Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

NA PLANTAŽAMA DUVANA

Naredne sezone sam ‘’šetao’’ od jednog farmera do drugog.Nekoliko sedmica sam radio kod mog prijatelja Edgertona, pa i kod njegove braće. Sve u svemu, mogu reći da sam bio polovično zaposlen. No i to je dobro u prilikama kakve su tada vladale.

Kad je završila sezona, pozvali su me neki drugovi da odemo skupa na Tableland. To je visok plato, gotovo na najsjevernijem dijelu sjevernog Queenslanda. Prema tome, sve što sam bliže ekvatoru, trebalo bi da bude i sve veća vrućina. Medjutim, to ne važi za tu visoravan. Ona je na tolikoj nadmorskoj visini da tamo ne uspijeva nijedna tropska biljka. Klima je nešto slična našoj u južnoj Hercegovini ili Dalmatinskoj zagori. Prema tome, tamo odlično uspijevaju kukuruz, duvan i kikiriki, a razvijeno je i stočarstvo.

Prije odlaska, drugovi u Inisfailu su mi rekli da se nekoliko dana zadržim u Cairnesu. To je gradić od nekih 20.000 stanovnika, veoma prijatan, smješten na samoj obali Tihog oceana, a nadmorska visina mu nije veća od dva metra. Smatraju ga centrom sjevernog Queenslanda, iako on to u stvari nije, već je to Townswille. Inače, tamo su takodjer plantaže šećerne trske, a u okolini ima nešto drvne industrije, stanovnici se bave i stočarstvom i mljekarstvom.

Poslije razgovora s drugovima uputio sam se prema Tablelandu. Sa mnom putuju dva solunska borca, Ivan Korado i Mitar Šoljaga. Prvi je u Solun otišao iz Australije, a drugi iz SAD.

Već od samog Cairnesa počeli smo se postepeno penjati uz planinu, prelazeći vijaduktima i kroz tunele, tako da sam imao osjećaj kao da se penjem uz Ivan-planinu. Kad se je voz primakao vrhu, naišli smo na prekrasni vodopad, visok preko sto metara, čiji je prirodni pad iskorišten za hidrocentralu, koja snabdijeva energijom čitavu okolinu. Osvrneš li se s vrha planine za sobom, pruža ti se pred očima veličanstvena panorama: neposredno ispred tebe, dolje u ravnici, proteže se zelena poljana plantaža šećerne trske, a dalje, u beskrajnost, plavetnilo Tihog oceana.

Napuštajući željezničku stanicu Kurandu, koja se nalazi na vrhu i koja, iako je mala, svake godine dobije prvu nagradu, kao cvijećem najljepše ukrašena stanica, voz počne da juri tim bogatim i lijepim platoom. Tako se čovjeku čini, iako je putovao samo nekoliko sati, da je putovao nekoliko dana. Jer, došao je u drugu klimu, potpuno drugačiji način života i potpuno drugačiju prirodu.

Prošli smo kroz gradić Mareebu. Tu su ostali moji saputnici Šoljaga i Korada, a ja sam produžio za drugo mjesto, zvano Dimbulah (sve uglavnom urodjenička imena), gdje se takodjer, ako ne i još više nego u Mareebi, uzgaja duvan. Odsjeo sam kod Sava Bečića, jer me je k njemu bio uputio moj dobar prijatelj iz Mourilyana, drug Dušan Boljević (oni su se poznavali još iz Paštrovića). Kod Sava sam ostao desetak dana, a onda me je on poveo k jednom ruskom bračnom paru, čija je plantaža duvana bila jedna od većih u tom mjestu, znatno veća od Savove.

Prvih dana me je najviše interesovala okolina. Tu se šuma potpuno razlikuje od one dolje u okolini Inisfaila i Cairnesa. Ova ne samo što je druge vrste (a ima kao i dolje mnogo vrsta) nego je vrednija za obradu i kroz nju se, za razliku od one dolje, čovjek može slobodno kretati. Ovdje nema lijana, da se čovjek u njih zaplete. Zmija ima, ali i one su drugačije od onih dolje. Mravi su ovdje takodjer druge "rase", a majstori su mnogo bolji od njihovih "rodjaka" dolje u džungli. Ovi ovdje na visoravni grade četverospratne ili peterospratne "kuće", koje su visoke i do pet metara i koje se ne mogu srušiti bez eksploziva. Dakle, zaista je čudnovata ova Australija.

Medjutim, ništa manje nijesu čudne ni ljudske sudbine. Ko je, na primjer ikada mogao i pomisliti da ću ja raditi za bjelogardejca. Jer, iako su mi Rusi dragi, iako mi je drago što ću slušati ruski jezik, smetalo mi je što ću raditi za ljude koji su pobjegli od Oktobra. Doduše, oni su sa Savom bili dobri prijatelji, a pošto sam znao da ni on ne voli bjelogardejce, pretpostavljao sam da će se s njima ipak moći preživjeti tih nekoliko mjeseci do sezone dolje na Inisfailu.

Imali su nekoliko Talijana što su ih bili smjetili u nekoj potleušici u blizini kuće. Kako su već iz razgovora sa Savom znali da sam Crnogorac, Suvorov me je pozdravio sa :"Nas i Rusa dvjesta miliona". U šali sam i ja rekao:"Koja mi je čast raditi za Suvorova", a on je dodao:"Da! Upravo za direktnog potomka čuvenog Suvorova". Kasnije, kad smo se malo bolje upoznali, pričao mi je kako je bio major carske vojske. Ana, njegova sitna, plavušava i vrlo simpatična supruga, takodjer je porijeklom iz neke plemićke porodice – Andrejeva. U bijegu ispred ‘’crvenih’’, stigli su preko Persije u Indiju, a onda u Kinu, i konačno stigli u Australiju.

