbog kojeg je talijanska kraljevska kuća naručila da se objavi ova knjiga, vjerovatno je bio, da bi se pokazali duboki korijeni veza između Italije (Venecije) i Crne Gore. Poslije skoro 100 godina, 1998. godine, CID iz Podgorice je objavio i preveo knjigu (Crna Gora, Izvjestaji mletackih providura 1687 - 1735.) na naš jezik. Knjigu je preveo sa talijanskog Dragan Mraović.

Kako je naseljeno Grahovo polje, po Mletačkim savjetima i dozvolama, godine 1687!

Preci sadašnjih grahovskih bratstava naseljeni su na Grahovo polje, po ideji i i preporukama Mlečana (Venecijanaca) 1687. godine. Providur Venecije za ove krajeve - Đirolamo Korner, nagovorio je plemena Drobnjake, Banjane i Riđane da nasele grahovsko polje koje je u tom momentu bilo u vlasništvu Mletačke Republike. Ta plemena su nedavno prije naseljavanja Grahova polja decembra 1687., zajedno sa Mlečanima razbili Turke u nekoliko bitaka i proćerali ih iz tih krajeva. Generalni Providur Mletačke Republike Đirolamo Korner izvještava Senat Venecije 5. decembra 1687. o prethodnim događajima i o njegovom naumu da naseli Banjane, Riđane i Drobnjake na grahovsko polje. Znači u tom momentu grahovsko polje je u vlasti Venecije i Venecija ga naseljava nekim crnogorskim plemenima.

Evo pisma generalnog Providura Senatu Republike Venecije, od 5. decembra 1687.

6. decembra, očito, po dogovoru sa Generalnim Providurom Venecije Đirolamom Kornerom, u gradu Perastu kneževi Banjana i Riđana traže od Venecije zemlju u Grahovo.
Kažu:
Mi Vuko Tomov, Milutin Gambelić, Dmitar Ognjanović kneževi Banjana i Riđana, Mirko Vujačić i Radojica Bulajić, sa svim drugim kneževima ... 
Dakle, možemo protumačiti, iz Banjana su Gambelić i Ognjanović, a iz Riđana Vujačić i Bulajić.

Vujačići i Bulajići i dan danas postoje na Grahovu, nose ista prezimena i poslije 320 godina!!!

10. decembra, očito, po dogovoru sa Generalnim Providurom Venecije Đirolamom Kornerom, u gradu Perastu, Vojvoda Ilija Batolić iz Drobnjaka obećava Veneciji da će dovesti 100 porodica u Grahovo da se nastane ...

Eto, tako je naseljeno Grahovo Polje, dakle naseljeno je današnjim bratstvima prije 320 godina, zahvaljujući Mletačkoj Republici. 
Vjerovatno da je mali broj žitelja Grahova polja koji zna za ovo, odnosno da zna za ove istorijske činjenice. 
U dosadasnjem periodu, posebno zadnjih nekoliko decenija, postoje potpuno drugačija predanja o naseljavanju Grahova, koja nemaju nikakvo činjenično utemeljenje i ta predanja su, nema sumnje, smišljena radi ostvarivanja određenih političkih ciljeva kao i skrivanja crnogorske prošlosti od Crnogoraca.