Prema nekim izvorima, prvi spomen Krivošija je u pisanim izvorima je u izvješću mletačkog zapovjednika u Risnu, Angela Gonema, iz 1686.  godine. U izvješću se spominje 15-20 kuća u Krivošijama.
​
Kroz Krivošije su u antičko i srednjovjekovno doba prolazili značajni putovi, o čemu svjedoče i ostaci popločanog puta u dubodolini Lupoglava.

Krivošije su se nalazile na teritoriju nekadašnje turske nahije Riđani i dijelom Dračevice.
Riđani, srednjovjekovni Vlasi, smatraju se precima Krivošijana. Zbog učestalih suboka i miješanja s crnogorsko-hercegovačkim plemenima, Riđani polako nestaju. Istraživanja plemena Krivošija pokazuju da se od 1430. do 1500. godine znatan broj stanovnika plemena odselio u Boku kotorsku. Seobe su nastavljene i u vrijeme turske vladavine. Krivošije u tom razdoblju sudjeluju u ustancima plemena Nikšića i podlovćenske Crne Gore. Tada se u ove krajeve doseljavaju izbjeglice bratstava iz Kuča, Bjelopavlića, Pješivaca i iz okoline Cetinja. Od tih doseljenika razvijaju se u Krivošijama bratstva: Bojanići, Samardžići, Radojičići, Vučurovići, Ristelići, Vodovari i drugi.

Turci vladaju Krivošijama do 1684. godine, kada područje nakon Kandijskog rata (1645.-69.) pripada Mletačkoj Republici, kao dio Mletačke Albanije (tal., Albania Veneta).

Pripadnici Krivošijskih bratstava su oko 1710. godine potpuno istjerali Turke iz Krivošija i tako je nastao slobodni teritorij "Kneževina Krivošije", na tromeđi između Otomanskog Carstva, Mletačke Republike i Crne Gore, koja je postojala preko 170 godina (sve do 1882.god).

Pod Mlecima Krivošije ostaju sve do propasti Venecije 1797. godine, kada prelaze u sastav Austro-Ugarske.

Od 1807. Krivošije pripadaju Francuskoj, od 1813. Crnoj Gori. Bečkim kongresom 1814. godine, Krivošije su ponovo pod austrougarskom kontrolom iz to u sastavu austrijske krunske zemlje Dalmacije. Vuk Karadžić je zabilježio da je 1834. u Krivošijama bilo oko 250 kuća i 1.200 duša, svi grčkog zakona. ​

Krivošijani sve do 1882. godine nijesu priznavali ničiju vlast, niti su ikom odgovarali za svoj rad osim svome plemenu. Nijesu priznavali ničije zakone osim svog međusobnog dogovora. Porez nikome nijesu plaćali, niti vojsku ičiju služili.​

U 19. stoljeću je izbilo par pobuna lokalnog stanovništva, od kojih je vjerojatno najpoznatija ona iz 1869. godine - Prvi krivošijski ustanak. 

1.1.1870. Okončan je Krivošijski ustanak koji je izbio zbog odluke austrijskih okupacijskih vlasti da uvedu vojnu obvezu za stanovnike toga kraja. Beč je nakon tromjesečnih borbi prihvatio da amnestira sudionike ustanka, oslobodi stanovništvo vojne obveze, dozvoli slobodno nošenje oružja i nadoknadi materijalnu štetu.

Također su se godine 1875. dragovoljci iz Krivošija priključili pobunjencima u Hercegovačkom ustanku (Nevesinjska puška, Bosansko-hercegovački ustanak), pobuni stanovništva podignutoj u okolini Nevesinja protiv osmanlijske vlasti, koja se ubrzo proširila na cijelu Bosnu  i Hercegovinu. ​ Austrougarske snage su 1881. ugušile i Drugi krivošijski ustanak nakon čega je carska vlast odmah počela pacificirati ovo područje velikim ulaganjima u ogromni fortifikacijski sastav čiji je cilj bila zaštita od cnogorskih i ruskih aspiracija prema Boki kotorskoj. Aktivnostima je upravljao tadašnji zapovjednik vojnog područja, Stjepan barun Jovanović (rođen u Pazarištu kod Gospića), hrvatski aristokrat i podmaršal u austrougarskoj vojsci. Još danas u kraju, posebno području oko Crkvica postoje ostaci austrougarskih utvrda i objekata te opskrbnih i vojno-strateški trasiranih brdskih puteva. Austrougarska vlada ovim krajem sve do 1918. godine kada je formirana Jugoslavija.

Crkvice

Crkvice su najkišovitije naseljeno mjesto u Europi (naglasak je na pojmu naseljeno, jer primjerice više kiše pada na pojedinim nenaseljenim područjima kao npr na Mýrdalsjökull na Islandu).

Prosječna godišna količina padavina u Crkvicama iznosila je:
razdoblje 1931.-1960. 4.927 mm, 
razdoblje 1961.-1990. 4.631 mm.

U godinama s najviše zabilježenih oborina ove količine premašuju u 7.000 mm, a 1937. je bila godina s rekordno zabilježenom količinom: 8.036 mm.
Prije više od stotinu godina, od oko 1840. sve do Prvog svjetskog rata, Crkvice su bile živi vojni logor iznad Risna, važan dio sastava brojnih utvrđenja, baterija, stražarnica, signalnih stanica, komunikacija (putova, mulatijera) na širem području Boke kotorske, Krivošija, Budve i Paštrovića. Taj sastav poznat i kao Primorska tvrđava Boka, utemeljen je s ciljem zaštite granica Austro-Ugarskog Carstva, primarno od Otomanskog Carstva, te radi zaštite važne luke Kotor (na njemačkom Kriegshaffen Cattaro), nakon Pule, druge najznačajnije austrougarske vojne luke na Jadranu.

Vojni logor je bio sagrađen za 6.000 do 7.000 vojnika, no računajuči pojedine članove porodica, u doba najveće ekspanzije u Crkvicama je boravilo gotovo 10.000 stanovnika. Ovdje su uživali u "luksuzu" kojega je danas teško zamisliti: hotel, tenisko igralište, kuglanu, nogometno igralište s tribinama za 1.000 gledalaca, kino, bordel, crkvu, pekaru, bolnicu, vježbališta, strelište, konjušnicu, poštu, groblje, žičnicu za dovlačenje trupaca iz šume i dr. Ukupno je u kratkome razdoblju ovdje podignuto više od 150 zgrada. Danas su ovi objekti u ruševinama ili su nestali, pokriveni vegetacijom. Preostale utvrde i vojni objekti su vrijedni spomenici arhitektonskog nasljeđa i graditeljske baštine.
Objekti su djelomično funkcionisali do Drugog svjetskog rata. Međutim, na početku toga rata kada su objekte napustili vojnici Kraljevine Jugoslavije, počela se odnositi oprema i objekti su ostali napušteni.

Dragalj


Dragalj je naselje u opštini Kotor, najveće krivošijsko selo koje čini nekoliko razdvojenih skupina kuća. Smjestilo se u neplodnom krševitom polju Dragaljskom polju (polje Dvrsno) u Donjim Krivošijama, kroz koje prolazi cesta Risan - Grahovo - Nikšić.
Stanovništvo: Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 257 stanovnika (1948. god.), 258 (1953.), 203 (1961.), 136 (1971.), 96 (1981.), 36 (1991. ) , 32 stanovnika.