Stalno su pričali o Rusiji. Nadežda je bila religiozna, dok Nikolaj nije. Čudan mi je bio njihov stav prema Sovjetskom Savezu. U kući su, pored slike Suvorova i cara, bili i veliki portreti Plehanova i Gorkog. Čak su u biblioteci imali neka od Gorkijevih djela. Sve u svemu, iz razgovora s njima, zaključio sam da oni ne mrze ‘’crvene’’ zbog toga što mrze socijalizam, da ne mrze sovjetsku vlast zbog toga što im je konfiskovala bogatstvo (osobito rudnike Andrejevih na Donu), niti za to što je Nikolaj izgubio oficirski čin, nego ih je najviše ogorčio stav prema caru, i što su zauvijek izgubili "rusku slavu" – carizam.

Moj četveromjesečni boravak u njihovoj kući bio je i za njih interesantan ništa manje nego što je bio za mene. Primili su me u svoj stan i hranio sam se s njima. Kuhinja je uglavnom bila ruska. Drugovi iz Inisfaila su mi često slali "Moscow News" i "Soviet To Daz" (Moskovske vijesti i Sovjeti danas) na engleskom jeziku. Isto tako i neki Smagyn, kod koga sam neko vrijeme stanovao i kod koga svaki put kad ostanem u Inisfailu, prenoćim, a koji je inače bio "crveni" Rus, slao mi je (na moju molbu) ko bajagi radi mene, "Pravdu" i "Izvestiju" na ruskom. Ja sam to sve čitao, ali, bogami, uz mene su čitali i oni. Često sam im govorio o veličini njihova naroda, ne samo po broju nego još više po duhu (naivno, kao da oni to nijesu znali i bez mene). Nikad im nije bilo krivo da ističem tu veličinu. Naprotiv, običavali su mi često reći:"Mi smo Rusi i ostajemo Rusi i želimo svako dobro svome narodu!" (Kasnije sam se u to uvjerio, kad sam ih jednom prilikom posjetio u toku rata. Tada su sami nabavljali svu moguću literaturu koja piše o Rusiji, aktivno su sudjelovali u Odboru za pomoć Sovjetskom Savezu i sakupljanju ovčjih koža koje su slate u Sovjetski Savez, itd).

Rad na plantažama duvana bio je dosta interesantan, a nije bio ni težak. Svaki put kad je bilo nizanje, farmeri su pomagali jedni drugima, što mi je naličilo na ona naša večernja sijela, uz šale, pjesme i poskočice. Na tom poslu bi se zajedno okupili, muški, ženske, staro i mlado, čak i djeca. Sve me je to podsjetilo na duvanski rad u Makedoniji ili Hercegovini. Razlika je bila u tome, što su Hercegovci sušili na suncu, dok su ovi u Australiji imali parne sušionice. Njih je gotovo svaki farmer pravio sam za svoje potrebe, jer svi suše jednovremeno, pa ih svaki želi imati. Sušionice su gradjene od cigle. Otprilike veličine 4x4x6 metara. Pod se sastoji od narijetko postavljenih gredica, ispod kojih su bile limene cijevi, pune vode, zagrijavane iz peći. Koji put je, bez obzira na to da li smo nizali nama ili drugome, bilo takvo raspoloženje da smo često i nakon završenog posla ostajali još po nekoliko sati i zabavljali se.

Nadežda mi je često govorila kako ima ‘’lijepu’’ sestru. I zaista, jednog dana nam je došla u posjete. Živjela je u Mackayu, oko 700 kilometara daleko odavde. Bila je to malecna, simpatična i veoma živahna Ruskinja. Dosta je ličila na sestru. Možda se varam, ali sve sam pomišljao u sebi da ju je Nadežda dovela k sebi samo radi mene. Da li je to bilo tačno ili ne, nikad nijesam mogao da ustanovim. Medjutim, da sam ostao nešto  duže vremena s njima, ne bi bila isključena mogućnost da postanem i  bjelogardejski zet. Kad su se Suvorov i Bečić koji put šalili na račun nas dvoje, ja sam im odgovarao da bi jedno od nas dvoje najprije moralo promijeniti boju, tj. Ili da ona postane crvena ili ja bijel. A kako ja svoju boju ne mislim mijenjati, onda će sve zavisiti samo od nje. Često smo radili i nedjeljom, jer kad duvan sazre, mora se brati. Meni je to bilo nezgodno, jer nedjeljom sam uglavnom pisao pisma. Odjednom mi je sinulo u glavi, da počnem govoriti o religiji. Nadežda i sestra joj odmah su prihvatile diskusiju. Tanja je imala naprednije gledanje na sve to nego Nadežda i odjednom je počela da kritikuje sestru, kako je zaboravila na vjeronauk. Naime, "Bog je ostavio ljudima nedjelju da se odmaraju", a mi svake nedjelje radimo. To je stariju sestru toliko pogodilo, te je odmah zamolila Nikolu da idemo kući. Više nikad nijesmo radili nedjeljom, ali smo zato duže radili nekih drugih dana.