Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

PONOVO KOD DRVENICE

I pored situacije koja je nastala u društvu ‘’Jadran’’ ostao sam prijatelj sa svim Drvenicama sem sa Franjom, koji je ;ak prestao sa mnom da govori. Ali on je sa svojom užom porodicom živio odvojeno na drugoj farmi, pa me taj njegov stav nije smetao da ne dolayzim onima drugima. U početku seyone 1932. godine, u razgovoru sa oba Mata, dotakli smo se i moga zaposlenja. Znali su da sam još mnogo dužan i da se sa takvim povremenim zaposlenjima za dugo vremena neću ni odužiti, stoga su mi obojica ponudili posao kod njih. Kad sam im odgovorio da ja, iz principa, ne bih radio ‘’otkad svane dokle mrkne’’, stari je znao na što ciljam i odmah mi dobacio kako on neće od mene tražiti da tako dugo radim, nego samo ‘’od kad sunce istekne pa dok ne zadje’’. Mato mladji se je nasmijao i tada mi ozbiljno rekao da dodjem, da mi niko od njih neće prigovoriti koliko dugo i kako radim, te da ću ostati na poslu čitavu sezonu.

Pošto sam se zaista uvjerio da im je stalo do toga da mi pomognu, da bih se odužio, ja sam im se zahvalio, a onda im postavio pitanje – zašto me ne bi, kad već toliko žele da mi pomognu, uključili u njihovu ‘’gangu’’ (grupa od deset ljudi koji treba da sijeku njihovu trsku). Pogledali su se i rekli mi da će i o tome razmisliti i pozvali me da u slijedeću nedjelju dodjem na razgovor.

Kao što sam ranije naveo, u grupi od deset ljudi koje oni treba da zaposle, osmorica moraju biti Australci (Englezi), a tek dvojica stranci, tj. 20%. Budući da je s Matom mladjim iz domovine bio stigao i njegov šura Petar Cvjetanović, Drvenice su odlučile da kao dva stranca koje mogu zaposliti, zaposle Cvjetanovića i mene.

E sad sam siguran da sam dobio dobar posao. Ima nas skupa deset, uključujući i kuvara, koji ima jednaka prava u primanjima, ali mu ni posao nije ništa lakši od našega. On svako jutro mora da ustane u tri časa, da pripremi ‘’mali doručak’’ i da u četiri časa probudi sjekače. Oni odmah u četiri sata odu na posao, a kuvar im u osam sati donese pravi i bogati doručak. Poslije toga, sjekači sijeku još otprilike dva sata, a onda se od deset pa do tri poslijepodne odmaraju. Za to vrijeme kuvar priprema ručak, a u pet sati poslije podne opet radnicima nosi užinu na posao pa, kad se vrati, priprema večeru. Dakle, sjekači jedu pet puta dnevno, potroše mnogo na hranu, jer inače ne bi mogli izdržati takav ‘’konjski’’ posao.

Koliko je taj posao težak, najbolje dokazuje činjenica što se prilikom procjene koliko jedan farmer ima trske za sječu, njemu odredi onoliko sjekača koliko mu je potrebno da mu posijeku svu trsku, i to na taj način što se ya svakog sjekača odredi prosječno pet do šest tona dnevno (zavisi od veličine trske) za šest mjeseci. Dakle, šest hiljada kilograma posjeći i natovariti u vagonete, a osim toga prenositi željezničke tračnice svaki dan, zaista jeste ‘’konjski’’ posao.

Svaka grupaima svog ‘’gangera’’ ili, doslovno prevedeno, vodju grupe. On samo ima većeodgovornosti od ostalih članova grupe, ali nema nikakva veća prava niti privilegije. On potpisuje ugovor s poslodavcem, raspravlja o eventualnim nesporazumima, bilježi dnevnice i vodi evidenciju o čitavom kretanju posla i raspodjeli zarade. Naš vodja grupe, Hari, bio je snažan i dobroćudan momak i  dobar radnik. Uopšte, cijela grupa je bila sastavljena od zdravih mladih ljudi i dobrih izdržljivih radnika. Drukčije ne može ni biti, jer inače ne bismo mogli ni odgovoriti svom zadatku. Moj zemljak i kolega Petar Cvjetanović, bio je najsnažniji u grupi, ali sam zato ja bio najslabiji i plašio sam se da neću izdržati. Jer na tom poslu niko ne može zabušavati, pa i kad bi htio: svaki sjekač uzme svoj red i tako se odjednom zahvati devet redova trske. Ako jedan malo zastane, onaj drugi ga sustigne i bezobzirno ga mlati vrhovima trske koju obara po ledjima, tako da svaki nastoji da odmakne onome što je pozadi njega, a isto tako ni onaj zadnji ne voli da zastane za onim ispred sebe, jer će njega opet sustići onaj što je prvi, kad se vrati na novi red. Tako se to vrti u krugu čitavog dana i svakog dana za šest mjeseci.

Ono što sejedan dan posiječe i što je, na hrpicama teškim otprilike pedeset do sedamdeset kilograma, položeno po njivi, sutradan ujutro do doručka se mora natovariti na vagonete. Naime, siječenje trske se ne izvodi samo u neposrednoj blizini fabrike, nego je u nekim slučajevima farma daleko od fabrike i preko pedeset kilometara. Da bi se trska dovezla do fabrike, izgradjena je veoma razgranata željeznička mreža od fabrike prema svim pravcima da bi se približila farmerima na oko dva kilometra. Sad je farmer dužan da prugu sam dovede pravo do parcele gdje sjekači rade, a oni je preuzimaju u samoj parceli i prenose onamo i onako kako im najbolje odgovara da bi im vagoneti bili bliži i da bi lakše utovarili posječenu trsku. Kad isprazne, odnosno natovare jedan dio parcele, onda farmer pomoću traktora ili konjske zaprege izvuče vagonete, a sjekači prebace ‘’prugu’’ na drugi dio i opet tovare. I tako svaki dan.

Prvih petnaest dana svima nam je bilo veoma teško. Svakome je krv curila iz žuljeva, koje su mačete (široki noževi za sječenje trske) načinile na našim dlanovima. U tom kraju postoji stablo koje se zove divlja smokva, koja u svemu, osim u plodu kojega nema, liči na našu smokvu. Komade granja od te smokve smo koristili za liječenje rana, i to na taj način što smo ga prethodno dobro zagrijali u peći, pa onda stiskali objema rukama. To nam je prijalo, a bogami je i liječilo. Osim prišteva, grčevi su nam takodjer zadavali mnogo muka. Hvatali su nas i za ruke i za noge. A i bez toga su nas ruke toliko boljele, da smo ih po cijelu noć morali dizati u vis.

No sve u svemu, te muke su trajale svakoga oko mjesec dana. Poslije toga se čovjek toliko prilagodi tome poslu te i ne osjeća teret. A naročito kad svakih petnaest dana dobije dobru platu, kad se svake subote poslije podne i cijele nedjelje bezbrižno odmara ili prošeta do grada ili prijatelja A što se mene samoga tiče, moram priznati da sam više novaca zaradio za tih šest mjeseci nego za čitavih pet godina, koliko sam već u Australiji, lutajući od države do države, od mjesta do mjesta ili od poslodavca do poslodavca u potrazi za poslom ili radeći samo privremeno. Tada sam kompletno likvidirao dug.

Pomislićete da to nije nikakav uspjeh kad sam vam odmah u početku rekao da ću u Australiji ostati samo četiri godine. Medjutim, za mene je to bio veliki uspjeh, jer sam u jedno vrijeme pomislio da se nikad neću izvući iz dugova. Zbog toga sam se često sjetio savjeta koje mi je dao moj stric Jovo, prilikom odlaska u svijet, a isto tako i one lijepe naše narodne poslovice koja kaže da ‘’domaći konat na putu ne vrijedi ništa’’. Sa Drvenicama sam u tih šest mjeseci bio u stalnom kontaktu i veoma dobrim odnosima. Primijetio sam da je starome mnogo drago što sam izdržljiv radnik, a mladjemu Mati još više što mi je zaista mnogo pomogao da se izvučem iz duga. Pošto smo stanovali u baraci na srednjoj farmi, Matov srednji sin Vlado nam je često predavao ‘’teoriju’’ iz boksa. Bio je službeni prvak Queenslanda u poluteškoj kategoriji. Stari se je mnogo ponosio svojim sinom, ali je sve njegove uspjehe pripisivao ‘’slavenskoj krvi’’ koja teče njegovim žilama. Jednom riječju, stari nije manje bio ponosan svojim Vladimirom nego što je Mussolini u to doba bio ponosan Carnerom. Bio je to zaista snažan momak, s veoma jakim udarcem, a osim toga, mogao je da podnese i veoma jake udarce.

Kad je, jednom prilikom, bio objavljen meč izmedju Vlade i nekog Australca na poljoprivrednom sajmu, i stari je otišao da posmatra borbu. Dvorana je bila dupkom puna. Kad god je Vladislav bio u odbrani, stari je ustajao na noge i bodrio svog miljenika: Drrržžžiii seee ... Drvenica! Ali kad je Engleza vidio na podu, Matinom oduševljenju nije bilo kraja. Skočio je kao lud od radosti i, šireći ruke uvis, počeo iz svega glasa vikati:’’Vlado, sine, ti nijesi samo Drvenica, ti si Obilić, bog mi te živio!’’.

Opet je nastupila mrtva sezona. Budući da sam se sad ekonomski dobro popravio, odlučio sam da se te sezone prijavim Birou za nezaposlene. Svake sedmice sam primao petnaest šilinga, a to je gotovo dosta za skromnu ishranu, ako čovjek živi u baraci i sam priprema hranu. Medjutim, ja sam odlučio da se smjestim kod moga staroga prijatelja Smagina i njegove drugarice u samom Inisfailu. Tu sam ostao gotovo čitavu sezonu i, uglavnom, obavljao svoju dužnost sekretara društva ‘’Sloga’’. Održavali smo povremene sastanke, razne priredbe, izlete i slično.

Kad su, u maju te godine, počele pripreme za ugovaranje siječenja trske, kod Drvenica je posao dobila ista grupa. Izuzetak sam bio ja, zbog toga što je Drvenica mjesto mene uzeo svog bliskog rodjaka Matu Grošetu. Potpuno sam se, i bez ikakvog negodovanja, složio s tom zamjenom. Jer, zašto ne bi i on dobio priliku da nešto zaradi, tim prije što je on protekle godine, dok sam ja zaradjivao, samo ispomagao na istoj farmi. Drugim riječima, dok sam ja lane zaradjivao dnevno i po dvije i više funti, on je na istoj Drveničinoj farmi zaradjivao manje od jedne funte.